admin

Protekli vikend putovali smo preko granice, u susjednu Bosnu i Hercegovinu, u okrilje planina, među prekrasne šume, šafrane, snijeg, rijeke, slapove i dašak povijesti.

Veselo društvo od trideset Svilajinih planinara uputilo se u rano subotnje jutro na dvodnevni izlet u središnju Bosnu, na planinu Vranica.

Vranica je najviša planina srednje Bosne smještena između Fojnice na istoku i Gornjeg Vakufa – Uskoplja na zapadu, na razvođu porječja rijeka Vrbasa i Bosne. Pitoma planina bogata rudama i vodom, prekrivena pašnjacima na čijem je dlanu ledenjačko Prokoško jezero. Najviši vrh Vranice je Nadkrstac (2112 m), ali diči se Vranica i s još nekoliko dvijetisućnjaka: Bijela gomila (2071m), Krstac (2070m) i Ločika (2107m).

Naš plan obuhvaćao je uspon na vrhove Nadkrstac i Krstac u subotu i nedjeljni uspon na Ločiku.

Prvu pauzu u Livnu iskoristili smo za nabavku namirnica i kavu. Natovareni „spizom” nastavismo putovanje preko Kupresa, Bugojna i Gornjeg Vakufa – Uskoplja do naselja Ždrimci.

Prema selu Ždmirci cesta vijuga uzbrdo, a asfalt uskoro prelazi u makadamski put. Jedanaest kilometara makadama kroz tišinu planine ispresijecanu tek žuborenjem potoka Crnodol i pokojim tragom zime za sat vremena dovodi nas na južne padine Vranice, do Planinarskog doma Radovina

na 1485 m.

Smješten na proplanku okružen gustom šumom četinara, Planinarski dom Radovina naše je prenoćište i ishodište za pohod na Vranicu.

Toplina obnovljenog doma, srdačni domaćini iz Udruge planinara „Raduša” i ljepota prirode koja nas okružuje obavija nas onim poznatim planinarskim mirom, dok se raspremamo u urednim sobama i pripremamo za pohod.

U ambisima planine nestaju i posljednje naznake o mogućoj kiši, a sunce štedljivo daruje poneku zraku, u trenutku našeg polaska na Nadkrstac (2112 m). Na početku hodamo makadamskom cestom, iza sebe ostavljamo malo vikend naselje i preko drvenog mosta prelazimo potok Crnodol. Drveni mostić, slapovi, mala jelka koja kao da raste iz nekog debla idealna su scenografija za fotografiranje. Bilježimo kamerama trenutak za sjećanje, a potom uspon nastavljamo planinarskom stazom okruženom livadama prepunim šafrana, anemona, žabnjača (kaljužnica), ljubičica, jaglaca …. Ljepoti prizora doprinosi zelenilo šume i vrhovi Vranice pod krpama snijega. Malo odmora, malo fotografiranja, malo blata, malo snijega i stižemo pod vrh Devetaci. Prelazimo terenski put koji presijeca Vranicu cijelom dužinom i nastavljamo prema našem cilju – vrhu Nadkrstac.

Nadkrstac (2112 m), najviši je vrh Vranice, peti najviši vrh u Bosni i Hercegovini. Predaja kaže da ime potječe od njegovog geografskog položaja nad vrhom Krstac (2070m), dok je po drugoj predaji vrh dobio ime po križu postavljenom na njemu 1914.g. Križ je tada bio postavljen kao znak molitvi majki iz Gornjeg Vakufa da im se sinovi živi vrate iz Prvog svjetskog rata.

Danas na vrhu ne nalazimo križ, tek postolje s imenom vrha i nadmorskom visinom iznad kojeg je metalni stup sa službenom zastavom Bosne i Hercegovine, imenom vrha i nadmorskom visinom.

Dolaskom na Nadkrstac shvaćamo da nam Vranica uskraćuje gostoprimstvo. Snijeg nam je zatvorio put prema vrhovima Krstac i Ločika, oblak onemogućio pogled na Prokoško jezero. Vranica je odlučila do kuda će nas pustiti, a nama je ostalo prihvatiti i prilagoditi se čudima planine.

Zadovoljni jer nas je planina pustila na svoj najviši vrh, unatoč hladnoći uživali smo u hrani iz ruksaka. Povremeno bi se oblaci razišli otvarajući poglede na susjedne vrhove ili planine šireg područja. Zajedničkom fotografijom preduhitrili smo oblak koji nam se približavao i krenuli natrag prema Radovini.

Sunce je obasjalo Nadkrstac kad smo stigli do PD Radovina. Nakon kratkog odmora i osvježenja krenule su pripreme večere.

Dok je muški dio ekipe bio zadužen za meso s gradela, vrijedne ruke Svilajinih planinarki sjeckale su kupus za salatu, čistile kapulu i postavile pribor za jelo na stolove, a nakon večere oprale i pospremile suđe.

Na večeri nam se pridružilo i nekoliko članova domaćima. Subotnja večer prošla je u razgovoru, smijehu i druženju.

U nedjeljno jutro, nakon doručka pozdravili smo domaćine i krenuli ka Ždrimačkom slapu. Crnodol čije smo žuborenje osluškivali kod Doma i kojeg smo prešli na usponu, na ovom mjestu pokazuje svu svoju snagu spuštajući se kroz slap visok 29 metara, skriven gustom šumom i zagrljen stijenama. Unatoč kapljicama vode koje prskaju na sve strane, nismo odolili fotografiranju na drvenom mostu ispod impresivnog slapa.

A potom smo krenuli osobnim putovima. Vođeni željom za još malo puta i pogleda, neki su krenuli osjetiti duh bosanske čaršije u vezirskom gradu Travniku, neki u kraljevski grad Jajce, a bilo je i onih koji su bez posebnog plana samo nastavili cestom prema Kupresu.

U nedjelju navečer povratkom u Sinj, priveli smo kraju još jedan izlet ispunjen planinom, prijateljstvom, novim vidicima i tihim osjećajem slobode zbog kojeg uvijek iznova krećemo na Svilajine izlete.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Stanka

Ima li života na Marsu? Pedeset svilajinih planinara uputilo se na otok Pag kako bi, barem metaforički na stazi Life on Mars pokušali pronaći odgovor na to pitanje.

U subotu 25.travnja 2026.g. put nas vodi na sjeveroistočni dio otoka Paga, u mjesto Metajna, koje pripada skupu sela koje otočani zovu Barbati, a u kojemu je početak naše staze.

Od Sinja do Metajne tri je sata vožnje, razlog zbog kojeg smo na put krenuli u rano jutro. U sigurnim rukama našeg vozača Joze „plovimo” Dalmatinom do Nadina, gdje radimo pauzu za kavu, a potom nastavljamo prema Pagu.

Prolazimo Ravne kotare, Posedarje, Rtinu i preko Paškog mosta stižemo na Pag – otok kamena, jake bure s Velebita, sira, soli, čipke i brojnih šljunčanih i pješčanih plaža. I jedini otok koji teritorijalno pripada u dvije županije (južni dio Zadarskoj, a sjeverni Ličko- senjskoj županiji).

Vozimo se uz bazene solane, ostavljamo iza sebe grad Pag i prelazimo na drugu stranu otoka. Pogled na otoke Maun i Škrdu, prekrasnu uvalu Šimuni, prolazimo po siru poznati Kolan i dok hrvatska Ibiza Novalja ostaje negdje u daljini, stižemo do igrališta u Metajni, početku našeg pohoda. U Metajni nam se priključuju naša dva planinara, dva Ivana koji su u nedostatku mjesta u autobusu, do Metajne stigli osobnim automobilom.

Iako je kraj travnja, temperatura je ljetna, pa smo uz ruksake „naoružani” i ljetnim modnim dodacima: kratkim hlačama, šeširima, kapama, naočalama, kremama za zaštitu od sunca…

Na početku staze ugodan uspon u hladu borova, jedinom hladu na ovoj stazi kako ćemo kasnije spoznati dovodi nas do unutrašnjosti otoka koja je potpuno gola. Stigli smo „na Mars” preko kojeg koračamo planinarskom stazom povremeno okruženom suhozidima. Preko puta pogled na Velebit i podvelebitska naselja, a ispred nas kamena pustinja. Priroda je ovdje utisnula trajni pečat u spoju vjetra, mora i kamena. Pojavi se gdje god koja zelena oaza, sa kamenjem čudesnih oblika, idealna scenografija za fotografiranje.

Sunce već nemilosrdno prži dok se spuštamo na plažu Seline, gdje radimo prvu pauzu. Uživamo u duboko uvučenoj i skrivenoj uvali s tirkiznim morem i pogledima na Velebit. Nakon kratkog odmora i zajedničke fotografije krećemo prema uvali Slana. Nastavljamo hodati kamenim prostranstvom, povremeno srećemo malena stada ovaca i stižemo do uvale Slana.

Pred uvalom Slana naša grupa se razdvaja. Grupa koja se odlučila pješačiti stazom od 7 kilometara kreće sa Zvonom prema Stogaju i plaži Ručica, grupa koja će hodati 12 kilometara s Mariom zaobilazi Via Ferratu i kreće prema plaži Malin, dok se petnaestak naših članova odlučilo proći atraktivnu ferratu dužine 100 metara po stijeni iznad mora koja spaja plažu Slana i rt Sušac. Iako zahtjevnu zbog formacije stijena, ferratu su uspješno svi prošli, te im čestitamo na uspjehu.

Grupa koja je obišla ferratu, stigla je do jedne od najljepših plaža na Jadranu – plaže Malin. Osim što je skrivena od pogleda i plijeni svojom ljepotom, ova plaža je posebna jer se na njoj nalazi izvor vode. Nakon kilometara pješačenja po suncu, iskoristili smo odmor na ovoj plaži za osvježenje umornih nogu u tirkiznom moru ili otvaranje sezone kupanja.

Inicijalni plan je bio na plaži Malin dočekati planinare koji su prošli ferratu, no dogovoreno je da se uputimo natrag i svi nađemo kod uvale Slana. I dok se planirao povratak ne markiranom stazom preko oštrog kamenja, Deno i Zoki su odlučili krenuti od plaže Malin ka Ferrati, te su s ruksacima na glavama kroz more prošli ispod Ferrate do uvale Slana.

Ostatak ekipe stigao je do uvale Slana kamenom pustopoljinom.

Od uvale Slana koračamo stazom okruženom morem s jedne strane i veličanstvenim kamenim gromadama s druge strane prema omiljenoj penjačkoj stijeni Stogaj. Ljepota veličanstvene kamene strukture koja se uzdiže visoko prema nebu, svojim oblikom podsjeća na djelo nekog avangardnog umjetnika, no Stogaj je umjetničko djelo same prirode. Izaziva nas Stogaj na fotografiranje, zaboravismo na umorne noge i vrućinu.

Nakon kratkog predaha nastavljamo dalje privodeći našu šetnju po Marsu prema kraju. Prolazimo iznad Beritnice, plaže na kojoj je priroda u more poput tri planine posložila tri kamene stijene. Na Beritnicu ne silazimo, pa iako nas markacija upućuje na silazak, nastavljamo prema kraju našeg pješačenja, još jednom biseru Jadrana – plaži Ručica.

Slijedio je spust do Ručice i restorana Kanjon u kojem nas je čekao ručak.

Odmorni i siti, nakon ručka uputili smo se do rive u Metajni gdje nas je čekao Jozo s autobusom.

Ima li života na Marsu? Šetajući kamenim prostranstvima na ovoj kružnoj stazi sreli smo brojne planinare i šetače, nailazili na stada ovaca i izvore vode, utažili žeđ i glad u jednom od restorana, te zaključili da na ovom paškom Marsu itekako ima života, a odgovore ima li ga na Crvenom planetu ostavljamo znanstvenicima i NASA-inim roverima.

I na kraju ovog osvrta, hvala svima koji su sudjelovali na izletu, hvala vodičima, te posebno Mariu na organizaciji.

Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Željni prvog proljetnog izleta, na kraju prve dekade travnja, uputili smo se na vrhove Ščah (286 m) na otoku Ugljanu i Veliki Bokolj (274m) na Pašmanu.

U rano jutro raspoređeni u mali autobus i nekoliko osobnih automobila, četrdeset svilajinih planinara uputilo se prema Biogradu na Moru.

Oblaci nas ispraćaju iz Sinja i prate tijekom vožnje Dalmatinom dok nas u Ravnim Kotarima dočekuju prve zrake sunca uz proljetne temperature.

Nakon sat i pol vremena vožnje, naša mala kolona zaustavlja se u trajektnom pristaništu. U vidokrugu nam je trajekt koji iz Tkona plovi prema Biogradu na Moru, pa očekujući ukrcaj preskačemo kavu u obližnjem kafiću.

Kupujemo karte, ukrcavamo se na trajekt i krećemo prema Tkonu. Plovidba do Tkona traje petnaestak minuta. Nebo prepuno oblačaka, Biograd na Moru koji ostaje iza nas, koče, jedrilice, benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana na brdu Čokovac, morsko plavetnilo, prizori su koji ushićuju i traže da ih se ovjekovječi fotografijama. Kamere na mobitelima ne prestaju škljocati.

Nismo još ni pohvatali sve kadrove, već smo se iskrcali u Tkonu. Iako je Tkon najveće mjesto na Pašmanu, obilazak tkonskog „koledišta” i arheoloških nalazišta ostavljamo za neku drugu posjetu. Zapravo želja nam je obići Benediktinski samostan, ukoliko ostane vremena do trajekta na povratku.

Putovanje nastavljamo prema Ugljanu. Otok Ugljan, smješten je u zadarskom arhipelagu preko puta Zadra. U središnjem dijelu otoka izdiže se brdovita visoravan s najvišim vrhom Šćah (286m). I dok je zapadna strana otoka strma, surova i nenaseljena, istočna strana je pitomija s brojnim naseljima i lijepim uvalama.

Vozimo se uz obalu uz koju se izmjenjuje redovi modernih kuća i maslinika. Preko mosta Ždrelac napuštamo Pašman i nastavljamo vožnju Ugljanom do zaseoka Turkija (53m), polaznu točku našeg uspona na Šćah.

U Turkiji iznad Lukorana, ostavljamo vozila. Uzimamo ruksake i krećemo ka vrhu

Prolazimo kroz selo, pozdravljamo domaćine i stižemo do prvih suhozida. Na skretanju na makadam zanimljiv putokaz koji osim što pokazuje smjer prema Šćahu i Svetom Mihovilu, prekriženom japankom ukazuje na neprikladnost uspona u ovakvoj obući.

Ulazimo na planinarsku stazu i počinjemo uspon. Tisućljetne kiše i bure oblikovale su ovaj otok, pa penjanje nastavljamo kroz oštar nazubljeni kamenjar, različitih veličina i oblika, prošaran niskim mediteranskim raslinjem.

Laganim tempom, oprezno stižemo na vrh. Dok odmaramo uz marendu uživamo u vidicima. Na sjevernoj strani veličanstveni Velebit sa snježnim vrhovima, zatim pogled prema Tulovim gredama, Crnopcu….

Ispred Velebitskih skuta pružili se Ravni Kotari i Zadar na obali, a na moru otoci Ugljan, Pašman, Pag, u daljini otoci šibenskog i zadarskog arhipelaga.

S obzirom da nas čeka oprezan silazak i uspon na Veliki Bokolj na Pašmanu, posjet Šćahu završavamo zajedničkom fotografijom.

Uslijedio je silazak do početne točke u Turkiji i povratak na Pašman.

Otok Pašman, također je dio zadarskog arhipelaga, od kopna je odvojen Pašmanskim kanalom, na mjestima širokim samo dva kilometra. Navodno da se struje u Pašmanskom kanalu mijenjaju svakih šest sati, darujući Pašmanu jedno od najčišćih mora u Jadranu.

Poput Ugljana i Pašman ima svoju surovu i nenaseljenu južnu stranu, dok je sjeverna strana pitomija i naseljena.Veliki Bokolj (274m) najviši je vrh otoka Pašmana.

Na uspon krećemo iz mjesta Dobropoljana. Uspon je kratak, no oštar, a sunce koje nemilosrdno prži tjera nas da ubrzamo korak.

U potrazi za hladom, stižemo na Veliki Bokolj, vidikovac s kružnim zidićem. Pored vidikovca podignuta je sjenica sa stolom i klupama, pa uživamo u komadiću hlada s pogledom na romantični srcoliki otok Galešnjak i magično lijepe Kornate. Oko Galešnjaka, otoka ljubavi, bijele se brojne jedrilice. Prizor obojan zelenom, plavom i bijelom djeluje opuštajuće i meditativno.

Uživamo u pogledu, fotografiramo i krećemo natrag prema Dobropoljani. Putem susrećemo turiste i bicikliste, pozdravljamo ih i nastavljamo do naše početne točke.

Zadovoljni, spremamo ruksake, ukrcavamo se u vozila i krećemo natrag u Tkon.

Željeni posjet Benediktinskom samostanu ostavili smo za neki idući susret s Pašmanom, a planiranu okrjepu i piće u Tkonu smo skratili zbog izvanrednog polaska trajekta prema Biogradu na Moru.

Na povratku, dok su se u osmijesima slagali dojmovi, nismo ni primijetili da je trajekt već stigao u u Biograd na Moru.

I dok smo se dobro raspoloženi vozili prema Sinju, u mislima smo još uvijek koračali Ugljanom i Pašmanom, privodeći kraju još jedan izlet.

Hvala vozačima, vodičima i svima koji su sudjelovali na ovom lijepom izletu.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg susreta.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju, 02.03.2026.g.

Zadnjeg dana veljače, u prohladno maglovito jutro kolona vozila sa četrdesetak svilajaca uputila se prema Vagnju.

Svjetla automobila probijaju svježinu jutra, dok prelazimo Cetinu preko mosta na Hanu i nastavljamo prema Podima, surovoj visoravni podno Kamešnice. Maglu ostavljamo sinjskom polju i Cetini, a pred nama se otvaraju pogledi na snijegom pokrivene kamešničke vrhove. Obasjani suncem u bjelini blistaju Burnjača, Garjata, Kuralj, dok se ispod njih u sjeni i vječitom hladu izdiže Ledena Kosa.

Izmjenjuju se priče i tišina dok obavljamo formalnosti prelaska državne granice i nastavljamo prema Vaganjskom sedlu, gdje napuštamo nekadašnju rimsku cestu, najkraći put iz Dalmacije prema Livnu i Bosni.

Vožnju nastavljamo makadamom do Rosnog doca, livade na koti 1158 m, ujedno početne točke današnjeg planinarenja.

U Rosnom docu već nas čeka nas dio naše grupe. Tu su i najmlađe sudionice uspona Sara i Iris.

Uzimamo ruksake, namještamo planinarske štapove i krećemo na uspon. S obzirom da imamo planinare kojima je danas prvi uspon, tempo je lagan i prilagođen.

Savladavao uspon šumskom vlakom kroz bukovu šumu. Tlo je još uvijek smrznuto, pa nam se blato ne lijepi za gojzerice, no ubrzo vegetacija postaja drugačija, sve je više jelove šume miješa se sa bukvama, a naša staza poprima bijelu boju.

Snijeg i led na stazi traže oprez, posebno na nekoliko mjesta gdje uspon postaje oštriji, pa se snalazimo svako na svoj način, obilazeći led sa strane, hvatajući se za drveće ili pomažući se rukama. Nezaobilazno pitanje kakav će nam biti spust pri povratku ne ometa nas da uživamo u predivnoj šumi i lijepom sunčanom danu.

Prolazimo poznati „akt”, u naravi polegnuto stablo u obliku ženskog akta i približavamo se Kurtagića docu. Iznad nas Planica (1612 m) pod snijegom, dok ulazimo u jednu od najljepših dolina na Kamešnici – Kurtagića dolac (1460m). Pred nama se pružila livada duga oko 350 m. Djelomično je pokrivena krpama snijega, okružena predivnom šumom. Iznad šume s desne strane impozantne Vilinske grede.

Upijajući ljepotu čarobnog i skrivenog bisera Kamešnice, između vrhova Planica (1612m), Kolebaljka (1535 m) i Trovrsi (1645m), poput nekadašnjih nomada krećemo ka planinarskom skloništu Eduard (Edo) Retelj.

I dok su stari nomadi na ovom mjestu boravili sa svojim stadima u ljetnim mjesecima, planinari, moderni nomadi, vraćaju se ovom dijelu Kamešnice u svako godišnje doba, upijajući ljepotu prirode, nastavljajući pohode grebenom Kamešnice ili jednostavno uživajući u pogledu s Vilinskih greda, Planice ili Trovrsa.

Mi danas nećemo pohoditi obližnje vrhove, odlučili smo se prepustiti uživanju uz marendu u skloništu i oko skloništa.

Uz hranu i piće iz ruksaka vrijeme brzo prolazi. Zajednička fotografija vesele Svilajinine družine ispred skloništa i šetnja do vidikovaca preko livade. Prolazimo cijeli Kurtagića dolac i neposredno prije vidikovca nailazimo na tragove u snijegu. Zaključujemo da smo na medvjeđem šetalištu dok stižemo na vidikovac.

Vidikovac je pokriven snijegom, no otkriva nam poglede. Ispod nas selo Ćosanlije, Buško jezero s planinom Tušnicom u pozadini, negdje u pozadini Vran i Čvrsnica, zatim Kupreška visoravan, Cincar, Livno kao na dlanu…

Snježna idila, prekrasni pogledi, idealna su pozadina za fotografiranje.

Eno medvjeda netko vikne, no životinja na pristojnoj udaljenosti brzo nestane u šumi. Da li je medvjed ili možda samo srna, bilo je daleko da bi se sa sigurnošću utvrdilo.

Užitak u ljepoti prizora i sunčanom danu, prekida vrijeme za povratak. Vraćamo se istom stazom, polako preko ledenih dijelova, opet se snalazeći na razne načine. Neki strmine okovane ledom obilaze da strane, neki ponovo grle bukve, no kako god silazili imamo razloga za smijeh.

Sunce i viša temperatura prilično su otopili led, a zadnji dio staze pretvorili u blatnu kaljužu.

Najvažnije je da smo se svi zdravo i sretno spustili do Rosnog doca.

Iako nas je većina posjetila Kuratgića dolac puno puta, Kamešnica nas nikada ne dočekuje isto.

Svakim dolaskom otkrivamo nešto novo: novi pogled, novo iskustvo, novo poznanstvo, novu uspomenu..

I dok je većina odlučila krenuti prema Sinju, grupa od desetak svilajaca nije mogla propustiti okrjepu u Livnu.

Stigli smo u Dsinju u popodnevnim/večernjim satima.

Iza kraj, napomena: vidimo se u nedjelju 8. ožujka na tradicionalnom Danu žena na Orlovim stinama. Pješačiti ćemo od Lučana, preko Plišivice i Zelova do našeg planinarskog doma Orlove stine.

A do tada, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

U Sinju, 23.02.2026.g.
Dugotrajne zimske kiše odlučile su konačno napraviti predah, a trideset svilajinih planinara
iskoristiti sunčanu subotu i uputiti se ka Vrgorskom gorju.
Burno jutro ispraća nas iz Sinja raspoređene u mali bus i nekoliko osobnih automobila do
polazne točke uspona u Ravči (zaseok Jelavići).
Preko Trilja, Biska, pa Dalmatinom do Ravče, noseći u ruksacima marendu, vodu, pokoju
pivu, osmijehe i dobru volju za nešto više od sat vremena stižemo do Jelavića. U
Jelavićima nam se pridružuje planinarka iz Imotskog koja će s nama pohoditi Sveti Rok
(1062m), najviši vrh Matokita.
Iako je inicijalno planirano da se podijelimo u dvije grupe, pri čemu bi jedna grupa krenula
iz Vrgorca, a druga iz Ravče, odlučeno je da svi krenemo iz Ravče, a na vrhu ćemo
dogovoriti kojim stazama ćemo natrag.
U Jelavićima prvi osjet proljeća uz rascvjetalu bajamu i narcise, dok se iznad nas nadvio
najjužniji greben Vrgorskog gorja – Matokit, latinskog imena – Monte Actum, u prijevodu
Oštra planina.
Krećemo u skute Oštre planine, kamenitom planinarskom stazom. Na prvom dijelu staze
makija se raširila. Granje nam se plete oko nogu, kao da nas želi zadržati u podnožju.
Nogavice planinarskih hlača već su natopljene rosom dok se probijamo kroz kamene
serpentinske brazde.
Korak po korak, uzbrdica nas kuša, dah se krati, ali volja je jača. Pod gojzericama
kamenje škrguće i odzvanja.
Kontinuirani uspon traži kratku pauzu i hidrataciju. Sokovi, voda, piva, voće, svatko prema
vlastitim preferencijama, a potom pokoja fotografija. Pred nama su „kameni skalini” koji
kao da vode ka nebeskim vratima. Iako izgledaju nesavladivo, no prelazimo ih lakoćom i
uživamo u pogledu. Nižu se prizori od Pelješca, Hvara, preko polja do Biokova koji polako
iščezavaju dok ulazimo u šumu.
Šuma nas grli mirisom zemlje i mahovine. Odmaramo noge na mekoći podloge, prolazimo
nekadašnje pastirske stanove pripremajući se i savladavajući još jedan oštar uspon na
greben.
Kameniti greben pruža se pred nama surov i veličanstven i vodi na vrh.
Svilajini planinari na vrhu, zauzeli su pozicije za zasluženu marendu i piće. I dok šala
odzvanja Svetim Rokom, uživa se u pogledima, traženju kapelice (neki su je zamislili kao
veliku građevinu, a u naravi je to mala kapelica Svetog Roka s upisnom knjigom) i
fotografiranju.
Na sjeveru pogled puca na hercegovačka planine: Velež, Čvrsnicu, Prenj; na zapadu se
izdiže piramida Svetog Mihovila poznatog i kao dalmatinski Metterhornn, planina ispod
koje je rođen alpinist Stipe Božić, a za lijepog vremena vidljiva s naše Svilaje. Iza Mihovila
pod snijegom Biokovo i Sveti Jure, u dolini kao na razglednici Vrgorac, vrgoračko polje
pod vodom, more, otoci.
Koliko je planina i gora, netko zapjeva.

S nama na vrhu su i planinari iz Ljubuškog, priče se miješaju i još jednom se potvrđuje
koliko planina spaja ljude.
Zajednička fotografija svilajaca hvata trenutak: trideset srca, jedan vrh, jedna subota u
veljači koja će još dugo grijati uspomene.
Ekipa iz Ljubuškog ugledavši na našoj zastavi godinu 1922., s respektom konstatira da
smo društvo koje postoji 104 godine, te nam se pridružuju na zajedničkoj fotografiji.
Stiglo je vrijeme je za povratak. Zoran, Mario i Hrvoje dogovaraju da li se svi zajedno
spuštamo u Vrgorac ili istim putem u Ravču. Odlučiše da se vratimo istim putem.
Dugotrajan silazak, cesta u dolini poput odmotane srebrne trake, sitne kuće koje nikako
poprimiti stvarnu veličinu, kamen pod nogama i maksimalna koncentracija i pitanja jesu li
na ploči napisali ispravno vrijeme silaska.
Korak po korak dok lavež seoskog psa postaje sve glasniji,a mi shvaćamo da se silazak
bliži kraju. Netko spomene da ne bi imao ništa protiv ugriza psa, ako je silasku kraj.
Smijemo se dok gledamo krovove kuća, ovaj put u stvarnoj veličini.
Povratak od tri sata, skratili smo na nešto manje od dva i pol sata, najbrži na dva sata.
Posjedali smo u Jelavićima oko nekog bunara na kratak odmor.
Ostalo je još odabrati restoran za zasluženu okrjepu. Iako smo ciljali na Vrgorac i posjet
velikom Tinu, restoran nije mogao ugostiti 30 planinara, pa je zaslužena okrjepa „pala” u
Trilju.
U Sinj smo stigli u večernjim satima ponijevši dio planine sa sobom – radujući se i
planirajući slijedeći izlet na Kurtagića dolac. Istovremeno se četvero svilajaca vraćalo iz
NP Paklenica, a mlađa ekipa planirala nedjeljni penjački pohod po stijenama u Omišu.
Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.
Stanka

Subota, 31. siječnja 2026., započela je onako kako počinju prave planinarske priče –
za neke prerano, u 5:45 sati, ispred INA benzinske postaje u Sinju. Istina, plan je bio
krenuti u 6:00, ali kako svaka dobra avantura mora imati zaplet, došlo je kratkog
kašnjenja jer je jedan planinar zaspao. E, ne-ne, nećemo otkriti o komu se radi.
Naravno, nitko se nije ljutio jer su svi to shvatili kao dobar uvod u dan koji će očito
imati i karakter i priču odnosno savršenu najavu da nas čeka dan pun događaja.
Na put prema Sniježnici krenulo je 52 planinara autobusom i mini-busom, dok su se
još 4 planinara priključila osobnim vozilom. Sve to sigurno su povezli naši vozači
Jozo i Tomo, bez kojih nijedna logistička slagalica ne bi sjela na svoje mjesto.
Veliki autobus mogao je voziti samo do Pridvorja, gdje je i parkiran, a zatim je
uslijedila prava mala planinarska operacija. Na scenu je stupio vozač minibusa Tomo
koji nas je u nekoliko tura prebacio do Kune Konavovske, polazišne točke uspona.
Tamo nas je dočekao vodič – domaćin Ivica iz HPD Snježnica, veseo, dobro
raspoložen i, kako će se kasnije pokazati, čuvar jedne dobro skrivene tajne (koju je
netko znao al morao mučati).
Uspon prema Ilijinom vrhu započeo je u 11:00 sati. Staza je bila tehnički nezahtjevna
(T1) i kondicijski lagana (K1), s visinskom razlikom od oko 530 metara, što je
omogućilo ugodan hod i razgovor. Zimski ugođaj dao je planini ozbiljan izgled, ali bez
većih izazova – taman toliko da se osjeti da se planinari, a ne šeta.
S ekipom je cijelim putem bio i vozač Jozo koji nije samo prevozio planinare nego je i
sam aktivan planinar. Osjeti se posebno zadovoljstvo kada upravo on vozi – jer
razumije planinu i planinare.
Na Ilijin vrh (1234 mnv) stigli smo oko 13:00 sati, ali priroda je odlučila biti malo
zločesta – vrh nas je dočekao u oblaku. Pogledi su izostali, ali nije sve bilo sivo: na
vrhu nam se pridružio planinar Fujo, što je izazvalo opće iznenađenje svih sudionika.
Tek tada je otkriveno da je to iznenađenje koje je znao Ivica, koji je tajnu uspješno
čuvao do samog kraja. Nakon fotografiranja, odmora i neizostavne marende iz
ruksaka započeo je silazak.

Planinarska ironija dana uslijedila je vrlo brzo. Nakon što smo prešli otprilike trećinu
silaska, oblak se – naravno – maknuo s vrha. Vrh se razvedrio, pogledi su se
otvorili, a mi smo dobili ono nepisano planinarsko iskustvo: planina uvijek pokaže
najbolje – ali ne nužno kad to mi želimo.

Silazak je protekao bez poteškoća, sigurno i u dobrom raspoloženju. Na povratku
smo stali u Opuzenu, gdje smo uz piće i smijeh još jednom prepričali dan i složno
zaključili da su izleti često jednako dobri zbog ljudi koliko i zbog vrhova.
U 20:30 sati svi sudionici sretno su stigli natrag u Sinj, umorni, ali puni dojmova.

Planinarska pouka:
Planina ne duguje nikome pogled, vrh ili sunce – ali uvijek vrati nešto drugo: dobru
priču, novo iskustvo i razlog da se ponovno vratimo. A ako se oblak makne tek kad
krenemo dolje, to samo znači da imamo još jedan cilj za budući izlet.

Do idućeg izleta i novih avantura,
Vaša Anđela

Sinj, 14. siječnja 2026.g.

Tradicija nalaže da je prva polovina siječnja svake godine rezervirana za zimski uspon na Svilaju u organizaciji PD Svilaja Sinj.

I dok prošlogodišnji zimski uspon ostaje u pamćenju po olujnoj buri i hladnoći, a jesenski po kiši koja je neumorno padala tog rujanskog dana, zima je i ovoga siječnja priredila izazov. Čvrsto prekrivši Svilaju i prilazne ceste ka Zelovu i Planinarskom domu Orlove stine bijelim pokrivačem i ledom, primorala je organizatore da uspon odgode za jedan dan.

Ipak, ni snijeg ni mogući zastoji na cesti prognozirani za subotu, nisu omeli zadnju generaciju školaraca da u subotu krenu ka Planinarskom domu Orlove stine na dodjelu zasluženih diploma o završenoj OPŠ.

Pričalo se da je je pošta s diplomama kasnila, da su se umjesto diploma podijelile majice i da je zabava trajala do jutarnjih sati.

U nedjeljno jutro dok se ekipa u Domu razbuđivala, a dah još bio vidljiv u zraku, pridružili su im se brojni planinari, te je nova planinarska priča mogla početi.

Grupa A krenula je iz Planinarskog doma Orlove stine prema vrhu Svilaju – Bat (1508m), dok je Grupa B, istodobno i jednako odlučno, započela svoj put iz Zelova kroz Zelovske gaje prema Orlovim stinama (1139m).

Različite staze, isti cilj – susret s planinom i početak nove godine pod njezinim nebom uz otvaranje i nazdravljanje pjenušcem.

Hladnoća, led i snijeg nisu nas obeshrabrili. Naprotiv, zimski uvjeti dali su usponu posebnu ozbiljnost i ljepotu. Oko sto pedeset planinara koračalo je u ritmu planine, uz škripu snijega pod gojzericama i tišinu koju su povremeno razbijali smijeh i pozdravi. Svilaja nas je primila dostojanstveno, onako kako to čine samo stare planine – strogo, ali pravedno.

Na Batu, pometenom burom i obasjanom zubatim zimskim suncem, otvoren je šampanjac kao simbol novog početka. U čašama se pjenušala nova planinarska godina, a u srcima radost i zahvalnost što smo još jednom zajedno stigli do vrha.

Na Orlovim stinama, međutim, zima je imala drugačiji plan – zakopani šampanjac bio je okovan ledom. Orlove stine odlučile su ga zadržati još malo za sebe.

Ekipa iz grupe B stoga je novi planinarski ciklus obilježila u toplini doma, otvaranjem pjenušca na terasi Doma uz smijeh i dobru volju.

Poslije uspona, dom je postao mjesto susreta, odmora i zajedništva. Ekipa iz PD Svilaja Sinj kao domaćina, potrudila ugostiti prijatelje iz ostalih planinarskih društva s područja bivše općine Sinj, ali i cijele Dalmacije, Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

Naši Mara, Ante, Natali i Jozo brinuli su da gosti ne ostanu gladni pripremivši im planinarski grah i/ili tjesteninu s umakom od rajčice.

Poslastica su bili uštipci koje je po Marinoj recepturi miješao Ivica, dok su za pečenje bile zadužene Mara i Natali.

Vrijedne ruke naših planinarki pobrinule su se da na stolovima bude i kolača, kave, čaja, likera…

Zabava i planinarske priče potrajali su do kasnog popodneva. Vrijeme je prolazilo neprimjetno, ispunjeno uspomenama koje će se dugo prepričavati. Svilaja je još jednom potvrdila da nije samo planina, već mjesto gdje se godine ne broje kalendarom, nego koracima, usponima i prijateljstvima.

Planinarsko društvo Svilaja zahvaljuje svima koji su sudjelovali i doprinijeli uspjehu Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje 2026.g.

Otvaranjem pjenušca simbolično smo označili početak nove planinarske godine. A u novoj godini želimo vam sigurne staze i horizonte koji nadahnjuju. Neka nas planine i dalje povezuju, uče skromnosti i daruju slobodu.

Do idućeg susreta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju, 09.12.2025.g.

Prosinac je zakucao na naša vrata označivši dolazak najljepšeg razdoblja u godini. A kud ćeš ljepšeg planinarskog događaja u vrijeme došašća ili adventa od šetnje adventskom planinskom stazom.

Adventska staza Katschberg neponovljiva je božićna čarolija u planinama na granici Koruške i Salzburga na više od 1700 metara nadmorske visine. Okružena rezervatom prirode Gontal, svojom bijelom zimskom raskoši. Utemeljena prije desetak godina bez komercijalnih sadržaja i kiča, privlači sve više posjetitelja.

Naš tajnik Mario i moja malenkost uhvatili smo se priprema i organizacije, a da bi se izbjegli svi nesporazumi u komunikaciji s austrijskim domaćinima svesrdno su nam pomogli Jakov i Daniel i njihovo poznavanje njemačkoj jezika.

I dok su se glancale cipelice u iščekivanju Svetog Nikole ili možda Krampusa :), četrdeset sedam svilajinih planinara pakiralo je kofere za dvodnevni izlet u Austriju.

Nakon bezbroj objava i obavijesti, odustajanja i zamjena, na Nikolinje, u rano mračno jutro okovano injem uputili smo se voženi sigurnom rukom našeg Joze i njegovog suvozača Bruna u austrijsku snježnu bajku.

Dalmatinom prema Zagrebu, preko Dežele u dobrom raspoloženju unatoč magli i kiši koja nas je pratila cijelim putem stigli smo u Austriju. Austrijske planine prekrivene snijegom i obasjane sunčevim zrakama bile su uvod u čaroliju koja nas čekala.

Stižemo u Mautendorf, slikovito srednjovjekovno mjesto u regiji Lungau, u austrijskoj pokrajini Salzburg, poznato po impozantnom dvorcu Burg Mautendorf.

Nekadašnji važan trgovački centar prema Italiji, danas dio Unescovog rezervata biosfere ugostio nas je u simpatičnom obiteljskom hotelu u samom centru mjesta.

Nakon smještaja u sobe, ponovo smo u autobusu uspinjući se prema mjestima St.Michael i Rennweg, odakle ćemo pješačiti do same planinske staze.

Dok čekamo Maria i Daniela s ulaznicama u čiju je cijenu od 27 eura uključena i termo šalica za besplatan čaj na stazi, opuštamo se uz zvuke Božićne melodije iz obližnje kolibe i fotografiranje.

Upućujemo se na stazu, prolazeći uz tisuće lampica kojima su ukrašeni hoteli i trgovi, susrećemo Svetog Nikolu, ali i Krampuse. I dok neki poput dobre djece očekuju darove dobrodušnog Svetog Nikole i ne slute da će ih svojim šibama dohvatiti strašni Krampusi. Većina je uspješno umaknula šibama, no Hrvoje se prepustio tradiciji odnosno šibama Krampusa.

Prepričavajući iznenadni ssa šibama nastavljamo do početka staze. Zajednička fotografija i pogled na mjesta u dolini i skijaške staze na okolnim planinama označiše početak snježne bajke.

Šetnja stazom prekrivenom bijelim snijegom, okruženom planinama i potpunim mirom prirode. Svjetlost fenjera, topli čaj na punktovima.

Uživamo u tišini prirode, povremeno narušenoj zvukom praporaca i sklanjanju pred konjima koji vuku saonice s posjetiteljima koji su se umjesto šetnje odlučili za vožnju saonicama.

A mi koračamo dalje, pokušavajući odgonetnuti do kuda se proteže staza. Titrava svjetlost fenjera ukazuje da nas čeka još šetnje, a već smo pomalo gladni. Ali staza je poput nekadašnjih, tek rijetke kolibe sa skromnom ponudom.

Konačno stižemo do prvih koliba. Kupujemo tradicionalne brezene i ispraćeni zvukovima roga nastavljamo dalje. Mostićem preko potoka, uz kolibe s nježnim božićnim melodijama do jaslica, a potom povratak istim putem natrag do autobusa.

Pomalo promrzli vozimo se do našeg smještaja u Mautendorfu gdje nas dočekuje šušur Krampus Festa i šibe Krampusa. Krampus Fest tradicionalna je povorka koja se u Austrijskim mjestima održava od kraja studenog do 6. prosinca. Ljudi odjeveni u zastrašujuće koze (Krampuse) s maskama, rogovima i krznima, trče ulicama, plašeći publiku i šibajući ih brezovim granama, dok Sveti Nikola daruje dobru djecu. Demon – pratilac Svetog Nikole, rogata je antropomorfna figura iz alpske tradicije regija poput Tirola i Salzburga, koja istjeruje zimske zle duhove.

Tek što smo se iskrcali iz autobusa demoni Krampusa navališe šibama na nas. Spas od nimalo bezazlenih udaraca tražili smo iza parkiranih automobila, a neki od nas su hrabro uzvratili Krampusima otjeravši ih udarcima torbama. Video uradci s Kampusima postali su hit ovog izleta.

Umaknuvši Krampusima, došli smo u naš hotel gdje smo se u nedostatku sadržaja u Mautendorfu nastavili druženje.

Nedjeljno jutro započeli smo doručkom i šetnjom po Mautendorfu, a potom smo se uputili prema Sinju.

Na putu do Sinja posjetili smo Velden am Worthersee, tijekom adventa zvan i Gradom anđela. U posebnoj atmosferi jednog od najljepših malih sajmova na zapadnoj strani Vrbskog jezera, uživali smo u osvijetljenim figurama jaslica i adventskog vijenca koji plutaju na jezeru, toplom punču i kupnji ponekog suvenira ili čarapa na adventskim kućicama.

Nakon Veldena put nas je doveo do Ljubljane. Pauza za ručak, Prešernov trg, Tromostovje, uživanje u pogledu na Ljubljanicu i legendarni Zmajski most s četiri zmaja koji čuvaju Ljubljanu.

Iako prepuna turista i gužvi, Ljubljana uvijek zadržava svoj šarm.

Siti i zadovoljni napustili smo Ljubljanu. Ostale su još krempite negdje na Dalmatini, pjesma i dobro raspoloženje do večernjeg dolaska u Sinj.

Dva dana smo uživali u zimskoj bajci, adventskim sajmovima i iznad svega druženju. Jedinstvena svilajina planinarska ekipa i još jedan nezaboravan izlet.

Hvala Mariu na organizaciji i nesebičnoj pomoći, Danielu na prijevodu i svima vama koji ste bili dio ove bajke.

Zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju,11.11.2025.g.

Nakon što su polaznici nove generacije Opće planinarske škole savladali osnovna znanja i vještine uzbudljivog svijeta planinarenja i postali prava planinarska družina, pojačani iskusnim svilajinim planinarima uputili su se u rano prohladno jutro na kraju prve dekade studenoga na izlet u Liku.

Dok vedra noć posustaje pred danom, a ledena lepeza štipa naše obraze šezdeset dvoje svilajinih planinara zauzimaju mjesta u autobusu i nekoliko osobnih vozila i kreću prema Baškim Oštarijama.

Dok se kamen i oblaci susreću u tišini na vrhovima Svilaje i Dinare, skrivajući ih od naših pogleda, priroda nas časti pogledom na mjesečev pejzaž uz Perućko jezero dok se približavamo Vrlici, gdje se nam se još uvijek napola razbuđenima pridružuju dvoje naših školaraca.

Nastavljamo prema Kninu, u kojem po prastarim običajima (bez onoga naših pradjedova), radimo prvu pauzu. I kako to već biva za tren smo okupirali pekarnice i okolne kafiće, pa okrijepljeni i dozom kofeina razbuđeni nastavljamo prema Baškim Oštarijama.

Državnom cestom preko Zrmanje, napuštamo skute Dinare, prolazeći granicu nekadašnjih Japoda i Liburna ulazimo u zagrljaj Velebitu.

Ličkim putevima preko Gračaca i Gospića sada već razbuđeni glazbenom top listom mladih snaga stižemo u Baške Oštarije.

Baške Oštarije, malo planinsko selo, smješteno u zagrljaju Velebita, na crti razgraničena Srednjeg i Južnog Velebita na visini od 926 m svoje ime duguje geografskom položaju. Prolazili su ovim područjem još stari Rimljani, nastavili Turci, prepoznajući prometni potencijal ovog kraja. Kako bi se putnicima namjernicima omogućio odmor i hrana, na području Baških Oštarija u prvoj polovici 18. stoljeća otvorena je prva gostionica. I mjesto dobi ime Oštarije (kasnije Baške Oštarije).

Ostavljamo posjet oštarijama za kraj pohoda, dok naša kolona šarenih ruksaka kreće od Crkve Svete Elizabete na uspon na Metlu (1288 m).

Makadamskom cestom pozdravljeni lavežom pasa i blejanjem ovaca stižemo u podnožje slikovitog Filipovog kuka. Pod Filipovim kukom u jezeru se u raskoši jesenjih boja ogleda prekrasna velebitska šuma, a oko jezerca malo šatorsko naselje. Pozdravljamo stanovnike ovog naselja, a po njihovoj opremi zaključujemo da se radi o penjačima na stijene Filipova kuka.

Put nas dalje vodi prema Metli. Bukova šuma prostrla je tepih od lišća pod našim nogama, pa uživamo u mekoći koraka. Prolazimo raskršće prema Crnom vrhu i nastavljamo ravno prema Metlačkom razvršju.

Pažljivo se uspinjemo kroz bukovu šumu ispresijecanu proplancima. Planinarska staza obavijena maglom onemogućuje poglede, a stijene pokrivene mokrim lišćem traže oprezne korake. Polako izlazimo iz šume i kroz maglu naziremo kršku golet – vrh Metla.

Iako nas na Metli mete studen, vadimo hranu i piće iz ruksaka, krijepimo se, fotografiramo i pomalo smrznuti vraćamo se istim putem.

Na raskršću za Crni vrh jedna grupa kreće pohoditi i ovaj vrh, dok druga grupa nastavlja prema Baškim Oštarijama „pohoditi oštarije.

I dok razdvojeni koračamo svatko prema svome cilju, pokoja sunčeva zraka probija se između oblaka povremeno otvarajući poglede prema čudesnim velebitskim kukovima.

„Oštarijska” grupa sita i zadovoljna upućuje se put Sinja. Uz cestu nas čeka grupa planinara koji su pohodili Crni vrh.

Konačno svi na okupu, nastavljamo putovanje uz prepričavanje doživljaja, pjesmu i šale.

Unatoč hladnoći i od magle zaklonjenim pogledima, te generacijskim razlikama, Velebit je još jednom potvrdio naše zajedništvo obogativši nas novim poznanstvima i lijepim uspomenama.

Do ponovnih druženja, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Post scriptum:

Ovaj izlet ostati će zabilježen i po jednoj tužnoj vijesti. Iznenada i prerano nas je napustio naš prijatelj i planinar Nediljko Budimir Bekan.

Umjesto na ovaj izlet na koji se prijavio, otišao je naš Beki na nebeske planine. Neka mu je laka zemlja i hod nebeskim stazama.

U Sinju, 05.09.2025.g.

Prokletije, Proklete planine ili Balkanske Alpe kako ih često nazivaju, planinski su svijet za sebe. Visoki vrhovi preko 2000 metara, duboke doline, uski kanjoni, ledenjačka jezera, sve je to bio izazov za pedesetak Svilajinih planinara. Interes za ovaj izlet nadmašio je sva očekivanja, te je naš predsjednik Zoran „muku mučio” da pronađe adekvatan smještaj.

Inicijalno planiran je uspon na Komove, ali je zbog nedostatka smještajnih kapaciteta u Eko katunu Štavna, destinacija promijenjena. Ide se u Plav, penjemo se na Visitor, jedan od većih ogranaka Prokletija, planinu u pjesmama opjevanu.

Sve je krenulo 29. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Autobusom preko Trilja na Dalmatinu, potom ulazak u Bosnu i Hercegovinu.

Prvu kavu ispijamo u Čapljini. Razbuđeni obavljamo kupnju namirnica i svega što nam fali, te nastavljamo putovanje. Prolazimo Stolac, ne uočivši poznate vizure srednjovjekovnog grada Vidoškog na putu prema Bileći. I tu počinje naša mala avantura. Umjesto širokom prometnicom, vozimo se uskom zavojitom cestom kroz slabo naseljeni planinski kraj. Raštrkana naselja bez stanovnika, rijetke kuće, većinom ruševne i napuštene. Uz cestu brojna groblja s velebnim mramornim nadgrobnim spomenicima. Veličina i broj groblja nikako ne korespondiraju s veličinama naselja. „Odakle ih dovoze” pita se teta Jadra. Njeno pitanje nas zaintrigira, pa i mi obraćamo pažnju. Kratimo vrijeme jer svima je previše vožnje po nedođiji. Konačno odahnemo kad ugledamo Bileću.

Nastavljamo putovanje uz Bilećko jezero, prelazimo još jednu granicu i u Crnoj Gori smo. Put nas vodi pokraj Nikšića, nastavljamo uz dolinu rijeke Zete i Danilovgrad. I dok se u daljini nazire manastir Ostrog, nas zabavlja šareni vlak. Vlak nestaje u usjecima pruge, pa se na našu radost opet pojavi vozeći prema Podgorici. Naime, kroz Danilovgrad prolazi željeznička pruga koja spaja Nikšić i Podgoricu. Već umorni od busa maštamo o vožnji vlakom do Podgorice. Iako smo ga u jednom trenutku izgubili iz vida, ponovo ga ugledamo u Podgorici. U isto vrijeme kao i naš autobus i šareni vlak stigao je u Podgoricu.

U Podgorici pauza za ručak i kratka šetnja, te nastavak putovanja koje nam krati Bruno s pjesmom i gitarom. Nakon Bruna, Iva preuzima gitaru i časti nas prekrasnom izvedbom.

Prolazimo zimski turistički Kolašin, pa preko Berana stižemo do našeg odredišta, gradića Plava.

Plav je grad u Sandžaku, smješten ispod Prokletija na izvoru rijeke Lim. Naseljen pretežno albanskim stanovništvom, od kojih je većina radila ili radi u SAD. Stečena sredstva uložena su u gradnju kuća, koje s kičastim detaljima i tornjevima izgledaju poput dvoraca iz dječjih slikovnica ili crtanih filmova.

Mi smo se smjestili u Hotelu – kampu LakeViews. Hotel s pogledom na Plavsko jezero s jedne strane i Visitor s druge, no umorni od dugog putovanja nismo dugo uživali u pogledima. Trebalo nam je odmora pa smo se uputili na spavanje.

Drugog dana boravka naša se planinarska avantura nastavila u pravom smislu. Nakon doručka podijelili smo se u dvije grupe. Četrdesetak svilajaca iz grupe A (prikladnog imena Riders on the Storm:) ) uputili su se okrilje Visitora, dok je grupa B (prikladnog imena Fujo i sedam Snjeguljica:)) angažirala lokalnog poduzetnika Denisa za izlet na Hridsko jezero.

Grupa A krenula je planinarskom stazom od Brezojevice ka vrhu Bandera (Krivi smet) na 2211 mnv. Trebalo je prijeći 7,9 km, savladati oko 1300 m uspona za oko 5 i pol sati hoda. Kontinuirani zahtijevan uspon kroz bukovu šumu zaslađivali smo kupinama, malinama i borovnicama, osvježili se hladnom vodom na Velikoj Gropi.

Praćeni gostoprimstvom Visitora po toplom sunčanom danu nastavili smo prema vrhu imajući u planu i posjetu Visitorskom jezeru.

No, u jednom trenutku planina je pokazala svu nepredvidivost. Topao i sunčan dan zamijenili su jak vjetar, oblaci, kiša i tuča praćeni grmljavinom. Oluja je većinu svilajaca zatekla u blizini Katuna Mramorje. Otvorene planinarske kolibe pružile su nam zaklon i zaštitu od kiše na 1850 mnv.

Planina je rekla nema dalje, dio naših planinara zbog nevremena bio je prisiljen odustati pred samim vrhom, vrativši se u Katun pokisli do kože. Ipak, sedam svilajaca uspjelo je doći na Banderu. Vesna i Ljubo stigli su na vrh neposredno prije nevremena, pa su nam fotografijama dočarali poglede s vrha.

Sedmorici veličanstvenih upućujemo naklon do poda i čestitamo. Pothvat vrijedan divljenja, imajući na umu kakvi su ih vremenski uvjeti dočekali na vrhu i/ili pratili pri spuštanju.

Mokri poput miševa stigli su u kolibe na Mramorju, dok je ostatak grupe navlačio kabanice, spremajući se na povratak makadamskom cestom dužine 12,7 kilometara prema Murinu, gdje nas je čekao autobus.

I dok je grupa A kročila bespućima Visitora kroz sunce i oluju, grupa B uživala je u avanturi s vozačem Denisom uz borovnice i pogledima na Hridsko jezero ili „jezero sreće” na skoro 2000 mnv. Legenda kaže da kupanje u jezeru donosi zdravlje i sreću u braku. Vjeruje se da pri odlasku, zamislivši želju neki komad nakita treba za sreću baciti u jezero.

Ne znamo da li su „Fujo i Snjegulice” postupili po legendi, ali sigurno znamo da su dobro ručali u Denisovu katunu, da nisu pokisli, da su se smijali i lijepo proveli.

Dan smo završili prepričavanjem doživljaja uz večeru, pjesmu i druženje.

Nedjelja, dan povratka. Nakon kišne noći, osvanulo je oblačno jutro. Prokletijske planine Vizitor i Karanfile zaklonili su oblaci, dok se jezero poput ogledala isticalo u okolnom zelenilu, a mi smo za uspomenu pozirali za zajedničku fotografiju. Pozdravili smo domaćine i krenuli prema Sinju.

Pauzu za ručak u Nikšiću, pamtit ćemo po šetnji upaljenih mišića, odličnom ručku i slasnim kolačima u slastičarni La Parisienne.

Nastavak putovanja vodio nas je preko Bileće, Stolca, Čapljine, na granični prijelaz, Dalmatinom do Biska, zatim preko Trilja do Sinja

Tri dana, brojni kilometri, zahtjevan uspon, prekrasna priroda, borovnice, maline, kiša, tuča, a iznad svega druženje.

Legende kažu da su gorske vile zaslužne za ime Prokletija i nastanak Hridskog jezera.Legende su da se pričaju i prenose se u narodu s koljena na koljeno, baš kao što će se i uspomene s ovog izleta kroz fotografije i vaše priče, dijeliti i prenositi nekim budućim planinarima, možda već i novoj generaciji Svilajine opće planinarske škole koja uskoro kreće.

Do slijedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka