Sjedim pred laptopom i „buljim” u bijeli papir ispred sebe. Pokušavam pisati izvještaj o ovogodišnjem Danu žena na Orlovim stinama, a čini mi se kao da sam tek nedavno napisala onaj prošlogodišnji.
Razmišljajući kako vrijeme leti, sjećam se prošlogodišnjeg pohoda iz Sinja preko Plišivice i Zelova do Orlovih stina, pa čak i onog od godinu prije novom markiranom stazom iz Potravlja do Orlovih stina. Bili su to događaji za pamćenje i prepričavanje, te ujedno i razlog zbog kojega smo sada već tradicionalni pohod od Ogorja preko Kapetanovića i Badnja do Planinarskog doma Orlove stine s nestrpljenjem očekivali.
Veselje nam je pomalo kvario pogled na vremensku prognozu. Po svim modelima očekivala nas je kišna i tmurna subota pa su se mnogi pitali hoće li se izlet uopće održati, a neki su i odustali.
No mi nismo željeli odustati.
Rano subotnje jutro donijelo je kišu, koja je povremeno rominjala, povremeno prestajala natjeravši nas na izmjenu plana, te se grupa od pedesetak planinara i planinarki naoružanih kišobranima i kabanicama ukrcala u autobus i umjesto ka Milešinama krenula ka Zelovu.
Naime, odlučeno je da se ide od Zelova do Doma Orlove stine, popne na Orlove stine i ako kiša dopusti vrati istim putem natrag na Zelovo.
Smijeh i veselje u autobusu razbijalo je sivilo dana i tjeralo kišne kapi s vjetrobranskog stakla.
Prolazimo Karakašicu i dok putujemo uz Miloševo jezero kroz sivu zavjesu u daljini naziru se tek djelići Dinare. Niski oblaci priječe pogled ka Troglavu, Maglajima, Vrdovu, a priroda kao da se dodatno uspavala ispod tmurnog neba.
Na sjevernoj granici Hrvaca, napuštamo državnu cestu koja nastavlja prema Vrlici i krećemo lijevim odvojkom put Zelova. Asfaltna cesta krivuda između hrastika i odmotavajući se poput sivog šala dovodi nas do napuštene zelovske škole.
Komentirajući po tko zna koji put besmislenost i nebrigu oko ove napuštene na pola srušene škole koja bi uz dogovor lokalnih zajednica i malo ulaganja mogla poslužiti kao učionica u prirodi brojnim školarcima, napuštamo autobus.
S lijeve strane sada gledamo Plišivicu, desno pogled seže do Gradine, a između njih se poput tepiha se prostire Zelovsko poljce.
Pripremajući se za pješačenje, mnoštvo šarenih ruksaka na planinarskim leđima u trenutku razbija monokromatski krajobraz. Veselo društvo lagano korača preteći markacije prema Zelovskim gajima.
U sjećanju nam je prošlogodišnji pohod kada smo ovuda koračali zadnju etapu fotografirajući tisuće ljubičastih šafrana. I tek što se upitasmo da li nas „čekaju” i ove godine pred nama se otvoriše livade prepune šafrana. Kakva ljepota u ovom sivom danu.
Prolazimo asfaltnom cestom između kuća. I dok stare kuće složene od klesanika svjedoče o petrografskoj strukturi planine i umijeću zelovskih meštara, šarene fasade novogradnji s cvjetnim okućnicama pričaju o novom dobu.
A mi promatrajući igru starog i novog napustismo asfalt i zakoračismo u Zelovske gaje. Prateći markacije hodamo između suhozida prolazeći niz ograda i dočića obrubljenih raznovrsnim drvećem. Najviše je hrasta, no vidimo i grab, jasen, klekovinu…
Od davnina su zelovljani poznati po izradi „drvene galanterije”. Bukare, balote, grablje, trovile, držala, vučije, maštela, kašike, frule, diple, lule, samari i ostali drveni asortiman u potrazi za kupcima prebacivani su na magarcima kroz Plišivicu, Lučane, Karagušu sve do sinjske pijace. Surovost ovog kraja i škrta zemlja otvrdnuše težačke dlanove i stvoriše samouke majstore, čiji se proizvodi i danas se traže, no većinom kao suvenir.
Laganim korakom uz pokoju kišnu kap uspinjemo se prema vidikovcu i makadamu. Sasa je pod težinom kišnih kapi zatvorila latice i prignula se ka zemlji. Zadivljeni njenom ljepotom i ne opazismo da smo stigli do vidikovca. Stol i klupe koje su postavili naši svilajci zovu na predah, no ovaj put nas podi na rubovima Svilaje ne časte pogledom na Dinaru i Perućko jezero. Umjesto Biokova i primorskih planina u obzoru razvučena maglena koprena.
Bez zadržavanja nastavljamo dalje na makadamsku cestu koja nas za kratko dovodi do Planinarskog doma Orlove stine.
Ulazimo u Dom, godi nam toplina prostora, pa kratku pauzu koristimo za kavu, čaj i poneku žesticu. S obzirom da je kiša prestala, odlučujemo se na šetnju oko Orlovih stina. Uzimamo za svaki slučaj kabanice i krećemo markiranom planinarskom stazom. Dok koračamo podno kamene gromade Orlovih stina, vrijeme nas odlučuje počastiti. Maglena zavjesa djelomično se raspršila, pa nam se kao na nekoj pokidanoj razglednici otvara pogled na Potravlje i Peruću. U jednom trenutku stidljivo provire sunčane zrake pretvarajući kišne kapi na granama stabala u pravu malu čaroliju.
Koračamo prema Mačkuli, no kiša je neumoljiva, zaustavlja nas i vraća natrag. Odlučujemo se na povratak s druge strane Orlovih stina. U trenu nestaje jezero Peruća pod maglenom zavjesom, a kiša pojačava. Pod kabanicama žurimo preko dočića do Šumskog puta. Promrzli i mokri vraćamo se u Dom.
Sušimo se i grijemo uz peć, a potom zauzimamo mjesta oko stolova u očekivanju ručka. Naši kuhar Jure i mali od kužine Boris pripremili su nam pašticadu i crni rižot, dok su naše planinarke pobrinule za slatke delicije.
Ukusnom spizom vraćamo izgubljene kalorije uz nezaobilazan smijeh i zafrkanciju. I dok pričamo o obilnom obroku, Petra iznosi rođendansku tortu. Nije pristojno damama otkrivati godine pa ćemo napisati da je Petra svjećice ugasila u trenu, a mi smo joj zapjevali, poželjeli sreću i zasladili se ukusnom tortom.
I za kraj naša vrijedna Ankica iz Ankicin slatki svijet pripremila nam je košaru prigodno ručno oslikanih medenjaka. Naš predsjednik Zoran uz pomoć Sare, Iris i Ankice podijelio nam je medenjake čestitajući Dan žena, a potom je uslijedila i zajednička fotografija.
Unatoč kiši koja je neprekidno padala, mi smo se odlično zabavili i u dobrom raspoloženju uputili se kućama.
Hvala organizatorima, kuharima i svima koji su ovaj tradicionalni Dan žena na Orlovim stinama učinili lijepim, uspješnim i posebnim.
Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili!
Vaša „izvjestiteljica”
Stanka Milošević
