Dok Perun vlada svemirom bdijući nad općim redom, neprijatelj mu Veles prkosi, te kradući vodu i stoku unosi nered. Ukrade Veles i Perunovu ženu Mokoš i sina Jarila i dođe vrijeme između ljeta i zime kada su dani sve kraći, a sunce gubi svoju snagu. I dok je Mokoš u posjedu Velesa traje zima.
No gromovnik Perun se ne predaje, udarajući protivnika gromovima i munjama preotme Mokoš i donesi proljeće.
Ako je „vjerovati” staroj slavenskoj mitologiji dva vikenda u veljači, kao i prve subote u ožujku udarao je Perun na Velesa gromovima, munjama i kišom, tjerajući nas da dva puta odgodimo ovaj planinarski izlet. Konačno, prve nedjelje u ožujku dozvoliše gospodari svemira da se dvadeset svilajaca uputi na brdo Perun.
Perun ili Poljička planina mali je masiv koji dijeli Srednja poljica od Primorskih poljica. Proteže se između Mosora i mora, od rijeke Žrnovnice do ušća Cetine kod Omiša u dužini od 17 km, nazivaju ga Poljička planina jer u cijelosti pripada Poljicima. Vrh iznad Žrnovnice je Perun, pa je ova planina poznata i po nazivu Perun.
Rano jutro neradnog dana, rijetki automobili na cesti i vrlo brzo stižemo u Stobreč. Dok dio naše grupe nastavlja preko Žrnovnice do Vilara, mi nastavljamo vožnju do Gornjih Jesenica. Plan je naime, da se na Perun popnemo poučnom stazom iz kanjona Vilar, te šetnjom po vršnom grebenu dođemo do Jesenica, gdje ćemo ostaviti svilajin kombi koji će vozače osobnih automobila prebaciti do Vilara, kako bi nas kasnije „pokupili” na Jadranskoj magistrali u mjestu Jesenice.
Ostavljamo kombi u Gornjim Jesenicama, zbijenom naselju krškog područja smještenog uz planinsku kosu i s drugim se vozilom vozimo zavojitom cestom ispod Poljičke planine ka Vilaru. Uz cestu između Žrnovnice i Srinjina parkiramo automobil. Pripremajući se za uspon ugledasmo našu grupu na pola serpentinske staze koja vodi na Perun. Krećemo za njima shvaćajući zašto je po mnogima ovo jedna od najljepših staza ka Perunu. Dok nas prati miris mediteranskog raslinja uživano u vizurama. Kao da je jedan pogled dovoljan da obuhvati Mosor od Klisa do Srinjina. Dok „ koltrina” od oblaka zaklanja vrhove, na južnim padinama sunčaju se Sitno Gornje i Zvjezdano selo Mosor, a dolje duboko vijuga cesta od Vilara ka Srinjinama, Tugarima, Gatima, Omišu….
Izlazimo na greben i nastavljamo prema Perunu (441m) ili vrhu Perunskom. Vrh se nalazi na kraju Poljičke planine. U čast zaštitnika Poljica Sv.Jure na Vrhu je crkvica Svetog Jure vjerojatno sagrađena prije desetog stoljeća kamenom građom s obližnje ilirske gradine.
Dok na mobitelima gledamo poslanu nam zajedničku fotografiju naših članova s Vrha, ka Vrhu se uspinje kolona od 50-tak planinara.
Kasnije ćemo od naših članova saznati da se radi o školskom izletu OPŠ naših prijatelja PK Gojzerice iz Splita.
Mi pridošli iz Jesenica, odlučujemo ovaj put preskočiti vrh Perun, pričekati našu grupu i nastaviti dalje grebenom, istovremeno donoseći odluku o povratku na ovo čarobno mjesto i uživanju u prizorima zalaska sunca u smiraj ljetnog dana.
„Putovanje” u ljetni suton prekida zvuk koraka u ranom proljeću po kamenitoj zaravni od Svetog Jure na Perunskom prema Svetom Juri na Vršini (Gornja Podstrana). Vršnim grebenom hodamo oko 4 km dugom planinarskom stazom prema crkvi Svetog Jure na Vršini. Prolazimo sjevernim podnožjem prapovijesne velike gradine Obloženica, u prošlosti najvjerojatnije sa svjetovnom funkcijom (pastirska nastamba), smještene uz vrh Perunić (448m), te nastavljamo uz najviši vrh Križ (533m). Staza je ugodna za hodanje dopuštajući uživanje u izuzetnim panoramskim vidicima. Prekrasni kadrovi od Podstrane, Stobreča, Splita, Kaštelanskog zaljeva do Drvenika, Šolte, Brača pod bjelinom oblaka uokvireni plavetnilom neba i mora „mame” nas na fotografiranje. „Udaraju” se selfiji, mole se kolege za još jednu fotografiju, bilo pojedinačnu ili grupnu. Uživanje u pogledu i trenutku koje je vrijedno zabilježiti.
No pred nama je još uvijek zahtjevni dio „Trans Peruna”, a i vrijeme za okrijepu, pa žurimo dalje i stižemo do crkvice Svetog Jure na Vršini. Unutrašnjost rano romaničke crkve upućuje da je sagrađena u 9. ili 10. stoljeću na putu iz Srednjih Poljica u Primorska Poljica uz prapovijesnu gradinu Vilanjski grad. Ostaci ove gradine nalaze se na uzvisini udaljenoj oko 400 m od crkve Sv Jure na Vršini. Položaj gradine i orijentacija njezinih najmasovnijih djelova navode na zaključak da je njena funkcija mogla biti razgraničenje pastirske domene između ilirskih plemena – podstranskih Pituntina i jeseničkih Narestina.
Na Vršini radimo pauzu za odmor, marendu i neizostavno fotografiranje. Podno strmih litica Vršine logitudinalni niz stoljetnih kamenih kuća Gornje Podstrane poput čuvara povijesti prkosi modernoj „morskoj” Podstrani s brojnim vilama i novogradnjama podno starog naselja.
Hladan vjetar s Mosora ili s mora požuruje nas na nastavak puta. Nastavljamo markiranom stazom do jedan kilometar udaljene Pišćenice, velike kamene gomile na oko 480 m.Sa svih strana nasuta kamenjem ova gomila široka je oko 30, a visoka oko 7 metara. Podzidi s južne strane i pronađeni ulomci ilirsko – rimske keramike upućuju na grobišni i kultni karakter ove gomile, no nije isključena ni njena strateška uloga.
Od Pišćenice prema Jesenicama u dužini od cca 2 km krećemo slabije prohodnom stazom, prožetom brojnim škrapama . Ovaj dio prolazimo s maksimalnim oprezom, gotovo poskakujući s kamena na kamen. Izlaskom na kamenitu zaravan pred nama se ističu Omiška Dinara i vrh Šatorica, te Biokovo u pozadini. Mosor s putujućim oblacima nam je s lijeve strane, a pogled na more i otoke s desna.
Na ovom dijelu se priroda poigrala kamenom tvoreći razne skulpture, pa uz malo mašte može se vidjeti panda, ovca, pas, slomljeno srce….
Prelazimo na južnu padinu i silazimo nezahtjevnom stazom prema Jesenicama. Vizure su sada drugačije, pogled je usmjeren na more, u obzoru flota mini kruzera krilskih brodara odmara u mandraču, preko „puta” Brač, a u daljini preko Dugog Rata, konture omiškog primorja.
Putem uz bogatstvo divljih šparoga, procvjetalog ružmarina i podloge od borovih iglica stižemo do Gornjih Jesenica. Stara crkva na kojoj sat pokazuje točno vrijeme svjedoči da ovdje ipak ima života, unatoč napuštenim i srušenim starim kućama.
I dok vozači kombijem odlaze do Vilara po automobile, mi nastavljamo do magistrale. Hodamo uskom asfaltnom cestom, uz kuće s terasama i vrtovima ukrašenim procvjetalim cvijećem raznih boja, stablima prepunim limuna, palmama… Početak je ožujka, a ovdje je sve u cvatu komentiramo dok se približavamo magistrali.
Dok čekamo prijevoz, u neuspješnoj potrazi za šalicom kave, stižu nam naši vozači s automobilima. Krećemo prema Sinju prepuni dojmova o brojnim prirodnim i kulturno – povijesnim znamenitostima, od ilirskih obrednih gomila do srednjovjekovnih crkvica na mitskom Perunu.
Ipak prije povratka kućama popili smo zasluženo piće u Strožancu, još se jednom osvrnuvši na Perun, zahvalni što nas je danas odlučio ugostiti bez kiše, gromova i munja prekinuvši borbu s Velesom. Mokoš je znači kod Peruna, dolazi proljeće.
U očekivanju početka Svilajine Opće planinarske škole, veselimo se sljedećem izletu od Ogorja do Orlovih stina povodom Međunarodnog dana žena.
A do tada zdravi i veseli bili.
Stanka
