Čini se da nismo pogriješili kad smo zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta odgodili izgled s pretprošlog
vikenda na prošli. Naime, dan koji smo odabrali bio je kao stvoren za odlazak na našu prekrasnu
Kamešnicu, najistočniju planinu Dinarskog lanca, koja dijeli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Okupili smo se u sedam sati na uobičajenom mjestu, ispred prostorija HGSS-a u Sinju, i uputili se
automobilima preko Otoka prema podnožju planine. Nakon 45 minuta vožnje, već zadivljeni ljepotom
krajolika, starih kamenih kućica i kojeg pitomog grla stoke, uskom cestom stižemo na naše odredište,
odnosno polazište, Gornja Korita (960 m).
Izvadili smo karte i kompase, orijentirali se te samouvjereno zakoračili prema našem prvom cilju, vrhu
Kamešnica, odnosno Kurljaju (1809 m). Krenuli smo makadamskom cestom s koje smo nakon nekog
vremena skrenuli na planinarsku stazu. Tura je nešto zahtjevnija od dosadašnjih pa smo u skladu s tim
formirali nešto dužu kolonu, no markacije su guste i vidljive, a i teren je pregledan, tako da nije bilo
straha od toga da će se dio ekipe izgubiti. Imali samo nešto više predaha, koji su nam dobro došli ne
samo za odmor nego i kako bismo uživali u gotovo nestvarnim prirodnim ljepotama Kamešnice. Osvojila nas je svojom raznolikošću: travnate visoravni obojene žutom, ponekad i zelenom bojom koje se ni Irska ne bi posramila, a sve to prošarano surovim kamenjarom. Osim toga, na relaciji prije samog planinarskog skloništa Milčić Bunarić pomalo se neočekivano prostire bukova šuma koja cijelom usponu daje još jednu čarobnu dimenziju. U planinarskom skloništu, simpatičnoj drvenoj kućici, malo smo se okrijepili hranom i vodom, ponovili stare i „naučili“ nove čvorove te prikupili snagu za nešto oštriji dio uspona pred sam vrh Kamešnica. Treba spomenuti da smo na pojedinim mjestima i dalje nailazili na ostatke snježnog pokrivača, tako da je doživljaj Kamešnice zbilja bio potpun.
S vrha Kamešnica pruža se očaravajući pogled na Hercegovinu i Livanjsko polje s jedne strane te Sinjsku krajinu s druge strane, a vremenski uvjeti omogućili su nam da na horizontu vidimo more i poneki otok. Podučeni iskustvom sa Svilaje, ovaj put nismo podcijenili snagu sunca tako da je u jednom trenutku cijeli Kurljaj zamirisao na kremu za sunčanje. Nakon odmora, pa čak i pokojeg drijemeža, ponovno smo se nadobudno dali na učenje: određivali smo druge vrhove Kamešnice (Bliznički Brig 1690 m, Garjata 1773 m, Burnjača 1770 m…) pomoću karte, kompasa i neumornog instruktora Davora. Nakon Kurljaja nekoliko osoba je zaključilo izlet i uputilo se kući, ali većina društva entuzijastično je nastavila našu planinarsku avanturu planinskim grebenima prema vrhu Konj, koji je s 1856 m najviši vrh Kamešnice. Zadovoljni i ponosni napravili smo kratku pauzu i uživali u lijepom pogledu na plavetnilo akumulacijskog Buškog jezera te napravili grupnu fotografiju (jer kao što svi znamo: ako se izlet ne dokumentira na društvenim mrežama, kao da nismo ni bili…). Pri povratku smo nailazili na zanimljiv svijet flore i faune. Na ovom bih mjestu izdvojila dva impozantna mravinjaka te ljekovitu i prelijepu biljku encijan. Vidno iscrpljeni oko 18 sati stigli smo na izvor pitke vode Pištet s lijepim izletničkim klupama na podnožje Kamešnice. Još petnaestak minuta šetnje makadamom do automobila i bio je to kraj naše kružne, nešto zahtjevnije planinarske ture u kojoj se svaki korak isplatio, jer je ljepota koju skriva Kamešnica, usudila bih se reći, pomalo neočekivana, dinamična i divlja, čarobna i pitoma u isto vrijeme. Za svaku preporuku!
Vaša izvidnica
