Velebitskoj Vili valjda su „dojadili“ Škoro i Thompson pa je ovoga puta „dozvala“ nas, a mi
smo se tom pozivu rado odazvali. Dana 22.4. u 7 sati naša se grupica školaraca zajedno s
članovima našeg društva uputila na dvodnevni izlet ni više ni manje nego na tu najdužu
hrvatsku planinu koja je nekoć možda razdvajala, ali sada tako vješto povezuje našu obalu i
unutrašnjost, kao i jug i sjever naše domovine. Cilj: Veliki Sadikovac i Bačić Kuk.
Putujući prema našem odredištu „starom“ cestom imali smo priliku uživati u proljetnim
krajolicima diveći se vrhovima koji su nas okruživali s obje strane našeg puta. „Tu smo bili“,
„tu moramo otići“, „kad ćemo ovdje? A kad ćemo tamo?“ bili su samo neki od komentara u
vožnji.
Uz kratke pauze tijekom putovanja u Kninu gdje je bilo neizostavno svratiti po burek i u
Gospiću popiti kavu, stigli smo na početak našeg odredišta, nedaleko od Baških Oštarija od
kuda smo krenuli prema našem prvom cilju: Velikom Sadikovcu. Laganim korakom, velikim
prijateljem svih planinara i u inat priši, naše se društvo osujetilo kroz šumovit put. Plan:
uspeti se na Veliki Sadikovac te se uputiti prema hostelu u Baškim Oštarijama gdje je bio
predviđen odmor i obrok prije polaska u dom.
Putem do vrha imali smo priliku vidjeti medvjeđi luk, a u hostelu isti i probati, iako je bilo i
onih hrabrijih i iskusnijih koji su ga ubirali putem i „žvakali“ do vrha. Do Velikog Sadikovca
(1286m) trebalo nam je 2 sata lagane šetnje, staza je okarakterizirana kao „srednje zahtjevna“
iako bi se mnogi žitelji naselja podno Svilaje sa smiješkom složili da „ništa nije kao Visoka“
ili „veliko kao Kamešnica“. Naravno, šalu na stranu, Velebit zaslužuje i ima posebno
poštovanje među svim planinarima.
Na samom vrhu, dočekao nas je prekrasan pogled na otok Pag, a neki su pak nostalgično
poput djece iz zaleđa pri prelasku tunela sv. Ilije vikali „more“! Mnogi su tako iskoristili taj
neopisivi krajolik za fotografiranje, iako nijedna fotografija ne može dočarati stvarnost i
ljepotu koja se prostirala pred nama. Je li zbog planine ili je zbog mora apetit bio otvoren nije
ni bitno, na samome vrhu uzeli smo predah da nešto gricnemo prije hostela gdje smo i
pristigli oko 17 sati.
Bilo je 18 sati kada smo se iz hostela uputili u naše prenoćište, planinarski dom Ravni dabar,
smješten u samoj kotlini okružen prekrasnim vrhovima Velebita. Ovim putem zahvaljujemo
našem domaćinu na dočeku i ugodnoj atmosferi u kojoj smo dočekali noć uz druženje i
roštiljanje.
Drugi dan našeg izleta bio je predviđen za „osvajanje“ Bačić kuka (1304m) gdje smo se i
zaputili u 8 sati. Radi se o najvišem i najsjevernijem kuku u nazubljenom nizu Dabarskih
kukova pa je uspon do njega bio zahtjevan, a predviđeno vrijeme od doma do našeg cilja bilo
je 3 sata. Oprostili smo se s našim domaćinom i fotografirali ispred doma prije polaska.
Pojedini članovi uputili su se lakšom rutom, istražujući spremnim koracima poznatu
Premužićevu stazu, dok je ostatak uspješno osvajao kuk. Krajolik cijelog Velebita podsjećao
nas je na kadrove filmova Gospodara prstenova, a naš predsjednik poput Samwisea Gamgeeja
na samom ulasku u Mt. Doom (Bačić kuk) pomagao je svojim kolegama planinarima u
usponu. Oni koji su bili hrabriji i iskusniji došli su na sam vrh, dok je ostatak čekao samo pet
minuta do vrha ostavljajući stijenu s nekoliko klinova za neki drugi put. „Velebite, suzo moja“
otpjevao je Đani Maršan 1993., a remix je nastao podno Bačić kuka 2023.
Obje ekspedicije našle su se pred autobusom u 14 sati odakle su se zajedno uputile natrag
prema Baškim Oštarijama. Popularnost mjesta zatekla nas je nespremne pa smo bili primorani
preusmjeriti odmor u Macole. Povratak kući iskoristili smo za razmjenu dojmova s izleta
planirajući već sljedeći.
Naši školarci dobili su priliku upoznati se bolje s iskusnim članovima našeg društva i
razgovor s njima pretvorio je izlet u vrijednu terensku nastavu. Ali unatoč savjetu HGSS-a s
prethodnog predavanja, možda bi bilo bolje da su se „kroksice“ ipak ostavile kod kuće.
Do nekog sljedećeg susreta, pozdrav Liko, Velebita diko.
