Razmišljajući kako započeti priču s nedjeljnog izleta, sjetih se stihova naučenih davno u jednom od nižih razreda osnovne škole:
„Huji bura čista žena, poderana izgrebena, uz vrtače niz vrtače, lakonoga sve preskače.”
Navedeni stihovi čine mi se odlična ilustracija i sažetak izleta u organizacije PD Svilaja prve nedjelje u veljači.
Dakle, usprkos buri i hladnoći nas dvadesetak uputilo se u nedjeljno jutro „malom cestom preko Zagore” prema Prapratnici u trogirskom zaleđu. Vozeći se kroz Sutinu koja nas kao i uvijek ostavlja bez daha, nastavljamo prema Muću, Gizdavcu, Radošiću.. Negdje uz put ugledamo putokaz za Bunare Rajčica, no taj posjet ćemo odgoditi za neki drugi izlet. Ipak komentiramo kako su nam Bunari bili puno ljepši bez čovjekovih intervencija zadnjih godina.
Polako preko Gizdavca i Radošića naša vesela kolona dolazi do Prapratnice. Skrećemo na usku cestu omeđenu suhozidima s obje strane i za kratko smo na kraju naselja Bojići, našoj početnoj točki za uspon na Vilaju.
Tek što smo izišli iz automobila, bura nas nimalo gostoljubivo ne dočekuje, pa se maskiramo kapama, šalovima, kapuljačama… Zamatanje i uzimanje ruksaka praćeno je smijehom, posebno kad lokalna baka u prolazu gledajući nas u čudu upita „ kud iđete po ‘vakoj buri”.
No naoružane dobrom voljom i zalihama hrane za tri dana snaga bure nas ne može odgovoriti od pohoda, pa krećemo prema Crnom vrhu.
Crni vrh (739 m) najviša je točka Vilaje, planine koja se ispriječila kao granica mora i Zagore između Šibensko – kninske i Splitsko- dalmatinske županije.
Krećemo od zadnjih kuća oštrim usponom. Dobro markirana staza vodi kroz makiju koja djelomično štiti od udara bure. Kontinuirani uspon i bura me usporavaju, pa u kratkim pauzama hvatam dah promatrajući siromašne krške udoline zaključujući da ovdje caruje makija i kamen.
Za razliku od bure iz navedenih stihova koja lakonoga sve preskače, vrtače prelazim četveronoške uz neizostavnu misao „šta je meni ovo trebalo”. Nakon kamenitog dijela slijedi blaži uspon, a kako bura gotovo i ne puše koračamo pogledavajući more s jedne strane, a poznate vrhove Svilaje s druge strane. Prizori izazivaju divljenje, bura je očistila horizont pa se prepuštamo ljepoti prirode i miru koji potpuno obuzima dušu.
Došavši na Vrh, očaravajući pogled zaustavlja dah. Kao na dlanu ispred nas su Sveti Andrija, Kornati i prosuta niska jadranskih otoka kao krajobraz s morske strane, dok se s kontinentalne strane protežu Promina, naša Svilaja, pa redom Dinara, Kamešnica, Kozjak, Mosor, Biokovo…., a u podnožju načičkana pitoma naselja. Kako li je samo čovjek u tom kršu nekad davno pronašao oaze i izgradio naselja.
Uživanje u trenutku prekidamo za kratku okrjepu i fotografiranje. I dok se društvo namješta na Vrhu za zajedničku fotografiju sa Svilajom u pozadini, netko šeretski traži obavezno more u pozadini fotografije, iako je iza nas isključivo Zagora. Komentar izaziva bučan smijeh, a nakon zajedničke slijede pojedinačna fotografiranja i spremanje za silazak.
Žurimo istom stazom jer još nas čeka Biranj na Kozjaku. Ponovo u koloni preko Radošića vozimo prema prijevoju Malačka. Na Malačkoj ostavljamo automobile i krećemo prema Birnju (531 m). Obzirom da nam je polazišna točka na 499 m, čeka nas sat vremena šetnje kamenitim i burnim hrptom zapadnog Kozjaka bez značajnijeg uspona. Kroz makiju i brnistru penjemo se do Birnjca, te nastavljamo prema Birnju. (631m), mjestu prapovijesne gradine, jedne od najvećih na kaštelanskom području. Crkva sv. Ivana Krstitelja zaštitnika Kaštel Lukšića, egzistira na Birnju od 13.st., ali se ne zna kada je Crkva točno izgrađena. Zbog izloženosti mjesta na kojem se nalazi, često je stradavala, povijest kaže da je kroz stoljeća obnavljana zadržavši izvornu polukružnu apsidu na začelju.
Došavši na Biranj, skrivamo se od udara od bure s južne strane Crkve i dok se iz ruksaka vadi hrana gledamo na Kaštela, Split, Mosor…Pogled privlači srebreni odsjaj piste splitske zračne luke, preko koje se vide otoci, ali sada iz drugačije perspektive u odnosu na onu s Vilaje.
Nakon obaveznog fotografiranja za povratak do Malačke pratimo žuto zelene markacije kojima je obilježena ekološko -poučna staza, te dolazimo na smrznutu kršku lokvu Jezero u čijoj je blizini nepresušan izvor.
Za kratko preko Planinarske kuće Česmina dolazimo do automobila.
Nakon kratkog odmora i okrijepe u Planinarskom domu Malačka preko Zagore smo se vratili u Sinj.
Za kraj, hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju, kao i našim planinarima koji su sudjelovanjem i veseljem uljepšali ovaj izlet.
Zdravi i veseli bili do slijedećeg druženja.
