Okupili smo se u 7 ujutro ispred prostorija GSS-a, i kako to obično biva kod ranog ustajanja, komentirali kako i ostanak u krevetima na ovoj buri nije bio loša opcija. Ipak, nakon sat vremena vožnje po magistrali i malo kave iz termosice stižemo na naše odredište, nimalo toplije od Sinja, ali sada već razbuđeni i raspoloženi za šetnju. Ostavili smo automobile na parkiralištu groblja Vrisovci u Omišu i nakon prozivke izvadili karte i kompase kako bi utvrdili kojim putem krenuti. Nakon par minuta još nespretnog “usjeveravanja” karti, krećemo asfaltnom cestom u smjeru sjeverozapada. Da bismo došli do planinarske staze prvo moramo odraditi više od 2 kilometra po asfaltu i makadamu, serpentinama koje vode do polazišne točke uspona, zaseoka Lelasi. Prolazimo kroz pitoreskno selo nakon kojeg napokon kreće kamenjar i teren zbog kojeg smo se i dizali dok “sav normalan svit” spava :). Najljepši dio staze vodi kroz potočić koji je prožuborio nakon kiše od dana prije. Hodamo tako kroz potočić, teren gotovo i ne izgleda kao planinarska staza, ali markacije su dobre i održavane, a neobične sitne i oštre sike, poput kose također pokazuju smjer u kojem se penjemo. Nismo radili puno pauza, osim povremenog pričekavanja da nam se grupa previše ne razdvoji, pa nakon otprilike sat vremena stižemo do planinarskog skloništa Luda kuća na 650 m n/v. Optimistično smo sjeli na klupice ispred, ali bura se pojačala, pa na poziv domaćina ulazimo unutra ugrijati se i odmoriti. Spontano smo i marendali, strmi krš je otvorio apetit i prije podneva. Malo smo odmorili i naučili još par čvorova, a tokom naše pauze i bura se malo smirila i dozvolila nam da nastavimo dalje. Za ovaj dio puta nije bila potrebna koncetracija jer smo dobili i četveronožnog vodiča. S obzirom da je naš pas vodič domarev ljubimac, pretpostavljamo je ovom stazom prošao dovoljno puta da mu ne treba planinarska školica. Teren je i dalje neumoljivo strm, a na jednom dijelu nailazimo čak i na stjenoviti prolaz opremljen konopcem za pomoć pri penjanju. Pri dolasku na vrh, Imber (Kula) 863 m n/v, uspjeli smo naći zavjetrinu pa smo se svi rasporedili po osunčanoj travi i uživali, netko u pogledu, netko u pivi, neki su marendali, neki su marendali još jednom… 🙂 Pogled s vrha obuhvaća srednjodalmatinske otoke, Mosor i Biokovo, Poljičku planinu, dio kanjona Cetine, Kamešnicu, planine južne BiH, Kozjak i Pelješac. S obzirom da nije bilo bure koliko smo očekivali, uspjeli smo ponovo razmotati karte i naučiti ponešto i o triangulaciji.
Nakon što smo prikupili nova znanja (premda će nekima do Sinja i isparit :P) napravili smo zajedničku fotografiju na vrhu koja prikazuje samo mali dio radosti i divnoće proživljene na izletu.* Fotografa i hodanje po rubu ćemo izdvojiti kao mali stres 😛 *
Okupani sunčevim zrakama i “pogurani”svježim zrakom nošenim burom uputili smo se nazad na spust prema Ludoj kući. Nismo mogli odoliti pozivu veselog domaćina u skloništu pa smo se za kraj još jednom okupili uz topli čaj i kavu. Opuštanje uz tople napitke i spontane razgovore prekinuto novom podukom o izradi čvora polulađarca. Nakon kratke pauze nastavljen je povratak na početnu točku, no ne istim putem kojim smo i došli.
Umjesto putem Čečuka izabrali smo povratak stazom u smjeru Dubrave-Podašpilje kako bi nastavili uživati u pogledima na more i planine obasjane visoko podignutim suncem. Laganim korakom kroz kamenjar, livade i šumske puteljke, došli smo na dio koji je zahtijevao stabilna koljena, dodatnu koncentraciju i barem jedan štap za oslonac. Tko nije dosad imao priliku, ovim putem je upoznao izazove koje nameće spust i hodanje po tzv. siparu. Mogli smo tako svjedočiti povremenim proklizavanjima u slow motionu, borbama s ravnotežom i lelujanju kako bi se ista održala. Usprkos zahtjevnom spustu, s manjkom koncentracije i umorom u nogama hrabro se kročilo naprid. Pogled na beskrajno plavetnilo, Brač, otoke i kopno koje se od sunca mutilo u daljini, međusobno smo se bodrili i ohrabrivali za nastavak.
Uskoro smo se počeli približavati selu Dubrava, a zvuk propadanja nogu u siparu bio je sve tiši, ostajao je u daljini. Isto kao što smo ga i započeli, ovaj izlet smo završili u tuđem dvorištu :). Završetak staze doveo nas je do kuće s bazenom, a dok su neki preskakali zid kako bi izašli na cestu, drugi su kružili oko iste i tražili mjesto za odmor dok se čeka spust svih polaznika. Nakon kratke pauze nastavili smo put iz Dubrave prema Vrisovcima gdje su bili parkirani automobili. Izvidnice su i na samom kraju hrabro istraživale prečice i neoznačene putove, no nešto mudrije i opreznije nakon cjelodnevnog iskustva izabrale su sigurne ceste za hodanje.
Oko 16:30 smo stigli na Vrisovce i osobnim automobilima krenuli nazad prema Sinju. Povratak u stvarnost i nastavak svakodnevnice bio je neizbježan, kao i objavljivanje slika uz napomenu da je sve šta smo vidili savršeno. Nema izvještaja, riječi ni fotografije koje bi mogli opisati pravi osjećaj i iskustvo boravka na Omiškoj Dinari, ali mi smo se potrudili dočarati vam barem dio atmosfere.
Vaše izvidnice, A.N., A.M. i I.S.
