U rano subotnje jutro prvog vikenda u veljači, uputilo se nas 26 preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada prema Blidinju. Uz Buško jezero dočekuju nas ranojutarnje zrake sunca nagovještavajući lijep dan, no vanjska temperatura ispod ništice donosi „zrno sumnje” vezano uz led na stazi i eventualnu potrebu za derezama koje većina ipak nema.
Razmišljajući o alternativnim šetnjama približavamo se Dugom Polju, krškom polju između planina Vrana i Čvrsnice, poznatom po nekropoli sa 150 stećaka, srednjovjekovnih kršćanskih nadgrobnih spomenika, podizanih od sredine dvanaestog stoljeća pa sve do prodora Osmanlija. Jedna je ovo od osam nekropola na području Parka prirode Blidinje, koja bogatstvom oblika i ukrasa svjedoči o umješnosti njihovih kovača i dijaka.
Uz priče o nekropoli, vozimo se uz zaleđeno Blidinjsko jezero, geomorfološki spomenik prirode.
Jezero se nalazi u dnu Dugog polja, a zbog relativno male dubine od maksimalno četiri metra najveći dio površine je zaleđen.
I dok nas s jedne strane jezera pozdravlja snijegom pokrivena Čvrsnica, na drugoj strani ispružio se „mrki” Vran sa „snježnim krpama”. Ogledavajući su na ledenoj površini jezera kao da nas svojim snježnim vrhovima namamljuju da zaronimo u svijet legendi o vilama, hajducima Mijata Tomića ili o lijepoj mučenici Divi Grabovčevoj.
Vran je planina smještena u četverokutu Rame, Jablanice, Posušja i Tomislavgrada čije se ime spominje od daleke prošlosti, a posebno u vrijeme turske vladavine. Ispresijecan je brojnim putovima po kojima su nekada hodile hajdučke čete ili trgovačke karavane Ramljaka u borbi za goli život, a danas su uglavnom prepušteni planinarima i pokojem pastiru.
Propitujući etimologiju imena planine koje je navodno vezano uz njenu tamnu boju ili pak za pastirske priče o jatima vrana koja su nekad davno obitavala u podnožju planine stigosmo i do motela Hajdučke vrleti.
U trenutku se nađosmo u stihu ramskog pjesnika Nenada Metera: „misli su mi bile u daljini, pogled gledo prema Vran planini”.
Nestadoše nemiri u mislima o težini uspona i zimskim uvjetima, zov Vrana ih nadjača.
Parkiramo automobile, i dok spremamo ruksake vodič Davor nam poklanja desetak minuta za brzinsko ispijanje kave i pripremu za uspon.
Planinarskom stazom od Hajdučkih vrleti do Velikog Vrana trebati će nam vremenski po procjenama oko 3 sata, ali nam se zbog visinske razlike koju trebamo savladavati i visine odredišta nameće pitanje da li na stazi ima leda i snijega.Od planinara koji su prethodnog dana pohodili Vran saznajemo da je staza prohodna i da se može se proći bez posebne zimske opreme, pa se rasterećeni upućujemo na planirani pohod.
Krećemo asfaltnom cestom koju ubrzo zamjenjuje planinarska staza kroz borovu šumu. Kontinuirani uspon i ostaci leda na stazi traže oprez. Prateći igru svjetla i sjene i ne opazismo da smo izašli iz borovine. Dan je sunčan uz malo vjetra, idealan za planinarenje.
Izlaskom iz šume dočekuje nas plesan (lokalni naziv za zavalu) mjestimično pokriven snijegom. Hodajući uz kamenjar i vrtače ubrzo napuštamo plesan penjući se sve više dok nam se iza leđa otvaraju prekrasni vidici. U dubini svjetluca Blidinjsko jezero iznad kojeg se kočopere snijegom prekriveni čvrsnički vrhovi; Veliki Vilinac i Pločno.
Ulazimo o područje klekovine i dubljeg snijega. No staza je utabana, pa je prateći markacije savladavamo s užitkom dok nam se vidokrugu pojavljuje i sam vrh, naš današnji cilj. Povremeno zastajemo uživajući u pogledima koji postaju sve atraktivniji. U čudesnom visoko gorskom ambijentu okruženi bjelinom snijega, zelenilom klekovine i sivilom kamenjara kojemu je vjetar oteo snježnu kapu uživamo u trenutku pokušavajući ga zadržati čim duže ili barem pohraniti duboko u memoriju sjećanja.
U tišini hodamo s pogledom na Vrh i dio naše grupe koji se već popeo tik do Vrha. Ne zaustavljajući se žurimo prema Vrhu koristeći poput stubišta otiske nečijih stopala u dubokom snijegu. Bez većeg napora stižemo pod Veliki Vran.
I dok su se „Svilajci” „razmahali” u zavjetrini uz hranu i piće iz ruksaka, hladnoća opominje da je vrijeme za zajedničku fotografiju na samom vrhu i silazak.
Upućujemo se do kamene gomile s natpisom Veliki Vran 2074 m. Hladan vjetar nas požuruje na fotografiranje, no zadivljujući pogled na vizure planina zapadne Bosne zaustavlja vrijeme prkoseći hladnoći i vjetru.
Naime, Vran je smješten između nekoliko planina pa u toj čudesnoj prirodnoj loži poput kakvog VIP uzvanika zauzima centralo mjesto. Stoga Veliki Vran pruža impresivne poglede prema Rami i Raduši, prema Livnu i Tomislavgradu, prema susjednoj Čvrsnici, kao i raritetni pogled na tri jezera: Ramsko, Blidinjsko i Buško
Vran nas je zaista odlučio počastiti prekrasnim vizurama, dok hladan vjetar skraćuje gostoprimstvo.
Polusmrznuti namještamo se za zajedničku fotografiju, a potom nastavljamo individualni „photo session”. Nemoguće je ne zastati na trenutak uživajući u pogledu i ne fotografirati se za uspomenu.
Vjetar nas brije, ulazi u svaku poru i opominje da je vrijeme za silazak. Motivirani ljepotom krajolika i snježnom idilom hitamo natrag u Hajdučke vrleti gdje nas je čeka zasluženi zajednički ručak.
Uz prepričavanje doživljaja, šale i ukusnu hranu približilo se vrijeme povratka kućama.
Zahvalni smo Davoru na organizaciji i vođenju ovog lijepog izleta, vozačima na vožnji, a svim sudionicima na prekrasnom druženju.
Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.
Stanka Milošević
