Ljeto se lijeno povlačilo ispunivši sve kraće listopadske dane ugodnim temperaturama, pa smo prije nego li nastupi studeni i sivilom obriše paletu jesenjih boja krenuli na dvodnevni izlet u Bosnu i Hercegovinu.
U dva ispunjena dana spoznasmo koliko je Bosna i Hercegovina neistraženi biser, zemlja različitosti, predivne netaknute prirode, skrivenih jezera, živopisnih planinskih vrhova, ali i povijesnih turbulencija kroz koju su istočne kulture ulazile u Europu ili su ovdje bivale zaustavljene.
U rano subotnje jutro ispraćeni maglom krećemo prema Livnu. Kroz Glavice preko Cetine na Hanu, nastavljamo vožnju prema Vagnju, promatrajući kako se niski oblaci vuku po sinjskom polju. Dijelovi Cetine poput očiju vire iz „pamučne kape”, dok nas Kamešnica grli svojim sivim skutima.
I ne opazismo da su granične formalnosti iza nas. Preko Vagnja spuštamo se prema Livnu dok kišne kapi udaraju po vjetrobranskom staklu. Valjda će kiša prestati. Pa šta da i ne prestane imamo kišobrane i kabanice komentiramo međusobno, ne dozvoljavajući da nam par kišnih kapi pokvari raspoloženje.
Stižemo u Livno i zaista kiša prestaje. Ovakva igra kiše i sunca pratiti će nas cijeli dan, uglavnom nas prepuštajući sunčevim zrakama tijekom šetnje i obilazaka.
Nakon kupnje namirnica, jutarnje kave, ponekog kolača i nezaobilaznih Teinih/Merinih buhtli nastavljamo prema Skopaljskoj dolini. Uz Cincar put nam priječe divlji konji ponosno prelazeći cestu kao da nam žele pokazati tko ovdje gazduje.
Uz priču i ne opazismo da je ispred nas Kupreška visoravan. S jedne strane Čajuša i poznati hotel Adria Ski budi sjećanja na djetinjstvo, davne izlete, sanjkanja i druženja. Ispred nas ispriječila se planina Stožer kao podsjetnik na jedan ne tako davni izlet na Dane kosidbe.
Prolazeći kroz Kupreška vrata ostavljamo iza sebe nostalgični amakord zamijenivši ga pogledom na zelenilo vitkih i visokih jela ispresijecano zlatnim lišćem bjelogorice koje kroz tišinu kišnih kapi polako pada na tlo stvarajući mekani žuto – narančasti sag.
Uz kišne kapi obilazimo Ajvatovicu. Otpalo lišće koje šušti pod našim nogama svjedoči o prolaznosti vremena, ali i upućuje ka Starom gradu Pruscu. Opet nas prati kiša sve do ulaza na gradska vrata. U trenutku kada prolazimo kroz rekonstruirana gradska vrata, kiša prestaje i nastavljamo do Utvrde.
Dok klizava i mokra staza vodi do Utvrde, preko Sahat kule dopiru sjajne sunčeve zrake stvarajući kaleidoskop sa jesenskim šarenilom okolnih šuma, djelomično skrivenih igrom oblaka.
Ostaci utvrde poznate kao Prusac, Biograd, Terra bianca, Prussena, Akhisar i Acmar nijemi su svjedoci turbulentne povijesti ovog kraja i izmjene njegovih gospodara. Kratak obilazak, zajednička fotografija i silazak. Ostavljamo ostatke Starog grada povjesničarima, a mi prepričavajući viđeno stižemo u Bugojno. Vrijeme je ručkai dok tražimo mjesto za nešto prezalogajiti ostajemo iznenađeni urednošću grada. Šetajući kroz pješačku zonu kao da se osjeća dašak nekadašnje aristokracije i minulog života, a mnoštvo domaćeg svijeta u čevabdžinici na glavnom gradskom trgu ukazuje na dobar izbor mjesta za ručak.
Nakon odličnih čevapa krenusmo u susret s domaćinima iz PD Koprivnica koji nas vode do Planinarskog doma Duboka u kojem ćemo noćiti. Na putu do Doma obilazimo Veselu (nekada Vesela straža) i lokalitet Crkvine. Na ovom mjestu ostaci su crkve pronađeni 2010.g., za koje se pretpostavlja da se radi o ostacima nekadašnjeg franjevačkog samostana iz 13.stoljeća.
Rutom uz nekadašnji rimski put koji je vodio za Split stižemo do Planinarskog doma. Jak pljusak za kratko remeti planirani pohod na Hajdučka vrata. Domaćini nas nude s toplim čajem, kavom, kolačima i voćem, a vrijeme prestankom kiše. Uz pratnju lokalnih vodiča upućujemo na Hajdučka vrata.
Većini će prva pomisao biti na Hajdučka vrata na Čvrsnici. No velika kamena gromada u obliku prstena između Bugojna i Kupresa veća je i čvršća u odnosu na Čvrsnicu. O ovom prirodnom fenomenu ljudi su tijekom povijesti tražili odgovore u vidu mitova i legendi, no danas znanost kaže kako su to samo naslage vapnenca i lapora s prisojima pješčenjaka.
Makadamskom cesto koračamo od Doma nekih 20 minuta, prelazimo kamenu podzidu koja služi kao most preko Duboke i krećemo na uspon. Iako se Hajdučka vrata vide s makadama, do njih planinarska staza vodi oštro uzbrdo kroz šumu, a blato i klizav teren traže maksimalan oprez. Drveni rukohvati za pomoć pred samim vratima nisu u funkciji. Unatoč nelagodi na stazi svi bez problema stižemo do kamenog prstena. Postajući na trenutak „gospodarima prstena” arhiviramo trenutak zajedničkim fotografijama.
I opet boje jeseni čine šumu čarobnom, dok visoki borovi obavijeni maglom dodaju dozu mističnosti. Ali bliži se noć pa žurimo natrag donoseći odluku o spuštanju drugim smjerom, što ovu turu čini kružnom. Slijedi ponovno kratak uspon, a potom oprezno spuštanje, prelazak rijeke i povratak u Dom.
Dan završavamo druženjem uz gradele i pjesmu u glorijetu ili „velikom šadrvanu” kako kažu domaćini.
Nedjelja je osvanula vedra i sunčana, pa s veseljem očekujemo današnje „šuljanje” na Veliku Šuljagu 1532 m. Dodatan poticaj za uspon daje nam doručak koji su za nas pripremili naši domaćini. Nakon pileće juhe, uštipaka s kajmakom, domaće marmelade od šipka i bosanske kave, slijedi kratak obilazak slapova Duboke, ukrcaj u auta i vožnja do Kupreških vrata, polazne točke za pohod na Veliku Šuljagu.
Na magistrali neposredno prije tunela Kupreška vrata čekaju nas vodiči. Naime, prolazimo kroz minski sumnjivo područje, slušamo upute lokalnih vodiča koji upozoravaju na dodatan oprez i hodanje isključivo po markiranoj stazi.
Uspon započinjemo po širokom makadamskom putu, nakon čega slijedi kontinuirani uspon kroz šumu u trajanju oko sat vremena. Šuma nas štiti od juga koje poprilično jača izlaskom na prijevoj i na samom vrhu.
Vjetar ne dozvoljava zadržavanje na samom vrhu. Skrivamo se u zavjetrini šume, a kratku pauzu koristimo za „eliminiranje” prehrambenih sadržaja iz naših ruksaka.
Uz mukotrpno zadržavanje kamera i mobitela slijedi zajednička fotografija i silazak do polazne točke.
Pozdravljamo domaće planinare i vodiče, te krećemo prema Kukakvičkom jezeru, prirodnom biseru ispod planine Stožer. Prema legendi ovo glacijalno jezero udaljeno oko 8 kilometara od Kupresa, nastalo je od suza zlatokose vile koje je ona prolila kada je njen naočiti kupreški đuvegija nestao.
Uz očaravajuće refleksije na bisernoj površini jezera, ostavljamo legende za pričanje u dugim zimskim večerima., a mi krećemo prema Sinju.
Preostale su nam još nezaobilazna kava i baklave u Livnu, pa „put pod noge” i preko Vagnja natrag kući.
Bila su to zaista dva predivna, opuštajuća dana u prekrasnoj prirodi u veselom društvu.
Hvala svima na organizaciji, vožnji, gradelama i nadasve na odličnom druženju.
Zdravi i veseli bili do slijedećeg susreta.
Stanka Milošević
