Prošli vikend smo željeli imati Biokovo samo za sebe, pa smo se prije otvaranja sezone u Parku prirode „Biokovo” i gužvanja s turistima koji uskom zavojitom cestom posjećuju vidikovac Skywalk, odlučili za planinarski izlet na Biokovo.
I dok su školarci „Svilajine” opće planinarske škole krenuli prema Maglajima na Dinari, mi smo u rano nedjeljno jutro prikraćeni za sat spavanja, krenuli prema Makarskoj.
Cilj je pohoditi vrh Kimet, a potom i Vošac, dok se su se naše četiri planinarke odlučile za planinarsku turu od Vošca prema Svetom Juri, bez posjete Kimetu. Plan je bio ukoliko vrijeme i stanje ceste dozvoli da se nakon Kimeta i Vošca i mi odvezemo automobilima do Svetog Jure i da se zajednički okupimo na vrhu.
Kimet (1536 m) je najviši biokovski vrh jugoistočno od Svetog Jure. Vrh ima oblik istaknutog grebena koji dominira područjem prepunom dolaca i krševitih grebena. Staza koja vodi do Vrha ima polazište od Ravne Vlaške, odnosno Skywalka.
Vozeći prema Ravnoj Vlaškoj prolazimo Makarsku i državnom cestom Makarska -Vrgorac nakon 6 kilometara dolazimo do glavnog ulaza u Park prirode „Biokovo” na predjelu zvanom Staza.
Do našeg polazišta vozit ćemo se trideset minuta Biokovskom cestom. Na skretanju za Biokovsku cestu natpis upozorava da se ovom cestom vozi na vlastitu odgovornost. Ubrzo shvaćamo opravdanost upozorenja jer je brdska cesta uska, zavojita, jednotračna s povremenim ugibalištima, a istovremeno dvosmjerna. Trinaest kilometara voženje oštrim zavojima uz ambis s južne strane, izaziva strahopoštovanje prema vozačima, ali i zatvaranje očiju i strah suputnika. Tek po dolasku na Skywalk priznajemo kako smo se tokom vožnje grčevito držali za sjedala i pitamo se kako će nam tek biti u povratku. U trenutku se kroz šalu domišljamo da ćemo se na povratku voziti s povezom na očima, istovremeno hrabreći naše vozačice.
Nalazimo se na parkiralištu kod Skywalka. Vidikovac je zatvoren, no mi se penjemo sa strane hvatajući kadrove za fotografiranje. Mene osobno ne impresionira hodanje po staklenoj površini nad ambisom Biokova, no ljudi vole, dolaze i sigurno Nebeska šetnica doprinosi prepoznatljivosti i razvoju destinacije.
Područje Biokova je poznato po brojnim docima ograđenim suhozidima, obrađenim i kultiviranim što smo opazili dok smo se vozili. Ne znam što ovdje osim krumpira i kupusa može uspijevati, no uz vrtače su obnovljene tradicijske nastambe. Možemo samo nagađati da li su oni u služnosti vlasnicima, turistima ili planinarima.
Dok razmišljamo o ovim malim poljoprivrednim oazama u ljutom kamenjaru, ni ne opažamo da smo već prošli Info pult Parka prirode, pa napuštajući borovu šumu izbijamo povrh velike livade. Livada je prepuna cvijeća pa zastajemo i fotografiramo. Napuštamo vrtače i vjesnike proljeća i vraćamo se u zimu gazeći nanose smrznutog snijega. Penjući se kozjom stazom preko kamenitih polica dolazimo na prijevoj odakle se vidi Kimet.
Slijedimo markaciju uz rub šumovite vrtače. Šuma je bjelogorična, no u bjelogorici se ističe zelenilo jedne osamljene jele. Na ovom dijelu tuče nas jako jugo, pa brzo obilazimo vrtaču i kročimo dalje kroz bespuće kamenjara. Savladavamo oštar uspon koji nas vodi do grebena. Pod samim grebenom susrećemo grupu planinara iz našeg kraja koji su na povratku. Informiraju nas da je preostalo tek malo hodanja po grebenu bez značajnijeg uspona, te da na samom vrhu jugo nije toliko jako.
I uskoro dolazimo do Kimeta. Naša grupa je već sijela u zavjetrinu. Pridružujemo se na marendi s pogledom na Svetog Juru, Modro i Crveno jezero, grad Imotski, Hercegovinu i bijele vrhove bosansko -hercegovačkih planina na sjeveru, te Vrgoračko gorje i Pelješac u daljini na istoku. Uskoro nam se priključuje veseli planinarski kvartet iz Šibenika pa ih molimo za zajedničku fotografiju. Individualne foto seanse i uživanje u pogledu na Hvar, Korčulu i dijelove primorja prekida jako jugo, pa poziciju za odmor u zavjetrini ostavljamo šibenčanima, a mi se istim putem pažljivo vraćamo do Skywalka.
Slijedio je drugi dio izleta, vožnja automobilima do pod Vošac, te izgrađenom stazom u serpentinama laganim usponom do vrha Vošac i Planinarskog doma „Toni Roso”.
Vrh Vošac (1422 m) se nalazi na južnoj strani Biokova, gotovo iznad grada Makarske. Unatoč jugu i hladnoći s Vošca smo uživali u nezaboravnim vidicima. Kao na dlanu gledali smo Makarsku, Tučepe, Bašku Vodu, Brela… Pogled uz majstorsko djelo prirode preko Biokova seže daleko prema Omišu i skoro do Splita, a ispred nas razasuti Brač, Hvar, Korčula…. Posebno atraktivno bilo je vidjeti Svetog Juru u igri s oblacima. Poput igre skrivača izranjao je i nestajao u oblacima.
Hladno jugo nas je potjeralo s Vrha, pa smo krenuli istom stazom do automobila. Na parkiralištu nas ponovno dočekuje krdo divljih konja i magaraca. Očito naviknuti na prisutnost čovjeka, ne sklanjaju se s puta tražeći od nas slatkiš ili jabuku. Odolijevamo od hranjenja jer uz poučne table stoji molba da ih ne hranimo, ali njihovu spremnost za poziranje bilježimo kamerom.
I dok se zabavljamo s ovim plemenitim životinjama, susrećemo naše planinarke koje su pohodile Svetog Juru. Prepričavamo međusobno događaje, a one nas informiraju o visini snijega i težini uspona, pa odlučujemo da ćemo Svetog Juru pohoditi pješice na jesen kada ne bude ni turista ni snijega, a šuma na putu poprimi predivne boje jeseni.
Nekoliko naših planinara unatoč njihovim informacijama odlučuje autom otići do rampe, te se uz konope kroz snijeg popeti do Vrha, a mi se istim putem vraćamo prema Sinju.
Ne mogu ne spomenuti da nam na povratku u vožnji Biokovskom cestom nije trebao povez na očima. Možda zbog naviknutosti na dubinu u pogledu s vrhova ili jednostavno zbog umora, vožnja nam je prošla u trenu bez trunke straha.
Umorni od tabananja po bespućima kamenjara i skakanja po škrapama, ali sretni s puno dojmova završili smo ovaj nezaboravan izlet.
Do idućeg izleta uobičajeni pozdrav zdravi i veseli bili.
