Kategorija: Novosti

Sinj, 21.12.2024.g.

Prosinac se nečujno uvukao u kalendar zatvarajući polagano vrata još jedne godine. Vrijeme svođenja računa i godišnjih bilanci. Zabilježeni brojni jednodnevni i višednevni izleti ukazuju na uspješnost Svilajine planinarske godine.

A počelo je Tradicionalnim usponom na Svilaju u siječnju, nastavilo se brojnim društvenim izletima kroz godinu (Veliki Vran, Vlajina, Klek, Makedonija, Slovenija, Poštak, Pelješac…), pa kud ćeš boljeg završetka godine od Izleta iznenađenja.

Predsjednik Zoran odlučio nas je iznenaditi pohodom na Morvan (843 m).

Movran je najviši vrh planine Moseć koja se duljom od oko 30 km naslanja na Petrovo i Mućko polje i proteže paralelno s višom Svilajom. Wikipedija upućuje da je srednjovjekovni naziv ove planine bio Petrova gora. Prema legendi planina je dobila naziv po posljednjem narodnom hrvatskom kralju Petru Svačiću. Osmanlije su došavši na ovaj prostor zadržali naziv Petrova gora, dok je od 18.stoljeća planina poznata kao Moseć.

Organiziravši nagradnu igru pogađanja lokacije Zoran je probudio maštu planinara. Svakog dana objavljivana je nova asocijacija koja bi mogla pomoći otkrivanju lokacije u WA grupi PD Svilaja, a od svih koji su pogodili najbrža je bila Keti.

I dok se naveliko širila priča da se ide na Movran, Zoran je pripremio dodatno iznenađenje za koje je većina saznala tek na izletu – posjet Bunarima Rajčica uz iskonsku pripremu marende – pečenje kobasica na praljku.

U nedjeljno uputilo se tridesetak svilajaca prema Postinju Gornjem. Jutro obavijeno maglom sredinom prosinca, šutljivo i sneno ispraća nas iz Sinja, no već u Sutini zrake zubatog zimskog sunca najavljuju lijep dan.

Preko Neorića i Muća vozimo se prema Postinju Gornjem, a potom nas uska asfaltna cesta preko malenog polja dovodi do početne točke našeg uspona u zaseoku Katići. Stare prizemnice uz nekoliko novogradnji nagurane u osojnoj strani planine u zimsko doba sunca gotovo i ne vide, pa se šalimo da se nekoliko krpa obješenih vani na sušilu neće osušiti do svibnja.

Tišinu injem okovanih usnulih dvorišta prekida lavež seoskog psa, dok dim iz dimnjaka ukazuje da su se kuće probudile. I dok dim nestaje u plavetnilu neba ostavljajući za sobom topli zapah razgorenih cjepanica pomiješan s mirisom prve jutarnje kave, upućujemo se planinarskom stazom prema Movranu.

Do vrha nam prema tabli na početku staze treba oko sat i pol. Nekadašnja pastirska staza blago se uspinje kroz rijetku makiju i kamenjar. Pogledi na sjeveru sežu do Svilaje i sela na njenim južnim padinama (Radunić, Postinje, Muć…), dok iznad Svilajinih vrhova izviruje bijela kapa Troglava.

Prolazimo pored bunara isklesanog u kamenu u kojemu smrznuti ostaci vode zaklonjeni šikarom svjedoče o njegovoj napuštenosti i nastavljamo po kamenjaru do Movrana, najvišeg vrha Moseća.

Na sunčanijoj južnoj strani, uživamo u marendi iz ruksaka i pogledu na Kozjak i zakozjačka sela: Nisko, Brštanovo, Gizdavac dok nam se priključuje ostatak društva s dvije najmlađe planinarke Sarom i Iris.

Zajednička fotografija na Vrhu i upućujemo se prema ishodišnoj točki današnjeg pohoda.

Koračajući istom stazom uživamo u pogledu. Između obronaka Svilaje i Moseća ispružilo se polje, a uz njegov rub stisnula su se naselja čiji crveni krovovi ublažavaju sivilo prirode usnule u kasnoj jeseni. U daljini pod plavim nebom slikoviti prizor bijele Kamešnice. Uz pogled na snježne vrhove Kamešnice pod plavom kapom nebeskom i ne opazismo da smo stigli do naših automobila.

Vrijeme je da krenemo prema slijedećem odredištu – Bunarima Rajčica. Vozimo se prema Niskom, a zatim makadamskom cestom do Rimskih bunara Rajčica. Uz makadam ostavljamo vozila i dobro ugaženom stazom stižemo do hidrološkog lokaliteta smještenog u prirodnoj depresiji Niščanskom gaju podno Moseća. Deset bunara koji okružuju veliku lokvu razbijaju monotoniju dalmatinskog krša doimajući se kao oaza u kakvoj kamenoj pustinji.

O porijeklu ovih bunara i njihovoj starosti ne zna se puno, pa su o njima ispredane brojne legende i narodne predaje. Iako se spominju od 1829.godine, legenda kaže da je njihovo postojanje puno duže, dok prema narodnoj predaji potječu od kasnog srednjeg vijeka (13. ili 14. stoljeće). Neke predaje kažu da naziv rimski bunari upućuje da potječu još od Rimljana koji su ovim prostorima vladali početkom prvog tisućljeća.

Međutim, pisanih tragova o bunarima i njihovu porijeklu gotovo i nema. Smješteni u sušnom kršu u srcu Dalmatinske zagore, prema legendi nikada nisu presušili. Zbog svog položaja u dolini slijevanje vode s Moseća ide im u prilog, a da li postoji i neki podzemni izvor nije poznato.

Uživanje u obilasku bunara, ogledavanje u plavetnilu vode i fotografiranje prekinuo je miris roštilja.

Ostavilo smo bunare legendama i narodnim predajama, a mi smo se uputili pripremati svoj obrok, na način kako su to nekada radili pastiri na ovom području. Nagužvali smo se oko roštilja okrećući kobasice na praljku. Uz vatru i dobro raspoloženje i ne primijetismo da je sunce već otišlo na počinak. Hladnoća je preuzela zrak i počela nam se uvlačiti u kosti, pa smo pokupili svoje ruksake i krenuli prema automobilima.

U dobrom raspoloženju u Sinj smo stigli u sumrak završivši naš Izlet iznenađenja i još jednu uspješnu planinarsku godinu.

Do sljedećeg druženja zdravi bili i veseli.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Sinj, 08.10.2024.g.

U mračno jutro prve nedjelje u listopadu, malo nakon što se zvono na Kamičku oglasilo šest puta, pedeset i dvoje planinara iz PD Svilaja uzelo je svoje ruksake, rasporedilo se po automobilima i krenulo u novi planinarski pohod.

Ispraćeni sumrakom i pokojom kapi kiše sumnjičavo pogledavamo nebo pitajući se hoće li nam danas trebati kabanice i kišobrani, hoće li biti pogleda s vrha, blata na stazi, koliko će nam vremenski trajati uspon i slične pitalice uobičajene na početku svakog planinarskog izleta.

S takvim pitanjima, čakulama i retrospektivama s protekih izleta dogodi se nekima da „promaše” put pa umjesto skretanja ka Panju voze uz jezero Peruća čak do Potravalja. No srećom na vrijeme se okrenu natrag taman da negdje iza Dabra opaze zeleni svilajin kombi i priključe se koloni vozila sinjskih planinara.

Prolazeći Vrliku i nastavljajući prema Kninu, neizostavan pogled na moćnu i surovu Dinaru, čežnju svakog planinara po tko zna koji put izaziva divljenje rasplamsavajući uspomene na neke prošle pohode.

I dok iz ladica sjećanja vadimo uspomene, vozimo se se uz arheološki perivoj „Pet crikvah na Kosovu” ili današnjim nazivom Biskupija, jedno od najbogatijih i poznatijih predromaničkih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Pokretni dio srednjovjekovne povijesti lokaliteta Crkvine sačuvan je od ratnih razaranja Drugog svjetskog rata zahvaljujući sinjaninu, arheologu i povjesničaru, muzealcu i konzervatoru, akademiku Stjepanu Gunjaču i danas je izložen u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Ostavljamo Biskupiju arheolozima i povjesničarima i već nam je u obzoru slap Krčić. I dok je prije nepunih dva tjedna , korito Krčića bilo potpuno suho, nakon kiša u proteklom tjednu, Krčić je „provrio”, pa se u punoj kroz 22 metara visok slap obrušava u Krku, a mi uz rijetke kišne kapi na vjetrobranskom staklu stižemo u Knin.

Uobičajena pauza za burek, peciva i kavu, dovoljna da okrijepljeni nastavimo prema Otriću. Državnom cestom prelazimo Sučevića most i Zrmanju i zaustavljamo se na Željezničkoj stanici Zrmanja, polaznoj točki našeg današnjeg pohoda. A danas pohodimo Poštak.

Poštak (1425m), poznat i ponegdje označen i kao Kečina kosa, dio je planinskog masiva Lička Plješivica. Brdo smješteno između Like i Dalmatinske zagore uz zapadnu Bosnu, s jedne strane grli goropadni Velebit, a s druge moćna Dinara. Odvojeno kanjonom Zrmanje od Velebita i kanjonom Butišnice od Dinare, navodno se u prošlosti u nedostatku društvenih mreža i elektronske pošte pokazalo kao odlično mjesto za razmjenu pošte između dva velika carstva, Turskog i Austro-Ugarskog, pa mu poštanska djelatnost donijela naziv – Poštak.

Iz Otrića, sa željezničke stanice do vrha čeka nas oko dva i pol sata hoda. Već pri izlasku iz automobila dočekuju nas dva psa, motajući se oko nas očito navikli na prehrambene darove od planinara. Jedan odlučuje s nama krenuti u pohod, prateći nas u stopu, pa se pitamo koliko li se puta ovaj pas u potrazi za kakvim slasnim zalogajem popeo na Poštak.

Vrijeme nas je odlučilo pomaziti, kiša koja je izgleda do maločas padala je prestala, a Poštak je u oblaku. Uzimamo ruksake, pa s obzirom da vlaka nema prelazimo prugu jer je silazak do podvožnjaka blatnjav i klizak i širokom makadamskom cestom koračamo prema našem cilju. Livade su prepune gljiva, prilik je to da nas Boro i Vesna poučavaju o vrstama i jestivosti (neke su jestive samo jednom kažu) pojedine gljive. Stječući znanja o gljivarenju napuštamo makadam i planinarskom stazom prateći markacije uspinjemo se prema Poštak

Prolazimo travnate zaravani, padine i rijetku šumu hrasta sladunca, graba i pokojeg bora, praćeni igrom sunca i oblaka. Dok savladavamo oštar uspon preko Repina brda i njegova vrha s jedne i druge strane staze društvo nam prave krave. Unatoč našem strahu, krdo mirno pase ne obračajući pažnju na nas, vjerojatno naviknuto na ovakve posjete. Povremeno se oblaci raziđu, propuštajući sučeve zrake i pogled na Vrh, no zahtijevajući od nas učestalo mijenjanje iz dugih u kratke rukave i obratno. Sunce nam otkriva pogled na južni Velebit, Liku, Zrmanju, Prominu, ali i na kamenu galeriju.

Prirodni park neobičnih kamenih skulptura na travnatoj zaravni na visini oko 1200 m čiji nastanak geolozi objašnjavaju eolskom erozijoim, navodeći da je kamen izbrušen oštrim dolomitnim pijeskom nošenim burom, pri čemu su ostali tvrđi dijelovi stijene.

I dok dio planinara nastavlja markiranom stazom uz galeriju dalje prema vrhu ostavljajući fotografiranje za povratak, vesela skupina okupirala je najpoznatiju skulpturu Marsovca ili Svemirca tražeći najbolji kadar za fotografiranje. Dok se jedni fotografiraju, drugi čekajući svoj red imaju vremena za promatranje i otkrivanje skulptura. Naslagane jedna iznad druge, uske ploče potiču maštu pa netko vidi vraga, netko kornjaču, pastira, puža…

Prilika je ovo za kratak predah uz puno smijeha.

No treba krenuti dalje, pa nastavljamo oštrije uzbrdo fotografirajući galeriju iz drugog kuta i uživajući u pogledu. Prolazimo izohipsu ispod vrha i završni uspon do samog vrha. Manja kamena piramida i natpis imena i nadmorske visine jedino je što vidimo došavši na vrh. Oblak je prekrio ovu kršku travnatu zaravan onemogućivši nam bilo kakav pogled.

Kratko odmaramo uz neizostavnu marendu, u očekivanju okupljanja cijele grupe i zajedničke fotografije.

I tek što smo ponovno uzeli ruksake i krenuli natrag istim putem, sunce je na vrhu rastjeralo oblake, no mi smo ostali uskraćeni za pogled.

Spuštajući se istim putem do Otrića, nailazimo na kameni krug, Ćiro vidi gumno, a mi ga zezamo da su ostataci svemirskog broda kojim se spustio Marsovac.

Nastavljamo do kamene galerije, još jednom pozdravljamo Marsovca, javljamo se i kravama uz put i stižemo do Željezničke stanice Zrmanja u trenutku kada prolazi rijetka kompozicija od dva vagona.

I dok čekamo da se okupimo kako bi krenuli ka izvoru Zrmanje, ka drugom dijelu našeg izleta Davor i Zlatko nas svirkom na bendžu i mandolini. Uživamo u kratkom odmoru, neki s pivom, neki s bevandom i gemištom, dok ponovno u koloni ne krenemo ka izvoru Zrmanje.

Iz krškog vrela u podnožju Poštaka i stijene Misije izvire u selu Zrmanja vrelo, usred divlje prirode svoj put do Novigradskog mora, dug 69 kilometar počinje ova dalmatinska rijeka.

Umorni od ranog ustajanja i pješačenja šetamo prema izvoru, no zbog obilnih kiša i vode po stazi do samog izvora se ne može, pa dolazimo do 1924.g. izgrađene brane – kamenog mosta iz kojeg teče bistra izvorska voda. S nekoliko videa i fotografija brzo se vraćamo na parking i krećemo prema Radučiću. Lokal patriotski komentiramo da nam je puno ljepše vrelo Cetine, još uvijek bez znatnije čovjekove intervencije u prirodi.

U Radučiću kod Pere čekala nas je okrijepa i druženje. Uz spizu, prepričavanje dojmova i šale vrijeme je brzo prošlo. Neki su odmah krenuli put Sinja, neki su iskoristili blizinu vidikovca za pogled na Manojlovački slap, a neki su se preko Oklaja i Drniša uputili ka Sinju.

I dok se još uvijek sređuju dojmovi s ovog izleta, još jednom smo potvrdili koliko nas ovakvi trenuci ispunjavaju srećom i zadovoljstvom, povezujući nas snažnije i brišući dobne razlike među nama.

Na vrhu nas je bilo svih generacija, od najstarije teta Jadre do najmlađe Sare, od školaraca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, no na Poštaku, Zrmanji i/ili Kod Pere različitosti su se pretvorile u jedinstvo ljubitelja prirode i planinara.

Hvala PD Svilaja i našim mladim snagama (Dadi, Mariu, Hrvoju, Antoniju i ostalima) na organizaciji izleta i vođenju, a svima koji su bili dio ovog izleta na druženju i jednom nezaboravnom danu.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

09.09.2024.

U vrijeme dok su još planinske livade prepune proljetnog cvijeća, a školarci iz Svilajine opće planinarske škole usvajaju potrebna znanja za skorašnji ispit, sastanu se „glavni i odgovorni” iz našeg planinarskog društva, rasprostru po stolu planinarske karte, pa onako uz čakulu razmijene ideje i mišljenja (ili kako se u općoj poplavi anglizama kaže odrade „brainstorming”)” i odrede odredišta za dva ljetna izleta.

Tradicionalno jedan izlet je u lipnju, a drugu krajem kolovoza.

Ove godine u lipnju smo preko pet zemalja putovali u Makedoniju, dok je za kraj kolovoza odredište bila Slovenija, mikro lokacija – Vršič i Julijske Alpe.

Trodnevni izlet u Sloveniju većina planinara nije željela propustiti. Mjesta u autobusu popunjena su kao i uvijek po principu „najbrži prst”. Ipak dio najspretnijih i najbržih morao je zbog novonastalih i neodgodivih obaveza odustati od putovanja na sreću onih s „liste čekanja”.

Dugo očekivano jutro usred toplinskog vala na kraju kolovoza ispraća 45 svilajaca na put prema Deželi nagovještavajući nam dva sunčana dana, unatoč ranijim prognozama o mogućnosti za pokoju pahulju, jer ipak pohodimo Alpe.

Put nas vodi preko Knina, nezaobilaznog bureka, kave i peciva, dalje do Bregane. Na graničnom prijelazu prema Sloveniji teta policajka unatoč „Schengenu” odlučuje pregledati naše osobne karte. Šeta po autobusu i ovlaš baca pogled na naše dokumente, čini nam se kao da to radi da skrati vrijeme jer ubrzo napušta autobus, a mi krećemo prema Ljubljani.

Ljubljana nas dočekuje s temperaturom iznad 30 stupnjeva, vrijeme je ručka pa radimo dužu pauzu.

Mali, a veliki glavni grad susjedne nam republike, šarmantan, pitoreskan, zanimljiv, zelen i suvremen.

Ljubljanski centralni trg posvećen je velikom slovenskom pjesniku – Francu Prešernu, autoru poeme Zdravica čija je najpoznatija sedma kitica proglašena slovenskom državnom himnom.

Osvježenje od vrućine nalazimo na vodenoj instalaciji ispred Crkve Marijina navještenja čije ružičasto pročelje dominira Trgom, uživajuću u pogledu na Tromostovje i zelene krošnje drvoreda platana između kojih vijuga Ljubljanica.

Nastavljamo prema Odprtoj kuhni na ljubljanskoj tržnici. Na Pogačarjevom trgu bezbroj je šarenih štandova uz ugodnu glazbenu kulisu gdje svatko prema afinitetu uživa u atmosferi i gastronomskoj ponudi food festivala koji se ove godine održava dvanaesti put.

Nakon ručka, preostala je još kratka šetnja uz Ljubljanicu uz pokoji sladoled, a potom i nastavak vožnje prema Vršiču.

Vozeći se prema Vršiču sa strahopoštovanjem promatramo surove Alpe koje su nam sve bliže. Pogled na jezero Jasna na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pipšnice obznani nam da smo na Vršičkoj cesti. Prekrasno jezero i refleksija planina u kristalnoj vodi privukli su brojne kupače. Neki su ovaj nezaboravan prizor vidjeli, a neki su prespavali. Nastavljamo vožnju jednom od najljepših europskih panoramskih cesta – Ruskom cestom. Serpentinska cesta koju su tijekom Prvog svjetskog rata izgradili ruski ratni zarobljenici vijuga kroz 50 oštrih zavoja spajajući Kranjsku goru i Bovec.

Vještim rukama našeg vozača, planinara i prijatelja Joze mimoilazimo se s kamperima natovarenim biciklima, osobnim automobilima nakrcanim cijelim obiteljima i kućnim ljubimcima, mišićavim biciklistima i planinarima.

Na prijevoju Vršič (1611 m) stihovi iz pjesme Slovenija rock grupe Buldožer „…ljudi su tamo pametni i zdravi, voze bicikle i skakuću po travi” postaju stvarnost.

Najviši gorski prijevoj u srcu slovenskih Julijskih Alpa dočekuje nas u smiraj dana s ugodnom temperaturom i pruža odmor od nesnosnih dugotrajnih vrućina.

Smještamo se u Tičarjevom domu s pogledom na surove planinske vrhove koji nas sutra očekuju. I dok laganom šetnjom istražujemo okolicu, pokušavajući zamisliti što donosi sutrašnja planinarska avantura, sa sjevernog zida Prisojnika okamenjenim pogledom promatra nas Ajdovska deklica, bijela gorska vila i nastradali glasnik iz legende o tužnoj ljubavnoj priči i Zlatorogu sa alpskih proplanaka.

Ugledavši svjetla Poštarskog doma okruženog planinama u plavičastom sutonu kao da uronismo u davne Božićne razglednice ili u kolibu Heidinog djeda.

Bajkovitu večer završili smo pripremom za sutrašnje uspone i ranijim odlaskom na počinak.

U subotnje jutro gorski divovi sa Julijskih Alpa odlučili su nas počastiti sunčanim danom dozvolivši nam podijeljenima u tri grupe pohoditi Prisojnik ( 2547 m), Malu Mojstrovku (2332m) i Slemenovu Špicu (1909m).

Grupa koja odabrala uspon na vrlo zahtijevan Prisojnik, popela se na vrh iz tri različita smjera. Dok se nekolicina penjala prema Prisojniku sjevernom stijenom kroz okno po ferati Kopiščarjeva pot, dio je do impresivnog okna stigao Grebenskim putem, a potom zajedničkim dijelom grebenskog uspona do vrha, dok je ostatak planinara do vrha Prisojnika stigao južnom Slovenskom rutom.

Istovremeno, druga grupa savladavala je sipar penjući se južnom stranom prema zahtjevnoj Maloj Mojstrovki, dok je treća grupa uživala u prekrasnim vidicima sa Slemenove Špice.

Savladavši uspone, bez obzira koji odabrali, uživali smo u zagrljaju prirode, dok su nas oblaci odlučili nagraditi otkrivajući nam pogled na zelene doline i surove planinske vrhove, uključujući i najviši vrh Slovenije, veličanstveni Triglav.

Vrativši se u Tičarjev dom, umor nam nije bio prepreka za završetak dana uz kratke šetnje i druženje uz pjesmu.

U nedjelju smo sređujući dojmove i pregledavajući brojne fotografije, krenuli kući vozeći se drugim dijelom Ruske ceste ka dolini Soče. Dolazak u Bovec, pauza za kavu, kratka šetnja mjestom i nastavak putovanja smaragdnom dolinom Soče prema Sinju.

Iza nas je još jedan planinarski izlet, još jedna planinarska priča u kojoj smo doživjeli nešto novo, neku drugačiju snagu emocija, iznova pomaknuli granice izdržljivosti i spoznali koliko nas sitnih i prekrasnih trenutaka beskrajno veže.

Hvala Zoranu, Ivici i ekipi na organizaciji, a svim sudionicima na nezaboravnom i veselom druženju.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Početkom srpnja prošle godine ugostili smo u Planinarskom domu Orlove stine osam planinara iz prijateljskog grada Montemarchiana, pa se ove godine grupa od deset Svilajinih planinara uputila u uzvratni posjet.

Ljetna žega zadnjeg lipanjskog dana nije nimalo popuštala kada smo uputili ka Trajektnoj luci u Splitu. Iznenađeni šušurom i kolonom vozila ispred nas, parkiramo na gatu ispred Aurelie i Marka Pola, dva broda koji Split povezuju s Anconom. Teta na šalteru za međunarodne linije brzo upisuje naše osobne podatke, nakon čega je uslijedio ukrcaj na trajekt Marko Polo. Početak plovidbe provodimo na palubi, pozdravljajući Split, uživajući u zalasku sunca i igri dupina koji nas prate. Dan polako posustaje pred noći, igra dupina ostaje iza nas dok na tamnoj površini mora poput točkica svijetle koće i ribarice. Brod mijenja kurs prema otvorenom moru. Jugo podiže valove, ljuljuškajući nas dok umotani u vreće za spavanje tonemo u lagani san.

Jutro donosi Italiju, a mi se nakon jutarnje brodske kave osjećamo spremno za početak naše avanture po središnjoj Italiji.

Dok čekamo pristajanje broda i iskrcaj promatramo vizure tipične za lučki grad kakav je Ancona.

U luci nas čekaju Lorella i Sauro, prijatelji iz Montemarchiana, koje slijedimo do našeg petnaestak kilometara udaljenog smještaja u Cassianu, u blizini Montemarchiana.

Kurija u mirnom okruženju uz samu crkvu biti će naš dom narednih pet dana. Domaćini nam pokazuju objekt i najavljuju večeru dobrodošlice. Zahvaljujemo im i krećemo u našu talijansku avanturu.

Prvog dana našeg boravka u Italiji posjetili smo srednjovjekovni gradić Gubbio u Umbriji i renesansni Urbino u Marcheu. I dok Gubbio, relikt srednjovjekovnog urbanizma odiše jednostavnošću strateški položenih uličica i trgova, Urbino je staro kulturno sveučilišno središte (sveučilište osnovano 1506.), rodno mjesto renesansnog slikara Rafaela kojeg krase gotičke crkve i renesanse palače. I dok smo se u Gubbiu u tišini žičarom, zapravo u metalnom košu na žici popeli do Bazilike Sv. Umbalda, zaštitnika Grada, u Urbinu nas je dočekala vesela družba upravo promoviranih sveučilištaraca s lovorovim vijencima oko glave.

Prepuni utisaka dan smo završili zajedničkom večerom koja je uključivala tipičnu lokalnu hranu, a koje su s veseljem domaćini pripremili za nas.Uslijedio je dogovor za utorak, drugi dan našeg boravka.

Inicijalno za utorak smo planirali uspon na Corno Grande, najviši vrh Apenina, no vremenska prognoza za kišu i grmljavinu nije nam bila naklonjena. Iz istog razloga otpao je i posjet Nacionalnom parku Monte Sibilini, pa su domaćini predložili posjet špilji Grotte di Frasassi, jednom od najvećih špiljskih sustava u Europi. Duboko u brdovitom području blizu mjesta Genga kroz ovaj krški raj kojeg je oblikovala rijeka Sentino i otkrio klub speleologa u rujnu 1971. u vođenom obilasku prošetali smo Anconskom ponornicom, golemom dvoranom visokom 200 m i dugom 180 m, te kroz velikih kanjon prepun paralelnih stalaktita koji podsjećaju na orgulje i voštanih stalgmita koji se uzdižu poput voštanih svijeća s refleksijom na vodi.

Oduševljeni bjelinom ukrasa koji uz decentno osvjetljenje izgledaju kao da ih je umjetnička ruka prirode isklesala iz mramora ovjekovječili smo trenutak zajedničkom fotografijom službenog fotografa. Uspomena koja će nas u Domu na Orlovim Stinama podsjećati na ovaj nezaboravni izlet.

Nakon špiljske šetnje valjalo je i nešto pregristi. Talijani naravno računaju na gladne posjetitelje, pa su oko blagajni za kupnju karata, načičkani brojni kisoci, zapravo drvene kućice u kojima se s jedne strane prodaju suveniri i keramika po kojoj je ovaj kraj poznat, a s druge strane je obilje talijanske gastronomske ponude. Ili su dobri trgovci ili stvarno ne razumiju narudžbu jer kako protumačiti da se umjesto jednog naručenog sendviča s četiri sira (quattro formaggi) donesu četiri sendviča sa sirom. Nakon što je narudžba stigla bilo je i smijeha, ali i hrane za cijeli dan, jer je svatko od nas već naručio svoje jelo.

Dan se nastavio obilaskom Fabriana, jednog od prvih mjesta u Europi gdje je počela proizvodnja papira. Od 13. stoljeća do danas, Fabraino je poznat po proizvodnji pergament papira s vodenim žigom. Proizvodnja papira u kasnom srednjem vijeku i renesansi dovela je do prosperiteta ovog grada. Nažalost nije bilo vremena za obilazak Muzeja papira, no naša Lorella se pobrinula za stručno vođenje, pa nas je njena prijateljica povela u obilazak Knjižnice, Palače del Podesta, Fontane Sturinalto, komunalne palače, Pinakoteke izložene u bivšoj bolnici…

Trebalo bi još vremena za obilazak Fabriana i njegovih muzeja, no žurili smo u Jesi.

Jesi je umjetničko i industrijsko sjedište na obali rijeke Ešino, grad u kojem je 1194.g. rođen budući Sveti rimski car Fridrik II, koji je kasnije Jesi proglasio kraljevskim gradom.

Odmarajući uz neizostavni Aperol Spritz i fini sladoled ispred Teatro Pergolesi u gradu Jesi, uživali smo s mještanima u tišini i ljepoti grada, daleko od turističke vreve velikih gradova.

Uslijedila je večera koju smo pripremili za naše domaćine. Uživajući u uštipcima i našim domaćim delicijama s domaćinima smo dogovorili plan za srijedu.

S obzirom da je kiša u utorak preskočila naša odredišta, unatoč najavi kiše, srijedu ujutro iskoristili smo za uspon na Monte San Vicino (1479 m). Vodiči su nam bili Lorella i Massimo. Monte San Vicino dio je Apenina, planina koja razdvaja pokrajine Umbriju i Marche, za koju poslovica kaže: „Ako San Vicino stavi šešir, prodaj koze i kupi ogrtač. Ako San Vicino obuče hlače, prodaj ogrtač i kupi koze”. Šešir i hlače” su oblaci koji prekrivaju ili vrh planine ili njeno podnožje, pa o njihovom položaju ovisi koliko će zima biti hladna.

Krenuli smo na uspon s pogledom na „šešir”, no na samom vrhu San Vicino nas je odlučio pozdraviti skidanjem šešira, pa smo uživali u pogledu dok nas hladan vjetar nije natjerao na silazak.

Nakon silaska trebalo je ručati i probati La Crescu di San Vicino kod Forconija. Naime crescia je hrskavi tanki kruh koji se najčešće priprema u Umbiji i Marchiju. Poslužena uz pršut, sir pecorino ili juneći rasjek sa povrćem i začinima prava je poslastica nakon planinarenja. No, popodnevne protokolarne obveze skratile su uživanje u hrani i podnevnu siestu.

Ipak na „putu kući” kratko smo posjetili benediktinsku opatiju Sant’Urbano, u srcu doline San Clemente, jednu od najfascinantnijih i najtajnovitijih romaničkih crkava u regiji Marche.

Večer smo proveli u protokolarnom susretu s gradonačelnikom Montemarchiana, te druženju s lokalnim planinarima. Nakon obilaska grada uslijedila je šetnja do ulice Grada Sinja, a potom i do lokalnog OPG-a. Umorne od dnevnog planinarenja i večernje šetnje razveselila je večera i lokalna grupa glazbenika, sklanjajući nam personalizirane rime i pozvavši nas na ples. Posebno veselje bila je plesna točka našeg Ante.

Ovu veselu zabavu smo morali privesti kraju jer nas je čekalo rano ustajanje i polazak za Gran Sasso d’Italia i uspon na Corno Grande.

Gradovi i mjesta koje smo posjetili zaista su nas impresionirali, no planinarski izlet i uspon od Campo Imperatore do Corno Grande (2912m), ostati će u nezaboravnoj uspomeni. Teško je pronaći riječi za opisati sipar, težinu staze, pogled na Del Calderone, prirodni grandiozni amfiteatar u kojem se nalazi mali najjužniji glečer u Europi, mjesečeve prizore i stijene koje smo uz poneku psovku savladavali i četveronoške, uz oblake koji „putuju” otkrivajući i sakrivajući dijelove Velikog krša i Veliki Rog.

Svih deset smo ipak hrabro zakoračili na Corno Grande, pa iako oblaci nisu dozvolili pogled na Jadransko more i Svilaju, uživali smo u marendi na ovom čudesnom mjestu i predivnom pogledu na Apenine. Brojne fotografije i kupljeni suveniri u „Rifugio duca degli Abruzzi” podsjećati će nas na ljepote ovog izleta.

Prepuni dojmova i zadovoljni vratili smo u kasnim satima se u naš smještaj.

Ostalo je još spakirati kofere, pozdraviti domaćine i u petak se nakon kratkog posjeta San Marinu uputiti natrag u Hrvatsku.

Ciao Italia. E tempo di tornare a casa.

Dobrodošli natrag u Hrvatsku.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Očaravajući miris lipa obznani da smo u lipnju i da treba pakirati ruksake, glancati gojzerice, složiti kofere, a alarm za buđenje namjestiti u gluho doba noći. Mamurni i neispavani zauzimamo mjesta u autobusu dok potpuno mračno nebo osvijetljeno tek blijedom svjetlošću mjeseca lagano poprima svjetliju nijansu. Vozimo se trasom nekadašnje ferate jer je trak državne ceste iz Sinja prema Splitu zatvoren za promet zbog radova iz Projekta Aglomeracije. I dok brnaške kuće snivaju u tišini okružene cvjetnim gredicama, sinjsko polje u kotlini pokriveno je laganom maglom koja se zadržava samo nad travom, pa se Kamešnica ističe na svjetlijem nebu. Vozimo se preko Trilja i u Bisku ulazimo na Dalmatinu. U ovo doba tik prije zore na cesti nema nikog osim nas. Ne bi bilo ni nas ovako rano da nas ne čeka dugi put do Šar Planine u Sjevernoj Makedoniji. Krenuli smo ujutro u pet sati, a kada ćemo stići to nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti. Čeka nas prelazak pet državnih granica i dugo druženje u autobusu.

Izmjenjuju se vizure krša sjeverne strane Biokova i južnih padina Vrgorskog gorja, te krškog vrgorskog polja dok se sunce s nama igra skrivača. Malo se sakrije iza kakvog planinskog vrha, pa nam dopusti uživati u krajolicima, no u trenu nas svojim sjajem natjera na navlačenje zavjesa na prozore autobusa.

U igri svjetla i sjene dolazimo na granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dado prije granice skuplja naše osobne karte, bit će mu ovo učestali posao na ovom putovanju. Skupljaj, nakon granice vraćaj dokumente.

Uobičajena procedura prelaska državnih granica bez velikog zadržavanja i vrlo brzo stižemo u Čapljinu. U gradu smještenom uz Neretvu i njene pritoke Bregavu, Trebižat i Krupu, na raskrižju putova sa sjevera na jug, radimo prvu pauzu. Pridružuju nam se Zoran, Alenka i Petar. Oni putuju osobnim autom, brže savladavaju kilometre i oduševljeno nam pričaju o obilasku Počitelja.

Zajednička kava, peciva, burek i malo šetnje za ugodniji nastavak vožnje.

Čapljinu napuštamo malo iza osam sati i nastavljamo putovanje Hercegovačkim krajem. Prolazimo kroz Stolac, mjesto s najduljom i najraskošnijom poviješću urbanog života u Bosni i Hercegovini. Ilirski i grčki pomorci, rimski patriciji, istočnogotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, mletačke vojskovođe, austrougarski namjesnici ostavili su ovdje uz rijeku Bregavu svoj trag. Kroz prozor autobusa kao na nekom televizijskom ekranu izmjenjuju se prizori lanca kamenih kula i bedema izrađenih u svrhu obrane Starog grada Vidoškog s ljepotom prirode uz tok Bregave. Mjesto vrijedno nekog budućeg izleta. S obzirom da putnici na suprotnoj strani nemaju tako lijep pogled „bockamo” ih kako im je pogled nikakav dok se negdje uz put prema Bileći, na njihovoj strani tik uz cestu ne pojavi kosac. Čovjek gura kosilicu, oko vrata mu debeli zlatni lanac, nogavice na crvenim „mudantama” podignute do razine tangi što izaziva urnebesan smijeh. Sada nam ovi u busu na suprotnoj strani dobacuju kako i oni konja za trku imaju 🙂

Dug je put, a smijeh je najbolji način da se prikrati vrijeme. Prolazimo kroz Bileću, zaobilazimo Trebinje i približavamo se državnoj granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Graničnu proceduru obavljamo bez dugog čekanja i nastavljamo prema Nikšiću i Podgorici.

Oko trinaest sati smo u Podgorici. Vrijeme je ručka i uobičajena gužva po cesti. Bezbroj cvjetova olendera i stabala palmi, izmjenjuje se sa blještavilom poslovnih zgrada na putu prema autobusnom kolodvoru. Vrijeme je za odmor i pauzu za ručak. Grad na Morači poznat po toploj klimi grije se na temperaturi oko trideset stupnjeva, pa se hvatajući hlada žurimo do restorana. Putokaz nam je šesnaest metara visoka Sahat kula iz 16. stoljeća, rijetka podgorička građevina koja je preživjela bombardiranje tijekom Drugog svjetskog rata. Ručamo u neposrednoj blizini ovog simbola Podgorice u staroj varoši, te nastavljamo putovanje prema Albaniji. Vozimo se uz Krajinski arhipelag, niz otočića na crnogorskoj strani obale Skadarskog jezera. Dok jedni drijemaju drugi „čuvaju noć od sinova budnih” fotografirajući spavače i radeći spačke s njihovim fotografijama.

Malo spavanja, malo promatranja prirode, puno šale i već smo na granici Crne Gore i Albanije. I ovu granicu prolazimo relativno brzo, zahvaljujući „pregovaračkim” vještinama naših vozača. Nastavljamo putovanje Albanijom. Odmah iza granice nekoliko bunkera iz doba Envera Hoxhe, a zatim kič i raskoš privatnih kuća u suprotnosti sa prljavštinom i siromašnim dijelovima. S jedne strane pogled na prekrasan kanjon i korito rijeke u trenutku zamjenjuju naherene, na brzinu sklepane kuće, otpad, prašnjava cesta na kojoj se igraju romska djeca. Slični prizori prate nas sve do granice s Kosovom.

I ovu granicu prelazimo prilično brzo i nastavljamo vožnju Kosovom. Iznenađuje urednost kosovskih naselja, nizovi identičnih obiteljski kuća, u kojima izgleda nitko ne stanuje. Brojni ljudi iz ovih krajeva u pečalbi su širom svijeta. U zalasku sunca vide se obrisi Prizrena, pa nas veseli da smo blizu granice Kosova i Makedonije. Dan se izgubio u ljetnoj noći kada prelazimo i ovu posljednju granicu na našem putu prema Šar Planini. Putovanje se odužilo potpuno umorni prolazimo kroz Tetovo i zavojitom cestom putujemo ka našem odredištu.

Konačno stižemo u skute Šar Planine, onako umorne i pospane još nas čeka desetak minuta pješačenja do hotela Konak jer skijaška staza nije pogodna za vožnju autobusa. Veseli nas što vlasnici hotela našu prtljagu prevoze svojim vozilom. Za završetak dana preostao nam je još smještaj u sobe i zasluženi odmor.

U subotu na dan uspona rano se budimo i krećemo na doručak. Čeka nas dugo pješačenje, ne zahtjevnom planinarskom stazom, no prelazak brojnih livada iziskuje vrijeme. Od našeg hotela za početak lagani uspon do postaje žičare, kojeg zamjenjuje uska planinarska staza. Prateći markacije uživamo u šarenilu cvijeća. Beskrajne livade prepune potočnica, maćuhica, zvončića i inih cvjetova okružene surovim planinama svladavamo bez poteškoća. Makadamska cesta ostaje iza nas i već se uspinjemo do gorskog potoka. U nizini krdo divljih konja natječe se u brzini i snazi, a mi preko priručnog mosta od složenog kamenja nastavljamo naš pohod. Penjemo se prema Gubiduša vrhu i nastavljamo po jugoistočnim padinama Bakardan vrha. Ovdje caruje maćuhica. Bezbroj ružičastih cvjetova kao da je posuto po travnjacima. Mobiteli i kamere ne prestaju kadrirati nestvarne prizore. Ispred nas iz maglene koprene izviruje vrh. Izgleda pomalo zastrašujuće i dok se pitamo koliko će će nam vremena trebati da savladamo strminu, domaćini nas poučavaju da je to Mali Turčin (2702m), a naš cilj je Titov vrv (Golem Turčin) 2748 m kojeg iz ove pozicije ne vidimo. Nastavljamo naš put utješeni, sad već pomalo umorni dolazimo na prijevoj između Bakardan vrha i Titovog vrha. Kroz maglu se nazire planinarsko sklonište izgrađeno na Titovu vrhu. Očekuje nas oštar završni uspon. Krećemo prema vrhu, uspon je oštar i dug, pa malo odmaramo, malo fotografiramo, malo se smijemo, a smijehom kao da rastjerujemo maglu. Izbijamo na vrh, uživajući u pogledu odmaramo uz hranu i piće iz ruksaka družeći se sa planinarima iz drugih društava. Ovo je naime tradicionalni pohod „Balkanski planinarski sredbi” koji već 26 godina organizira Planinarski klub Ljuboten iz Tetova. Susret je okupio planinare iz brojnih društava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Albanije….

Druženje prekida prijeteći sivi oblak sa zapada, pa nam domaćini sugeriraju što skoriji silazak. Nakon zajedničke fotografije na Titovom vrvu ili Golem Turčinu kako su ga turci nekad nazivali, uslijedio je povratak istim putem. Na povratku u potpunosti shvaćamo dužinu staze. Umor već prevladava pa kod potoka radimo pauzu i skidajući gojzerice uranjamo noge u hladnu vodu. Sada se i onaj priručni most malo nakrivio pa prelazimo potok gacajući nogama u hladnoj vodi i nastavljamo dalje dugom stazom do našeg hotela.

Večera u makedonskom stilu s pastrmajlijom i zapečenim grahom pomalo vraća izgubljenu snagu, pa se druženje nastavilo ispred Hotela. Čekala nas je nedjelja i izlet u Skopje.

Makedonska prijestolnica ostati će nam u sjećanju po „izgor ljetu” s temperaturom preko trideset stupnjeva, novim zgradama, blještavim fasadama, velebnim fontanama i još velebnijim brojnim kipovima. Skopje nije veliki grad, pa s autobusnog kolodvora uz Vardar pješačimo do Trga Makedonija. Trgom dominira kičasta skulptura Ratnika na konju za koju svi znaju da predstavlja Aleksandra Makedonskog. I dok se Bukefal propinje visoko, s druge strane Vardara stojeća je figura Aleksandrova oca Filipa II. I jedan i drugi spomenik istovremeno su i fontane načičkane lavovima i ratnicima. Skopje je gotovo uništeno u snažnom potresu 26. srpnja 1963., o čemu svjedoči sat na staroj željezničkoj stanici zaustavljen na 5 sati i 17 minuta, koja zajedno s Kamenim mostom, Starom čaršijom, Tvrđavom Kale i Bit pazarom, iako neodržavanim odudaraju od posvudašnje megalomanije i kiča. Broj kipova ili replika teško je nabrojiti, pored njih tu su i betonski brodovi na Vardaru, korinski i jonski stupovi, poznate osobe ili samo čistači cipela no ono po čemu će vam se Skopje urezati u sjećanje je gostoljubivost, uslužnost i toplina ljudi. Zbog ljudi će te poželjeti vratiti se u Skopje.

Posjetom Skopju završili smo naš izlet u Makedoniju. Ostalo je samo prenoćiti u hotelu i ranom zorom ponovo na put povratka. A povratak kući preskočio je Bosnu i Hercegovinu. Zbog radova na cesti oko Nikšića, putovali smo do Lijepe naše preko Kosova, Albanije i Crnogorskog primorja.

U kasne sate ponedjeljka stigosmo u naš alkarski grad, a ovako dug put traži i dugi izvještaj.

Ako vam nije naporno pročitajte, sređujte utiske, uživajte u fotografijama i sjećanjima.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Subota, rano jutro. Već iskusni smo se ustali bez problema i pošli s poznatog polazišta u 6:30 prema susjednoj nam zemlji BiH. Odredište – Blidinje, Čvrsnica. Jako važan izlet je bio pred nama jer nas je čekao ispit planinarskog znanja. Prelaskom preko Kamenskog uživali smo u pogledu na Buško jezero i drugu stranu Kamešnice. Prva postaja nam je bio centar u Tomislavgradu gdje smo se dodatno opskrbili i pokupili našeg eksperta za zdravlje Natali. Nastavljajući put kroz Tomislavgrad, uskoro smo stigli do Blidinja. Uživajući u pogledu, prešli smo dolinu između Vrana i Čvrsnice te stigli do odredišta gdje smo ostavili automobile.

Prvi dio staze s kojeg smo krenuli oko 8:45, nas je vodio kroz gustu mješovitu šumu. Vrijeme je bilo idealno i zrak čist. Primijetili smo da razno cvijeće koje je već procvjetalo na Svilaji tek sada cvijeta na ovom dijelu Dinarida. Izašli smo iz šume na prostor s prekrasnim pogledom gdje smo upoznali planinare te ih ponudili rakijom koju su rado prihvatili. Nastavili smo dalje do ledine s koje smo vidjeli razne pećine. Dolaskom do podnožja Stoga, zanimljivog vrha, ugledali smo Veliki Vilinac, vrh koji moramo osvojiti. Nastavili smo marš preko dijela staze koji je zahtjevniji i strmiji sa više stijena i sve manje stabala. Crveni u licu i mokri od glave do pete, pobijedili smo teški uspon te se našli na proširenju s kojeg nas je očarao pogled na Malu Čvrsnicu. Taj pogled i kolektivna reakcija (zvučala je otprilike ovako: ajme, lipo li je!) na ljepotu Male Čvrsnice nam je dao snage za sljedećih deset minuta marširanja do doma na koji smo stigli oko 12:30.

Planinarski dom Vilinac je jako lijepo uređen i još važnije iznimno je čist. Sa sigurnošću najljepši dom do sada, od pogleda i pozicije do urednosti. Sve to održava samo jedan čovjek, domaćin Sabahudin. Ostavili smo nepotreban teret u domu i marendali. Nismo se dugo zadržavali kako bismo najbolje iskoristili dan, pod vodstvom našeg vodiča krenuli smo put prema Hajdučkim vratima; znamenitost Čvrsnice. Dolaskom do jezera Crvenjak znali smo da smo blizu odredišta. Pogled s Hajdučkih vrata na ostatak Čvrsnice i u daljini na Prenj i Neretvu nas je očarao, no kako je u blizini vrata vrh Trinača odučili smo se popeti na njega. Za nevjerojatnih deset minuta uspeli smo se na vrh visok 2038m nadmorske visine. Veselje na uspjeh uspona se uskoro pretvorilo u ponavljanje čvorova za nadolazeći ispit.

Gladni smo se vratili u dom, ali nam je domaćin već pripremio grah i kobasice, što nam je povratilo snagu. Međutim oko 18:30, nakon graha krenulo je ispitivanje planinarskog znanja. Najteži ispit ikad. U životu. Od orijentacije do opreme do općeg znanja i prve pa čak i do spuštanja singerice uspjeli smo položiti ispit. Nakon duga mukotrpna tri sata i kroz znoj, krv i suze, svi smo položili, što može značiti dvije stvari: prvo ekipa je presposobna; drugo imamo vrhunske vodiče. Za uspomenu na položen ispit, domaćin nam je poklonio naljepnice PD Vilinac. Nastavili smo slavlje dugo u noć uz pjesmu, bila boca džeka, dalje se ne sjećam.

Sljedeći dan smo u 8:00, nakon obnove zaliha vode uz obližnji izvor, pozdravili domaćina te se uputili na vrh Veliki Vilinac visok 2118m. Uspon je bio zahtjevan. Trebalo nam je oko sat vremena da osvojimo vrh na kojem smo tradicionalno žrtvovali ananas. Nažalost nismo imali vremena podići stećak za pali ananas jer nas je čekao ručak u Hajdučkim vrletima. Uslijedio je povratak. Pri povratku smo susreli mnogo planinara što samo govori kako Čvrsnica privlači ljude svojom ljepotom. Također smo vidjeli divlju kozu kako se spretno penje stijenama Dinarida. Ona je i nas gledala u čudu.

Nakon spusta s planine i povratkom automobilima do glavne ceste, obišli smo lokalnu nekropolu, te smo se zaputili u Hajdučke vrleti. U poznatom restoranu uživali smo u mesnim platama i domaćem sladoledu. Oko 15:00 naš izlet je došao pri kraju. Trebalo bi ga ponoviti.

-Izvidnica

Međunarodni praznik rada 2024.g. Praznik koji se slavi u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu održane 1. svibnja 1986. godine, odlučili smo provesti na Svilaji u još jedan spomen.

Naime, dana 29.04.2024.g. navršila se tužna godišnjica odlaska na nebeske planine počasnog predsjednika PD Svilaja Sinj, Borisa Buljana, našeg Bore.

A nema boljeg načina da se prisjetimo Bore, planinara, planinarskog vodiča, markacista i zaštitara prirode, od obnove markacija i staza na „njegovoj” Svilaji i oko nje.

U rano praznično jutro okupilo se nas dvadesetak ispred Doma na Orlovim stinama. U dobrom raspoloženju podjela po grupama, uzimanje alata, pinela, kantica boje i pokret. Grupa s Davorom će put Plišivice i Zelovskih gaja, Mara, Tatjana, Ivica i Ante će put Mačkule i oko Orlovih stina, a mi najbrojniji predvođeni Zoranom kroz Badnje do raskršća sa Šumskim putom. Za pripremu ručka pobrinula se Jadra, a njoj su se kasnije pridružili Mara, Tatjana, Ivica i Ante. Trebalo je spremiti peku i uštipke za dvadeset gladnih markacista po završetku akcije.

I dok su planinari ispred nas neumorno krčili zarasle staze ili kako naš Mirko kaže „plašili poskoke”, planinarke su s kanticama boje i kistovima u ruci crtale crveno bijele krugove, crvene linije…. Bilo je tu pojasnih, dvostruko pojasnih i okruglih markacija, ravnih crvenih linija, no iznad svega bilo je smijeha, veselja i volje da se staze urede na najbolji mogući način.

„Ne tu, tu se ne vidi, crtaj ovdje, ta se neće vidjeti, smanji, ne trackaj, bijela ti je uska, daj popravi, tu preskoči jer je višak, boj ti se cijedi, ajmo bržee …. „ odjekivalo je Svilajom.

Umjesto barba Boro hoćemo li ovdje jednu, čulo se: Zorane mi bi ovdje jednu okruglu, daj ovdje jednu pojasnu, ajmo ovdje može dvostruka pojasna…

I sve je bilo baš onako kako treba biti, a rezultat: obnovljene markacije i očišćena staza kroz Badnje, staza sa Zelova na Plišivicu, staza sa Zelova kroz Zelovske gaje do Doma, staza oko Orlovih stina i do Mačkule – ukupno oko 7,5 km staza. Svim ljubiteljima prirode koji koračaju ili će koračati ovim stazama crveno bijeli krugovi na sivom kamenu, pojasne crveno bijele linije, informativne table i natpisi jamčiti će sigurno kretanje.

Vremenska prognoza nam baš nije išla „ na ruku” jer se po nekim modelima očekivala kiša, nekoliko puta su se nad nama nadvijali prijeteći oblaci, no kao da nas je nebo na Borinu intervenciju odlučilo pustiti, pa je kiša počela upravo kada smo se nakon završene akcije približavali Domu.

Nakon uspješne akcije gladni markacisti sakrivši se u Domu od kišnih kapi „satrali” su ručak u rekordno kratkom vremenu. Prije povratka, „bacilo se još i na balota” za uspješan završetak dana.

I za kraj samo ćemo dodati – dragi naš Boro, prošla je tužna godina od tvog odlaska i dok ti planinariš, markiraš i krojiš obilaznice negdje gore u plavetnilu, čuvamo uspomenu na tebe uređujući tvoju Svilaju, Dom na orlovim stinama i naše planine. Počivaj u miru legendo planinarska!

U ime tvoje PD „Svilaja”

Stanka

U rano subotnje jutro, okupani suncem koje nas je počastilo nakon burne noći prepune kiše i grmljavine, a unatoč prijetnji lošom vremenskom prognozom za isti dan, optimistično smo se zaputili na Paklenicu s već ranije poznatog mjesta sastanka – parkinga Kauflanda. Već po dolasku na sastanak, iako svi vidno neispavani od uzbuđenja, očito je bilo da će to biti još jedan prekrasan i nadasve zabavan izlet, prepun pustolovina i učenja novih stvari.

Na putu do Starigrada Paklenice brojili smo s našim vodičima Davorom Blavorom i Antoniom čuke i s uzbuđenjem i napolitankama u rukama iščekivali kraj vožnje, dok je pak Hrvoje isprobavao najnovije delicije Kauflandove ponude. Nakon otprilike sat i 50 minuta vožnje, tijekom kojih smo izbrojili i ocijenili sve čuke, te otkrili koliki su naši vodiči zapravo gurmani (netko vitalca, netko „lešo“ kroasan), stigli smo na mjesto polaska.

Rođeni spremni, oko 09:00 sati krenuli smo zajedno u osvajanje novoga vrha. Ovaj put cilj je bio Crni vrh na 1115 m.n.v.

Put smo započeli na samom ulazu u NP Paklenica, kroz kanjon Velike Paklenice. Putem smo pratili pogledom svima poznati Anića kuk – stijenu visoku preko 300 metara, koja oduševljava penjače iz cijeloga svijeta već godinama. Diveći se istima zbog hrabrosti ili prije ludosti, nastavili smo naš put prema vrhu sve do Lukčeve pećine. Uspon je bio strm i izazovan, no odmor pored pećine nas je okrijepio, a pogled na kartu i izravnavanje izohipsa dao nam snagu za nastavak uspona.

Iduća točka našeg uspona bila su Mirila, pogrebna spomen obilježja nastajala od 17. do 20. st., koja su predstavljala mjesta na kojima su se nosači pokojnika odmarali na putu od njegove kuće do groblja, a koja su znala biti i kilometrima udaljena od kuća, te bi isti stavljali kamena obilježja na uzglavlje i podnožje pokojnika dok bi se odmarali i time im odali počast. Ostaci se vide i dan danas i važan su spomenik toga doba.

Razgledavanje nam je dalo priliku da pogledamo i kartu i odlučimo koji je idući smjer kretanja. Moral ekipe blago je pao, umor se počeo pokazivati, no nismo odustajali i odlučili smo da moramo izdržati do Močila.

Na putu dotamo pokazali su nam se prekrasni grimizni kaćuni, narcisi, ali i sivi oblaci koji su brzo prilazili i nadvili se nad nas. Stoga smo donijeli odluku da nastavljamo put prema Crnome vrhu, no ukoliko kiša učini svoje, prepriječit ćemo put i ići pravo do planinarskog doma. Reći ćemo da smo svi bili oduševljeni ovom idejom.

Na putu prema vrhu, kiša je počela padati, tlo je bilo rahlo i sklisko, no kabanice i dobri potplati spasili su nas vode i blata, a još više topla riječ i podrška jednih drugima. Oko 14:30 sati napokon smo se popeli na Crni vrh, gdje su nas naši vodiči poučavali triangulaciji, unatoč golemoj količini željeza, koja se nalazi na vrhu i kvari svaki izračun.

Neopisivo zadovoljstvo, ali i vrijeme za silazak u dom. Još veće zadovoljstvo i sreću osjetili smo spuštajući se kroz listopadne šume, prekrasno zelenilo, slušajući žuborenje brzaca i cvrkut ptica, a i sunce nam se vratilo. Pričanje gluposti na vrhuncu, a sreća nikad veća.

Oko 18:15 sati izbili smo u planinarski dom gdje smo se osvježili i večerali. Neki su uživali u grahu s kobasicama koje je pripremila domaćica doma, dok su drugi pripremali roštilj, uz majstorske vještine naše Gite, sada već službene roštilj majstorice škole. Kuhinja i kamin orili su zvucima gitare i mandoline, a vatra je opet postala središte okupljanja našeg izleta, gdje se sviralo, pjevalo, jelo i pilo, sklapalo prijateljstva, učile nove riječi (kojih je bilo previše za ovaj izvještaj) i nove pjesme do kasnih noćnih sati.

Ujutro po buđenju, nakon doručka, kave i gimnasticiranja, oprostili smo se od domaćina doma i uputili se kanjonom Velike Paklenice do mjesta gdje smo započeli našu pustolovinu. Putem smo uz žubor rijeke sišli na Anića luku gdje smo kratko uživali u veličanstvenosti pogleda, a potom smo se spustili do ulaza u NP, a zatim i do samoga mjesta i plaže.

Na plaži smo učili napraviti improvizirana nosila od usječenog granja (tijekom procesa nije nastradalo nijedno stablo Paklenice) i užadi koju imamo, prvu pomoć u praksi – reanimaciju, brzi trauma pregled i imobilizaciju, gdje su se školarci pokazali kao odlični učenici koji su u svega dva sata usvojili osnovna znanja iz navedenih područja (prema mjerilima instruktora s ocjenom 5)! Nakon učenja, more se pokazalo kao idealno osvježenje.

Završili smo izlet „ićem i pićem“ u lokalnom restoranu, a potom smo se zaputili busom natrag u Sinj. Vožnja se činila puno kraćom nego dan ranije, uz smijeh, kavu, opet napolitanku i doživljaje i igre iz djetinjstva na koje su nas podsjetile naše Iva i Dada.

Po dolasku kod sinjskog Kauflanda, društvo se razbježalo, neki svojim kućama, a neki u kovanje novih druženja.

Jedini nedostatak – manjak ananasa i višak krpelja.

Izvidnica

Klek – Platak – Skadarski vrh

Pravi ljetni dan sredinom travanja izranjao je iz noći kada se družina od pedesetak Svilajinih planinara otisnula prema Ogulinu kako bi slavljeničkim usponom na Klek i naše planinarsko društvo obilježilo 150. obljetnicu organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.

I dok nas „plamene zore bude iz sna” stižemo u Knin na nezaobilaznu pauzu za kupnju bureka, peciva i kruha, a potom nastavak puta. Priroda se ove godine rano probudila nudeći nam pregršt šarenila, boja i mirisa. Vožnju kratimo pokušavajući uhvatiti zelenu nit Zrmanje, prisjećajući se studentskih putovanja makadamskom cestom, nekadašnjom Viva Militare II.

Pogled na prugu i željezničku stanicu Zrmanja potiče razgovor o budućem izletu na Poštak i ponovnoj posjeti Kamenoj galeriji, pa kroz priču i ne opazismo da smo već u skutima Velebita. Vozeći se prostranom udolinom kroz srednjovjekovnu župu Otuču, napuštamo Gračac i uz jezero Štikadu nastavljamo prema Svetom Roku, Otočcu, Janču, te nakon četiri sata vožnje stižemo u Ogulin.

Slikoviti gradić između Like i Gorskog kotara privlači ljepotom i bogatom povijesti. Zaustavljamo se u središtu grada pokraj frankopanske utvrde iz 16. stoljeća. Danas je u utvrdi Zavičajni muzej Ogulin u kojem je smještena alpinistička zbirka, pa ne propuštamo priliku za obilazak muzeja i utiskivanje žiga u knjižicu Hrvatske planinarske obilaznice.

U centru Ogulina je i 50 metara dubok Đulin ponor, poznat i kao Legendgrad iz bajke Ivane Brlić Mažuranić gdje vila Kosjenka sreće Regoča. I dok se Đula, kći gradskog kapetana kako predaja kaže zbog nesretne ljubavi bacila u ovaj ponor, inače jedan od ulaza u špiljski sustav Đula – Medvednica, mi zbog ljubavi prema planinarenju nastavljamo prema Bjelskom, početnoj točki današnjeg uspona na Klek.

„Kamena glava” koja strši iz planine toliko je dominantna iznad Ogulina i doline rijeke Dobre, da izaziva strahopoštovanje, a dva manja stjenovita vrha koji se ističu malo dalje izgledaju kao noge potičući od davnina stvaranje brojnih legendi o „divu koji spava”.

Legende i dilemu da li je Klek bio nestašni slavenski bog koji se udvarao Perunovoj ženi ili se zaratio s bogom Volosom koji ga je okamenio ostavljamo narodnoj predaji, a mi se vozimo između brojnih parkiranih automobila na cesti prema Bjelskom.

Potpuno je jasno da će na stazi prema vrhu i vršnoj stijeni danas vrvjeti od ljudi. Veliki broj planinara i planinarskih društava pohrlio je usponom na Veliki Klek (1182m) obilježiti obljentnicu događaja iz davne 1874. godine kada je u Ogulinu profesor Johannes Frischuf iz Graza predložio Budi Budisavljeviću i Vladimiru Mažuraniću da se u Hrvatskoj osnuje planinarska organizacija.

Sto pedeset godina kasnije i mi u sklopu proslave krećemo prema vrhu.

Planinarska staza vodi nas preko travnjaka u bukovu šumu. Zbog gužve u oba smjera lagano koračamo dok isprepletena debla bukvi s „nogama” u debelim slojevima lišća i „rukama” koje streme nebu dodaju dozu mističnosti. Na 1000 m dočekuje nas crveni trokut s natpisom „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica”.

Uz legendu o vješticama i mračnim silama stižemo do Doma, pa iako nas dočekuju „Ban Jelačić”, vještice i okrjepa, zbog prevelike gužve pokušavamo nastaviti odmah prema vrhu do same stijene koju smo s respektom gledali iz daljine. Na uskoj planinskoj stazi srećemo i jednu ljamu. Uspon na stijenu prilično je strm, a do njega vode stube, užad i sajle. S obzirom da se na ovom dijelu penjemo jedan po jedan zbog velikog broja planinara, naizmjenični uspon i silazak reguliraju članovi HGSS.

Uz nova planinarska poznanstva, razgovore i šalu sat vremena čekanja je brzo prošao i nastavljamo naš uspon.

Konačno stižemo na vrh i uživamo u prekrasnom pogledu. Sunčan dan otvara vidike na Klečicu, Bjelolasicu, Risnjak, Ogulin i okolicu.

Kratko zadržavanje za obaveznu fotografiju, a potom silazak u Bjelsko istom stazom. A u Bjelskom domaćini su pripremili zajednički ručak, pa uz dobru spizu, piće, tradicionalne slatkiše ovog kraja i veselu glazbu, planinare nije trebalo nagovarati na ples.

Napuštamo zabavu i veselo društvo u Bjelskom i vozimo se prema Platku gdje ćemo noćiti u Velikom domu Platak.

Nakon rasporeda po sobama i ukusne večere uslijedila je partija balota. Bio je meč za pamćenje u kojem su se brzinom munje mijenjale muške ekipe svilajaca svih dobnih skupina na veliku radost i smijeh publike s terase doma. Rezultati nam nisu u cijelosti poznati jer smo se uputili na spavanje.

Nedjelju smo započeli obilnim doručkom u Domu na Platku nakon kojega je slijedio sat vožnje do Skrada. U srcu Gorskog kotara čarobno je izletište Vražji prolaz, no nažalost zatvoreno zbog posljedica nevremena, pa je naš cilj Skadarski vrh (1044m). Šetnju započinjemo na parkiralištu nasuprot benzinske pumpe. Uz crkvu Svetog Antuna Padovanskog uspinjemo se prema Velikom Seocu. Prolazeći pokraj uređenih kuća s dvorištima prepunim magnolijama, ružama i ukrasnim biljem shvaćamo da turizam ovdje čini okosnicu egzistencije. I dok sunce nemilosrdno prži, stazom prepunom žutih maslačaka stižemo do izvora Dobre. Hladna izvorska voda pruža željeno osvježenje dok gusta bukova šuma nudi zaštitu od sunca. Strmi uspon olakšavalo je šuštanje lišća pod gojzericama. Uz ljepotu planinskog cvijeća i neprestan cvrkut ptica stigli smo do kapelice Marijina uznesenja pod nebo na proplanku pod vršnom točkom, a potom nakon tri minute laganog uspona i na sam vrh.

I kako to već biva, namještanje za zajedničku fotografiju, žigovi u knjižici planinarske obilaznice i odlazak na pet minuta udaljeni vidikovac. U daljini Risnjak i Snježnik, na drugoj strani Mrkopalj, Platak, a negdje u ambisu vijuga Lujzijana.

Ljepota, tišina, mir. Povratak.

Priroda nam je tog sunčanog vikenda podarila zelena prostranstva uokvirena plavetnilom neba i šarenilom cvijeća.

Još jedan nezaboravan izlet je iza nas.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Bio je to dan koji obećava, mi školarci se danas penjemo na vrh Hrvatske! Okupili smo se na našem uobičajenom mjestu, ispred Kauflanda u 6:45. Provjerili smo još jednom imamo li svi sve potrebno za dvodnevni izlet, da se ne bi morali vraćati po jedan zaboravljeni odjevni predmet. Pričvrstili smo vreće za spavanje na ruksake, iste ugurali u auta te se uputili do polazne točke.

Na putu do odredišta, našem vodiču Hrvoju je auto odlučilo da ipak ne želi dalje s nama, pa smo bili primorani stati na kratko i preraspodijeliti se po autima. Početna točka uspona bila je iz naselja Glavaš, pokraj Kijeva. Zaputili smo se do istoimene utvrde na 500 m/nv, gdje smo kratko odmorili i pričekali ostatak školaraca. Provjerili smo na karti gdje se točno nalazimo, koliki nas uspon čeka i kakav će biti teren. Unaprijed smo odredili naše prvo odmorište.
Nakon 500 metara uspona, došli smo do malog izvora hladne pitke vode. Napunili smo boce svježom vodom i spremni krenuli dalje. Dok smo se uspinjali „vrludavom“ stazom, hodali smo umjerenim tempom, jer nam ruksaci nisu dopuštali brži.
Već pomalo gladni, ugledali smo sljedeće mjesto za odmor. Sklonište Martinova košara, na travnatoj ravnici na 1300 m/nv. Okruženi suhozidom i cvijećem pogled nam se zadržao na ozbiljno naoružanje našeg vodiča. Iz nelagode od pogleda na nepalski nož izvukle su nas domaće „granola“ pločice, koje je spremila naša Gita. S novim slojem zaštitnog faktora i novo dobivenom snagom, uputili smo se dalje u osvajanje. Putem smo naučili od našeg vodiča Davora da se cvijet „wow“ plave boje zapravo zove encian.
Uspon postaje teži, a sunčeva toplina sve jača. S teretom na leđima hodali smo sporo kao magarčići. Onda smo osjetili olakšanje. Vjetar s Dinare pogurao nas je dalje. Kratko smo predahnuli u suhoj bukovoj šumi, a pogled se zadržavao na stijene preko puta koje su izgledale kao da su „vanzemaljci igrali tetris“ – citiramo našeg vodiča Antonia.
Ispred nas je bio završni dio uspona. Znali smo da smo blizu, da je potrebno još samo 10 minuta.
Put nam je pred sami vrh prepriječio poskok. Okrenuo se da ga slikamo, zatim nestao u suhoj travi. Kroz šumu bonsai borova probili smo se do krova Hrvatske. Osvojili smo Sinjal (1831m/nv)!
Sretni i zadovoljni, kao da nije iza nas bio težak i iscrpljujući uspon, pojeli smo zasluženu marendu i odmorili. Slijedila je stvarna verzija igre „Fruit ninja“ s već spomenutim nožem. U procesu je stradao ananas. Nakon zajedničkog slikanja, čekao nas je spust do prenoćišta.
Spust je bio sklizak i strm. Kratko smo odmorili na pola puta do planinarske kuće u planinarskom skloništu Zlatko Prgin. Tamo smo upoznali vodičku iz Planinarskog društva Sv. Mihovil, malo popričali i shvatili koliko smo zapravo sretni u našoj školici. Netom prije doma, hodali smo predivnim krajolikom koji je izgledao kao iz filma. Velika prostranstva, brdašca s tu i tamo kojim stabalcem i kamenom. Samo su falili bizoni.
Uzeli smo kratki predah kod „dinarskog poljupca“ gdje naša Iva nije krila iskreno oduševljenje.
Početak prekrasne bukove šume, označavao je da smo pred samim vratima Planinarske kuće Brezovac (1050m/nv).
Dočekali su nas nasmijani domaćini. Nakon kratkog upoznavanja, otišli smo u spavaonice i rasporedili se po krevetima. U jednoj sobi je bilo točno devet kreveta za nas devet cura.
Shvatili smo da će nam noćenje biti vrlo ugodno. Udobni kreveti s velikim jastucima, deke i pristojan toalet. Na katu ispod imali smo kuhinju i blagovaonu.
Nedugo nakon, okupili smo se svi oko vatre i gledali našeg šefa kuhinje, Gitu, kako nam sprema najbolji obrok u životu. Navalili smo na hranu i počeli se opuštat uz zvukove drombulje, gitare i zvonkih glasova našeg vodiča Davora, Ivana i Ive. Zabava je potrajala dugo u noć, no to nas nije spriječilo da se sljedeće jutro probudimo svi u isto vrijeme, oko 6:30.
Pospano smo se presvukli i spakirali, zatim sišli iz spavaonica ispred kuće da se zahvalimo i pozdravimo s domaćinima.
Nedaleko od planinarske kuće, u srcu „matrix“ šume, rasporedili smo se po grupama i radili bivke. Nakon izgradnje, naučili smo nove čvorove, te ponovili stare. Uz pomoć karte i azimuta, pronašli smo put iz bukove šume i došli do prve markacije koja nam je pokazala stazu za povratak. Većina puta se protezala kroz borovu šumu. Prateći markacije, naišli smo na jednog letargičnog sljepića i nastavili hodati do kraja šume gdje smo izbili na makadamski put.
Dan je bio lijep, ali veoma vruć. Ostatak staze zahtijevao je više koncentracije radi slabije vidljivih markacija. Napokon smo ugledali kuće i naše posljednje odredište, naselje Mirkovići.
Umorni, bacili smo ruksake na pod i legli na travu ispod stabla u debeli hlad.
Čekao nas je put natrag u Sinj. Crveni i sretni, u autu smo razmjenjivali doživljaje s izleta.

Složili smo se verbalno, a i neverbalno da je ovo možda bio jedan od najboljih izleta. Planinarenje je prvo užitak, zatim sve ostalo, a vikend od 13. do 14. travnja bio je upravo to – čisti užitak!

Izvidnica