Mjesec lipanj u kojem je proslavljeno prvih sto godina PD Svilaja privodimo kraju izletom u susjednu Sloveniju. Ovaj put naš cilj je Poštarski dom pod Plešivcem u Karavankama, odakle ćemo se penjati na Uršlju goru.
I kako to već ide, u rano jutro okupljamo se kod Kružnog toka i u 6 sati krećemo put Slovenije. Tradicionalno zaustavljanje u Kninu, prva kava, kupovina kruha, peciva, bureka, te nastavak vožnje prema Zagrebu. Na Bregani smo negdje prije podne, prolazimo granicu i nastavljamo vožnju prema Celju. Vrijeme kratimo promatrajući slovenski krajobraz: obrađena polja, pokošene livade, kuće ukrašene cvijećem kao nevjeste iz narodne pjesme, vrtovi uz kuće bogati povrćem….
Kao sa nekih davnih razglednica nižu se sela, kuče načičkane uz rijeke sa starim mostovima, iznad kojih se uzdižu zeleni brežuljci. A na brijegu ponosno se kočoperi kakav dvorac ili crkva sa zvonikom u čast nekog sveca zaštitnika sela ili mjesta.
Osunčane strane nerijetko su prekrivene kakvim vinogradom, dok u nizinama zapažamo neke penjačice uz metalne mreže, pa maštovito pokušavamo otkriti radi li se o borovnicama ili kakvom drugom voću koje je tržišno isplativo s obzirom na količinu površina koje su zasađene. Otkriće da se radi o hmelju izaziva salve smijeha – borovnice za pivu 🙂
Prepuštajući se zelenilu, nebu i oblacima, preko Zidanog Mosta dolazimo u Celje, pa pauzu koristimo za razgledavanje, ručak i naravno fotografiranje. Lovim kadrove po staroj gradskoj jezgri, a ljubazni domaćin me uputi ka mostu na Savinji odakle je najbolji pogled na Celjsku utvrdu. Putem do mosta nailazimo na arheološku zbirku – ostatke nekadašnjeg antičkog naselja na kojem se danas nalazi Celje, te odličnu izložbu fotografija.
Sitna kišica nas požuruje prema autobusu, a i vrijeme je polaska prema našem odredištu Poštarskom domu pod Plešivcem.
Dom je smješten na Selahu, na rubu šume iznad Slovenj Gradeca, prvotno izgrađen kao mala kućica od strane Pošte Slovenj Gradec 1955. obnovljen je i nadograđen 1986.godine. Smjestivši se u sobe, pohitali smo razgledati okolicu., a nastavak večeri proveli smo uz jelo, piće i druženje. U mislima na sutrašnji uspon i moguću kišu otišli smo na počinak.
Subota je svanula polu oblačna, ali bez kiše s idealnom temperaturom za uspon. Nakon doručka šumskom cestom krećemo prema Uršljoj gori. Na trasi se izmjenjuje šuma sa travnatim proplancima. Iza sebe ostavljamo kuću koja kao da je pobjegla iz romana Heidi, a malo kasnije i na pitoresknu kapelicu i seosko gospodarstvo.
Sada uspon nastavlja kroz šumu bukve, jele i smreke, pa koračamo kroz igru svjetla i sjene. A nebo
kao da je ovdje prosulo gomilu cvjetnih latica, pa se zabavljamo otkrivajući nazive biljaka, fotografirajući bogatstvo boja i sladeći se mirišljavim i sočnim šumskim jagodama.
Jutarnja rosa sa rijetkim zrakama sunca posipa srebrom put kojim hodamo, dok se markacije izmjenjuju šumskim putevima i uskim planinarskim stazama. Ruksaci postaju sve teži, a uspon sve oštriji, no svaki proplanak donosi nagradu. Otvaraju se se pogledi na doline, šume, planine i gradove, dok u jednom trenutku ne ugledasmo crkvu Svete Uršule.
Postoji više legendi od Svetoj Uršuli, no svaka završava tragično i to u ime kršćanstva, pa je Uršula
proglašena kršćanskom mučenicom, a njoj u čast 1570. sagrađena je Crkva dovršena 1602. uz pomoć ljubljanskog biskupa Hrena, a planina naziva Gora postade njoj u čast Uršlja Gora. I danas je ovo Crkva na najvišoj visini u Sloveniji.
Crkva i Planinarski dom u kojem smo nakon uspona odmarali i ručali uz pjesmu vesele slovenske družine nalaze se na par minuta hoda od Vrha 1699m. Neposredno ispod Vrha je atraktivna zaustavna točka – udubljenje u stijeni gdje bi trebao biti otisak stopala Sv. Uršule. Legenda kaže da onaj koji zakorači u njega ne bi trebao nikada više osjetiti bol u nogama.
Inače Uršlja gora ili Plešivec najistočniji je vrh Karavanki kao svojevrsna osama u srcu Koruške. Izgleda kao nekadašnji vulkan, za koji mnogi vjeruju da je ova planina nekada bila. A Vrha se pruža čudesan pogled na cijelu Korušku, planinu Kozjak, Kamiško-Savinjske Alpe i Triglav u daljini.
Nakon uživanja u pogledu i neizostavnog fotografiranja uslijedila je zajednička fotografija i povratak ka Poštarskom domu. I opet nas je pratila zaigranost svjetla i sjene i miris šumskih jagoda učinivši nam silazak lakšim.
Moja koljena pri silasku osvijeste me koliko je staza strma iako je klasificirana kao „lakha označena pot”.
Ne osvajamo planinu nego sebe još jednom potvrdismo savladavši 930 m kroz 7 km uspona, te isto toliko pri povratku (i oni dodatni km o kojima se ne priča :))
Nakon silaska proveli smo još jednu večer u veselom druženju i prepričavanju dojmova, a isto se nastavilo i u nedjelju kada smo se preko Maribora i Zagreba vratili u Sinj.
I za kraj, veliko hvala Zoranu i Zvoni na organizaciji i vođenju, a ekipi na odličnom druženju i zabavi.
Živi i zdravi bili do sljedećeg izleta!
