Kategorija: Novosti

U Sinju, 02.03.2026.g.

Zadnjeg dana veljače, u prohladno maglovito jutro kolona vozila sa četrdesetak svilajaca uputila se prema Vagnju.

Svjetla automobila probijaju svježinu jutra, dok prelazimo Cetinu preko mosta na Hanu i nastavljamo prema Podima, surovoj visoravni podno Kamešnice. Maglu ostavljamo sinjskom polju i Cetini, a pred nama se otvaraju pogledi na snijegom pokrivene kamešničke vrhove. Obasjani suncem u bjelini blistaju Burnjača, Garjata, Kuralj, dok se ispod njih u sjeni i vječitom hladu izdiže Ledena Kosa.

Izmjenjuju se priče i tišina dok obavljamo formalnosti prelaska državne granice i nastavljamo prema Vaganjskom sedlu, gdje napuštamo nekadašnju rimsku cestu, najkraći put iz Dalmacije prema Livnu i Bosni.

Vožnju nastavljamo makadamom do Rosnog doca, livade na koti 1158 m, ujedno početne točke današnjeg planinarenja.

U Rosnom docu već nas čeka nas dio naše grupe. Tu su i najmlađe sudionice uspona Sara i Iris.

Uzimamo ruksake, namještamo planinarske štapove i krećemo na uspon. S obzirom da imamo planinare kojima je danas prvi uspon, tempo je lagan i prilagođen.

Savladavao uspon šumskom vlakom kroz bukovu šumu. Tlo je još uvijek smrznuto, pa nam se blato ne lijepi za gojzerice, no ubrzo vegetacija postaja drugačija, sve je više jelove šume miješa se sa bukvama, a naša staza poprima bijelu boju.

Snijeg i led na stazi traže oprez, posebno na nekoliko mjesta gdje uspon postaje oštriji, pa se snalazimo svako na svoj način, obilazeći led sa strane, hvatajući se za drveće ili pomažući se rukama. Nezaobilazno pitanje kakav će nam biti spust pri povratku ne ometa nas da uživamo u predivnoj šumi i lijepom sunčanom danu.

Prolazimo poznati „akt”, u naravi polegnuto stablo u obliku ženskog akta i približavamo se Kurtagića docu. Iznad nas Planica (1612 m) pod snijegom, dok ulazimo u jednu od najljepših dolina na Kamešnici – Kurtagića dolac (1460m). Pred nama se pružila livada duga oko 350 m. Djelomično je pokrivena krpama snijega, okružena predivnom šumom. Iznad šume s desne strane impozantne Vilinske grede.

Upijajući ljepotu čarobnog i skrivenog bisera Kamešnice, između vrhova Planica (1612m), Kolebaljka (1535 m) i Trovrsi (1645m), poput nekadašnjih nomada krećemo ka planinarskom skloništu Eduard (Edo) Retelj.

I dok su stari nomadi na ovom mjestu boravili sa svojim stadima u ljetnim mjesecima, planinari, moderni nomadi, vraćaju se ovom dijelu Kamešnice u svako godišnje doba, upijajući ljepotu prirode, nastavljajući pohode grebenom Kamešnice ili jednostavno uživajući u pogledu s Vilinskih greda, Planice ili Trovrsa.

Mi danas nećemo pohoditi obližnje vrhove, odlučili smo se prepustiti uživanju uz marendu u skloništu i oko skloništa.

Uz hranu i piće iz ruksaka vrijeme brzo prolazi. Zajednička fotografija vesele Svilajinine družine ispred skloništa i šetnja do vidikovaca preko livade. Prolazimo cijeli Kurtagića dolac i neposredno prije vidikovca nailazimo na tragove u snijegu. Zaključujemo da smo na medvjeđem šetalištu dok stižemo na vidikovac.

Vidikovac je pokriven snijegom, no otkriva nam poglede. Ispod nas selo Ćosanlije, Buško jezero s planinom Tušnicom u pozadini, negdje u pozadini Vran i Čvrsnica, zatim Kupreška visoravan, Cincar, Livno kao na dlanu…

Snježna idila, prekrasni pogledi, idealna su pozadina za fotografiranje.

Eno medvjeda netko vikne, no životinja na pristojnoj udaljenosti brzo nestane u šumi. Da li je medvjed ili možda samo srna, bilo je daleko da bi se sa sigurnošću utvrdilo.

Užitak u ljepoti prizora i sunčanom danu, prekida vrijeme za povratak. Vraćamo se istom stazom, polako preko ledenih dijelova, opet se snalazeći na razne načine. Neki strmine okovane ledom obilaze da strane, neki ponovo grle bukve, no kako god silazili imamo razloga za smijeh.

Sunce i viša temperatura prilično su otopili led, a zadnji dio staze pretvorili u blatnu kaljužu.

Najvažnije je da smo se svi zdravo i sretno spustili do Rosnog doca.

Iako nas je većina posjetila Kuratgića dolac puno puta, Kamešnica nas nikada ne dočekuje isto.

Svakim dolaskom otkrivamo nešto novo: novi pogled, novo iskustvo, novo poznanstvo, novu uspomenu..

I dok je većina odlučila krenuti prema Sinju, grupa od desetak svilajaca nije mogla propustiti okrjepu u Livnu.

Stigli smo u Dsinju u popodnevnim/večernjim satima.

Iza kraj, napomena: vidimo se u nedjelju 8. ožujka na tradicionalnom Danu žena na Orlovim stinama. Pješačiti ćemo od Lučana, preko Plišivice i Zelova do našeg planinarskog doma Orlove stine.

A do tada, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

U Sinju, 23.02.2026.g.
Dugotrajne zimske kiše odlučile su konačno napraviti predah, a trideset svilajinih planinara
iskoristiti sunčanu subotu i uputiti se ka Vrgorskom gorju.
Burno jutro ispraća nas iz Sinja raspoređene u mali bus i nekoliko osobnih automobila do
polazne točke uspona u Ravči (zaseok Jelavići).
Preko Trilja, Biska, pa Dalmatinom do Ravče, noseći u ruksacima marendu, vodu, pokoju
pivu, osmijehe i dobru volju za nešto više od sat vremena stižemo do Jelavića. U
Jelavićima nam se pridružuje planinarka iz Imotskog koja će s nama pohoditi Sveti Rok
(1062m), najviši vrh Matokita.
Iako je inicijalno planirano da se podijelimo u dvije grupe, pri čemu bi jedna grupa krenula
iz Vrgorca, a druga iz Ravče, odlučeno je da svi krenemo iz Ravče, a na vrhu ćemo
dogovoriti kojim stazama ćemo natrag.
U Jelavićima prvi osjet proljeća uz rascvjetalu bajamu i narcise, dok se iznad nas nadvio
najjužniji greben Vrgorskog gorja – Matokit, latinskog imena – Monte Actum, u prijevodu
Oštra planina.
Krećemo u skute Oštre planine, kamenitom planinarskom stazom. Na prvom dijelu staze
makija se raširila. Granje nam se plete oko nogu, kao da nas želi zadržati u podnožju.
Nogavice planinarskih hlača već su natopljene rosom dok se probijamo kroz kamene
serpentinske brazde.
Korak po korak, uzbrdica nas kuša, dah se krati, ali volja je jača. Pod gojzericama
kamenje škrguće i odzvanja.
Kontinuirani uspon traži kratku pauzu i hidrataciju. Sokovi, voda, piva, voće, svatko prema
vlastitim preferencijama, a potom pokoja fotografija. Pred nama su „kameni skalini” koji
kao da vode ka nebeskim vratima. Iako izgledaju nesavladivo, no prelazimo ih lakoćom i
uživamo u pogledu. Nižu se prizori od Pelješca, Hvara, preko polja do Biokova koji polako
iščezavaju dok ulazimo u šumu.
Šuma nas grli mirisom zemlje i mahovine. Odmaramo noge na mekoći podloge, prolazimo
nekadašnje pastirske stanove pripremajući se i savladavajući još jedan oštar uspon na
greben.
Kameniti greben pruža se pred nama surov i veličanstven i vodi na vrh.
Svilajini planinari na vrhu, zauzeli su pozicije za zasluženu marendu i piće. I dok šala
odzvanja Svetim Rokom, uživa se u pogledima, traženju kapelice (neki su je zamislili kao
veliku građevinu, a u naravi je to mala kapelica Svetog Roka s upisnom knjigom) i
fotografiranju.
Na sjeveru pogled puca na hercegovačka planine: Velež, Čvrsnicu, Prenj; na zapadu se
izdiže piramida Svetog Mihovila poznatog i kao dalmatinski Metterhornn, planina ispod
koje je rođen alpinist Stipe Božić, a za lijepog vremena vidljiva s naše Svilaje. Iza Mihovila
pod snijegom Biokovo i Sveti Jure, u dolini kao na razglednici Vrgorac, vrgoračko polje
pod vodom, more, otoci.
Koliko je planina i gora, netko zapjeva.

S nama na vrhu su i planinari iz Ljubuškog, priče se miješaju i još jednom se potvrđuje
koliko planina spaja ljude.
Zajednička fotografija svilajaca hvata trenutak: trideset srca, jedan vrh, jedna subota u
veljači koja će još dugo grijati uspomene.
Ekipa iz Ljubuškog ugledavši na našoj zastavi godinu 1922., s respektom konstatira da
smo društvo koje postoji 104 godine, te nam se pridružuju na zajedničkoj fotografiji.
Stiglo je vrijeme je za povratak. Zoran, Mario i Hrvoje dogovaraju da li se svi zajedno
spuštamo u Vrgorac ili istim putem u Ravču. Odlučiše da se vratimo istim putem.
Dugotrajan silazak, cesta u dolini poput odmotane srebrne trake, sitne kuće koje nikako
poprimiti stvarnu veličinu, kamen pod nogama i maksimalna koncentracija i pitanja jesu li
na ploči napisali ispravno vrijeme silaska.
Korak po korak dok lavež seoskog psa postaje sve glasniji,a mi shvaćamo da se silazak
bliži kraju. Netko spomene da ne bi imao ništa protiv ugriza psa, ako je silasku kraj.
Smijemo se dok gledamo krovove kuća, ovaj put u stvarnoj veličini.
Povratak od tri sata, skratili smo na nešto manje od dva i pol sata, najbrži na dva sata.
Posjedali smo u Jelavićima oko nekog bunara na kratak odmor.
Ostalo je još odabrati restoran za zasluženu okrjepu. Iako smo ciljali na Vrgorac i posjet
velikom Tinu, restoran nije mogao ugostiti 30 planinara, pa je zaslužena okrjepa „pala” u
Trilju.
U Sinj smo stigli u večernjim satima ponijevši dio planine sa sobom – radujući se i
planirajući slijedeći izlet na Kurtagića dolac. Istovremeno se četvero svilajaca vraćalo iz
NP Paklenica, a mlađa ekipa planirala nedjeljni penjački pohod po stijenama u Omišu.
Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.
Stanka

Subota, 31. siječnja 2026., započela je onako kako počinju prave planinarske priče –
za neke prerano, u 5:45 sati, ispred INA benzinske postaje u Sinju. Istina, plan je bio
krenuti u 6:00, ali kako svaka dobra avantura mora imati zaplet, došlo je kratkog
kašnjenja jer je jedan planinar zaspao. E, ne-ne, nećemo otkriti o komu se radi.
Naravno, nitko se nije ljutio jer su svi to shvatili kao dobar uvod u dan koji će očito
imati i karakter i priču odnosno savršenu najavu da nas čeka dan pun događaja.
Na put prema Sniježnici krenulo je 52 planinara autobusom i mini-busom, dok su se
još 4 planinara priključila osobnim vozilom. Sve to sigurno su povezli naši vozači
Jozo i Tomo, bez kojih nijedna logistička slagalica ne bi sjela na svoje mjesto.
Veliki autobus mogao je voziti samo do Pridvorja, gdje je i parkiran, a zatim je
uslijedila prava mala planinarska operacija. Na scenu je stupio vozač minibusa Tomo
koji nas je u nekoliko tura prebacio do Kune Konavovske, polazišne točke uspona.
Tamo nas je dočekao vodič – domaćin Ivica iz HPD Snježnica, veseo, dobro
raspoložen i, kako će se kasnije pokazati, čuvar jedne dobro skrivene tajne (koju je
netko znao al morao mučati).
Uspon prema Ilijinom vrhu započeo je u 11:00 sati. Staza je bila tehnički nezahtjevna
(T1) i kondicijski lagana (K1), s visinskom razlikom od oko 530 metara, što je
omogućilo ugodan hod i razgovor. Zimski ugođaj dao je planini ozbiljan izgled, ali bez
većih izazova – taman toliko da se osjeti da se planinari, a ne šeta.
S ekipom je cijelim putem bio i vozač Jozo koji nije samo prevozio planinare nego je i
sam aktivan planinar. Osjeti se posebno zadovoljstvo kada upravo on vozi – jer
razumije planinu i planinare.
Na Ilijin vrh (1234 mnv) stigli smo oko 13:00 sati, ali priroda je odlučila biti malo
zločesta – vrh nas je dočekao u oblaku. Pogledi su izostali, ali nije sve bilo sivo: na
vrhu nam se pridružio planinar Fujo, što je izazvalo opće iznenađenje svih sudionika.
Tek tada je otkriveno da je to iznenađenje koje je znao Ivica, koji je tajnu uspješno
čuvao do samog kraja. Nakon fotografiranja, odmora i neizostavne marende iz
ruksaka započeo je silazak.

Planinarska ironija dana uslijedila je vrlo brzo. Nakon što smo prešli otprilike trećinu
silaska, oblak se – naravno – maknuo s vrha. Vrh se razvedrio, pogledi su se
otvorili, a mi smo dobili ono nepisano planinarsko iskustvo: planina uvijek pokaže
najbolje – ali ne nužno kad to mi želimo.

Silazak je protekao bez poteškoća, sigurno i u dobrom raspoloženju. Na povratku
smo stali u Opuzenu, gdje smo uz piće i smijeh još jednom prepričali dan i složno
zaključili da su izleti često jednako dobri zbog ljudi koliko i zbog vrhova.
U 20:30 sati svi sudionici sretno su stigli natrag u Sinj, umorni, ali puni dojmova.

Planinarska pouka:
Planina ne duguje nikome pogled, vrh ili sunce – ali uvijek vrati nešto drugo: dobru
priču, novo iskustvo i razlog da se ponovno vratimo. A ako se oblak makne tek kad
krenemo dolje, to samo znači da imamo još jedan cilj za budući izlet.

Do idućeg izleta i novih avantura,
Vaša Anđela

Sinj, 14. siječnja 2026.g.

Tradicija nalaže da je prva polovina siječnja svake godine rezervirana za zimski uspon na Svilaju u organizaciji PD Svilaja Sinj.

I dok prošlogodišnji zimski uspon ostaje u pamćenju po olujnoj buri i hladnoći, a jesenski po kiši koja je neumorno padala tog rujanskog dana, zima je i ovoga siječnja priredila izazov. Čvrsto prekrivši Svilaju i prilazne ceste ka Zelovu i Planinarskom domu Orlove stine bijelim pokrivačem i ledom, primorala je organizatore da uspon odgode za jedan dan.

Ipak, ni snijeg ni mogući zastoji na cesti prognozirani za subotu, nisu omeli zadnju generaciju školaraca da u subotu krenu ka Planinarskom domu Orlove stine na dodjelu zasluženih diploma o završenoj OPŠ.

Pričalo se da je je pošta s diplomama kasnila, da su se umjesto diploma podijelile majice i da je zabava trajala do jutarnjih sati.

U nedjeljno jutro dok se ekipa u Domu razbuđivala, a dah još bio vidljiv u zraku, pridružili su im se brojni planinari, te je nova planinarska priča mogla početi.

Grupa A krenula je iz Planinarskog doma Orlove stine prema vrhu Svilaju – Bat (1508m), dok je Grupa B, istodobno i jednako odlučno, započela svoj put iz Zelova kroz Zelovske gaje prema Orlovim stinama (1139m).

Različite staze, isti cilj – susret s planinom i početak nove godine pod njezinim nebom uz otvaranje i nazdravljanje pjenušcem.

Hladnoća, led i snijeg nisu nas obeshrabrili. Naprotiv, zimski uvjeti dali su usponu posebnu ozbiljnost i ljepotu. Oko sto pedeset planinara koračalo je u ritmu planine, uz škripu snijega pod gojzericama i tišinu koju su povremeno razbijali smijeh i pozdravi. Svilaja nas je primila dostojanstveno, onako kako to čine samo stare planine – strogo, ali pravedno.

Na Batu, pometenom burom i obasjanom zubatim zimskim suncem, otvoren je šampanjac kao simbol novog početka. U čašama se pjenušala nova planinarska godina, a u srcima radost i zahvalnost što smo još jednom zajedno stigli do vrha.

Na Orlovim stinama, međutim, zima je imala drugačiji plan – zakopani šampanjac bio je okovan ledom. Orlove stine odlučile su ga zadržati još malo za sebe.

Ekipa iz grupe B stoga je novi planinarski ciklus obilježila u toplini doma, otvaranjem pjenušca na terasi Doma uz smijeh i dobru volju.

Poslije uspona, dom je postao mjesto susreta, odmora i zajedništva. Ekipa iz PD Svilaja Sinj kao domaćina, potrudila ugostiti prijatelje iz ostalih planinarskih društva s područja bivše općine Sinj, ali i cijele Dalmacije, Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

Naši Mara, Ante, Natali i Jozo brinuli su da gosti ne ostanu gladni pripremivši im planinarski grah i/ili tjesteninu s umakom od rajčice.

Poslastica su bili uštipci koje je po Marinoj recepturi miješao Ivica, dok su za pečenje bile zadužene Mara i Natali.

Vrijedne ruke naših planinarki pobrinule su se da na stolovima bude i kolača, kave, čaja, likera…

Zabava i planinarske priče potrajali su do kasnog popodneva. Vrijeme je prolazilo neprimjetno, ispunjeno uspomenama koje će se dugo prepričavati. Svilaja je još jednom potvrdila da nije samo planina, već mjesto gdje se godine ne broje kalendarom, nego koracima, usponima i prijateljstvima.

Planinarsko društvo Svilaja zahvaljuje svima koji su sudjelovali i doprinijeli uspjehu Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje 2026.g.

Otvaranjem pjenušca simbolično smo označili početak nove planinarske godine. A u novoj godini želimo vam sigurne staze i horizonte koji nadahnjuju. Neka nas planine i dalje povezuju, uče skromnosti i daruju slobodu.

Do idućeg susreta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju, 09.12.2025.g.

Prosinac je zakucao na naša vrata označivši dolazak najljepšeg razdoblja u godini. A kud ćeš ljepšeg planinarskog događaja u vrijeme došašća ili adventa od šetnje adventskom planinskom stazom.

Adventska staza Katschberg neponovljiva je božićna čarolija u planinama na granici Koruške i Salzburga na više od 1700 metara nadmorske visine. Okružena rezervatom prirode Gontal, svojom bijelom zimskom raskoši. Utemeljena prije desetak godina bez komercijalnih sadržaja i kiča, privlači sve više posjetitelja.

Naš tajnik Mario i moja malenkost uhvatili smo se priprema i organizacije, a da bi se izbjegli svi nesporazumi u komunikaciji s austrijskim domaćinima svesrdno su nam pomogli Jakov i Daniel i njihovo poznavanje njemačkoj jezika.

I dok su se glancale cipelice u iščekivanju Svetog Nikole ili možda Krampusa :), četrdeset sedam svilajinih planinara pakiralo je kofere za dvodnevni izlet u Austriju.

Nakon bezbroj objava i obavijesti, odustajanja i zamjena, na Nikolinje, u rano mračno jutro okovano injem uputili smo se voženi sigurnom rukom našeg Joze i njegovog suvozača Bruna u austrijsku snježnu bajku.

Dalmatinom prema Zagrebu, preko Dežele u dobrom raspoloženju unatoč magli i kiši koja nas je pratila cijelim putem stigli smo u Austriju. Austrijske planine prekrivene snijegom i obasjane sunčevim zrakama bile su uvod u čaroliju koja nas čekala.

Stižemo u Mautendorf, slikovito srednjovjekovno mjesto u regiji Lungau, u austrijskoj pokrajini Salzburg, poznato po impozantnom dvorcu Burg Mautendorf.

Nekadašnji važan trgovački centar prema Italiji, danas dio Unescovog rezervata biosfere ugostio nas je u simpatičnom obiteljskom hotelu u samom centru mjesta.

Nakon smještaja u sobe, ponovo smo u autobusu uspinjući se prema mjestima St.Michael i Rennweg, odakle ćemo pješačiti do same planinske staze.

Dok čekamo Maria i Daniela s ulaznicama u čiju je cijenu od 27 eura uključena i termo šalica za besplatan čaj na stazi, opuštamo se uz zvuke Božićne melodije iz obližnje kolibe i fotografiranje.

Upućujemo se na stazu, prolazeći uz tisuće lampica kojima su ukrašeni hoteli i trgovi, susrećemo Svetog Nikolu, ali i Krampuse. I dok neki poput dobre djece očekuju darove dobrodušnog Svetog Nikole i ne slute da će ih svojim šibama dohvatiti strašni Krampusi. Većina je uspješno umaknula šibama, no Hrvoje se prepustio tradiciji odnosno šibama Krampusa.

Prepričavajući iznenadni ssa šibama nastavljamo do početka staze. Zajednička fotografija i pogled na mjesta u dolini i skijaške staze na okolnim planinama označiše početak snježne bajke.

Šetnja stazom prekrivenom bijelim snijegom, okruženom planinama i potpunim mirom prirode. Svjetlost fenjera, topli čaj na punktovima.

Uživamo u tišini prirode, povremeno narušenoj zvukom praporaca i sklanjanju pred konjima koji vuku saonice s posjetiteljima koji su se umjesto šetnje odlučili za vožnju saonicama.

A mi koračamo dalje, pokušavajući odgonetnuti do kuda se proteže staza. Titrava svjetlost fenjera ukazuje da nas čeka još šetnje, a već smo pomalo gladni. Ali staza je poput nekadašnjih, tek rijetke kolibe sa skromnom ponudom.

Konačno stižemo do prvih koliba. Kupujemo tradicionalne brezene i ispraćeni zvukovima roga nastavljamo dalje. Mostićem preko potoka, uz kolibe s nježnim božićnim melodijama do jaslica, a potom povratak istim putem natrag do autobusa.

Pomalo promrzli vozimo se do našeg smještaja u Mautendorfu gdje nas dočekuje šušur Krampus Festa i šibe Krampusa. Krampus Fest tradicionalna je povorka koja se u Austrijskim mjestima održava od kraja studenog do 6. prosinca. Ljudi odjeveni u zastrašujuće koze (Krampuse) s maskama, rogovima i krznima, trče ulicama, plašeći publiku i šibajući ih brezovim granama, dok Sveti Nikola daruje dobru djecu. Demon – pratilac Svetog Nikole, rogata je antropomorfna figura iz alpske tradicije regija poput Tirola i Salzburga, koja istjeruje zimske zle duhove.

Tek što smo se iskrcali iz autobusa demoni Krampusa navališe šibama na nas. Spas od nimalo bezazlenih udaraca tražili smo iza parkiranih automobila, a neki od nas su hrabro uzvratili Krampusima otjeravši ih udarcima torbama. Video uradci s Kampusima postali su hit ovog izleta.

Umaknuvši Krampusima, došli smo u naš hotel gdje smo se u nedostatku sadržaja u Mautendorfu nastavili druženje.

Nedjeljno jutro započeli smo doručkom i šetnjom po Mautendorfu, a potom smo se uputili prema Sinju.

Na putu do Sinja posjetili smo Velden am Worthersee, tijekom adventa zvan i Gradom anđela. U posebnoj atmosferi jednog od najljepših malih sajmova na zapadnoj strani Vrbskog jezera, uživali smo u osvijetljenim figurama jaslica i adventskog vijenca koji plutaju na jezeru, toplom punču i kupnji ponekog suvenira ili čarapa na adventskim kućicama.

Nakon Veldena put nas je doveo do Ljubljane. Pauza za ručak, Prešernov trg, Tromostovje, uživanje u pogledu na Ljubljanicu i legendarni Zmajski most s četiri zmaja koji čuvaju Ljubljanu.

Iako prepuna turista i gužvi, Ljubljana uvijek zadržava svoj šarm.

Siti i zadovoljni napustili smo Ljubljanu. Ostale su još krempite negdje na Dalmatini, pjesma i dobro raspoloženje do večernjeg dolaska u Sinj.

Dva dana smo uživali u zimskoj bajci, adventskim sajmovima i iznad svega druženju. Jedinstvena svilajina planinarska ekipa i još jedan nezaboravan izlet.

Hvala Mariu na organizaciji i nesebičnoj pomoći, Danielu na prijevodu i svima vama koji ste bili dio ove bajke.

Zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju,11.11.2025.g.

Nakon što su polaznici nove generacije Opće planinarske škole savladali osnovna znanja i vještine uzbudljivog svijeta planinarenja i postali prava planinarska družina, pojačani iskusnim svilajinim planinarima uputili su se u rano prohladno jutro na kraju prve dekade studenoga na izlet u Liku.

Dok vedra noć posustaje pred danom, a ledena lepeza štipa naše obraze šezdeset dvoje svilajinih planinara zauzimaju mjesta u autobusu i nekoliko osobnih vozila i kreću prema Baškim Oštarijama.

Dok se kamen i oblaci susreću u tišini na vrhovima Svilaje i Dinare, skrivajući ih od naših pogleda, priroda nas časti pogledom na mjesečev pejzaž uz Perućko jezero dok se približavamo Vrlici, gdje se nam se još uvijek napola razbuđenima pridružuju dvoje naših školaraca.

Nastavljamo prema Kninu, u kojem po prastarim običajima (bez onoga naših pradjedova), radimo prvu pauzu. I kako to već biva za tren smo okupirali pekarnice i okolne kafiće, pa okrijepljeni i dozom kofeina razbuđeni nastavljamo prema Baškim Oštarijama.

Državnom cestom preko Zrmanje, napuštamo skute Dinare, prolazeći granicu nekadašnjih Japoda i Liburna ulazimo u zagrljaj Velebitu.

Ličkim putevima preko Gračaca i Gospića sada već razbuđeni glazbenom top listom mladih snaga stižemo u Baške Oštarije.

Baške Oštarije, malo planinsko selo, smješteno u zagrljaju Velebita, na crti razgraničena Srednjeg i Južnog Velebita na visini od 926 m svoje ime duguje geografskom položaju. Prolazili su ovim područjem još stari Rimljani, nastavili Turci, prepoznajući prometni potencijal ovog kraja. Kako bi se putnicima namjernicima omogućio odmor i hrana, na području Baških Oštarija u prvoj polovici 18. stoljeća otvorena je prva gostionica. I mjesto dobi ime Oštarije (kasnije Baške Oštarije).

Ostavljamo posjet oštarijama za kraj pohoda, dok naša kolona šarenih ruksaka kreće od Crkve Svete Elizabete na uspon na Metlu (1288 m).

Makadamskom cestom pozdravljeni lavežom pasa i blejanjem ovaca stižemo u podnožje slikovitog Filipovog kuka. Pod Filipovim kukom u jezeru se u raskoši jesenjih boja ogleda prekrasna velebitska šuma, a oko jezerca malo šatorsko naselje. Pozdravljamo stanovnike ovog naselja, a po njihovoj opremi zaključujemo da se radi o penjačima na stijene Filipova kuka.

Put nas dalje vodi prema Metli. Bukova šuma prostrla je tepih od lišća pod našim nogama, pa uživamo u mekoći koraka. Prolazimo raskršće prema Crnom vrhu i nastavljamo ravno prema Metlačkom razvršju.

Pažljivo se uspinjemo kroz bukovu šumu ispresijecanu proplancima. Planinarska staza obavijena maglom onemogućuje poglede, a stijene pokrivene mokrim lišćem traže oprezne korake. Polako izlazimo iz šume i kroz maglu naziremo kršku golet – vrh Metla.

Iako nas na Metli mete studen, vadimo hranu i piće iz ruksaka, krijepimo se, fotografiramo i pomalo smrznuti vraćamo se istim putem.

Na raskršću za Crni vrh jedna grupa kreće pohoditi i ovaj vrh, dok druga grupa nastavlja prema Baškim Oštarijama „pohoditi oštarije.

I dok razdvojeni koračamo svatko prema svome cilju, pokoja sunčeva zraka probija se između oblaka povremeno otvarajući poglede prema čudesnim velebitskim kukovima.

„Oštarijska” grupa sita i zadovoljna upućuje se put Sinja. Uz cestu nas čeka grupa planinara koji su pohodili Crni vrh.

Konačno svi na okupu, nastavljamo putovanje uz prepričavanje doživljaja, pjesmu i šale.

Unatoč hladnoći i od magle zaklonjenim pogledima, te generacijskim razlikama, Velebit je još jednom potvrdio naše zajedništvo obogativši nas novim poznanstvima i lijepim uspomenama.

Do ponovnih druženja, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Post scriptum:

Ovaj izlet ostati će zabilježen i po jednoj tužnoj vijesti. Iznenada i prerano nas je napustio naš prijatelj i planinar Nediljko Budimir Bekan.

Umjesto na ovaj izlet na koji se prijavio, otišao je naš Beki na nebeske planine. Neka mu je laka zemlja i hod nebeskim stazama.

U Sinju, 05.09.2025.g.

Prokletije, Proklete planine ili Balkanske Alpe kako ih često nazivaju, planinski su svijet za sebe. Visoki vrhovi preko 2000 metara, duboke doline, uski kanjoni, ledenjačka jezera, sve je to bio izazov za pedesetak Svilajinih planinara. Interes za ovaj izlet nadmašio je sva očekivanja, te je naš predsjednik Zoran „muku mučio” da pronađe adekvatan smještaj.

Inicijalno planiran je uspon na Komove, ali je zbog nedostatka smještajnih kapaciteta u Eko katunu Štavna, destinacija promijenjena. Ide se u Plav, penjemo se na Visitor, jedan od većih ogranaka Prokletija, planinu u pjesmama opjevanu.

Sve je krenulo 29. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Autobusom preko Trilja na Dalmatinu, potom ulazak u Bosnu i Hercegovinu.

Prvu kavu ispijamo u Čapljini. Razbuđeni obavljamo kupnju namirnica i svega što nam fali, te nastavljamo putovanje. Prolazimo Stolac, ne uočivši poznate vizure srednjovjekovnog grada Vidoškog na putu prema Bileći. I tu počinje naša mala avantura. Umjesto širokom prometnicom, vozimo se uskom zavojitom cestom kroz slabo naseljeni planinski kraj. Raštrkana naselja bez stanovnika, rijetke kuće, većinom ruševne i napuštene. Uz cestu brojna groblja s velebnim mramornim nadgrobnim spomenicima. Veličina i broj groblja nikako ne korespondiraju s veličinama naselja. „Odakle ih dovoze” pita se teta Jadra. Njeno pitanje nas zaintrigira, pa i mi obraćamo pažnju. Kratimo vrijeme jer svima je previše vožnje po nedođiji. Konačno odahnemo kad ugledamo Bileću.

Nastavljamo putovanje uz Bilećko jezero, prelazimo još jednu granicu i u Crnoj Gori smo. Put nas vodi pokraj Nikšića, nastavljamo uz dolinu rijeke Zete i Danilovgrad. I dok se u daljini nazire manastir Ostrog, nas zabavlja šareni vlak. Vlak nestaje u usjecima pruge, pa se na našu radost opet pojavi vozeći prema Podgorici. Naime, kroz Danilovgrad prolazi željeznička pruga koja spaja Nikšić i Podgoricu. Već umorni od busa maštamo o vožnji vlakom do Podgorice. Iako smo ga u jednom trenutku izgubili iz vida, ponovo ga ugledamo u Podgorici. U isto vrijeme kao i naš autobus i šareni vlak stigao je u Podgoricu.

U Podgorici pauza za ručak i kratka šetnja, te nastavak putovanja koje nam krati Bruno s pjesmom i gitarom. Nakon Bruna, Iva preuzima gitaru i časti nas prekrasnom izvedbom.

Prolazimo zimski turistički Kolašin, pa preko Berana stižemo do našeg odredišta, gradića Plava.

Plav je grad u Sandžaku, smješten ispod Prokletija na izvoru rijeke Lim. Naseljen pretežno albanskim stanovništvom, od kojih je većina radila ili radi u SAD. Stečena sredstva uložena su u gradnju kuća, koje s kičastim detaljima i tornjevima izgledaju poput dvoraca iz dječjih slikovnica ili crtanih filmova.

Mi smo se smjestili u Hotelu – kampu LakeViews. Hotel s pogledom na Plavsko jezero s jedne strane i Visitor s druge, no umorni od dugog putovanja nismo dugo uživali u pogledima. Trebalo nam je odmora pa smo se uputili na spavanje.

Drugog dana boravka naša se planinarska avantura nastavila u pravom smislu. Nakon doručka podijelili smo se u dvije grupe. Četrdesetak svilajaca iz grupe A (prikladnog imena Riders on the Storm:) ) uputili su se okrilje Visitora, dok je grupa B (prikladnog imena Fujo i sedam Snjeguljica:)) angažirala lokalnog poduzetnika Denisa za izlet na Hridsko jezero.

Grupa A krenula je planinarskom stazom od Brezojevice ka vrhu Bandera (Krivi smet) na 2211 mnv. Trebalo je prijeći 7,9 km, savladati oko 1300 m uspona za oko 5 i pol sati hoda. Kontinuirani zahtijevan uspon kroz bukovu šumu zaslađivali smo kupinama, malinama i borovnicama, osvježili se hladnom vodom na Velikoj Gropi.

Praćeni gostoprimstvom Visitora po toplom sunčanom danu nastavili smo prema vrhu imajući u planu i posjetu Visitorskom jezeru.

No, u jednom trenutku planina je pokazala svu nepredvidivost. Topao i sunčan dan zamijenili su jak vjetar, oblaci, kiša i tuča praćeni grmljavinom. Oluja je većinu svilajaca zatekla u blizini Katuna Mramorje. Otvorene planinarske kolibe pružile su nam zaklon i zaštitu od kiše na 1850 mnv.

Planina je rekla nema dalje, dio naših planinara zbog nevremena bio je prisiljen odustati pred samim vrhom, vrativši se u Katun pokisli do kože. Ipak, sedam svilajaca uspjelo je doći na Banderu. Vesna i Ljubo stigli su na vrh neposredno prije nevremena, pa su nam fotografijama dočarali poglede s vrha.

Sedmorici veličanstvenih upućujemo naklon do poda i čestitamo. Pothvat vrijedan divljenja, imajući na umu kakvi su ih vremenski uvjeti dočekali na vrhu i/ili pratili pri spuštanju.

Mokri poput miševa stigli su u kolibe na Mramorju, dok je ostatak grupe navlačio kabanice, spremajući se na povratak makadamskom cestom dužine 12,7 kilometara prema Murinu, gdje nas je čekao autobus.

I dok je grupa A kročila bespućima Visitora kroz sunce i oluju, grupa B uživala je u avanturi s vozačem Denisom uz borovnice i pogledima na Hridsko jezero ili „jezero sreće” na skoro 2000 mnv. Legenda kaže da kupanje u jezeru donosi zdravlje i sreću u braku. Vjeruje se da pri odlasku, zamislivši želju neki komad nakita treba za sreću baciti u jezero.

Ne znamo da li su „Fujo i Snjegulice” postupili po legendi, ali sigurno znamo da su dobro ručali u Denisovu katunu, da nisu pokisli, da su se smijali i lijepo proveli.

Dan smo završili prepričavanjem doživljaja uz večeru, pjesmu i druženje.

Nedjelja, dan povratka. Nakon kišne noći, osvanulo je oblačno jutro. Prokletijske planine Vizitor i Karanfile zaklonili su oblaci, dok se jezero poput ogledala isticalo u okolnom zelenilu, a mi smo za uspomenu pozirali za zajedničku fotografiju. Pozdravili smo domaćine i krenuli prema Sinju.

Pauzu za ručak u Nikšiću, pamtit ćemo po šetnji upaljenih mišića, odličnom ručku i slasnim kolačima u slastičarni La Parisienne.

Nastavak putovanja vodio nas je preko Bileće, Stolca, Čapljine, na granični prijelaz, Dalmatinom do Biska, zatim preko Trilja do Sinja

Tri dana, brojni kilometri, zahtjevan uspon, prekrasna priroda, borovnice, maline, kiša, tuča, a iznad svega druženje.

Legende kažu da su gorske vile zaslužne za ime Prokletija i nastanak Hridskog jezera.Legende su da se pričaju i prenose se u narodu s koljena na koljeno, baš kao što će se i uspomene s ovog izleta kroz fotografije i vaše priče, dijeliti i prenositi nekim budućim planinarima, možda već i novoj generaciji Svilajine opće planinarske škole koja uskoro kreće.

Do slijedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

U Sinju, 05.07.2025.g.

Dok je rano jutro na kraju lipnja nagovještavalo još jedan vrući sinjski dan, a miris lipa gubio se u ljetnoj suši, pedesetak svilajaca otisnulo se put Dežele.

Kako „pravila puta” nalažu, prvu pauzu radimo u Kninu, pa iako je autobus osim naših ruksaka prepun pancete, sira, narezaka, ne propušta se prilika za kupnju bureka. Nezainteresirani za burek, naručuju prvu dozu kofeina, a zatim siti, razbuđeni sa zalihama kruha nastavljamo putovanje.

Preko Gračaca, na Sveti Rok dalje Dalmatinom uz neizostavne priče o dogodovštinama s ranijih izleta, posebno dok su u vidokrugu Zir ili Klek.

Iduću pauzu na Tifonovoj benzinskoj postaji Dobra, neki koriste da dodaju nove doze koefina, dok se dio planinara odlučuje za XXL krempite.

Okrijepljeni nastavljamo putovanje.

Karlovac, Jastrebarsko, zagrebačka obilaznica i dalje kroz Hrvatsko zagorje prema Sloveniji. U Zaboku nas u svojoj Škodi čeka Petar, pa se Jasna i Jozo prebacuju i putovanje nastavljaju s Petrom.

U Ptuj stižemo u vrijeme ručka. Najstariji grad u Sloveniji ponosi se prekrasnim dvorcem, rijekom Dravom, pitoresknim ulicama i starim vinogradima u samom središtu mjesta.

U potrazi za dobrom „spizom”, kratko obilazimo ovaj šarmantni gradić i dok dio planinara bira starinsku „gostilnu”, dio ekipe uživa u „streed foodu”.

Zadovoljni i siti, putovanje nastavljamo prema našem odredištu Koči na Loki pod Raduho. Vozimo se Štajerskom prema Kamniško – Savinjskim Alpama. Prolazimo zelenim dolinama ispresijecanim riječnim tokovima i zelenim brežuljcima. U daljini se kočopere Alpe, a ispred nas brojni nasadi hmelja.

U Mozirju se kratko zaustavljamo, u lokalnoj trgovini popunjavamo zalihe hrene, vode, pive i svega potrebitog. Dolinom Savinje nastavljamo do općine Luče, a potom naš autobus skreće prema Koči na Loki pod Raduho. Čekalo nas je 19 kilometara vožnje uskom zavojitom cestom, uz provalije s obje strane i prijelazom preko drvenog mosta. Uz strah postalo nam je jasno da autobus neće moći do smještaja, te ćemo nekih pola kilometra nositi ruksake.

Ipak na leđima smo nosili samo dio prtljage dok nam je Petar dio prtljage prevezao svojom Škodom.

Dom u Loki pod Raduhom se nalazi u gornjem dijelu Loškog gorja, u dolini podno 1925 m visokog Laneža. Dom je na visini od 1534m i polazna nam je točka za uspon na Raduhu. Nekoliko metara iznad Doma, drvena je kapela Svetog Križa.

Smjestili smo se u spavaonice, a potom nastavili druženje ispred Doma uz predivne poglede na Gornju Savinjsku dolinu i planine iznad nje. Alpski zrak dobrano nas je rashladio i potjerao na spavanje, a čekao nas je i sutrašnji uspon na Raduhu (2062m).

Subotnje jutro svanulo je svježe, a mi smo orni i veseli nakon doručka krenuli na uspon prema Raduhi. Lagana staza kroz šumu pružala nam je hlad gotovo cijelim putem. Uživali smo u pokojoj šumskoj jagodi i pogledima na alpske vrhove na mjestima gdje nam je šuma otvarala svoje prozore od granja ili poklanjala vidikovce na zaravnima.

Dolaskom na vrh odmarali smo i uživali, čekajući da nam se pridruže svi planinari kako bismo ovaj uspon obilježili zajedničkom fotografijom.

Kuriozitet je da se dio svilajinih planinara popeo na Raduhu točno prije 20 godina.

I dok je magla prije 20 godina onemogućavala uživanje u pogledu, Raduha je ove godine odlučila biti gostoljubljiva poklonivši nam prekrasne poglede na najviše vrhove Kamniško-Savinjskih Alpa i Olševe, Uršlju goru, Pecu, Travnik i Komen, Golte i brojne vrhove iznad glavnog dijela rijeke Savinje.

Osam svilajaca koji su Raduhu pohodili prije 20 godina „ovjekovječeni” su fotografijom za vremensku kapsulu na istom mjestu.

Nakon marende i fotografiranja uputili smo se do Doma, ovaj put za silazak je odabrana druga staza. Da se ne bi izgubili, putem je netko na raskrižju ispod table na tlu ostavio makraciju ispisanu flomasterom ili ružom na komadu papira „Svilaja livo” 🙂

Uronjeni u tišinu, hodali smo po kamenjaru, po livadama prepunim vrkute i planinskog cvijeća željno očekujući pogled na Koču pod Raduhom, jer je to značilo da je Dom blizu i da ćemo uskoro skinuti ruksake i dobiti zasluženu pivu.

A nakon pive i večere uslijedio je dogovor za nedjelju.

Hladna alpska noć potjerala nas je na spavanje. Noć je bila tiha, soba i kuća su poprimili naše miomirise jer nažalost, vode za tuširanje ovaj put u Domu nije bilo zbog iznimne suše i nedostatka snijega.

Nedjelju je obilježilo rano ustajanje. Dio planinara odlučio je dva i pol sata pješačiti do mjesta Luče, dok se dio ohrabren iskustvom vozača u dolasku odlučio još jednom „put straha” proći autobusom.

Obje grupe sastale su se u mjestu Luče i nastavile putovanje do prekrasne Logarske doline. Bajkovita ledenjačka dolina duga 7 kilometara okružena vijencem planinskih vrhova viših od 2000 metara ostavlja nas bez daha. Dolina je 1987.g., proglašena krajobraznim parkom zbog brojnih prirodnih i kulturnih zanimljivosti.

Mi smo na putu kući, odustajemo od dužih uspona i biramo šetnju do slapa Rinka i objekta Orlovo gnezdo.

Slap Rinka s impresivnom visinom od 90 metara, jedan je od najljepših i najposjećenijih slapova u Sloveniji. Na putu kroz Logarsko polje nestaje i izranja kao izvor rijeke Črnje, da bi postao i dio rijeke Savinje, zbog čega ga smatraju njenim prvim izvorom.

Desno od slapa Rinka, ugostiteljski je objekt Orlovo gnezdo. Penjemo se drvenim stubištem do terase, uživamo u pogledu na Slap i vrhove planina uz fotografiranje.

Bajkovitim prizorima Logarske doline završavamo naš boravak u Sloveniji, prepuni uspomena krećemo prema Hrvatskoj.

Potrebno je vremena da se utisci s izleta slegnu i da se izvještaj napiše jer ljepota prirode je čudo. Tamo negdje visoko u brdima bez tuša, uz učestale gubitke signala na mobitelu, bez viška stvari, suočeni sami sa sobom, priroda nas uči jednostavnosti.

I kako je netko od planinara jednom napisao. „Sreća postaje gutljaj hladne vode, mjesto za predah u hladu, obrok pod vedrim nebom. U toj tišini, znoju, umoru i surovosti, događa se tiho iscjeljenje. Nisi više odjeća, posao, obaveze, aplikacije. Ti si tijelo koje hoda, srce koje osjeća i duša koja diše punim plućima.”

I zato volimo planine.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Osvrt na još jedan zanimljiv i zabavan planinarski vikend.

U petak, 16. svibnja krenusmo raspoređeni u dva kombija i nekoliko osobnih vozila prema Radoboju. Praćeni udarima bure, preko Knina, do Gračaca i Svetog Roka, gdje se uključujemo na Dalmatinu i vozimo prema Zagrebu i Krapini.

Opušteni razgovor, šale, prisjećanje na ranije uspone dok pogled hvata Zir, Klek, Sljeme.. K

Nastavak puta prema Hrvatskom zagorju.

Prema Krapini, s druge strane Sljemena uživamo u pogledu na klijeti prisjećajući se likova iz Kovačičevog remek – djela „U registraturi”. Uz Zgubidana, Kanoinika, Ivicu Kičmanovića, Lauru i Ferkonju približavamo se radobojskom naselju Crneki.

U šumovitom usjeku u podnožju Strahinjčice, u zelenoj oazi smjestio se Planinarski dom Radoboj, naše utočište za naredna dva dana.

Smjestivši se u sobe uređenog i vrlo reprezentativnog planinarskog objekta, upućujemo se u kratku šetnju do mjesta Radoboj. Poput zagorskih mjesta i Radoboj se diči s kućama na brežuljcima , urednim vinogradima i starom crkvom u središtu. Radoboj se prvi put spominje 1334. godine u zapisu o crkvi Svetog trojstva, ali najstarija okamina vinove loze koja je ovdje pronađena datira izmešu 12 i 14 milijuna godina. Istraživanja kazuju da je Strahinjčica nekada bila tropski otok, kao i da se mjesto značajnije počelo razvijati u 19.stoljeću.

Iako je u srednjem vijeku više je plemićkih obitelji ovdje izgradilo svoje kurije, a život mjesta mijenja se dinamičnije početkom 19. stoljeća, otkrićem nalazišta samorodnog sumpora, a potom i ugljena. U Radoboju je prvi put upotrijebljen stroj za rafiniranje sumpora, tzv. radobojski stroj, koji je 1864. godine bio je izložen na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu, a kasnije je postao poznat u cijelom svijetu.

Čini se da je danas mjesto okrenuto turistima, o čemu svjedoče brojne kuće za odmor i seoska gospodarstva.

Uživamo u zalasku sunca iznad zvonika mjesne crkve u kojoj je upravo održan obred vjenčanja. Mladenci i veseli svatovi nas pozdravljaju, mašući nam iz automobila, uzvraćamo im pozdrave. Potom, svraćamo u Hižu zagorskih štruklji, te okrijepljeni uz smijeh vraćamo prema smještaju.

Putovanje i večera učiniše nas umornim, pa se uputismo na počinak.

U subotnje jutro čekalo nas je rano ustajanje i sat vremena vožnje do Ruda, naše polazne točke za pohod „Tragom prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva”.

Stigavši u Rude, mnoštvo planinara zauzelo je stolove u okolnim kafićima. Uzimamo ruksake i opremu iz automobila dok naši vozači nastavljaju vozilima prema Poljanicama. Naime, na Poljanicama je nakon Pohoda planiran zajednički ručak i završetak manifestacije.

Dok čekamo da se naši vozači vrate organiziranim prijevozom u Rude, vrijeme kratimo ispijanjem kave u obližnjem kafiću.

Točno na dan kada su prije 150 godina dvanaestorica članova HPD-a krenuli na prvu „laznju“ na vrhove Oštrc i Plešivicu, 23 svilajina planinara uputila su se trasom Rude – Veliki dol – Oštrc – Plešivica.

Ljubazni domaćini i organizatori, pored odlično obilježene staze, osigurane hrane i pića, sudionike pohoda iznenadili su i oduševili prigodnom izložbom dječjih likovnih radova „Pogled s vrha” na Rancerju (748m), razglednom vrhu između Oštrca i Plešivice.

Svim planinarima koji su u iskaznicu pohoda prikupili žigove na svim kontrolnim točkama (Rude, Veliki dol, Oštrc i Plešivica) uručene su prigodne značke „Tragom prvog izleta HPD-a”, čime je završeno obilježavanje 150. obljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.

Spustivši se s Plešivice, odmorismo se uz besplatan planinarski grah i zabavni program.

Nakon završetka manifestacije jedna grupa svilajaca uputila se na Stari grad Okić, a potom na štrudle u Planinarskom domu Maks Plotnikov, dok se druga grupa odlučila za samoborske kremšnite i kavu. No i jedna i druga grupa posjetiše Samobor.

Subotnju večer proveli smo u zajedničkom dtuženju u Planinarskom domu Radoboj.

Nedjelju, dan povrataka u Sinj započeli smo ranim ustajanjem i doručkom, a potom smo se uputili na Stahinjščicu, do najvišeg vrha Sušec (849 m).

Čekao nas je dug put do Sinja, pa na ovom pohodu zbog kratkoće vremena nismo hodali Stazom orhideja koja krije tridesetak samoniklih vrsta orhideja, nismo stigli obići nekropolu pod tumulima – Podstenje, impresivan lokalitet od jedanaest grobnih humaka kružne osnove, visine do metar i pol, a koji datira iz starijeg kamenog doba. A stijene Dedeka, Babice i Unučice ostavismo njihovoj legendi do nekog novog susreta.

Proveli smo još jedan lijepi i zanimljivi planinarski vikend.

Hvala predsjedniku Zoranu na organizaciji, vođenju i vožnji, hvala drugom Zoranu na vožnji, a svima koji su sudjelovali na ovom izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica Stanka

Na poziv prijatelja iz PD Plješevica Bihać uputilo se petnaest svilajaca uveličati proslavu povodom 71. rođendana plješevičana.

Rano subotnje jutro kasnog travnja s ne baš optimističnom vremenskom prognozom ispraća nas raspoređene u nekoliko vozila iz Sinja.

Prateći izmjene kiše i sunca, stižemo u Knin gdje tradicionalno ispijamo prvu jutarnju kavu i krijepimo se burecima i pecivima.

Napuštamo Knin u sunčano prohladno jutro i nastavljamo vožnju prema Srbu i Donjem Lapcu. Sitne kišne kapi na vjetrobranskom staklu polako iščezavaju kada stižemo do Donje Suvaje.

Parkiramo vozila i uređenom stazom pješačimo do izvora Une. Nakon petnaestak minuta stižemo do bajkovitog plavozelenog jezera okruženog šumom i liticama – izvora rijeke Une na 396 mnv, ispod planina Plješivice i Stražbenice. Voda koja ponire na širem području Gračaca izlazi kroz Vrelo Une na površinu kroz najdublji krški izvor u Hrvatskoj (istražen do sada do dubine 248 m) i među pet najdubljih ma svijetu.

Travanjsko zelenilo iz kojeg vire sive litice u čijem podnožju počinje svoj put od oko 220 km rijeka Una, plijeni svojom ljepotom i poziva na fotografiranje. Iako je mokro i sklisko silazimo da samog vrela, uživamo u prizoru i fotografiramo nestvarno lijepe kadrove.

Napuštamo ovo meditativno mjesto i nastavljamo vožnju prema Orašcu.

Dok se vozimo opet počinje kiša, no opremljene kabanicama i kišobranima ne brine nas nekoliko sitnih kišnih kapi. Prolazimo Srb i Donji Lapac, slušajući Zorana koji nam priča o ovom sada prilično napuštenom kraju u kojem je nekada radio. Malo je ovdje stanovnika, pokoja kuća i brojna stabla šljiva i jabuka u cvatu. Bjelina cvijeća okružena zelenim vrhovima s kapom od oblaka u čijem podnožju pasu rijetka stada ovaca i krava pratiti će nas cijelim putem na ovom izletu.

Bližimo se Orašcu i makadamskom cestom se vozimo do ulaza u Nacionalni park Una. Kiša prestaje, omogućivši nam ugodnu šetnju do Štrbačkog buka.

Tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga stvoriše na ovom mjestu najviši i najspektakularniji vodopad – Štrbački buk. Uživamo u snazi rijeke koja se ruši kroz 24,5 m visok vodopad. Kapljice vode poput kiše prskaju nam lice dok promatramo ovaj prirodni fenomen. Ovdje je Una prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na hrvatskoj strani uz rijeku nekadašnja unska pruga. Podsjetnik na davna putovanja Marjan expressom u Zagreb i iz Zagreba.

Nekada “žila kucavica”, danas zapuštena i devastirana.

Nakon kratke okrijepe u predivnom okruženju nastavljamo prema Japodskim otocima u Ripaču. I dok se naš Dragan šali s pitanjem da li ćemo stići na trajekt za Otoke, stižemo do područja s pet riječnih otočića, povezanih drvenim mostićima, između kojih Una stvara kaskade. Na području na kojem su Japodi ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od intenzivnijeg razvoja figuralike pa do sojeničkih naselja, danas je uređeni turistički centar. Pijemo kahvu i kavu, fotografiramo i nastavljamo prema Bihaću.

Počinje kiša, pa se umjesto šetnje Bihaćem vozimo do restorana. Unatoč gužvi u subotnje popodne uspijevamo pronaći slobodno mjesto, naručujemo hranu i nakon obroka, susrećemo se s domaćinima. Alma iz PD Plješevica vozi ispred nas do Planinarskog doma Plješevica gdje noćimo. Dom na 479 mnv na obroncima Plješevice krasi ugodna okolina sa dominantnom planinskom kotlinom u kojoj je dom smješten. Kotlinom uz neposrednu blizinu doma protiču dva potoka od kojih jedan nikada ne presušuje.

S obzirom da kiša ne prestaje Alma nas obavještava da je uspon na Crni vrh (1563 mnv) odgođen zbog blata i klizavog terena, te da je za nedjelju predviđena kružna tura od 7 km iz susjednog sela.

Iako smo se odlučili priključiti domaćinima na ovom pohodu, zbog kiše koja je padala cijelu noć, mijenjamo plan. Ujutro nakon doručka, zahvaljujemo i pozdravljamo domaćine i upućujemo se na Stari grad Sokolac, srednjovjekovnu utvrdu, sagrađenu vjerojatno u 12.stoljeću. Sokolac je igrao važnu ulogu u obrani Bihaća, ali ipak 1592. nije uspio odoliti napadu Turaka koji su ga osvojili. Svojom površinom grad Sokolac nije velik, ali je dobro očuvan, pa smo ga i mi poput Turaka osvojili. Ušavši u utvrdu iskoristili smo priliku i popeli se na na dobro očuvanu obrambenu kulu. Kao i svaku utvrdu u ovom kraju i za Sokolac i njegov nastanak vezana je legenda. Legenda priča o tri kćeri bogataša Dobriše: Biki, Soki i Vrani, koje u znak sjećanja na plemenitost oca podignuše tri grada. Soka izgradi Sokolac, Bika Bihać, a Vrana Vrnograč.

Ostavljamo Sokolac, Orlovima koji rano lete i krećemo u Martin Brod, još jedan biser Nacionalnog parka Una.

Martin Brod je lijepo selo na ušću Unca u Unu. Krasi na najveći kompleks slapova u Nacionalnom parku Una. Preko drvenog mosta dolazimo do Malog slapa uz koji je Bućnica, jedna od atrakcija Martin Broda. Radi se o nekoliko stotina godina staroj prirodnoj „perilici” oko koje se cijelo selo okupljalo da bi pralo odjeću. Ekološka perilica radi bez kemije i sapuna, a zahvaljujući snazi vode u bačvi stvara i centrifugu. Kako nismo trebali pranje odjeće, nastavili smo šetnju do Velikog slapa, a potom prošli planinarskom Martinom stazom.

Naime, i naziv Martin Brod potječe od legende o djevojci Marti, koja se zaljubila u vojnika s druge strane Une. Kako Martini roditelji nisu odobravali vezu, Marta je odlučila pobjeći ljubljenom, ali je morala prijeći Unu. Okliznuvši se pri prijelazu upala je u rijeku i utopila se, a na površini tirkizne rijeke za kratko je ostala njena zlaćano plava kosa. I tako po nesretnoj Marti selo dobi naziv Martin Brod, gdje je brod starinski naziv za mjesto gdje se rijeku moglo prijeći pješice.

Posjet Martin Brodu završili smo uživajući u gastronomskoj ponudi po prihvatljivim cijenama.

Valjalo je natrag prema kući, te smo se nakon obilnog ručka uputili preko Drvara, Strmice i Knina do Sinja.

Uživali smo dva dana u druženju i ljepotama unskog kraja. Shvativši da su Rimljani s pravom uskliknuli „Una” – „jedna, jedina” i prema jednoj od predaja dali ime ovoj još uvijek (nadamo se da će tako i ostati) modro zelenoj ljepotici.

Hvala Zoranu na organizaciji i vođenju i svima koji su sudjelovali na izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka