Dugo očekivani izlet na Biokovo započeo u rano jutro 22. listopada 2022. godine
u Gornjim Brelima. Jutro je bilo prohladno, no sunčano. Budući da polaznici ove
planinarske škole dolaze iz različitih mjesta, dogovorili smo se da mjesto okupljanja
bude na mjesnom groblju Naret u Gornjim Brelima. Nakon razbuđivanja i razmjena
doživljaja s prošlog izleta na Kamešnici, počela su se krojiti nova očekivanja i
predviđanja. Sam pogled prema “gore”, pomalo je bio zastrašujući, no ekipa puna
entuzijazma, oko 8:30, spremno je započela još jedan izlet.
I vrijeme je krenilo. Na samome početku dočeo nas je prezentacijski centar Parka
prirode Biokovo, a nakon njega i nekolilo vrlo interesantnih kućica koje su nas
odvele do prvih znakova interesante prirode koje nam je podnožje ovog dijela
Biokovo moglo pružiti – maslinici. Budući da je kraj listopada i vrijeme branja,
brojne su grane nekih mlađih stabala,a i nekih starih više desetljeća zbog težine nešto
niže zemlji. Ne smije se ni izostaviti interesantan susret nas planinara školaraca i
mlade dame koja se već tada rano vraćala s domaćim magarcem s viših dijelova
planine. Ova domesticirana životinja nosila je nešto tereta na svojim leđima. Na tom
mjestu osim ove interakcije, stajala je pred nama višestoljetna crkvica Gospe od
zdravlja. Iako zapuštena i u vrlo derutnom stanju, i dalje je bila vidljiva rozeta na
pročelju i stari zvonik.
Nadalje, prva dionica našeg puta vodila nas je ka crkvici sv. Nikole. Iako je to
duži put, ipak je vrijedno uputiti se tom stazom budući da je kombinacija šume i
golog kamena, sjene i osunčanog dijela obronka zaista impresivna. Sve dodatno
ispunjava pogled prema drugim dijelovima Biokova i prema otocima. Uz lagani
tempo, dobro raspoloženje (kao i uvijek), za nešto malo manje od dva sata našli smo
na prvoj malo dužoj pauzi kod ispred crkvice sv. Nikole. Iako je uzbrdica bila strma
pred sam kraj tog dijela Poučne staze, nije usporila želju za osvježenjem i kratkim
odmorom. Osvojili smo prvi dio puta. I nalazili se na brdu Pirovcu na visini nešto
iznad od 570 m. Već tada, sjedeći na kamenim klupama uživali smo u pogledu na
šume crnog bora, na otok Brač i na samu kamenu crkvicu, čija je povijest zaista
impresivna. Sagrađena još i u predturska vremena, smatra se najstarijom crkvom u
Gornjim Brelima.
Ubrzo je uslijedio nastavak puta, koji je osobno bio još zanimljiviji. Uputili smo
se sjeveroistočno ka samome vrhu. Dočekala nas je gusta šuma crnog bora i
bogatstvo drugog biljnog i životinjskog života. Na putu moglo se susresti puha,
divokoze pa čak i posokoka. Određeni dijelovi koji su kiselijeg tla, prekriveni su s
paprati i bršljanom. Izlaskom i dijela prekrivenog šumom, našli smo se pred
zahtjevnim dijelom ovog puta. Ispod stijene zvane Ražanj, dočekao nas je sipar, kao
tipičan primjer geomorfološkog procesa na padinama. Kao što je i sam prof rekao:
“Jedan korak naprijed, dva nazad.”, te je tako i bilo. Neki s više samopouzdanja, a
neki s više straha, prolazili smo padinom, koja je obilovala vapnenim stijenama,
razlomljenima i teškima više desetaka tona koje su se posljedicom raznih prirodnih
procesa (ponajviše erozije), odvojile od ostaka brda i oblikovale stazu kojom smo
prolazili. Na putu sustreli smo nekoliko divokoza koje smo pokušali u tišini
promotriti i fotografirati, no nažalost nismo susreli nijednog muflona koji je još jedna
životinjska vrsta koja obitava na obroncima Biokova. Biljni svijet na tom dijelu nije
mnogobrojan, no preživljavaju nekoliko šmrika (oštroigličastih borovnica) i divlja
smokva.
Još jedan prirodni fenomen koji je obilježio izlet, jesu brojni mali izvori vode i
bunari, koji su nažalost posljedicom nedovoljne količine oborina tijekom ljeta i u
ranu jesen, bili gotovo prazni, ipak intresantno je vidjeti stotoine i stotine metara
dugih crnih cijevi stazom koji spajaju mjesta odakle se skuplja voda do samih
spremišta.
Što smo se približavali samome vrhu, to je bilo strmije i napornije, a stanke sve
češće. Kratke stanke ispunjavali smo branjem šepurike / ( divlje ruže / divljeg šipka).
Desetak minuta pod samim vrhom zastali smo na pašnjaku kako bismo fotografirali
usjek, koji je vodio stotinama metara ispod nas.
I time, uslijedio je dolazak na sam cilj. Iako su nas surove stijene na vrlo strmom
terenu, zajedno s vjetrom pokušavale zaustaviti, želja za saznanjem o tome što nas
čeka na vrhu, bila je presudna motivacija. Neki su stigli koju minutu ranije od nas
drugih pri kraju, no svi smo imali gotovu istu reakciju. Vrh Bukovac, nalazi se na
visini od 1262 m iznad mora. Iako je bilo sunčano vrijeme, na sjeveru su se protezali
cirusi, dok prema jugu, i otoku Hvaru , nalazili su se kumulusi i time priječili pogled
prema poluotoku Pelješcu. No to nije onemogućilo pogledn koji se širio prema
Baškoj vodi, Promajni, Krvavici i samoj Makarskoj. Dok s druge strane, osim
sjeveroistočnog i istočnog dijela otoka Brača i mjesta poput Sumartina i Novog sela,
pogled je sezao i prema mjestima Mimice, Lokva Rogoznica, koja su nadomak
samog Omiša.
Uspjeh smo proslavili dugoiščekivanim ručkom i pićem. Društvo je bilo spremno
podijeliti domaće kolače, sendviče i u školi, omiljeno pivo. Nakon nešto manje od sat
vremena, krenuo je spust. Ekipa je odlučila posjetiti i sklonište Bukovac, koja se
nalazi na maloj čisitini među gustom borovom šumom. Time je i uslijedio dio je je
više-manje shvatljiv nama školarcima, a to je vježbanje vezanja čvorova, naravno
kao obvezan dio pohađanja škole, i svakog izleta. Također svi polaznici su vrlo
ugodni i voljni pripomoći međusobno u učenju i vježbanju.
Staza kojom smo se vraćali, razlikovala se od one kojom smo došli do crkvice sv.
Nikole. Na raskrižju Poučne staze i one ka Gornjim Brelima, krenuli su tom drugom.
Staza puna niskog raslinja, od koje je bitno navesti brnistru i naravno šume crnog
bora. Na putu se nalazilo nekoliko informativnih ploča koje su nešto podrobnije
objasnile prošlost tih prostora. Prvi od njih je pojam dubrave, gusto obrasle šume
ponajviše crnog bora, te hrasta, zatim izvor vode zvan Vodice, koji je ugodno mjesto
za stanku, budući da ga krase sam kameni bunar (koji trenutno ima vrlo malu
količinu vode), kamenica te nekoliko klupica u hladu. Najinteresantiji dio ove staze
jesu Klešići, drevno selo koje se odlikovalo svojom jednostavnosti, udaljenosti i time
nedostupnosti, osim kako kaže sam tekst na informativnoj ploči “samo zrakom ili na
krilima.” Ubrzanim hodom, i već podosta umorni, spuštali smo se ka početnoj točki
Gornjih Brela, odakle se dobro raspoloženje preselilo u Zadvarje na druženje kojim
se iznošenjem zajedničkih dojmova i se završio još jedan izlet naše planinarske
školice.
