Jutros otvorim PC kako bi počela pisati izvještaj sa nedjeljnog izleta i javi mi se poruka da je On Drive prepun fotografija i da nema više prostora. Krenem premještati fotografije na vanjsku jedinicu i kako ih otvaram a najveći dio je s planinarenja) još jednom se uvjerim kako je svaki izlet s PD Svilaja na svoj način poseban. A ovaj nedjeljni na Babinu Gomilu prštio je smijehom i veseljem uz radnu akciju „guraj auto da upali” kao desertom za kraj.
No krenimo redom. U subotu smo uspješno u Planinarskom domu Orlove stine održali Skupštinu PD Svilaja, a u rano nedjeljno jutro uputilo se veselo društvo svilajaca prema Dubrovačko- neretvanskoj županiji i planini Rujnici.
Preko Trilja, pa na autocestu od Biska do Ploča, za nekih dva sata ugledasmo dolinu Neretve, najveću hrvatsku deltu gusto naseljenu još od antike gdje su stoljeća života ispisala jedinstvene tragove.
Za razliku od Cetine i Krke koje „mirno” utječu u more, Neretva, rijeka sa izvorom u Bosni i Hercegovini, prije nego li se „utopi” u Jadranskom moru u svom slivu kroz Hrvatsku tvori deltu od 12.000 hektara omeđenu ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko- slivanjskim brdima.
Spuštajući se s autoceste prema Pločama impresionira nagla promjena krajobraza, zelena dolina čini se poput oaze u sivilu dalmatinskog krša, a brda koja se izdižu između rukavaca kao otoci nekog neobičnog mora.
Uživajući u pogledu na polja prepuna nasada mandarina, napuštamo Jadransku magistralu i vozimo se prema naselju Desne. Kroz kršku depresiju na desnoj obali Neretve trstika i šaš oponiraju maslinicima i nasadima mandarina, a uz sam rub brdskog područja ugledasmo krško jezero Modro oko. Nebesko plava boja vode opravdava naziv ovog izvora pitke vode. Ovo područje je značajno sa stanovišta biološke raznolikosti jer sadrži ugrožena staništa. Bijela čaplja jedna od zaštićenih vrsta u ovom kraju nameće se kao veza ovog kraja i naše Alke, Naime, nekada su se penoći (perjanice) koji krase alkarske kalpake radili od perja bijele čaplje, a perje se često nabavljalo u ovom kraju.Danas su ipak druga ekološka vremena, pa se penoći vjerojatno rade od prihvatljivijih materijala.
I dok vozimo makadamom kroz polja maslina, gdjegod opazimo vilu s bazenom ili stare napuštene kamene kuće a arkadama obraslim bršljanom i evo nas na polazišnoj točci današnjeg uspona u naselju Desne.
Prateći markaciju udaljavamo se od naselja, maslinici prepuštaju mjesto makiji i niskom raslinju. Staza je dobro markirana i ne predstavlja veliki problem za hodanje, ali oblaci ne dozvoljavaju jasan pogled na dolinu. Nailazimo na malenu kapelicu kod koje se kratko zadržavamo i nastavljamo dalje pitajući se koje brdo ispred nas je naš cilj Babina Gomila.
I hodajući ugledamo na stazi stijene koje nam se učine kao kamene stolice pogodne za kratku pauzu. Sladeći se čokoladom i osvježavajući se raznim tekućinama kroz zafrkanciju odredismo žiri za ocjenu najboljeg čaja.
Naime, dio ženske ekipe naoružan je termosicama „zdravih čajeva”. Kasnije će se ispostaviti da će čaj u mojoj termosici ostati „neocijenjen” jer se žiri prebacio na pivu, pa bi mu se pomiješali okusi, što je naravno praćeno urnebesnim smijehom.
U dobrom raspoloženju i šalama stigosmo do prijevoja ispod Babine Gomile. Babina Gomila (735 m) je najviši vrh planine Rujnice koja dominira nad dolinom Neretve. Do Vrha vodi oštar uspon po kamenjaru pa se povremeno služimo rukama komentirajući babu koja je nagomilala toliko kamenja i otežala nam uspon. Kratke predahe koristimo za uživanje u pogledu. Iako kroz izmaglicu pogled na dolinu i ušće Neretve impresionira. Odnekud dopire pjesma i muzika, pa zaključujemo da su pokladni običaji i mačkare zavladali i ovim krajem.
Oprezno zbog mokrog kamenjara stižemo do samog vrha označenog betonskim stupom na kamenim gromadama. Odmah se „prijavljujemo Pokemonu” udarajući pečat u Obilaznicu HPS.
Oni najbrži već su izvadili hranu iz ruksaka pa im se priključujemo. Veselje nam pomalo kvari hladnoća, te se nakon obaveznog fotografiranja spremamo na silazak. Ovaj put je obavezu službenog fotografa preuzeo Fujo uz asistenciju našeg predsjednika Zorana.
Spuštanje sa Vrha je tražilo dodatan oprez zbog klizavog terena, ali i kamenja kojeg je baba nagomilala. Putem srećemo grupu planinara iz Vrgorca koji poznaju našeg Zorana, pa nakon obavezne čakule krećemo prema Desnama.
Povratak u Desne je prošao uz urnebesni smijeh i zafrkanciju, a došavši u Desne čekalo nas je jedno iznenađenje u vidu radne akcije guranja Sanjinog auta. Naš muški dio ekipe junački odradiše uspješno ovaj zadatak o čemu svjedoči snimljeni video od strane ženske ekipe.
Kad je auto konačno „zaverglalo” poput Hamleta javila se dilema „ Pelješki most-da ili ne”. Odluka je pala za piće u Opuzenu, no kako nam nije radio kompas i nismo dobro odredili azimut završili smo na piću u Pločama.
Bez obzira na lokaciju i dalje je bilo veselo, Fujo je sreo poznate planinarke koje su pohodile Svilaju, mi smo šetali i razgledali Ploče, te se istim putem vratili kući u Sinj.
Unatoč izostanku pogleda s Babine Gomile bio je to nezaboravan dan prepun smijeha i dobrog raspoloženja.
Hvala svima na organizaciji i sudjelovanju na ovom predivnom pohodu.
Veselimo se idućem druženju, a do tada zdravi i veseli bili.
