Sinj se prošlu subotu budio okovan injem na minus sedam stupnjeva, okružen planinama prekrivenim snijegom što je bio znak da valja krenuti prema jugu. U ranim jutarnjim satima okupljamo se čekajući u toplini automobila polazak prema Gradcu odakle ćemo pohoditi najjužniji vrh Biokova – Svetog Iliju (772m).
Naša mala kolona za nešto više od dva sata vožnje dolazi do groblja Svetog Ante iznad mjesta Gradac, polazne točke našeg današnjeg pohoda.
Biokovo i Sveti Ilija ispisuju nam pozivnicu nudeći nam gostoprimstvo u vidu toplog sunčanog dana. Ostavljamo višak odjeće u automobilima i krećemo makadamskim putem kroz maslinike i bujno mediteransko raslinje. Procvjetali bajami pozdravljaju nas ružičastim cvjetovima, dok se iznad nas kočopere kamene skulpture Biokova. Po tko zna koji put impresionirana sam surovosti ove planine zamišljajući od djetinjstva Biokovo kao velikog diva s glavom u oblacima i kamenim nogama uronjenim u more.
Dolaskom u zaselak Miljačići nailazimo na putokaz na kojem je označeno Sv. Paškal (1,30h), a Sveti Ilija (2,30 h). Slijedeći smjer za Sv. Iliju napuštamo makadam ulazeći na dobro građenu stazu i uz neprekidni uspon za pola sata napuštamo borovu šumu. Sada su ispred nas kamene serpentine, a iza nas pruža se predivan pogled na more i otoke.
Uspon dalje vodi po od davnina uhodanoj stazi kojom je Gradac kao i svako veće mjesto na dalmatinskoj obali bio spojen sa zaleđem. Stari su to putovi sagrađeni u surovom kamenjaru za potrebe trgovačkih karavana i pastirskih stanova. Danas održavani voljom entuzijasta služe planinarima i pokojem pastiru.
Staza se uspinje serpentinama naslonjenim na visoke suhozide, pa kroz građevinsko nasljeđe davne povijesti mediterana uključujemo se u potragu za davnim vremenom kojem ova staza svjedoči.
Savladavajući uspon i uživajući u pogledima koji su sve širi i ljepši, bilježeći kadrove fotoaparatom, kroz rijetku makiju i kamen, dolazimo do prijevoja. U hodu kroz ravni dio odmaramo noge od uspona i evo nas kod novog raskršća. Staza se ovdje odvaja za Sveti Paškal, a putokaz pokazuje da je do Svetog Ilije potreban sat vremena.
Nastavljamo prema Svetom Iliji, napuštajući građenu stazu. Uspon sada postaje kamenitiji i oštriji. Pratimo markacije i/ili oznake i oprezno se penjući dolazimo na vrh.
S obzirom da je vrh KT HPO „lovimo Pokemone” kako naša Anđela simpatično naziva prikupljanje pečata u Dnevniku HPO.
Sveti Ilija odlučio nas je počastiti divnim sunčanim danom pa uživamo u pogledu. Gledamo Vran, Čvrsnicu i Prenj s jedne strane, uživamo u pogledu prema sedam smaragdno zelenih Baćinskih jezera, te ušću Neretve. U plavičastoj izmaglici se naziru poluotok Pelješac, otoci Korčula, Hvar i Mljet, a prema zapadu iza Svetog Paškala ispružilo se Biokovo.
Uživajući u pogledu i hrani iz ruksaka vrijeme brzo prolazi, pa se nakon obaveznog fotografiranja spremamo za silazak. Vraćamo se istim putem, a kako je vrijeme suho silazak ne predstavlja problem. Dio naših planinara odlučuje pohoditi i Sveti Paškal, a ostatak uživajući u pogledu na more još jednom prolazi stare serpentine i spušta se prema Gradcu.
Naš izlet se bliži kraju, neki od nas odlučili su otići do Baćinskih jezera, neki će na piće u Gradac ili Drvenik, neki prema Sinju.
Još uvijek pod dojmom ovog prekrasnog izleta zahvaljujemo PD Svilaja i Zoranu na organizaciji i vođenju, a našim planinarima na sudjelovanju.
Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.
