Izvještaj – 3.2.2024. društveni izlet na Veliki Vran 2074m

U rano subotnje jutro prvog vikenda u veljači, uputilo se nas 26 preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada prema Blidinju. Uz Buško jezero dočekuju nas ranojutarnje zrake sunca nagovještavajući lijep dan, no vanjska temperatura ispod ništice donosi „zrno sumnje” vezano uz led na stazi i eventualnu potrebu za derezama koje većina ipak nema.

Razmišljajući o alternativnim šetnjama približavamo se Dugom Polju, krškom polju između planina Vrana i Čvrsnice, poznatom po nekropoli sa 150 stećaka, srednjovjekovnih kršćanskih nadgrobnih spomenika, podizanih od sredine dvanaestog stoljeća pa sve do prodora Osmanlija. Jedna je ovo od osam nekropola na području Parka prirode Blidinje, koja bogatstvom oblika i ukrasa svjedoči o umješnosti njihovih kovača i dijaka.

Uz priče o nekropoli, vozimo se uz zaleđeno Blidinjsko jezero, geomorfološki spomenik prirode.

Jezero se nalazi u dnu Dugog polja, a zbog relativno male dubine od maksimalno četiri metra najveći dio površine je zaleđen.

I dok nas s jedne strane jezera pozdravlja snijegom pokrivena Čvrsnica, na drugoj strani ispružio se „mrki” Vran sa „snježnim krpama”. Ogledavajući su na ledenoj površini jezera kao da nas svojim snježnim vrhovima namamljuju da zaronimo u svijet legendi o vilama, hajducima Mijata Tomića ili o lijepoj mučenici Divi Grabovčevoj.

Vran je planina smještena u četverokutu Rame, Jablanice, Posušja i Tomislavgrada čije se ime spominje od daleke prošlosti, a posebno u vrijeme turske vladavine. Ispresijecan je brojnim putovima po kojima su nekada hodile hajdučke čete ili trgovačke karavane Ramljaka u borbi za goli život, a danas su uglavnom prepušteni planinarima i pokojem pastiru.

Propitujući etimologiju imena planine koje je navodno vezano uz njenu tamnu boju ili pak za pastirske priče o jatima vrana koja su nekad davno obitavala u podnožju planine stigosmo i do motela Hajdučke vrleti.

U trenutku se nađosmo u stihu ramskog pjesnika Nenada Metera: „misli su mi bile u daljini, pogled gledo prema Vran planini”.

Nestadoše nemiri u mislima o težini uspona i zimskim uvjetima, zov Vrana ih nadjača.

Parkiramo automobile, i dok spremamo ruksake vodič Davor nam poklanja desetak minuta za brzinsko ispijanje kave i pripremu za uspon.

Planinarskom stazom od Hajdučkih vrleti do Velikog Vrana trebati će nam vremenski po procjenama oko 3 sata, ali nam se zbog visinske razlike koju trebamo savladavati i visine odredišta nameće pitanje da li na stazi ima leda i snijega.Od planinara koji su prethodnog dana pohodili Vran saznajemo da je staza prohodna i da se može se proći bez posebne zimske opreme, pa se rasterećeni upućujemo na planirani pohod.

Krećemo asfaltnom cestom koju ubrzo zamjenjuje planinarska staza kroz borovu šumu. Kontinuirani uspon i ostaci leda na stazi traže oprez. Prateći igru svjetla i sjene i ne opazismo da smo izašli iz borovine. Dan je sunčan uz malo vjetra, idealan za planinarenje.

Izlaskom iz šume dočekuje nas plesan (lokalni naziv za zavalu) mjestimično pokriven snijegom. Hodajući uz kamenjar i vrtače ubrzo napuštamo plesan penjući se sve više dok nam se iza leđa otvaraju prekrasni vidici. U dubini svjetluca Blidinjsko jezero iznad kojeg se kočopere snijegom prekriveni čvrsnički vrhovi; Veliki Vilinac i Pločno.

Ulazimo o područje klekovine i dubljeg snijega. No staza je utabana, pa je prateći markacije savladavamo s užitkom dok nam se vidokrugu pojavljuje i sam vrh, naš današnji cilj. Povremeno zastajemo uživajući u pogledima koji postaju sve atraktivniji. U čudesnom visoko gorskom ambijentu okruženi bjelinom snijega, zelenilom klekovine i sivilom kamenjara kojemu je vjetar oteo snježnu kapu uživamo u trenutku pokušavajući ga zadržati čim duže ili barem pohraniti duboko u memoriju sjećanja.

U tišini hodamo s pogledom na Vrh i dio naše grupe koji se već popeo tik do Vrha. Ne zaustavljajući se žurimo prema Vrhu koristeći poput stubišta otiske nečijih stopala u dubokom snijegu. Bez većeg napora stižemo pod Veliki Vran.

I dok su se „Svilajci” „razmahali” u zavjetrini uz hranu i piće iz ruksaka, hladnoća opominje da je vrijeme za zajedničku fotografiju na samom vrhu i silazak.

Upućujemo se do kamene gomile s natpisom Veliki Vran 2074 m. Hladan vjetar nas požuruje na fotografiranje, no zadivljujući pogled na vizure planina zapadne Bosne zaustavlja vrijeme prkoseći hladnoći i vjetru.

Naime, Vran je smješten između nekoliko planina pa u toj čudesnoj prirodnoj loži poput kakvog VIP uzvanika zauzima centralo mjesto. Stoga Veliki Vran pruža impresivne poglede prema Rami i Raduši, prema Livnu i Tomislavgradu, prema susjednoj Čvrsnici, kao i raritetni pogled na tri jezera: Ramsko, Blidinjsko i Buško

Vran nas je zaista odlučio počastiti prekrasnim vizurama, dok hladan vjetar skraćuje gostoprimstvo.

Polusmrznuti namještamo se za zajedničku fotografiju, a potom nastavljamo individualni „photo session”. Nemoguće je ne zastati na trenutak uživajući u pogledu i ne fotografirati se za uspomenu.

Vjetar nas brije, ulazi u svaku poru i opominje da je vrijeme za silazak. Motivirani ljepotom krajolika i snježnom idilom hitamo natrag u Hajdučke vrleti gdje nas je čeka zasluženi zajednički ručak.

Uz prepričavanje doživljaja, šale i ukusnu hranu približilo se vrijeme povratka kućama.

Zahvalni smo Davoru na organizaciji i vođenju ovog lijepog izleta, vozačima na vožnji, a svim sudionicima na prekrasnom druženju.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Stanka Milošević

Izvještaj – 13.1.2024. Tradicionalni zimski uspon na Svilaju

Nakon što smo saželi i u sjećanje pohranili sve one prekrasne izlete i skitanja iz 2023. planinarske godine, došlo je vrijeme za otvoriti novu stranicu.
Tijekom noći s petka na subotu bura se utišala i svanulo je hladno zimsko jutro nagovještavajući idealan dan za uspon.
Sunce se pomaljalo iza vrhova Kamešnice, no škrte zrake nisu otjerale sivu koprenu na cesti kroz Karakašicu i Hrvace.
Ipak došavši na Zelovo dočekuje nas sunčan dan, a zvonik crkve Sv. Vida „obavijesti” nas da smo na plećima Svilaje. S tugom kao i uvijek komentiramo staru napuštenu zelovsku školu i skrećemo prema Orlovim stinama. U pitomom docu koji oponira surovoj kamenoj gromadi zvanoj Orlove stine, nazire se bijela točka. Naime, tako izgleda Planinarski dom Orlove stine promatran sa Zelova. Nastavljamo vožnju makadamskom cestom dok se prijašnja bijela točka ne pretvori se u Planinarski dom u punoj veličini. Dvokatnica sa zelenim prozorima u ovo hladno zimsko jutro smiješi nam se kao toplo utočište. Ujedno na polazišnoj smo točki današnjeg pohoda.
Iako je do početka uspona preostalo još sat vremena, parkirana vozila nagovještavaju da će vrh Svilaje danas obilovati posjetiteljima.
U Domu Jadranka i Ivica dočekuju s okrjepom. Kava, čaj, žestica i dobro raspoloženi planinari/ke prije početka uspona.
Dio sudionika, većinom onih koji na ovom usponu sudjeluju po tko zna koji put odlučuje samostalno krenuti prema Vrhu, dok dio ostaje u Domu čekajući polazak grupe. Neki se odlučuju za uspon tzv. „Šumskim putem”, dok će grupa s vodičem Davorom i dio planinara kružno usponom kroz Badnje i povratkom Šumskim putem. Odlučivši se za kružnu turu, krećemo se markiranom planinarskom stazom paralelno s makadamskim putem, uživajući u pogledu. Dok su vrhovi Troglava pod „rasparanom” snježnom kapom, Dinara kao da je usnula grijući se na zimskom suncu i povukla „svoje noge” iz modre hladne vode Perućkog jezera. Zadivljeni ljepotom prizora, hodamo svatko sa svojim mislima, dok tišinu prekida samo škripanje tankog snježnog pokrivača pod nogama.
Bez velikih napora prolazimo Badnje i izlazimo na kršku golet. Sada su nam na obzoru grupe planinara koji su se odlučili na pohod Šumskim putem. Susret ćemo se s njima , na križanju puteva „kroz Badnje” i Šumskog puta, gdje nam Renato i društvo nude okrjepu čajem i kuhanim vinom. Nakratko zastajemo, konzumirajući tople napitke i koristeći vrijeme za fotografiju, kratko čavrljanje s pridošlim planinarima sa Šumskog puta, te nastavljamo dalje.
Hodajući ispod grebena Svilaje pod Vršinom uživamo u vidicima. Bura je „pomela” izmaglicu pa su nam kao na dlanu Biokovski masiv, Matokit, Mosor, Kozjak, Promina, Velebit, te more i otoci, sve do pučinskog otoka Svetac (Sveti Andija ili po domaćima Štondrija).
Uživajući u trenutku i ljepoti prizora stižemo na vrh Svilaje (Bat 1508 m.) Dočekuju nas Zvone, Fujo i Bruno s bocama pjenušca. Dok čekamo da nam se pridruže ostali, vrijeme koristimo za pojedinačne i zajedničke fotografije, te uživanje u pogledima na Cetinsku krajinu, Peruću, Dinarske vrhove, Kamešnicu… U daljini pogled seže i do bosansko – hercegovačkih planina Cincar, Čvrsnica, Vran…
Mnoštvo svijeta je već na Vrhu, a hladnoća požuruje na otvaranje pjenušca doprinijevši njegovoj ohlađenosti na idealnu temperaturu. Uz smijeh i veselje otvorismo pjenušac, nazdravivši novoj planinarskoj godini u kojoj se slavi 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i 102 rođendan PD Svilaja Sinj, veseleći se novim adrenalinskim avanturama i poduhvatima.
Nakon veselog nazdravljanja, još malo okrijepe hranom iz ruksaka, pokoja fotografija i silazak.
Pažljivo silazeći zbog blata i skliskog kamenja, srećemo grupe i pojedince koji su se kasnije zaputili ka Vrhu. Srdačni susreti i pozdravi sa znanim i neznanima, no sa svima na istoj „valnoj dužini” – ljubavi prema prirodi i planinama,. Još jednom zastajemo po kuhano vino i čaj kod Renata, družimo se s pridošlicama i „povratnicima”, smijemo i šalimo, a zatim se blatnjavim, ponegdje i smrznutim strmim Šumskim putem spuštamo prema makadamu koji vodi ka Domu.
A u Domu mnoštvo svijeta i prava gozba. Slasni planinarski grah glavnog kuhara Ivice, „male od kužine” teta Jadre i naše Tatjane na „zadatku”podjele hrane.
Kasnije smo im se po uzoru na „bečki brigadni sustav” ugostiteljskog osoblja pridružile kao pomoćno osoblje za pranje i brisanje suđa.
Uz slatke zalogaje sa plitica prepunih raznih kolača koje su ispekle vrijedne ruke naših planinarki, zabava je nastavljena u veselom duhu. Približilo se vrijeme za dodjelu priznanja za obilazak Cetinske transverzale za petnaest planinarki i planinara koji su u 2023.godini uspješno završili obilazak.

Uz pjesmu „Svilaja band” i šale vrijemo brzo prolazi, te se primakao završetak još jednog lijepog druženja.
Za kraj ću „demantirati” našeg tajnika Željka koji je u subotu najavio „150 duša” u Domu. Bilo nas je preko 200, najviše iz dalmatinskih planinarskih društava, ali i planinara iz cijele Hrvatske, te susjedne Bosne i Hercegovine.
Hvala svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli uspješnosti Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje u organizaciji PD Svilaja Sinj.

Uz čestitke i zahvale Organizatoru, najavljujemo 14.09.2024. i novi pohod na vrh Svilaje u organizaciji našeg društva – Tradicionalni pohod od Zelova na Svilaju, a do tada se vidimo i družimo na individualnim i organiziranim izletima i pohodima u novoj planinarskoj 2024. godini.

Zdravi i veseli bili!

Stanka Milošević

Izvještaj – 29.-30.10.2023. – Duboka, BiH

Ljeto se lijeno povlačilo ispunivši sve kraće listopadske dane ugodnim temperaturama, pa smo prije nego li nastupi studeni i sivilom obriše paletu jesenjih boja krenuli na dvodnevni izlet u Bosnu i Hercegovinu.

U dva ispunjena dana spoznasmo koliko je Bosna i Hercegovina neistraženi biser, zemlja različitosti, predivne netaknute prirode, skrivenih jezera, živopisnih planinskih vrhova, ali i povijesnih turbulencija kroz koju su istočne kulture ulazile u Europu ili su ovdje bivale zaustavljene.

U rano subotnje jutro ispraćeni maglom krećemo prema Livnu. Kroz Glavice preko Cetine na Hanu, nastavljamo vožnju prema Vagnju, promatrajući kako se niski oblaci vuku po sinjskom polju. Dijelovi Cetine poput očiju vire iz „pamučne kape”, dok nas Kamešnica grli svojim sivim skutima.

I ne opazismo da su granične formalnosti iza nas. Preko Vagnja spuštamo se prema Livnu dok kišne kapi udaraju po vjetrobranskom staklu. Valjda će kiša prestati. Pa šta da i ne prestane imamo kišobrane i kabanice komentiramo međusobno, ne dozvoljavajući da nam par kišnih kapi pokvari raspoloženje.

Stižemo u Livno i zaista kiša prestaje. Ovakva igra kiše i sunca pratiti će nas cijeli dan, uglavnom nas prepuštajući sunčevim zrakama tijekom šetnje i obilazaka.

Nakon kupnje namirnica, jutarnje kave, ponekog kolača i nezaobilaznih Teinih/Merinih buhtli nastavljamo prema Skopaljskoj dolini. Uz Cincar put nam priječe divlji konji ponosno prelazeći cestu kao da nam žele pokazati tko ovdje gazduje.

Uz priču i ne opazismo da je ispred nas Kupreška visoravan. S jedne strane Čajuša i poznati hotel Adria Ski budi sjećanja na djetinjstvo, davne izlete, sanjkanja i druženja. Ispred nas ispriječila se planina Stožer kao podsjetnik na jedan ne tako davni izlet na Dane kosidbe.

Prolazeći kroz Kupreška vrata ostavljamo iza sebe nostalgični amakord zamijenivši ga pogledom na zelenilo vitkih i visokih jela ispresijecano zlatnim lišćem bjelogorice koje kroz tišinu kišnih kapi polako pada na tlo stvarajući mekani žuto – narančasti sag.

Uz kišne kapi obilazimo Ajvatovicu. Otpalo lišće koje šušti pod našim nogama svjedoči o prolaznosti vremena, ali i upućuje ka Starom gradu Pruscu. Opet nas prati kiša sve do ulaza na gradska vrata. U trenutku kada prolazimo kroz rekonstruirana gradska vrata, kiša prestaje i nastavljamo do Utvrde.

Dok klizava i mokra staza vodi do Utvrde, preko Sahat kule dopiru sjajne sunčeve zrake stvarajući kaleidoskop sa jesenskim šarenilom okolnih šuma, djelomično skrivenih igrom oblaka.

Ostaci utvrde poznate kao Prusac, Biograd, Terra bianca, Prussena, Akhisar i Acmar nijemi su svjedoci turbulentne povijesti ovog kraja i izmjene njegovih gospodara. Kratak obilazak, zajednička fotografija i silazak. Ostavljamo ostatke Starog grada povjesničarima, a mi prepričavajući viđeno stižemo u Bugojno. Vrijeme je ručkai dok tražimo mjesto za nešto prezalogajiti ostajemo iznenađeni urednošću grada. Šetajući kroz pješačku zonu kao da se osjeća dašak nekadašnje aristokracije i minulog života, a mnoštvo domaćeg svijeta u čevabdžinici na glavnom gradskom trgu ukazuje na dobar izbor mjesta za ručak.

Nakon odličnih čevapa krenusmo u susret s domaćinima iz PD Koprivnica koji nas vode do Planinarskog doma Duboka u kojem ćemo noćiti. Na putu do Doma obilazimo Veselu (nekada Vesela straža) i lokalitet Crkvine. Na ovom mjestu ostaci su crkve pronađeni 2010.g., za koje se pretpostavlja da se radi o ostacima nekadašnjeg franjevačkog samostana iz 13.stoljeća.

Rutom uz nekadašnji rimski put koji je vodio za Split stižemo do Planinarskog doma. Jak pljusak za kratko remeti planirani pohod na Hajdučka vrata. Domaćini nas nude s toplim čajem, kavom, kolačima i voćem, a vrijeme prestankom kiše. Uz pratnju lokalnih vodiča upućujemo na Hajdučka vrata.

Većini će prva pomisao biti na Hajdučka vrata na Čvrsnici. No velika kamena gromada u obliku prstena između Bugojna i Kupresa veća je i čvršća u odnosu na Čvrsnicu. O ovom prirodnom fenomenu ljudi su tijekom povijesti tražili odgovore u vidu mitova i legendi, no danas znanost kaže kako su to samo naslage vapnenca i lapora s prisojima pješčenjaka.

Makadamskom cesto koračamo od Doma nekih 20 minuta, prelazimo kamenu podzidu koja služi kao most preko Duboke i krećemo na uspon. Iako se Hajdučka vrata vide s makadama, do njih planinarska staza vodi oštro uzbrdo kroz šumu, a blato i klizav teren traže maksimalan oprez. Drveni rukohvati za pomoć pred samim vratima nisu u funkciji. Unatoč nelagodi na stazi svi bez problema stižemo do kamenog prstena. Postajući na trenutak „gospodarima prstena” arhiviramo trenutak zajedničkim fotografijama.

I opet boje jeseni čine šumu čarobnom, dok visoki borovi obavijeni maglom dodaju dozu mističnosti. Ali bliži se noć pa žurimo natrag donoseći odluku o spuštanju drugim smjerom, što ovu turu čini kružnom. Slijedi ponovno kratak uspon, a potom oprezno spuštanje, prelazak rijeke i povratak u Dom.

Dan završavamo druženjem uz gradele i pjesmu u glorijetu ili „velikom šadrvanu” kako kažu domaćini.

Nedjelja je osvanula vedra i sunčana, pa s veseljem očekujemo današnje „šuljanje” na Veliku Šuljagu 1532 m. Dodatan poticaj za uspon daje nam doručak koji su za nas pripremili naši domaćini. Nakon pileće juhe, uštipaka s kajmakom, domaće marmelade od šipka i bosanske kave, slijedi kratak obilazak slapova Duboke, ukrcaj u auta i vožnja do Kupreških vrata, polazne točke za pohod na Veliku Šuljagu.

Na magistrali neposredno prije tunela Kupreška vrata čekaju nas vodiči. Naime, prolazimo kroz minski sumnjivo područje, slušamo upute lokalnih vodiča koji upozoravaju na dodatan oprez i hodanje isključivo po markiranoj stazi.

Uspon započinjemo po širokom makadamskom putu, nakon čega slijedi kontinuirani uspon kroz šumu u trajanju oko sat vremena. Šuma nas štiti od juga koje poprilično jača izlaskom na prijevoj i na samom vrhu.

Vjetar ne dozvoljava zadržavanje na samom vrhu. Skrivamo se u zavjetrini šume, a kratku pauzu koristimo za „eliminiranje” prehrambenih sadržaja iz naših ruksaka.

Uz mukotrpno zadržavanje kamera i mobitela slijedi zajednička fotografija i silazak do polazne točke.

Pozdravljamo domaće planinare i vodiče, te krećemo prema Kukakvičkom jezeru, prirodnom biseru ispod planine Stožer. Prema legendi ovo glacijalno jezero udaljeno oko 8 kilometara od Kupresa, nastalo je od suza zlatokose vile koje je ona prolila kada je njen naočiti kupreški đuvegija nestao.

Uz očaravajuće refleksije na bisernoj površini jezera, ostavljamo legende za pričanje u dugim zimskim večerima., a mi krećemo prema Sinju.

Preostale su nam još nezaobilazna kava i baklave u Livnu, pa „put pod noge” i preko Vagnja natrag kući.

Bila su to zaista dva predivna, opuštajuća dana u prekrasnoj prirodi u veselom društvu.

Hvala svima na organizaciji, vožnji, gradelama i nadasve na odličnom druženju.

Zdravi i veseli bili do slijedećeg susreta.

Stanka Milošević

Izvještaj – 14.10.2023. Babića jezero

U subotu 14. listopada naše planinarsko društvo Svilaja uputilo se iz alkarskog Sinja u našu predivnu Liku na prekrasni jednodnevni izlet. U rano jutro kod HGSS-a u Sinju prvi već dolaze oko 05 i 45h, a oko 6 sati krećemo prema Lici. Kombi i dva auta, nas 15 pošlo je prema Babića jezeru iznad sela Otrić. U kraljevskom, Zvonimirovu gradu Kninu stali smo na kavu i doručak. Nastavili smo putovanje, negdje pola sata autom do sela Otrić, te skrenuvši s glavne ceste nastavili još pola sata vožnje po makadamskom putu, do našeg odredišta gdje smo se parkirali. U koloni jedan iza drugoga predvođeni našim Dadom, nemarkiranom i zaraslom stazom bez signala na mobitelu uputili smo se prema cilju. Ujutro oko 8 i 30, bilo je hladno pa smo svi pošli u dobroj zimskoj opremi, ali već nakon pola sata hoda, slojevi su se počeli skidati jer je sunce prodiralo i bilo je pomalo vruće. Ovoga puta našem društvu se pridružio i prijatelj iz PD Promina naš Tom. On je stvarno hodajuća enciklopedija. Uz našeg Dadu objašnjavao nam je mnoge zanimljivosti ovog dijela Hrvatske. Malo gore, malo dolje znoj je kapao, a štapovi su se pomalo počeli upotrebljavati. I tako kilometar po kilometar odužilo se do jezera. Ali, uživali smo u pogledima po onoj Thomsonovoj pjesmi “gdje su vuci, vile i hajduci” jer je stvarno netaknuta predivna priroda. Nakon nekoliko stanki i odmora te prijeđenih gotovo 8 tisuća metara ili 8 km stižemo do pogleda na naše predivno Babića jezero. Svi smo ubrzali hod, da bi što prije došli do ovog “gorskog oka”. Dolazak na najnižu točku našeg puta, na Babića jezero ostavlja nas sve bez teksta. Ta ljepota i svježina zraka, sve nas opija tako da smo svi odmah počeli vaditi mobitele te fotografirati ovu netaknutu prirodu. Naš Ćiro skida sa sebe odjeću i onako potpuno opušten zapliva u jezeru. Dok mi ostali iz ruksaka vadimo nešto za pojesti. Sat vremena uživanja u netaknutoj prirodi, dobro je došlo, ali je kratko trajalo. Odlazak prema nazad bližio se. Oko 13.15 sati uputili smo se s jezera. Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak. Malo hoda, malo uspona jedna ekipa naprijed, druga nazad tako je prolazio prekrasno dan. Na putu prema našoj početnoj točki dočekala nas je domaćica ove prekrasne prirode, zmija poskok, našem Dadi najdraži dio dana, dok je nekim našim curama strah ušao u kosti, ali sve je dobro prošlo.
Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli skoro do kraja našega puta.
Tako na kraju puta, izbrojali smo prehodane korake i ukupno prijeđenih 17 kilometara! Sritni, zadovoljni i ispunjeni ljepotama Lijepe naše oko 17 i 30 sati ukrcali smo se u aute i krenuli prema kući. U Kninu smo svratili na čašicu ćakule i pive. Bilo nam je prekrasno. Što drugo nego, hvala Bogu na lijepom vremenu i dobroj ekipi!


Do sljedećeg izleta, skačite, treniranje i pratite naše društvene mreže!

Izvještaj – 17.9.2023. Tradicionalni pohod preko Zelova na Svilaju

Nakon što je dio naših članova u subotu tradicionalno volontirao na utrci Salomon Sinj Trail, u nedjelju je trebalo ispoštovati još jednu tradiciju.

Naime, nedjelja 17. rujna 2023.g. je bila rezervirana za tradicionalni pohod na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja iz Sinja.

U rano nedjeljno jutro okupljamo se ispred Planinarskog doma Orlove stine, te nastojeći izbjeći vrućinu polako krećemo prema Batu, najvišem vrhu Svilaje. Šumskim putem stižemo do markacije koja „ukazuje” na dvije mogućnosti: ili stazom preko Badnja ili „šumskim putom”. Mi se nakon kratkog dogovora odlučujemo za „kružnu turu”, što znači da idemo preko Badnja i povratak

Koliko god puta da smo prošli kroz Badnje, svaki put je drugačiji doživljaj. Koračamo kroz bukovu šumu urešenu grmovima crvenih šepurika, s pogledom prema Perući i Dinari uz opojni miris vrijeska.

Uživajući u ljepoti prizora i mirisa, gotovo i ne primijetismo da smo napustili usku planinsku stazu. Markacija sada vodi širokom cestom na kojoj uočavamo nove putokaze: Ogorje 1:30 h; Svilaja 1 h. Ne možemo proći pored tabli da ih ne fotografiramo i komentiramo da su ih ljetos postavili vrijedni članovi našeg društva.

U vidokrugu su nam sada i planinari koji stižu „šumskim putom”. Sunce je visoko, hodamo po ugaženoj kamenitoj stazi bez imalo hlada, pa hladovinu ispod osamljenog bora koristimo za kratak predah i pijenje tekućine. Pridružuje nam se grupa planinara, a dolaze nam u susret i naši Ivica i Tatjana s unukom Antom. Nakon malo zafrkancije i smijeha, krećemo dalje. Staza laganim usponom vodi ispod vrha Vršine (1466 mnv). Vršina zaklanja pogled prema Dinari, no jedan okret unatrag dovoljan je za pogled prema Biokovu, Mosoru, Promini, Velebitu…. Izmaglica priječi bistrinu kadra za fotografiranje, no ne umanjuje užitak pogleda na more i otoke Brač i Šoltu.

Nažalost ovaj put ne vidimo druge otoke poput Sveca, no uvijek pažnju privuče nekadašnje pojilište i napuštena kućica (bivša otkupna stanica). Pojilište poput nekog jezera smještenog ispod Vršine svjedoči o načinu nekadašnjeg življenja u ovom kraju.

Razmišljajući o tužnoj priči napuštanja ognjišta u potrazi za „boljim” životom nameću se stihovi Petra Preradovića: „ od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijenja jest”, i ne opazih da stigosmo na kameniti prijevoj.

Koliko god puta pohodili vrh Svilaje, ponovo zadivljuje ljepota prizora koja se s ovog mjesta „otvara”. Ispred nas se sada lijepo vidi Bat (1508 mnv) na koji ćemo za kratko kročiti. Sunce u zenitu umara planinare koji pristižu, pa na njihovo pitanje koliko još do vrha, odgovaramo poznatom „još 10 minuta”.

I ne za dugo, mi smo na Batu. Ovaj put vjetar nas „ne brije” kao zimus, ali izostaje i ono ugodno „ventulanje”, pa većina planinara nakon fotografiranja svoje ruksake odlaže na sjevernu stranu Svilaje.

A Svilaja nas kao usamljena ljepotica kroz izmaglicu časti pogledom na Dinaru, Vran, Čvrsnicu…. Nasuprot nas kočoperi se Troglav sa svoje tri glave, a iz ptičje perspektive uživamo u pogledu na cijelu Peruću. Oko jezera načičkana naselja od kojih nam je trenutno najbliže Potravlje, a tamo preko jezera vijugavi Dabar i njegova klisura mamiti će nam pogled i pri silasku šumskim putom.

Polako se završava planinarska marenda, dok kontinuirano na Bat pristižu brojni planinari. Na vrhu su i dva psa koji veselo trčkaraju oko planinara očekujući kakvu slasnu nagradu.

Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak.

Na povratku pod samim vrhom veselo u skladu s imenom pozdravlja nas naša Vesela i njeni školarci, mladi planinari iz Ogorja. Nedugo zatim srećemo Jasnu. Jasna za ruku vodi nećakinju Iris, vjerojatno najmlađu planinarku koja je stigla na vrh.

Pozdravljamo Jasnu bodreći Iris i nastavljamo prema šumskom putu. Prema nama idu Ankica i Kata. Iako su njih dvije na ovoj stazi kao „u dnevnom boravku”, spominjući Ankicine „nenadmašne” medenjake i njih „zezamo” s poznatim „još 10 minuta”.

Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli do Planinarskog doma Orlove stine.

A u Domu nas je dočekao planinarski grah, arambaši, neizostavni uštipci i kolači. Domaćini iz PD Svilaja pobrinuli su se da svi siti, zadovoljni i veseli pođu svojim kućama.

Završen je još jedan tradicional pohod na Svilaju.

A što više reći nego – kakav dan, kakvi ljudi.

Hvala PD Svilaja Sinj na organizaciji, vidimo se na tradicionalnom Novogodišnjem pohodu u siječnju 2024.godine.

A do tada zdravi i veseli bili.

28.8. – 2.9.2023. Izvještaj – Bugarska, planina Rila

Kada završe sinjska kolovoška slavlja – Alka i Velike Gospa i utihnu mačkule sa Staroga grada, a domaća gostoljubiva čeljad isprati zadnjeg gosta, krenu svilajini planinari i njihovi prijatelji iz drugih društava spremati kofere i ruksake za višednevno planinarsko putovanje.

Za izlet na planinu Rilu u Bugarskoj vrijedilo je pravilo ”najbrži prst”, budući su mjesta u autobusu u najkraćem mogućem roku popunjena.

I tako smo mi „sretnici” posljednjeg ponedjeljka u kolovozu krenuli prema Bugarskoj. Preko Trilja na Kamensko, prelazak državnih granica i nastavak vožnje prema Sarajevu. Polazak u ranim jutarnjim satima s malo sna prethodne noći traži dozu kofeina, pa prvu pauzu radimo u Tomislavgradu.

Razbuđeni putovanje nastavljamo preko Rame, Prozora, Jablanice, Konjica sve do Sarajeva. Kratimo vrijeme razgledavanjem netaknutog bosanskog krajolika i brojnim šalama. Dok bosanska sela s plastovima sijena nostalgično podsjećaju na vrijeme našeg djetinjstva, ispred nas se prostire Sarajevo.

A gdje ćeš boljeg mjesta za pauzu za ručak od Sarajeva. Šeher Sarajevo, multikultura, turska kava, intenzivan miris bureka i čevapa, kičaste sitnice i suveniri, ćilimi, turska kava, baklave, halva…., a iznad svega ona topla dobrodošlica sarajevske raje.

Naši planinari razmilili se po Baščaršiji, neki u Želje, neki u Mrkve ili gdje ih je već put nanio, većina s pivom i čevapima, a mi s baklavama.

Krenuvši od Gradske vijećnice, pogled na Sarajevski sebilj, pa dalje Baščaršijom. Iznad nas visoko Sahat kula, jedina sahat kula u svijetu koja vrijeme mjeri lunarno, „ala turca” vrijeme usklađeno prema vremenu pet dnevnih namaza (islamskih molitvi). Prolazimo pokraj Gazi Husarev – begove džamije i Madrese. Pokraj Miljacke ljubazna Sarajka upućuje nas ka Latinskoj ćupriji i mjestu Sarajevskog atentata, uz srdačan savjet da se najbolji pogled na Sarajevo pruža sa Žute tabije, jednog od omiljenih sarajevskih vidikovaca. Posjet Žutoj tabiji ostavljamo za neki idući put, a mi žurimo na Bemebašu gdje nas čeka naš autobus.

Svoj bosanski put nastavljamo prema Višegradu, prisjećajući se nekadašnje sarajevske glazbeno -kulturne scene i ne primijetismo da smo se približili maloj varoši razbacanoj po zelenim brežuljcima. Prvi pogled na Višegrad i danas odgovara Andrićevu opisu kasabe na obodu bosanskog vilajeta.

Kratka pauza za obilazak i fotografiranje najpoznatije književne „ćuprije”. Veličanstveni most s 11 lukova podsjeća na priču o jednom od surovih danaka u krvi kada je u 16. stoljeću odveden dječak iz Sokolovića. Povijest kaže da je dijete iz Sokolovića iz janjičara postalo Veliki vezir turskih sultana, utjecajna osoba Otomanskog imperija koji nikad nije zaboravilo svoj rodni kraj, te je iniciralo najveći graditeljski poduhvat tog vremena spojivši obale Drine kamenim mostom.

Ostavljamo Višegrad i hitamo prema Zlatiboru gdje noćimo. Čeka nas utorak i 12 sati vožnje od Zlatibora do bugarskog Borovetsa. Zbog gužve na bugarskoj granici i pomicanja sata jedan sat unaprijed preskačemo posjet Sofiji i stižemo kasno navečer u Borovets. Smještamo se u apartmane i dogovaramo za sutrašnji uspon na Musalu.

Srijeda ujutro, odmorni i naspavani nalazimo se kod Gondole u 8 sati. Kupujemo karte računajući na ukrcaj u 8 i 30, ali Bugarima se ne žuri, pa prve gondole iz Borovca (1300m) prema Jastrebcu (2365m) kreću u 9 sati. Nakon pola sata vožnje stižemo u Jastrebac odakle počinje naš pohod ka Musali. U prvom dijelu pohoda koračamo širokom makadamskom cestom bez značajnijeg uspona, te za nešto manje od sat vremena stižemo do planinarskog doma Musala i prvog jezera na našem putu. Uspon sada kreće oštro uzbrdo ili kako naša Anđela kaže „sad počima prava rađa”. Savladavši uspon za kratko stigosmo do Alekovog jezera. Ovo jezero je ime dobilo po bugarskom piscu Aleku utemeljitelju turizma u Bugarskoj. Nastavljamo dalje označenom kamenitom stazom prema domu Ledeno jezero, odakle će nam trebati 45 minuta do sat vremena do vrha.

Unatoč lošoj vremenskom prognozi, dan je sunčan s temperaturom idealnom za planinarenje.Na stazi brojni planinari, čuju se engleski, njemački, rumunjski, turski, bugarski, a bome i naš lipi hrvatski.

Došavši do doma Ledeno jezero (2720 m) obilazimo Ledeno jezero najviše balkansko jezero (2709m) i nastavljamo dalje prema vrhu. Od doma prema vrhu postavljeni su metalni stupovi s oznakom zimske rute koji su zbog velikog nagiba osigurani sajlom. Došavši do njih shvaćamo da se ovaj uspon ljeti ne koristi, te se nastavljamo paralelnom rutom prema vrhu. Ispod nas se otvaraju prekrasni pogledi na jezera, a mi uživajući u prizorima stižemo na vrh.

Vrh Musala (2925m) najviši je vrh u Bugarskoj i na Balkanu na planini Rila u istoimenom nacionalnom parku. Ime Musala znači zaravan ili Musa Allaha (planina Alaha) iz vremena dok je bugarska bila dio Otomanskog carstva, dok je planina Rila dobila ime po riječi tračkog porijekla što znači bogata vodom.

Čekajući da se naša grupa okupi, neki vrijeme krate hranom, neki strpljivo čekaju red za individualnu fotografiju na vrhu. Slijedi zajednička fotografija i povratak prema Jastrebcu. Naime, zadnja dnevna vožnja gondole je u 17 i 30 sati , pa žurimo natrag.

Srijeda nam se polako bliži kraju i dolazi četvrtak, dan za izlet na Rilska jezera.

U 8 sati okupljamo se kod autobusa koji nas iz Borovca za nešto više od sat vremena dovozi do oko 60 km udaljenog sela Panićišta. Ukrcavamo se na žičaru koja nas vozi do početka rute Sedam rilskih jezera. Za početak obilaska odabiremo lijevu stranu, a vratiti ćemo se desnom stranom. Većina posjetitelja ide obrnuto jer je lijeva strana u početku jako strma, no kada se uspon savlada, lako se ide naprijed i dolazi do jezera Bubreg. Naime, Sedam rilskih jezera su skupina glacijalnih jezera na visini od 2.100 do 2.500 m. Imena jezera povezana su sa njihovim značajkama. Najviše jezero je Suza zbog bistre vode, pa slijedi savršeno ovalno i tamnomodro Oko. Oko je najdublje cirkusko jezero s dubinom 37,5 m. Bubreg je jezero s najstrmijom obalom, Blizanac je najveći površinom, Trofoil ima nepravilan oblik i nisku obalu. Riblje jezero je najpliće, a Donje jezero najniže i u njemu se skuplja voda koja teče iz drugih jezera i formira rijeku German.

Ljepota jezera privlači veliki broj posjetitelja, pa dok hodamo hvatajući trenutak samoće prisjećamo se legende o ljubavi žene i muškraca, dvaju divova, čija se ljubav napajala ljepotom Rile. No zle sile odlučiše uništiti tu ljepotu, pri čemu u obrani svog doma poginu muški div. Beskrajna tuga i suze mlade udovice padale su niz planinske grebene, skupljale se i formirale kristalno čista jezera. Idući prema jezeru Bubreg ugledasmo stijenu čiji je oblik sličan likovima muškarca i žene ogromne veličine, a prema legendi to su dva zaljubljena diva.

Zaljubljeni divovi gledaju nas i ispraćaju do žičare nakon što smo obišli svih sedam jezera. Smrknuto nebo upućuje nam prijetnju kišom, pa se spuštamo žičarom do naše polazne točke. Ipak kiša nam dozvoljava da stignemo do autobusa i tek što smo krenuli prema Borovcu prve kapi udaraju o stakla našeg autobusa.

Napunjenih baterija vraćamo se u naš hotel i pakiramo za sutrašnji povratak.

Na povratku obilazimo Sofiju, te nakon dvosatnog prelaska bugarske granice vozimo ka Zlatiboru. Noćenje na Zlatiboru i subotnji povratak prema Sinju proveli smo prepričavajući dogodovštine, šaleći se i smijući.

I dok bi Štulić zapjevao „Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj”, mi sretni i zadovoljni ipak kažemo „svugdi pođi, kući dođi”.

Hvala Zoranu i ekipi na organizaciji, Marku na vožnji i svima na prekrasnom druženju.

Do idućeg izleta, zdravi i veseli bili.

7.5.2023. – Izvještaj Pelješac, Sv. Ilija

U korporativnom svijetu čula sam izreku „tko hoće nađe načina, tko neće nađe izgovor”. Iako je izreka bila namijenjena jačanju volje za stvaranjem profita, u ovom kontekstu idealno opisuje „stanje svijesti” prije odluke o izletu na Pelješac.

Izlet na Mosor u subotu smo odlučili preskočiti, pa izvještaj s Mosora očekujte od naših „školaraca”, baš kao što su pisali i onaj s Velebita.

Dakle, cijeli tjedan smo smišljali izgovore za ne otići na ovaj izlet: duga vožnja, vrućina, zmije…. Na sreću pronašli smo način i ipak odlučili otići na ovaj nezaboravan izlet.

Temperature zraka posljednjih dana ukazivale su da će biti pakleno vruće, pa je nas petnaest naoružanih dobrom voljom, velikim količinama vode, kremama sa zaštitnim faktorom, šeširima i kapama u rano nedjeljno jutro krenulo put Pelješca.

Prva stajanja za kupnju peciva i bureka odmah u Sinju u pekarama po želji sudionika, a potom vožnja prema Pelješcu.

Ostavljamo Trilj, Bisko, te nastavljamo auto cestom do Ploča praćeni ljepotom prirode. Napustivši „Dalmatinu” uz cestu prema Pločama procvjetali makovi asociraju na poznatu pjesmu Mihovila Pavleka Miškina kojom je opjevana muka tadašnjeg hrvatskog seljaka. Uz stihove o crvenim makovima, ne možemo se odmah sjetiti autora pjesme, no naš suputnik u šali samouvjereno dobacuje Ivana Brlić Mažuranić, što izazove urnebesan smijeh.

U dobrom raspoloženju vozimo Deltom Neretve i pred Opuzenom dogovaramo da ćemo na povratku kupiti jagode od prodavača uz cestu. Ispostavlja se da neki od nas poznaju karakterne crte pojedinih trgovkinja, pa nakon što šaljivo konstatiramo da je Marija škrta, smijući se odlučujemo da ćemo posjetiti Ivanku i kupovati uz dobar popust.

Kasnije će se ispostaviti nit’ Ivanke, nit’ popusta 🙂

Uz priče o asortimanu proizvoda iz ovog kraja prolazimo Komarnu i evo nas na vidikovcu kod Pelješkog mosta. Obavezno fotografiranje i uživanje u pogledu. Ljepotu prizora prekida zov Svetog Ilije. Valja nam krenuti dalje prema Pelješcu.

Očarava plavetnilo mora uz zelene obrise brda. Pelješac ili kako ga nazivaju: Pelišac, Ponta di Stagno ili talijanski Sabbioncello, je iza Istre drugi po veličini poluotok koji se smjestio na jugu Hrvatske. Administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji, a od Malog Stona do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. Krajobraz je pretežno brdovit s dosta kraških polja, a omeđen je Neretvanskim, Mljetskim i Pelješkim kanalom, dok Stonska prevlaka u najjužnijem dijelu pokazuje da je Pelješac nekada bio otok.

Prešli smo most stigavši u Brijestu, te nastavljamo dalje preko Dubrave, Janjine, Donje Bande prema Orebiću. Svibanjska raskoš prirode ostavlja bez daha, izmjenjuju se uređeni vinogradi i povrtnjaci sa područjima obraslim niskom makijom, česvinom, alepskim borom, čempresima i dalmatinskim crnim borom dok šarenilo i bogatstvo proljetnog cvijeća poput mirisnog okvira zaokružuje sliku.

Uz cestu se nižu brojne reklame za poznate i manje poznate vinarije podsjećajući nas da smo u kraju dingača, grka, plavca malog, marselana…

Približavamo se Orebiću, gradu neustrašivih pomorskih kapetana i moreplovaca kojim se danas priključuju suvremeni „moreplovci” – windsurferi. Skorašnji sunčev zenit nas požuruje prema Svetom Iliji pa razgledavanje kapetanskih kuća i šetnju Orebićem ostavljamo za neki drugi put. Preko Vignja hitamo pod Zmijino brdo ili kako ga domaći nazivaju Monte Vipera ili Perunovo brdo.

Uz put Zvone nam pokazuje polazišnu točku za uspon iz samog mjesta u trajanju od cca 3 ipo sata, no zbog vrućine i hlada odlučujemo se za stazu iz Gornje Nakovane.

Uz malo lutanja stižemo na parkiralište pokraj zaključane rampe. Uzimamo ruksake i zaštitu od sunca, te se makadamskim putem upućujemo prema okretištu Podpišćet odakle markacija vodi prema Svetom Iliji. Prošavši dio puta, nailazimo na lokalnog čovjeka, za kojeg se ispostavlja da je porijeklom „naše gore list” u drugoj generaciji na Pelješcu. Domaćin nam nudi ključ od rampe, pa se vozači vraćaju po auta, dok mi nastavljamo dalje pješačiti. Iznad nas je Zmijino brdo, s druge strane na dlanu su nam Orebić i Korčula. Zbog vrućine i izmaglica izostaje oštrina kadra, no zato se u punoj ljepoti pokazuje procvjetala kadulja, rijetka iglica, petoprsta , kovilje i brojne druge cvjetnice.

Uživajući u opojnim mirisima i šarenilu boja započinjemo uspon po planinarskoj stazi koja vodi kroz visoku makiju, koja nam pruža toliko potreban hlad. Odmah na početku uspona susrećemo grupu planinara iz Sarajeva. Sarajlije su na povratku, oduševljeni su stazom i kažu da su krenuli u 6 sati. Trenutno je deset pa nas u čudu pitaju zar nije vruće u to vrijeme krenuti na uspon, ali naš Zoki ima spreman odgovor „mi volimo po vrućini” što izaziva veselje i smijeh.

Pozdravljamo Sarajlije i nastavljamo dalje. Svako malo na stazi susrećemo planinare na povratku, i uskoro smo kod lovačke kućice. Kod kućice susrećemo skupinu lovaca koja upravo „marendaje” nakon odrađene radne akcije. Kratko odmaramo uz nadopunu zaliha vode iz bunara, te nastavljamo dalje. Putokaz pokazuje da nam do Svetog Ilije treba sat vremena. Staza nas kroz borovu šumu vodi do Planinarskog doma Sveti Ilija. Začuđeni smo livadama prepunim ciklamama u ovo doba godine, ali i radom divljih svinja zaslužnih za prekopanu šumu.

Zahvalni na hladovini borova stižemo do Doma zidanog u kamenu koje je dao ga sagraditi Karlo von Habsburg, a obnovljen je 2008.g. Dom je zatvoren, ali oko Doma je poprilična gužva. Ovdje se staza koja vodi iz Nakovna spaja sa stazom koja vodi iz Ruskovića. Susrećemo planinarsku grupu iz Trebinja koja je došla stazom iz Ruskovića, a namjeravaju se vraćati kružno na Nakovan. Trenutno prije uspona odmaraju u hladovini borova, baš kao i mi. Još su tu dva bračna para iz Njemačke, te jedan domaći.

Nakon kratkog odmora slijedi polusatni uspon na sam vrh. Sada nas više ne štiti hlad borova, Sunce je u zenitu, a mi se krećemo po kamenjaru. Oprezno koračamo prema najvišem vrhu poluotoka Pelješca.

Sveti Ilija (961 m) je zbog visine i izdvojenog položaja jedan od najširih vrhova u hrvatskim planinama. Uživamo u pogledu na Korčulu, Mljet, Pelješac, Biokovo….

Crkva Svetog Ilije izgrađena u 16. ili 17. stoljeću uništena je od udara gromova u 19. stoljeću, pa je sam vrh obilježen kamenim natpisom i drvenim križem na kamenoj gomili. Kristalnu jasnoću pogleda ometa sumaglica i igra oblaka ispod nas. Zbog nedostatka hlada i gužve koja vlada nakon fotografiranja odlučujemo se na povratak do Doma na okrjepu hranom iz ruksaka.

Nakon „ručka” slijedio je silazak istom stazom, te ponovno uživanje u vegetaciji podno Zmijinog brda. Vidjeli smo još i planiku, veliki vrijes, igličastu smreku, obilje crnog hrasta (cesvine), tulipane….

Životinjski svijet nam se nije ukazao. I koliko god se plašili i bili na oprezu zbog brojnih poskoka, na našu (ne)sreću vidjeli smo tek jednu zmiju koja je pred nama pobjegla glavom bez obzira.

Zmijino brdo skrilo je dobro domaćine u svom okrilju, ne opravdavši ovaj put naziv, a mi smo se u okrilju naših automobila uputili kući. Na putu kući još smo odlučili proći kroz tunel Dingač i uživati u „pogledu od milijun dolara”. Uključivši navigaciju popularna „Đurđa” dovela nas je umjesto do tunela u slijepu usku ulicu. Došavši pred jednu kuću, domaćin je u čudu izišao na vrata upitavši nas šta tražimo, a Fujo mu je odgovorio da tražimo tunel i da nas je Đurđa pogrešno uputila. Stariji čovjek ne zna Đurđu, ali zna gdje je tunel i objasni da se trebamo vratiti na „na rikverc”. Đurđu smo spominjali i smijali se cijelim putem. Zbog sumaglice je izostao i „pogled od milijun dolara” iza tunela, no to nas nije spriječilo da se u dobrom raspoloženju sretno vratimo kući.

Još ću dodati da sam zbog atraktivnosti Pelješca i Svetog Ilije koji mi je bio davna želja, izlet na Mosor u subotu je preskočen. Kako je bilo na Mosoru opisati će u sklopu Svilajine OPŠ naši dragi školarci, jednako uspješno kao što su opisali i izlet na Mosor.

Ostaje zahvaliti Zvoni na vođenju, našim vozačima Zokiju Anđeli i Đorđu, te planinarkama i planinarima koji su sudjelovali na ovom izletu na odličnom druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili!