admin

1. dan -Mirkovići-PS Zlatko Prgin- Sinjal (Jogurt staza)- Brezovac

2. dan- Brezovac- Badanj- Mirkovići

Avanturu smo započeli u subotu 21. svibnja 2022.g. u 7:30 h. Naš učitelj je ispred GSS-a nadobudno prozivao prisutne, a mi smo se skupa s prtljagom rasporedili po kombijima. 

Današnji izazov je osvajanje najvećeg vrha Hrvatske, Dinara- Sinjal 1831 m. 

Automobilom smo se vozili do početne točke uspona, selo Mirkovići kraj Knina. Kako smo se približivali odredištu pogled na ponosnu Dinaru bivao je sve jasniji i čišći. Gledajući u visine i prostrane proplanke koje okružuju našu današnju destinaciju bilo je teško zamislit da ćemo za nekoliko sati biti na vrhu i gledati svijet iz ptičje perspektive. 

Jogurt stazom počeli smo uspon prema skloništu  Zlatko Prgin a potom prema vrhu. Većini školaraca ovo je bio prvi put da se uspinju na Sinjal. Uputili smo se jogurt stazom koja je ime dobila po svojim „markacijama“ napravljenih od čašica jogurta. 

Staza je bila strma, na momente srednje do teško zahtjevna. Ekipa je bila dobro raspoložena i dobro opremljena. Hodanje i penjanje po strmoj stazi dodatno je otežalo upeklo sunce i sparina koje su se očitovale u kapljicama znoja i ubrzanom disanju polaznika. No ni to nije umanjilo ljepotu krajolika kojim smo kročili; šume i krš, sto nijansi zelene boje krasile su bukovu šumu okupanu sunčevim zrakama. 

Putem su se mogli čudi uzdisaji i komentari na bogati biljni i životinjski svijet. U kontaktu sa poskocima reakcije su bile  burnije (ne od straha od već od uzbuđenja posebno kod našeg učitelja). Korak po korak dokoračali smo do skloništa Zlatko Prgin. Tu su nas dočekali deseci planinara koji su chillali i izmjenjivali svoja planinarska iskustva. Mi smo iskoristili priliku da ispraznimo ruksake koji su bili pretrpani hranom(svi imamo isti strah da će bit malo hrane) i za drugi dio puta smo se mudro opremili hladnom vodom iz bunara (s malo mušica). 

Nakon kratke pauze nastavili smo put prema Sinjalu. Učitelj je lažno obećavao da je put sve lakši no nije bivao. Hlad je nestao, zelenilo se prorijedilo, a ispred nas se prostirao ogoljeni krš. Nakon prolaska spomenutog planinarskog skloništa i izlaska iz šume, cijelim tijekom uspona otvaraju se vrlo lijepi vidici, kako na visoravan Duler tako i na širu okolicu. Planinarska staza vodi ukoso uzbrdo, malo oštrije u zavojima, sve do izlaska na najviši vrh RH. Kratke pauze ispijanja vode i regulacije disanja bile su sve češće. Iz suprotnog smjera nailazili su planinari koji su nas ohrabrivali “ još malo, još 10 minuta”. Nismo im vjerovali, al smo hrabro nastavili dalje. Kada smo nakon “10 minuta” ugledali vrh i kraj našeg “križnog puta” (Hrvoje pada peti put) osjetili smo dodatnu snagu i polet. Napokon smo kročili na vrh Hrvatske, Sinjal 1831 . Osim nas školaraca na vrhu je bilo još barem dvadesetak ljudi. Zrakom je letio smijeh uz nekoliko dronova. S vrha se pruža vidik na gotovo sve planine Dalmacije i Bosne, a posebno pogled privlači Peručko jezero u dubini. Uživajući u prekrasnom pogledu i zabavnom društvu odmorili smo se i skupili snagu za povratak.  

Preko Dulera smo se spustili prema planinarskoj kući Brezovac gdje ćemo i prespavati. Raznoliku prirodu po čijem smo tlu ostavljali trag gojzerica suvišno je komentirati i opisivati ( vidi galeriju). Kako smo se približavali Brezovcu ponosna bukova šuma je postojala sve gušća, izmamila je uzdahe i ponizno divljenje.  U popodnevnim satima došli smo u dom, smjestili smo se u sobe i onda nastavili druženje na obližnjoj livadi. 

Društvo se opustilo uz hladne pive i vino ( rose je ostao netaknut). Za dana smo gledali zalazak sunca, bacali smo nož (igrača!), pripremali smo instrumente za večernji nastup i uživali u prostoru i vremenu izvan ubrzane civilizacije. Sunce kao da je uživalo u našem društvo pa je odlučilo otići na počinak u 21 h. Mi smo uz vatru nastavili s pjesmom i smijehom. Ugodnom druženju pridružili su se i Metkovćani s kojima smo dijelili planinarki dom. Pjesma i zvuci instrumenata (bendzo, gitara, diple, ) bili su očaravajući, no zvijezdom večeri ipak je proglašen ris (srndać/mačka) čiji su uzvici odzvanjali iz divljine.  

Otišli smo na spavanje s neriješenim misterijom, koja životinja nas je dozivala iz daljine. Jutro smo proveli ispijajući kavu i pričajući o glasanju (neki o risu iz divljine, neki o hrkanju). Odmorni i naspavani (više manje) pozdravili smo se sa srdačnim domaćinima i nastavili put prema Badnju, drugom vrhu kojeg osvajamo. Nakon sat vremena strmom stazom došli smo na vrh Badanj visok 1281 m koji je  sa svih strana strm, a kako je gol, pruža širok vidik prema Kninu i okolici. Kratko smo se odmorili i osvježili, standardno poslikali i nastavili spust prema Mirkovićima. 

Stazu na povratku obilježio je miris borovine i žarko sunce. Spuštajući se kroz šumice i krš maštali smo da baš iza sljedećeg skretanja stoji skrivena uvala i more u koje ćemo uskočiti glavom bez obzira. Ipak to je bilo maštanje od sunca koje je pičilo sto na sat,  naša stvarnost bili su krš i kamen, al bez obzira na žegu  guštali smo. 

Makadamskom cestom napokon smo stigli do automobila. Kada smo se svi okupili krenuli smo nazad prema Sinju. Umornih nogu, crveni, znojni, ali istovremeno sretni, ponosni i prepuni dojmova pozdravili smo se …  samo do četvrtka. Školica je službeno završena, no riječ kraj ili rastanak se ne spominju… ova družina i njene planinarske pustolovine tek počinju.

Svi smo dugo iščekivali naš dvodnevni izlet na Velebit. U petak je ruksak već bio spreman. Vremenska
prognoza nam nije išla na ruku pa je većina pohrlila u Muller po jednokratne kabanice. Ovaj izlet je
još posebniji od ostalih jer ćemo na njemu polagati i naš ispit.

Našli smu se u subotu ujutro u 5.50 na parkingu nasuprot INE u Sinju. Potrpali se u autobus i krenili.
Svi smo bili vidno sretni i uzbuđeni. Naš učitelj Davor plašio nas je s ispitom. Tako da su se od ranog
jutra u autobusu izvadile skripte i zamke. Svi smo ponavljali čvorove, neki su ih u busu i naučili. Iz
skripti smo prvo ponavljali svako za sebe, a onda grupno. Irena je čitala pitanja, a svi u glas
odgovarali. Dosta se naučilo u busu jer smo dugo putovali. 200 pitanja nije mala stvar. Prvo stajanje
bilo je u Kninu. Stali smo kupiti burek i kruh u pekari Zvonimir. Ćiro je svratio u obližnju voćaru i pitao
bakicu ima li mango i ananas? Ona ga je u čudu gledala i rekla neman sinko iman samo šta se u nas
sadi. Nastavili smo vožnju. Sljedeće stajanje bilo je u Otočcu. Tu smo kupili još šta nam je bilo
potrebno, nahrlili u wc i onda nastavili dalje. Autobus nas je doveo do Planinarskog doma Zavižan. Tu
smo marendali popili kavu i krenili.

Prvo smo pored kapelice usjeverili kartu i odredili gdje se nalazimo. Zatim makadamskim putem
krenuli put Pemužićeve staze. Kolona je bila duga, a šetnjica ugodna. Prvo smo ušli u gustu bukovu
šumu. Po stazi je bilo padnutih stabala ispod kojih smo se mogli provući, a neke smo morali i
preskakati. Divili smo se stazi i komentirali kako je taj Premužić baš bio faca kad je u samo tri godine
uspio organizirati izgradnju ovako predivne staze. Željko nas je putem naučio razliku između jele i
smreke, pokazao nam Encian i naučio nas kako razlikovati pravi Medvjeđi luk. Staza je bila ravna, a
šetnjica ugodna. Stigli smo ispod vrha Gromovača (1675 m). Trebali smo se uspentrati uz stijenu.
Tražili smo rupe za ruke i noge, nije bilo lagano, al svi smo se dočepali vrha. Isplatilo se! Pogled je
pucao na more i otoke Pag, Krk, Cres… Na vrhu smo malo odmorili, marendali i naravno bacili
zajedničku fotografiju. Silazak s vrha bio je malo nezgodan, ali i to smo uspjeli. Opet smo se
Premužićevom stazom uputili do Rosijevog skloništa. Tamo smo naletjeli na ekipu Zagrepčana s
kojima smo se poslije stalno mimoilazili po stazi. Od Rosijevog skloništa smo stazom između velikih
stijena krenuli put Planinarske kuće Alan. Nedugo nakon Rosijevog skloništa na putu smo imali malu
ozljedu, istegnuće zgloba. Al pošto u našem razredu imamo djelatnika hitne pomoći ozljeda je brzo
sanirana i mogli smo krenuti dalje. Kretali smo se kroz duboku bukovu šumu, pa smo izašli na čistinu i
išli stazicom preko livada, pa opet zašli u bukovu šumu, ali Alanu nije bilo ni traga. Putem smo naišli i
na 2 poskoka koji su bili raspoloženi za poziranje. Naš učitelj ljubitelj zmija nije uspio sresti ni
jednoga. I kad smo svi već izgubili zadnju nadu da će se Alan ukazati eto njega. Ispred njega smo sjeli,
odmorili umorne noge i okrijepili se Velebitskim pivom. Neki su pokušali potplatiti učitelja pivom, ali
nije im pošlo za rukom. Do Alana je po nas stigao bus i odvezao nas do Planinarske kuće Mrkvište.
Tamo smo se prvo smjestili u sobe i domaćini su nas dočekali s grahom. Dok smo večerali proširila se
vijest da učitelj već ispituje neke učenike vani na dvorištu, a nije ni večerao. Nastala je panika.
Hrabriji dio ekipe nakon večer izašao je vani sa svojim zamkama i izletom iz snova. A unutra se
okupio dio pobunjenika koji nisu htjeli pristupiti ispitu. Pobuna i bunt urodili su takvom kreativnošću
da su nastale dvije pjesme za našeg učitelja. Neki su već položili ispit i došli ohrabriti pobunjenike da
pristupe ispitu. Na kraju su svi izašli. Barba Zoran je pregledavao planove izleta iz snova i ispitivao
čvorove. Davor je ispitivao orijentaciju na karti, usjeveravanje, azimute i opća pitanja. Na kraju smo
svi položili i bili presretni radi toga. Neki su od umora otišli na spavanje, a ostatak ekipe se okupio u kući. Bilo je tu raznih muzičkih instrumenata: dvije gitare, mandolina, benđo, usna harmonika i ne
znam kako se zove Ćirin čudnovati pinge ponge pinge ponge instrument.Kad su se instrumenti
uštimali bilo je vrijeme da Hrvoje učitelju Brki izvede svoju pjesmu Brko blues, a Ćiro svoju country.
Nastala je totalna euforija. Atmosfera se zahuktala, pjevalo se i sviralo. Naš Ante je bio iznenađenje
večeri sa svojom pjesmom i svirkom. Nakon nekog vremena domaćini su nas zamolili da izađemo
ispred jer ljudi u domu već spavaju. Pjesma se nastavila oko logorske vatre dugo u noć. Svako malo je
neko stizao do učitelja s istom idejom da nas mora okupiti bar jedanput mjesečno i kad naša školica
završi. Mislim da smo ustvari jedan jako uspješan razred jer da bit školice i je da se slažemo i
nastavimo družiti u budućnosti.

Ujutro smo se probudili, dorućkovali, popili kavu i krenili opet s autobusom u novu avanturu. Prvo
nas je odveo do izvora Štirovača da napunimo izvorske vode u svoje boce,a onda smo dalje kreniliput Šatorine. Uspon je bio teži nego jučer. Kolona se rastegla. Većinom smo hodali kroz bukovu
šumu, pa izbijali na makadamski put i tako nekoliko puta. Putem smo naišli na zmiju bjelicu koju je
jedan od naših mlađih članova uhvatio u ruku. Nastavili smo se penjati put vrha. Kad smo stigli na vrh
Šatorina(1622m) pogled je opet bio očaravajuć. Svi smo uživali. Davor je izvadio diple i mišinu i
zavsirao. Ludilo doživljaj! Dok smo se spuštali s vrha izgledalo je kao da iz šume nešto isparava, ali
kad smo došli dolje vidjeli smo da je to nepregledan roj nekih malih mušica. Bila nam je puna kosa,
ulazile su u usta, nos i oči. Ovaj spust je nekako brzo završio. Našli smo se kod autobusa i kad smo se
okupili bus je krenuo kući u Sinj. Od umora smo svi u busu zakunjali. Zaustavili smo se u Gračacu u
Plodinama i onda opet nastavili put kuće. Oko 18.00 stigli smo na Ininu benzinsku stanicu u Sinju. Tu
smo se rastali svi puni emocija i s osmijesima na licima. Do sljedećeg izleta doviđenja!
Izvidnica

 Krčmar i posjet Geniju 01.05.2022.

U zadnje vrijeme ne volim buđenje uz alarm i ustajanje u zoru, ma koliko zora fascinira buđenjem horizonta i odiše smirajem pred početak užurbanog ili manje užurbanog dana. Iznimka je odlazak u planinu, kada se budim bez budilice.

Ove nedjelje na brzinu popijena kava, provjera da li je sve u ruksaku i hamletovsko pitanje biti ili ne biti, ovaj put stavljeno u kontekst moguće kiše i stavljanja kišobrana u ruksak.

Uzimam ruksak, a i kišobran za svaki slučaj i dok koračam prema mjestu okupljanja odjednom mi dođe u misli Azra i Johnijeva „Kada Zagreb izranja iz sna”, a stihovi o dva konduktera koja jutarnju krizu razbijaju lozom kao da me podsjetilo da je danas Praznik rada.

Iznenađena koliko je ljudi već na ulici ovako rano dolazim na parking kod bivše vojarne, a tamo se polako okuplja pedesetak planinara. Danas je naime izlet na Krčmar pokraj Smiljana u organizaciji našeg stogodišnjaka PD Svilaja. Izlet je planiran za 30.04, ali je zbog kiše odgođen za tjedan dana, pa nestrpljivo očekujemo polazak prema Lici.

Zora se lijeno povlači iza vrhova Svilaje, a magličasta ovojnica nad jezerom Peruća najavljuje sunčan i topao proljetni dan. Dok iza sebe ostavljamo Vrliku i Prozor, Dinara nas pozdravlja surovim pozdravom, pa joj tiho šapnem – vidimo se uskoro.

I dok se pitam koji put odabrati do Dinare, već smo u Kninu. Prva kava za pospance, peciva za one koji nisu stigli doručkovati i nastavak putovanja. Pozdravljamo Zrmanju, Poštrak i već smo pred Gračacom. Spominju se Cerovačke špilje, Kita Gaćešina najdulja špilja u Hrvatskoj sa svojih 45 istraženih kilometara, te Staza Malog princa. Kroz razgovor kao da smo preskočili Gračac i Gospić i evo nas kod crkve Gospe Karmelske u Smiljanu.

Devet je sati i valja nam poučnom stazom na vrh Krčmar (773m). Staza je Križni put, pa laganim hodom makadamskim šumskim putem dolazimo do uređene nadstrešnice ispod samog vrha.

Uskoro u kadru imamo cijelu Liku obrubljenu ponosnim Velebitom i njegovim vrhovima, a ispod nas se pružaju zelena polja s vijugavim cestama i vrhovima udaljenih planina.

Proljeće je učinilo pogled zelenim, dok miris procvjetalih stabala i livadskog cvijeća ispunjava dušu unutarnjim mirom.

Ostalo je samo doći do vrha, niti deset minuta malom zavojitom stazom. Kamena glava s Križem, to je vrh Krčmar. Uspon na sam vrh traži oprez, no pogled na Liku sa sve četiri strane svijeta, ploče s natpisima na glagoljici i u kamenu uklesan spomenik Vili Velebita izazivaju poštovanje i divljenje.

Trenutak za pamćenje osvjedočen zajedničkom fotografijom, povratak istim putem, susret s poskokom i evo nas punih utisaka na polaznoj točki.

Ostao nam je još posjet Memorijalnom centru Nikola Tesla. Dvadesetak minuta hoda i obišli smo muzej u rodnoj kući, vidjeli neke od Teslinih izuma: indukcijski motor, čuvenu Teslinu turbinu,

Teslinu zavojnicu, okretno magnetsko polje (Kolumbovo jaje), a citati o zanimljivoj Teslinoj osobnosti iz svjetlećih ladica potaknuše na razmišljanje koliko su i danas aktualni.

Ostadosmo ushićeni filmom o životu genija, a posebno zavojnicom u kopiji laboratorija iz Colorado Springsa. Bio je zaista čarobno, gledati iskre koje poput munje sijevaju, dok je bežično prenesena energija preko naše kože upalila svijeće u našim rukama.

Zadivljeni Genijem i njegovim djelom polako uz prve kišne kapi napuštamo Smiljan, te nakon neuspjele potrage za hranom i restoranima u Gospiću uz šalu i smijeh se vozimo kući.

Bilo je ovo još jedno Svilajino rođendansko izdanje koje ćemo dugo pamtiti

Čini se da nismo pogriješili kad smo zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta odgodili izgled s pretprošlog
vikenda na prošli. Naime, dan koji smo odabrali bio je kao stvoren za odlazak na našu prekrasnu
Kamešnicu, najistočniju planinu Dinarskog lanca, koja dijeli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Okupili smo se u sedam sati na uobičajenom mjestu, ispred prostorija HGSS-a u Sinju, i uputili se
automobilima preko Otoka prema podnožju planine. Nakon 45 minuta vožnje, već zadivljeni ljepotom
krajolika, starih kamenih kućica i kojeg pitomog grla stoke, uskom cestom stižemo na naše odredište,
odnosno polazište, Gornja Korita (960 m).
Izvadili smo karte i kompase, orijentirali se te samouvjereno zakoračili prema našem prvom cilju, vrhu
Kamešnica, odnosno Kurljaju (1809 m). Krenuli smo makadamskom cestom s koje smo nakon nekog
vremena skrenuli na planinarsku stazu. Tura je nešto zahtjevnija od dosadašnjih pa smo u skladu s tim
formirali nešto dužu kolonu, no markacije su guste i vidljive, a i teren je pregledan, tako da nije bilo
straha od toga da će se dio ekipe izgubiti. Imali samo nešto više predaha, koji su nam dobro došli ne
samo za odmor nego i kako bismo uživali u gotovo nestvarnim prirodnim ljepotama Kamešnice. Osvojila nas je svojom raznolikošću: travnate visoravni obojene žutom, ponekad i zelenom bojom koje se ni Irska ne bi posramila, a sve to prošarano surovim kamenjarom. Osim toga, na relaciji prije samog planinarskog skloništa Milčić Bunarić pomalo se neočekivano prostire bukova šuma koja cijelom usponu daje još jednu čarobnu dimenziju. U planinarskom skloništu, simpatičnoj drvenoj kućici, malo smo se okrijepili hranom i vodom, ponovili stare i „naučili“ nove čvorove te prikupili snagu za nešto oštriji dio uspona pred sam vrh Kamešnica. Treba spomenuti da smo na pojedinim mjestima i dalje nailazili na ostatke snježnog pokrivača, tako da je doživljaj Kamešnice zbilja bio potpun.
S vrha Kamešnica pruža se očaravajući pogled na Hercegovinu i Livanjsko polje s jedne strane te Sinjsku krajinu s druge strane, a vremenski uvjeti omogućili su nam da na horizontu vidimo more i poneki otok. Podučeni iskustvom sa Svilaje, ovaj put nismo podcijenili snagu sunca tako da je u jednom trenutku cijeli Kurljaj zamirisao na kremu za sunčanje. Nakon odmora, pa čak i pokojeg drijemeža, ponovno smo se nadobudno dali na učenje: određivali smo druge vrhove Kamešnice (Bliznički Brig 1690 m, Garjata 1773 m, Burnjača 1770 m…) pomoću karte, kompasa i neumornog instruktora Davora. Nakon Kurljaja nekoliko osoba je zaključilo izlet i uputilo se kući, ali većina društva entuzijastično je nastavila našu planinarsku avanturu planinskim grebenima prema vrhu Konj, koji je s 1856 m najviši vrh Kamešnice. Zadovoljni i ponosni napravili smo kratku pauzu i uživali u lijepom pogledu na plavetnilo akumulacijskog Buškog jezera te napravili grupnu fotografiju (jer kao što svi znamo: ako se izlet ne dokumentira na društvenim mrežama, kao da nismo ni bili…). Pri povratku smo nailazili na zanimljiv svijet flore i faune. Na ovom bih mjestu izdvojila dva impozantna mravinjaka te ljekovitu i prelijepu biljku encijan. Vidno iscrpljeni oko 18 sati stigli smo na izvor pitke vode Pištet s lijepim izletničkim klupama na podnožje Kamešnice. Još petnaestak minuta šetnje makadamom do automobila i bio je to kraj naše kružne, nešto zahtjevnije planinarske ture u kojoj se svaki korak isplatio, jer je ljepota koju skriva Kamešnica, usudila bih se reći, pomalo neočekivana, dinamična i divlja, čarobna i pitoma u isto vrijeme. Za svaku preporuku!

Vaša izvidnica

Okupili smo se u 7 ujutro ispred prostorija GSS-a, i kako to obično biva kod ranog ustajanja, komentirali kako i ostanak u krevetima na ovoj buri nije bio loša opcija. Ipak, nakon sat vremena vožnje po magistrali i malo kave iz termosice stižemo na naše odredište, nimalo toplije od Sinja, ali sada već razbuđeni i raspoloženi za šetnju. Ostavili smo automobile na parkiralištu groblja Vrisovci u Omišu i nakon prozivke izvadili karte i kompase kako bi utvrdili kojim putem krenuti. Nakon par minuta još nespretnog “usjeveravanja” karti, krećemo asfaltnom cestom u smjeru sjeverozapada. Da bismo došli do planinarske staze prvo moramo odraditi više od 2 kilometra po asfaltu i makadamu, serpentinama koje vode do polazišne točke uspona, zaseoka Lelasi. Prolazimo kroz pitoreskno selo nakon kojeg napokon kreće kamenjar i teren zbog kojeg smo se i dizali dok “sav normalan svit” spava :). Najljepši dio staze vodi kroz potočić koji je prožuborio nakon kiše od dana prije. Hodamo tako kroz potočić, teren gotovo i ne izgleda kao planinarska staza, ali markacije su dobre i održavane, a neobične sitne i oštre sike, poput kose također pokazuju smjer u kojem se penjemo. Nismo radili puno pauza, osim povremenog pričekavanja da  nam se grupa previše ne razdvoji, pa nakon otprilike sat vremena stižemo do planinarskog skloništa Luda kuća na 650 m n/v. Optimistično smo sjeli na klupice ispred, ali bura se pojačala, pa na poziv domaćina ulazimo unutra ugrijati se i odmoriti. Spontano smo i marendali, strmi krš je otvorio apetit i prije podneva. Malo smo odmorili i naučili još par čvorova, a tokom naše pauze i bura se malo smirila i dozvolila nam da nastavimo dalje. Za ovaj dio puta nije bila potrebna koncetracija jer smo dobili i četveronožnog vodiča. S obzirom da je naš pas vodič domarev ljubimac, pretpostavljamo je ovom stazom prošao dovoljno puta da mu ne treba planinarska školica. Teren je i dalje neumoljivo strm, a na jednom dijelu nailazimo čak i na stjenoviti prolaz opremljen konopcem za pomoć pri penjanju. Pri dolasku na vrh, Imber (Kula) 863 m n/v, uspjeli smo naći zavjetrinu pa smo se svi rasporedili po osunčanoj travi i uživali, netko u pogledu, netko u pivi, neki su marendali, neki su marendali još jednom… 🙂 Pogled s vrha obuhvaća srednjodalmatinske otoke, Mosor i Biokovo,  Poljičku planinu, dio kanjona Cetine, Kamešnicu, planine južne BiH, Kozjak i Pelješac. S obzirom da nije bilo bure koliko smo očekivali, uspjeli smo ponovo razmotati karte i naučiti ponešto i o triangulaciji. 

Nakon što smo prikupili nova znanja (premda će nekima do Sinja i isparit :P)  napravili smo zajedničku fotografiju na vrhu koja prikazuje samo mali dio radosti i divnoće proživljene na izletu.* Fotografa i hodanje po rubu ćemo izdvojiti kao mali stres 😛 *

Okupani sunčevim zrakama i “pogurani”svježim zrakom nošenim burom uputili smo se nazad na spust  prema Ludoj kući. Nismo mogli odoliti pozivu veselog domaćina u skloništu pa smo se za kraj još jednom okupili uz topli  čaj i kavu. Opuštanje uz tople napitke i spontane razgovore prekinuto novom podukom o izradi čvora polulađarca.  Nakon kratke pauze nastavljen je povratak na početnu točku, no ne istim putem kojim smo i došli. 

Umjesto putem Čečuka izabrali smo povratak stazom u smjeru Dubrave-Podašpilje kako bi nastavili uživati u pogledima na more i planine obasjane visoko podignutim suncem. Laganim korakom kroz kamenjar, livade i šumske puteljke, došli smo na dio koji je zahtijevao stabilna koljena, dodatnu koncentraciju i barem jedan štap za oslonac. Tko nije dosad imao priliku, ovim putem je  upoznao izazove koje nameće spust i hodanje po tzv. siparu. Mogli smo tako svjedočiti povremenim proklizavanjima u slow motionu, borbama s ravnotežom i lelujanju kako bi se ista održala. Usprkos zahtjevnom spustu, s manjkom koncentracije i umorom u nogama hrabro se kročilo naprid. Pogled na beskrajno plavetnilo, Brač, otoke i kopno koje se od sunca mutilo u daljini, međusobno smo se bodrili i ohrabrivali za nastavak. 

Uskoro smo se počeli približavati selu Dubrava, a zvuk propadanja nogu u siparu bio je sve tiši, ostajao je u daljini. Isto kao što smo ga i započeli, ovaj izlet smo završili u tuđem  dvorištu :). Završetak staze doveo nas je do kuće s bazenom, a dok su neki preskakali zid kako bi izašli na cestu, drugi su kružili oko iste i tražili mjesto za odmor dok se čeka spust svih polaznika. Nakon kratke pauze nastavili smo put iz Dubrave prema Vrisovcima gdje su bili parkirani automobili. Izvidnice su i na samom kraju hrabro istraživale prečice i neoznačene putove, no nešto mudrije i opreznije nakon cjelodnevnog iskustva izabrale su sigurne ceste za hodanje. 

Oko 16:30 smo stigli na Vrisovce i osobnim automobilima krenuli nazad prema Sinju. Povratak u stvarnost i nastavak svakodnevnice bio je neizbježan, kao i objavljivanje slika uz napomenu da je sve šta smo vidili savršeno. Nema izvještaja, riječi ni fotografije koje bi mogli opisati pravi osjećaj i iskustvo boravka na Omiškoj Dinari, ali mi smo se potrudili dočarati vam barem dio atmosfere. 

Vaše izvidnice, A.N., A.M. i I.S. 

Svilajina opća planinarska škola ovu nedjelju 10.4. ide na izlet na Omišku Dinaru!
Okupljanje je u 7:00 u Sinju ispred prostorija GSS-a gdje se raspoređujemo po autima.
Planirani početak ture oko 8:20 od groblja Vrisovci kod Omiša, kružnom stazom na vrh Kulu 863m.
Prognoza je sunčano sa buricom, opremiti se sukladno uvjetima sa dovoljno vode i hrane.
Duljina staze cca 13km, 850m uspona, tura nije tehnički ni kondicijski zahtjevna.
Povratak u Sinj u popodnevnim satima.