U korporativnom svijetu čula sam izreku „tko hoće nađe načina, tko neće nađe izgovor”. Iako je izreka bila namijenjena jačanju volje za stvaranjem profita, u ovom kontekstu idealno opisuje „stanje svijesti” prije odluke o izletu na Pelješac.
Izlet na Mosor u subotu smo odlučili preskočiti, pa izvještaj s Mosora očekujte od naših „školaraca”, baš kao što su pisali i onaj s Velebita.
Dakle, cijeli tjedan smo smišljali izgovore za ne otići na ovaj izlet: duga vožnja, vrućina, zmije…. Na sreću pronašli smo način i ipak odlučili otići na ovaj nezaboravan izlet.
Temperature zraka posljednjih dana ukazivale su da će biti pakleno vruće, pa je nas petnaest naoružanih dobrom voljom, velikim količinama vode, kremama sa zaštitnim faktorom, šeširima i kapama u rano nedjeljno jutro krenulo put Pelješca.
Prva stajanja za kupnju peciva i bureka odmah u Sinju u pekarama po želji sudionika, a potom vožnja prema Pelješcu.
Ostavljamo Trilj, Bisko, te nastavljamo auto cestom do Ploča praćeni ljepotom prirode. Napustivši „Dalmatinu” uz cestu prema Pločama procvjetali makovi asociraju na poznatu pjesmu Mihovila Pavleka Miškina kojom je opjevana muka tadašnjeg hrvatskog seljaka. Uz stihove o crvenim makovima, ne možemo se odmah sjetiti autora pjesme, no naš suputnik u šali samouvjereno dobacuje Ivana Brlić Mažuranić, što izazove urnebesan smijeh.
U dobrom raspoloženju vozimo Deltom Neretve i pred Opuzenom dogovaramo da ćemo na povratku kupiti jagode od prodavača uz cestu. Ispostavlja se da neki od nas poznaju karakterne crte pojedinih trgovkinja, pa nakon što šaljivo konstatiramo da je Marija škrta, smijući se odlučujemo da ćemo posjetiti Ivanku i kupovati uz dobar popust.
Kasnije će se ispostaviti nit’ Ivanke, nit’ popusta 🙂
Uz priče o asortimanu proizvoda iz ovog kraja prolazimo Komarnu i evo nas na vidikovcu kod Pelješkog mosta. Obavezno fotografiranje i uživanje u pogledu. Ljepotu prizora prekida zov Svetog Ilije. Valja nam krenuti dalje prema Pelješcu.
Očarava plavetnilo mora uz zelene obrise brda. Pelješac ili kako ga nazivaju: Pelišac, Ponta di Stagno ili talijanski Sabbioncello, je iza Istre drugi po veličini poluotok koji se smjestio na jugu Hrvatske. Administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji, a od Malog Stona do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. Krajobraz je pretežno brdovit s dosta kraških polja, a omeđen je Neretvanskim, Mljetskim i Pelješkim kanalom, dok Stonska prevlaka u najjužnijem dijelu pokazuje da je Pelješac nekada bio otok.
Prešli smo most stigavši u Brijestu, te nastavljamo dalje preko Dubrave, Janjine, Donje Bande prema Orebiću. Svibanjska raskoš prirode ostavlja bez daha, izmjenjuju se uređeni vinogradi i povrtnjaci sa područjima obraslim niskom makijom, česvinom, alepskim borom, čempresima i dalmatinskim crnim borom dok šarenilo i bogatstvo proljetnog cvijeća poput mirisnog okvira zaokružuje sliku.
Uz cestu se nižu brojne reklame za poznate i manje poznate vinarije podsjećajući nas da smo u kraju dingača, grka, plavca malog, marselana…
Približavamo se Orebiću, gradu neustrašivih pomorskih kapetana i moreplovaca kojim se danas priključuju suvremeni „moreplovci” – windsurferi. Skorašnji sunčev zenit nas požuruje prema Svetom Iliji pa razgledavanje kapetanskih kuća i šetnju Orebićem ostavljamo za neki drugi put. Preko Vignja hitamo pod Zmijino brdo ili kako ga domaći nazivaju Monte Vipera ili Perunovo brdo.
Uz put Zvone nam pokazuje polazišnu točku za uspon iz samog mjesta u trajanju od cca 3 ipo sata, no zbog vrućine i hlada odlučujemo se za stazu iz Gornje Nakovane.
Uz malo lutanja stižemo na parkiralište pokraj zaključane rampe. Uzimamo ruksake i zaštitu od sunca, te se makadamskim putem upućujemo prema okretištu Podpišćet odakle markacija vodi prema Svetom Iliji. Prošavši dio puta, nailazimo na lokalnog čovjeka, za kojeg se ispostavlja da je porijeklom „naše gore list” u drugoj generaciji na Pelješcu. Domaćin nam nudi ključ od rampe, pa se vozači vraćaju po auta, dok mi nastavljamo dalje pješačiti. Iznad nas je Zmijino brdo, s druge strane na dlanu su nam Orebić i Korčula. Zbog vrućine i izmaglica izostaje oštrina kadra, no zato se u punoj ljepoti pokazuje procvjetala kadulja, rijetka iglica, petoprsta , kovilje i brojne druge cvjetnice.
Uživajući u opojnim mirisima i šarenilu boja započinjemo uspon po planinarskoj stazi koja vodi kroz visoku makiju, koja nam pruža toliko potreban hlad. Odmah na početku uspona susrećemo grupu planinara iz Sarajeva. Sarajlije su na povratku, oduševljeni su stazom i kažu da su krenuli u 6 sati. Trenutno je deset pa nas u čudu pitaju zar nije vruće u to vrijeme krenuti na uspon, ali naš Zoki ima spreman odgovor „mi volimo po vrućini” što izaziva veselje i smijeh.
Pozdravljamo Sarajlije i nastavljamo dalje. Svako malo na stazi susrećemo planinare na povratku, i uskoro smo kod lovačke kućice. Kod kućice susrećemo skupinu lovaca koja upravo „marendaje” nakon odrađene radne akcije. Kratko odmaramo uz nadopunu zaliha vode iz bunara, te nastavljamo dalje. Putokaz pokazuje da nam do Svetog Ilije treba sat vremena. Staza nas kroz borovu šumu vodi do Planinarskog doma Sveti Ilija. Začuđeni smo livadama prepunim ciklamama u ovo doba godine, ali i radom divljih svinja zaslužnih za prekopanu šumu.
Zahvalni na hladovini borova stižemo do Doma zidanog u kamenu koje je dao ga sagraditi Karlo von Habsburg, a obnovljen je 2008.g. Dom je zatvoren, ali oko Doma je poprilična gužva. Ovdje se staza koja vodi iz Nakovna spaja sa stazom koja vodi iz Ruskovića. Susrećemo planinarsku grupu iz Trebinja koja je došla stazom iz Ruskovića, a namjeravaju se vraćati kružno na Nakovan. Trenutno prije uspona odmaraju u hladovini borova, baš kao i mi. Još su tu dva bračna para iz Njemačke, te jedan domaći.
Nakon kratkog odmora slijedi polusatni uspon na sam vrh. Sada nas više ne štiti hlad borova, Sunce je u zenitu, a mi se krećemo po kamenjaru. Oprezno koračamo prema najvišem vrhu poluotoka Pelješca.
Sveti Ilija (961 m) je zbog visine i izdvojenog položaja jedan od najširih vrhova u hrvatskim planinama. Uživamo u pogledu na Korčulu, Mljet, Pelješac, Biokovo….
Crkva Svetog Ilije izgrađena u 16. ili 17. stoljeću uništena je od udara gromova u 19. stoljeću, pa je sam vrh obilježen kamenim natpisom i drvenim križem na kamenoj gomili. Kristalnu jasnoću pogleda ometa sumaglica i igra oblaka ispod nas. Zbog nedostatka hlada i gužve koja vlada nakon fotografiranja odlučujemo se na povratak do Doma na okrjepu hranom iz ruksaka.
Nakon „ručka” slijedio je silazak istom stazom, te ponovno uživanje u vegetaciji podno Zmijinog brda. Vidjeli smo još i planiku, veliki vrijes, igličastu smreku, obilje crnog hrasta (cesvine), tulipane….
Životinjski svijet nam se nije ukazao. I koliko god se plašili i bili na oprezu zbog brojnih poskoka, na našu (ne)sreću vidjeli smo tek jednu zmiju koja je pred nama pobjegla glavom bez obzira.
Zmijino brdo skrilo je dobro domaćine u svom okrilju, ne opravdavši ovaj put naziv, a mi smo se u okrilju naših automobila uputili kući. Na putu kući još smo odlučili proći kroz tunel Dingač i uživati u „pogledu od milijun dolara”. Uključivši navigaciju popularna „Đurđa” dovela nas je umjesto do tunela u slijepu usku ulicu. Došavši pred jednu kuću, domaćin je u čudu izišao na vrata upitavši nas šta tražimo, a Fujo mu je odgovorio da tražimo tunel i da nas je Đurđa pogrešno uputila. Stariji čovjek ne zna Đurđu, ali zna gdje je tunel i objasni da se trebamo vratiti na „na rikverc”. Đurđu smo spominjali i smijali se cijelim putem. Zbog sumaglice je izostao i „pogled od milijun dolara” iza tunela, no to nas nije spriječilo da se u dobrom raspoloženju sretno vratimo kući.
Još ću dodati da sam zbog atraktivnosti Pelješca i Svetog Ilije koji mi je bio davna želja, izlet na Mosor u subotu je preskočen. Kako je bilo na Mosoru opisati će u sklopu Svilajine OPŠ naši dragi školarci, jednako uspješno kao što su opisali i izlet na Mosor.
Ostaje zahvaliti Zvoni na vođenju, našim vozačima Zokiju Anđeli i Đorđu, te planinarkama i planinarima koji su sudjelovali na ovom izletu na odličnom druženju i zabavi.
Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili!
