Svaki put prije nego počnem pisati izvještaj s planinarskog izleta upitam se koliko pravim piscima mora biti teško smisliti i napisati prvu rečenicu neke pripovijetke, romana i ostalih književnih dijela u kojima poslije uživaju generacije. Meni je početak svakog izvještaja najteži. Ne želim se ponavljati s kronologijom događaja i vremenskim indikacijama, pa dok razmišljam kako početi predmetni izvještaj vratim se u mislima na trajekt koji iz Splita plovi prema Supetru. Cilj današnjeg izleta je posjet otoku Braču gdje će nas pedesetak pohoditi do Pustinje Blaca, a potom posjetiti i najviši vrh jadranskog otočja Vidovu goru (780 m).

Brač je dužinom od 40 kilometara i širinom od prosječnih 12 kilometara najveći srednjodalmatinski otok. Karakterizira ga razvedenost obale sa bezbroj dubokih i privlačnih uvala, a još od antičkih vremena nadaleko je poznat po raznim varijetama vapnenca koji se koristi u graditeljstvu. Djela od bračkog kamena nalaze se u zemljama širom svijeta. Općeprihvaćeni mit je i da je rezidencija američkog predsjednika Bijela kuća izgrađena od bračkog kamena.

Kroz priču o povijesno -geografskim obilježjima Brača doplovili smo do Supetra. Slijedi iskrcaj s trajekta i vožnja automobilima u pravcu Bola. Dok vozimo prema Nerežišću, lagano se uspinjemo, promatrajući kamenite zaravni i vrtače ispunjene vapnenačkom crvenicom i nasadima maslima. Ostavljamo Nerežišća s desne strane i vozimo prema Vidovoj gori, no kako je u prvom dijelu izleta planiran obilazak Pustinje Blaca za kratko napuštamo asfaltnu cestu i makadamom vozimo nekih 6.5 kilometara do Dragovoda gdje na većem proširenju parkiramo automobile.

Slijedi lagana šetnja do Pustinje Blaca. Naziv Pustinja asocira na polja pijeska i suhog područja, pa se šalimo kako ćemo za manje od sat vremena ugledati deve i beduine. Međutim, naziv Pustinja odnosi se na eremitorij odnosno prebivalište pojedinaca tzv „pustinjaka” koji su se s pojavom kršćanstva odlučili na život u samoći, udaljenih od mjesta prepunog ljudskog žamora kako bi život posvetili molitvi i duhovnom životu.

Na ulazu u planinarsku stazu koja će nas za manje od sat vremena dovesti do Pustinje Blaca, postavljen je kameni križ, te smjerokaz koji upućuje na Obršje (2h) i uvalu Blaca (1 h). Ugodnom šetnjom prateći markacije spuštamo se izgrađenom planinarskom stazom, te prolazimo uz malu zavalu i napušteno selo Dragovode – Drage vode, jedno od starih bračkih naselja čiji je život bio određen vezom sa pustinjacima iz Blaca. Odumiranjem samostana i tadašnjeg načina života, stanovnici Dragovoda napustiše ovaj kraj u potrazi za boljim životom. Mjesto je danas ostavljeno tek povremenim posjetima vlasnika malobrojnih kuća, pokojem pastiru i njegovom stadu ovaca.

Približivši se glagoljaškoj pustinji ostajemo zatečeni njenom ljepotom. Stambeni i crkveni prostor sljubljeni sa stijenama iznad njih u tako izoliranom prostoru svjedoče o upornosti i snazi ljudskog uma i ruku, djelujući na posjetitelja meditativno, čarobno, mistično usmjeravajući ga u neku sasvim drugačiju dimenziju života.

Pustinju Blaca osnovali su u 16. stoljeću poljički svećenici pobjegavši pred Turcima. Prvobitno su se nastanili u pećini Ljubitovici. Kasnije su kroz vrijeme uz dozvole ondašnjih vlasti izgrađeni crkveni i stambeni prostori. Danas posjetitelji mogu vidjeti nekoliko zgrada međusobno povezanih hodnicima i kamenim stubištem. U jednoj od stambenih zgrada posjetili smo uz stručno vođenje Muzej u kojem se nalazi knjižnica, nekoliko slika i glagoljskih misala, zbirka starih pušaka, tiskara, te teleskop. Naime, u Pustinj Blaca je 1926.g. don Niko Miličević osnovao astronomsku postaju s dva teleskopa.

Nakon posjeta Muzeju, razgledavanja zgrada i obaveznog fotografiranja odmorili smo uz „šternu” s vodom, fotografirajući se uz zrcalenje na vodi i razmatrajući opcije povratka. Dio planinara odlučio se vratiti istom stazom do automobila, dok se dio odlučuje za uspon sa zapadne strane. Iako je uspon sa zapadne strane izgledao kao zahtijevan u konačnici nije bio toliko zamoran, a pokazao se kao odličan izbor. Izgrađenom planinarskom stazom spuštamo se u zavalu koračajući uz stoljetne masline i ostatke nekadašnjih vinograda. Iza nas ostaje redovnička pustinja u pustoj divljini iznenađujući nas skladnošću i raskoši oblicima izvornog graditeljstva. Očarani ljepotom ovog zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske ne prestajemo fotografirati. Svaki korak kojim savladavamo uzvisinu otkriva sve ljepše prizore građevina i kamenih kaskada. U jednom trenutku opazimo da su iznad tradicijskih objekata na jednom suhozidu vješto skriveni solarni paneli. Pustinja koju je zadnji redovnik – subrat napustio 1963.godine, kroz stoljeća je bila i avangardni gospodarski subjekt na otoku (poljoprivredna zadruga zasnovana na podjeli ostvarene dobiti u zajedničkom vlasništvu, trgovina, astronomija), pa mi solarni paneli unatoč tomu što su skriveni od pogleda posjetitelja i što mi se ovdje nekako ne uklapaju, ipak u konačnici djeluju kao logičan nastavak razvoja. U objektima se dakle koristi sunčeva energija.

Napuštajući planinarsku stazu koja je spoznajemo i dio poznate planinarsko – turističke staze „Via Bratti” (označena plavo bijelim markacijama), izlazimo na makadamsku cestu. Ostavljamo iza sebe pogled na Hvar i Vis, te uz nekad opožareno područje koračamo prema parkiralištu u Dragovodama na kojem nas čeka ostatak naših planinara, kako bi krenuli na Vidovu goru.

Iako smo u Pustinji Blaca uočili markacije za Vidovu goru, pješačenje traži tri sata hoda u jednom smjeru, pa zbog kratkoće vremena na jednodnevnom izletu, Vidovu goru pohodimo automobilima.

Vidova gora je najviši vrh otoka Brača, te najviši gorski vrh na cijelom Jadranu. S obzirom da je Vrh kontrolna točka HPS „lovimo Pokemone” uzimajući pečat za Dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, uživamo u pogledu na Zlatni rat i otok Hvar.

Planinarski dom je zatvoren, pa se nakon obilaska i zajedničke fotografije vraćamo do automobila i vozimo natrag u Supetar.

Na putu prema Supetru valjalo je obići „brački bonsai”. Riječ je o 170 centimetara visokom” boriću” na krovu crkvice sv. Petra i Pavla u Nerežišćima. Zbog vrlo loših životnih uvjeta na krovu malene apside šesto godina stare crkvice ovaj bor je ostao kržljav i malen, a kao rijedak primjer drveća proglašen je 1969. g. spomenikom prirode. Za njega kažu da je nakon Zlatnog rata javiše fotografirani objekt na Otoku, pa smo i mi iskoristili posjet za zajedničku fotografiju.

Nakon obilaska nastavljamo prema Supetru. Nedjelja je navečer i treba pravovremeno osigurati mjesta na trajektu.

Prepuni „Hrvat” oko 19h sretno akoštaje u Splitu, a mi za manje od sat vremena „akoštasmo” u Sinju privodeći kraju ovaj nezaboravan izlet.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)