Kako su proljetni dani dugi, nismo žurili, odlučili smo što više vremena provesti u planini i uživati u svakom trenutku, upoznati Mosor što dublje i detaljnije kako njegovu divlju / surovu isto tako njegovu pitomu i blagu stranu. Sama riječ ”Mosor” je složenica od ilirske riječi mol (brdo) i sor (izvor) što bi dakle u slobodnom prijevodu značilo brdo-izvor. Sa velikom znatiželjom i iščekivanju jedva smo dočekali 06.04.2024. subotnje jutro da krenemo u još jednu jednodnevnu uzbudljivu avanturu. Okupili smo se prema dogovoru u Sinju na parkingu kod Kauflanda u 06:45h. Iako svi pospani, ali nasmijani jedva smo čekali da krenemo. Raspodijelili smo se se po automobilima i krenuli za Sitno Gornje u 07:00h. Stigli smo na polazno mjesto oko 08:00h, gdje smo sa vodičima ponovili naučeno gradivo te smo u 08:30h krenuli prema P.D. Umberto Girometta (864m). Planinska staza je dobro markirana, koja se na početku strmije uspinje i vijuga po kamenjaru prošaranom travom s mnogo planinskog cvijeća. Staza dalje nastavlja nešto polegnutija do putokaza na raskrižju, zatim mi desno idemo prema domu. Dom je dobio ime po prof. Umbertu Giromettu (1883.-1939.) koji je bio splitski planinar, speleolog, profesor i istraživač. Ispred doma smo napravili kratku pauzu od 15 minuta te smo u 09:30h krenuli prema Velikom Kablu. Dan je bio jako sunčan uz malo vjetra i sparine iznad mora. Uspon je trajao oko 2h. Veliki Kabel je najviši vrh Mosora (1339m) prepoznatljiv po velikome drvenome križu koji je postavljen na njemu. Nekoliko metara od križa se nalazi žig na kamenu te metalna kutija sa upisnom knjigom. Sa vrha se pruža lijepi pogled na obalu, otoke i okolne planinske vrhove. Nakon pauze i razmjene dojmova odlučili smo da zabilježimo taj nezaboravni trenutak zajedničkim slikanjem ispred križa. Zatim smo krenuli grebenom prema Ljubirni (1331m) i planinarskome skloništvu Vickov stup (1325m) – to je metalni desetorokutni stup promjera 2m. Put je bio dobro označen, ali dosta težak te je zahtijevalo dobro snalaženje i kretanje po kamenjaru. Nakon male pauze krenili smo natrag prema domu. Nakon 1 i 40h sišli smo do doma u dobrom raspoloženju. Dobro se odmorili te ponovili stare i naučili nove čvorove, zatim smo imali prezentaciju od strane vodiča o obaveznoj planinarskoj opremi koju moramo imati u ruksaku prilikom planinarenja. Nakon predavanja odlučili smo krenuti prema polaznoj točci. U dobrom raspoloženju i osmijehu vrlo brzo smo se spustili, gdje smo svi bili istomišljenici da jedva čekamo sljedeći izlet te s tom mišlju krenili smo kućama.
Za izlet smo jednoglasno izabrali subotu jer je za nedjelju najavljena kiša i moguć snijeg u gorju. Okupili smo se u 7 ujutro na parkiralištu ispred Kauflanda i ušli u automobile prema dogovorenom rasporedu sjedenja. Uputili smo se starom cestom prema Cisti Velikoj u kojoj se nalazi Nekropola Crljivica. Predahnuli smo na svježem jutarnjem zraku. Vrijeme je bilo sunčano i toplo uz ponešto jutarnje rose na travi u kojoj smo okupali cipele na putu do stećaka i bunara. Vodiči su ukratko rekli o znakovima na stećcima i njihovom značaju. Nastavili smo putovanje do Gornjih Brela koja broje oko 150 stalnih stanovnika, a nalaze se gotovo u cijelosti unutar Parka prirode Biokovo. Automobile smo parkirali u naselju Subotišće. U 8:50 smo započeli naš uspon prema vrhu. Prvi dio puta je bio bez većih strmina i u ugodnoj poluhladovini. Velik dio puta označen je markacijama. Poučna staza „Putovima drevne Berulije“ od Subotišća do crkve sv. Nikole duga je 2700 metara. Sastoji se od ukupno 9 tabli. Bizantski car Porfirogenet je zapisao kako se na ovom području nalazila Berulija, jedan od četiri utvrđena grada stare Paganije. To je prvi pisani spomenik Breljana. Berulija danas nosi naziv Park prirode Biokovo. Na putu smo vidjeli crkvu Gospe od Zdravlja iz prijelaza sa 17. na 18. stoljeće. Staza je djelomično obrasla. Kraj crkvice se vidjelo granje poslagano nakon čišćenja. Crkva je upisana u registar spomenika kulture i čeka svoju obnovu. Pjesnik Petar Gudelj ispisao je apel za obnovu crkve. Put nas vodi rubnim naseljem Gornja Mala. S Tomaševog guvna je vidikovac na cijelo naselje koje je danas većinski iseljeno. Pjesma kaže da je služilo za vršidbu žita. Mimoilazimo bunar Lokvanj oko kojeg su visoki i vitki jablani, Smrtova i Ilijina kamenica za vodu, kao i gorostasno stoljetno stablo hrasta. Iz naselja put vodi prema planini. Dolazimo do table Gorčina. Lokalitet nosi naziv po bajamu gorčuši. Od njega se radi kvalitetan i aromatičan liker. Poznata je ponosna Breljanska uzrečica: „Iz Brela sam, e pa šta?“ za svaku rodnu godinu bajama i višnje maraske. Slijede brežuljak Gomila, vrela žive vode i najljepši središnji vidikovac Čelo. Zatim Klešići, staro neistraženo naselje smješteno na kamenim liticama. Ispod naselja je zatrpan bunar za kojega kažu da je dubok 8 metara. Svjedok je podzemnog vrela Gogolj u uvali Vruja. Gudelj u pjesmi spominje brojne orlove i jastrebove kao posjetitelje Klešića. Nastavljamo uspon i nailazimo na gomilu kamenja s lijeve strane gdje je nekoć bio kamenolom. Kamenje danas stoji poput spomenika na davna vremena. Dolazimo do bunara Vodice. On je muzejski eksponat na otvorenom, a slovi kao vrelo života. Gudelj nam u pjesmi piše o svim prolaznicima i životinjama koje je bunar iz Brela pojio. Vidikovac Mrkore je nadvišen okomitim liticama nazvanima Crvene stine. U Crvenim stinama je Vilina špilja. Legenda kaže da su u špilji živjele vile. Špilja ima ulazna vrata, prozorčić i prostoriju poput dnevnog boravka. Pretposljednji dio drevne staze Berulije je Dubrava. To je područje velike hladovine i nepregledne hrastove šume. Nekoć su tu bili vinogradi i višnja maraska i sokoluša. Pretposljednja tabla je Dubrava. To je jezero crne borove šume. U pjesmi Gudelj spominje orlove na tom području. Nastavili smo uspon kroz šumsku hladovinu i oko 10 sati učinili prvu veću pauzu kraj crkve sv. Nikole. Ondje je zadnja tabla o Svetom Nikoli iz Brela. Crkva se nalazi na brdašcu Pivorac na visini od 572 metra nadmorske visine. Ondje smo osjetili prvu hladnoću zbog naleta bure. Do crkve vode niska drvena vrata, a oko nje se nalazi groblje. Crkvica je sagrađena u 14. stoljeću i nosi ime donedavnog stoljetnog zaštitnika Brela. Nedavno je obnovljena i zaštićena kao kulturno dobro. Crkva je ujedno i
vidikovac. S uzvisine na kojoj se nalazi pružaju se predivni pogledi na okolne nizine, gorja i planine. Vidi se morska pučina sve do otoka Brača i Hvara. Svi smo predahnuli, pojeli užinu i fotografirali se za uspomenu. Drugi dio puta nastavili smo uspon istočno prema izletištu Bukovac. Staza je markirana, ali markacije je potrebno obnoviti. Put prolazi kroz borovu šumu, a nakon nje izlazi na sipar ispod same stijene Ražnja. Prolazili smo u koloni, polako i oprezno, bez većeg razdvajanja da smanjimo rizik od proklizavanja. Od crkve sv. Nikole do izvora, potrebno je 30 minuta uspona. Ondje smo se napili vode i nalili zalihe za daljnji put. Izletište Bukovac je lovačko-planinarska kuća čiji se ključ nalazi u mjestu Donja Brela u HPD Pozjata. Nalazi se na visini od 1030 metara. To je malena zidana prizemnica na SZ dijelu Biokova. U kući ima plinsko kuhalo, električna energija za svjetlo iz solarnih ćelija i cisterna s vodom. Kraj kuće su klupa i drvarnica. Odmorili smo se na ledini gdje smo imali priliku vidjeti kako su veprovi razrovali travnjak u okolici kuće. Na Biokovu žive divokoze i veprovi, ali ih nismo imali priliku vidjeti. Vidjeli smo pri usponu veliki primjerak kadulje i nekoliko vrsta cvijeća. Uživali smo na suncu ispred kuće, a u kuću nismo ulazili. Do kuće smo došli oko 12 sati. Imali smo ručak. Neki su spremili ukusne kolače, ponijeli jagode, sendviče, pločice. Okrijepili smo se čajem i izvorskom vodom. Treći dio puta smo išli do samog vrha. Od planinarske kuće nastavili smo uspon markiranom stazom do prijevoja. Skrenuli smo desno i nastavili uspon po nemarkiranoj stazi do vrha Bukovac. Put je vodio kroz rijetku borovu šumu, po travnatom terenu. Staza je ugažena. Posljednih 100 metara je stjenovito i strmo. Uspješno smo savladali sve dijelove puta i oko 2 sata smo bili na vrhu od 1236 metara gdje smo uslikali zajedničku fotografiju. Na vrhu smo vidjeli obalu od Makarske do Omiša, otoke Brač, Hvar, Korčulu, Lastovo, poluotok Pelješac te dolinu okruženu vrhovima Veliki Šibenik, Sveti Ilija, Šćirovac i Bukovac. Silazak je bio vrlo brz, ali i naporan za koljena. Napravili smo jednu pauzu kraj planinarske kuće Bukovac gdje smo vježbali čvorove vodičku osmicu i osmicu s uplitanjem ili dvostruku osmicu. Ušli smo umorni u aute željni predaha. Uputili smo se prema Zadvarju i stigli u 17:50. Parkirali smo kraj vidikovca vodopada Gubavica koji se sastoji od dva slapa. Velika Gubavica ima pad slapa od 49 metara, a Mala Gubavica ima pad slapa od 9 metara. Nakon fotografiranja slapa, pješke smo se spustili niz cestu i ušli u Buffet San koji se može pohvaliti s kontinuitetom rada od 30 godina. Buffe trenutno vodi vlasnik druge generacije. Poznati su po čevapima koje sami proizvode i domaćoj janjetini iz Kaštelanske Zagore i Šibenskog zaleđa. Neki su kušali njihove delicije, dok je većina naručila piće i dijelila dojmove s izleta. Izvidnica: Ela Budimir-Bekan
Zbog nepovoljnog subotnjeg vremena te provedene ankete i dogovora, odlučeno je da školarci svoje prve korake u OPŠ naprave u nedjelju. Okupljanje je bilo u 08:00 na Kauflandovom parkingu. Nakon raspoređivanja po automobilima, krenuli smo prema Orlovim stinama preko Zelova. U planinarski dom smo stigli oko 08:40. Nakon jutarnje marende, čaja i kave, vodiči su nas podijelili u grupe po četvero školaraca. Uslijedila je kratka lekcija o usjeverivanju karte te o znakovima i simbolima na istoj. Toni je određen da bude izvidnica za početni dio puta, uz vodstvo prvog brka društva. U 09:15 smo krenuli prema Svilaji. Dan je bio idealan za planinarenje uz pokoji oblak i lagani sjeveroistočnjak (buru). Odlučeno je da uspon bude stazom kroz Badnje. Put kroz Jarebinjak je bio lagan uz mnoštvo procvjetalog šafrana. Vodič Brko je u hodu održao kratku lekciju o flori Svilaje i pokazao zavidno znanje. Uspon kroz Badnje je bio malo zahtjevniji zbog vlažnog tla pa se kolona razvukla, zbog čega je bilo potrebno raditi kratke pauze. Kroz Badnje dominira bukova šuma koja je djelomično stradala u požaru. Nakon izlaska iz Badnja, radimo prvu veću pauzu. Iz ruksaka se vadi voda i energetske pločice („cukar sa zrnjin“) te se čeka ostatak ekipe. Utvrđuje se pozicija na karti. Nakon odmora nastavljamo prema vrhu koji je sada već u vidokrugu. Naš najmlađi član Lucijan preuzima izvidnicu do vrha. Krajobraz prelazi iz šumskog u čisti krš. Uskoro nailazimo na križanje sa Šumskim putem te nastavljamo prema vrhu. Susrećemo planinare koji se već spuštaju s vrha. Krećući se južnom padinom, ponovno nailazimo na nekoliko bukvi. Završni uspon je zahtjevan, ali ne odustajemo i konačno se uspinjemo na Bat za nešto manje od 3 sata. S vrha su se lijepo vidjeli otoci, uključujući Vis, Sv. Andrija, Biševo te vrh Lastova. Od planina se vidi Biokovo, Mosor, vrhovi Kamešnice, Dinara (Troglav, Sinjal), Kijevski Bat, hrbat Svilaje te vrhovi u Bosni. Također i Peručko jezero. Predivan panoramski pogled na Cetinsku krajinu. Uslijedila je marenda te obavezno fotografiranje, kako grupno tako i pojedinačno, za što je zaslužan bio vodič Hrvoje. Vrh je bio dosta dobro posjećen. Nakon toga je uslijedila demonstracija vezanja uzlova od strane vodiča (osmica obična i dupla). Uz nekoliko ponavljanja uspjeli smo svladati prve uzlove ili kako kaže naš Brko – po domaći čvorove. Za povratak do planinarskog doma je odlučeno da dio ekipe ide preko Vršine te se spusti na Šumski put, dok su se ostali vratili stazom do križanja sa Šumskim putem i onda dalje istim. Izvidnicu su preuzeli Milanovići. Izazov je bio doći do vrha Vršine jer nema markacija. Uspon je bio na divlje ali uz male navigacije našega vodiča Antonia uspješno smo i to svladali.
Šumski put je bio blatnjav i sklizak od kiše koja je padala dan prije pa je trebalo biti oprezniji. Nakon izbijanja na makadamski put, uslijedila je 45-minutna šetnja do planinarskog doma. Po dolasku u dom oko 15:00, uslijedio je odmor, prepričavanje dojmova i željno iščekivanje ručka kojega su pripremile vrijedne ruke stare garde društva. Nakon punjenja želudaca, dobrovoljci su se javili za pripremanje sljedećeg izleta. Uz pozdrave, umorni ali zadovoljni i zahvalni za predivan dan i nova poznanstva, uputili smo se svojim kućama. Veselimo se sljedećem usponu i druženju!
Sjedim pred laptopom i „buljim” u bijeli papir ispred sebe. Pokušavam pisati izvještaj o ovogodišnjem Danu žena na Orlovim stinama, a čini mi se kao da sam tek nedavno napisala onaj prošlogodišnji.
Razmišljajući kako vrijeme leti, sjećam se prošlogodišnjeg pohoda iz Sinja preko Plišivice i Zelova do Orlovih stina, pa čak i onog od godinu prije novom markiranom stazom iz Potravlja do Orlovih stina. Bili su to događaji za pamćenje i prepričavanje, te ujedno i razlog zbog kojega smo sada već tradicionalni pohod od Ogorja preko Kapetanovića i Badnja do Planinarskog doma Orlove stine s nestrpljenjem očekivali.
Veselje nam je pomalo kvario pogled na vremensku prognozu. Po svim modelima očekivala nas je kišna i tmurna subota pa su se mnogi pitali hoće li se izlet uopće održati, a neki su i odustali.
No mi nismo željeli odustati.
Rano subotnje jutro donijelo je kišu, koja je povremeno rominjala, povremeno prestajala natjeravši nas na izmjenu plana, te se grupa od pedesetak planinara i planinarki naoružanih kišobranima i kabanicama ukrcala u autobus i umjesto ka Milešinama krenula ka Zelovu.
Naime, odlučeno je da se ide od Zelova do Doma Orlove stine, popne na Orlove stine i ako kiša dopusti vrati istim putem natrag na Zelovo.
Smijeh i veselje u autobusu razbijalo je sivilo dana i tjeralo kišne kapi s vjetrobranskog stakla.
Prolazimo Karakašicu i dok putujemo uz Miloševo jezero kroz sivu zavjesu u daljini naziru se tek djelići Dinare. Niski oblaci priječe pogled ka Troglavu, Maglajima, Vrdovu, a priroda kao da se dodatno uspavala ispod tmurnog neba.
Na sjevernoj granici Hrvaca, napuštamo državnu cestu koja nastavlja prema Vrlici i krećemo lijevim odvojkom put Zelova. Asfaltna cesta krivuda između hrastika i odmotavajući se poput sivog šala dovodi nas do napuštene zelovske škole.
Komentirajući po tko zna koji put besmislenost i nebrigu oko ove napuštene na pola srušene škole koja bi uz dogovor lokalnih zajednica i malo ulaganja mogla poslužiti kao učionica u prirodi brojnim školarcima, napuštamo autobus.
S lijeve strane sada gledamo Plišivicu, desno pogled seže do Gradine, a između njih se poput tepiha se prostire Zelovsko poljce.
Pripremajući se za pješačenje, mnoštvo šarenih ruksaka na planinarskim leđima u trenutku razbija monokromatski krajobraz. Veselo društvo lagano korača preteći markacije prema Zelovskim gajima.
U sjećanju nam je prošlogodišnji pohod kada smo ovuda koračali zadnju etapu fotografirajući tisuće ljubičastih šafrana. I tek što se upitasmo da li nas „čekaju” i ove godine pred nama se otvoriše livade prepune šafrana. Kakva ljepota u ovom sivom danu.
Prolazimo asfaltnom cestom između kuća. I dok stare kuće složene od klesanika svjedoče o petrografskoj strukturi planine i umijeću zelovskih meštara, šarene fasade novogradnji s cvjetnim okućnicama pričaju o novom dobu.
A mi promatrajući igru starog i novog napustismo asfalt i zakoračismo u Zelovske gaje. Prateći markacije hodamo između suhozida prolazeći niz ograda i dočića obrubljenih raznovrsnim drvećem. Najviše je hrasta, no vidimo i grab, jasen, klekovinu…
Od davnina su zelovljani poznati po izradi „drvene galanterije”. Bukare, balote, grablje, trovile, držala, vučije, maštela, kašike, frule, diple, lule, samari i ostali drveni asortiman u potrazi za kupcima prebacivani su na magarcima kroz Plišivicu, Lučane, Karagušu sve do sinjske pijace. Surovost ovog kraja i škrta zemlja otvrdnuše težačke dlanove i stvoriše samouke majstore, čiji se proizvodi i danas se traže, no većinom kao suvenir.
Laganim korakom uz pokoju kišnu kap uspinjemo se prema vidikovcu i makadamu. Sasa je pod težinom kišnih kapi zatvorila latice i prignula se ka zemlji. Zadivljeni njenom ljepotom i ne opazismo da smo stigli do vidikovca. Stol i klupe koje su postavili naši svilajci zovu na predah, no ovaj put nas podi na rubovima Svilaje ne časte pogledom na Dinaru i Perućko jezero. Umjesto Biokova i primorskih planina u obzoru razvučena maglena koprena.
Bez zadržavanja nastavljamo dalje na makadamsku cestu koja nas za kratko dovodi do Planinarskog doma Orlove stine.
Ulazimo u Dom, godi nam toplina prostora, pa kratku pauzu koristimo za kavu, čaj i poneku žesticu. S obzirom da je kiša prestala, odlučujemo se na šetnju oko Orlovih stina. Uzimamo za svaki slučaj kabanice i krećemo markiranom planinarskom stazom. Dok koračamo podno kamene gromade Orlovih stina, vrijeme nas odlučuje počastiti. Maglena zavjesa djelomično se raspršila, pa nam se kao na nekoj pokidanoj razglednici otvara pogled na Potravlje i Peruću. U jednom trenutku stidljivo provire sunčane zrake pretvarajući kišne kapi na granama stabala u pravu malu čaroliju.
Koračamo prema Mačkuli, no kiša je neumoljiva, zaustavlja nas i vraća natrag. Odlučujemo se na povratak s druge strane Orlovih stina. U trenu nestaje jezero Peruća pod maglenom zavjesom, a kiša pojačava. Pod kabanicama žurimo preko dočića do Šumskog puta. Promrzli i mokri vraćamo se u Dom.
Sušimo se i grijemo uz peć, a potom zauzimamo mjesta oko stolova u očekivanju ručka. Naši kuhar Jure i mali od kužine Boris pripremili su nam pašticadu i crni rižot, dok su naše planinarke pobrinule za slatke delicije.
Ukusnom spizom vraćamo izgubljene kalorije uz nezaobilazan smijeh i zafrkanciju. I dok pričamo o obilnom obroku, Petra iznosi rođendansku tortu. Nije pristojno damama otkrivati godine pa ćemo napisati da je Petra svjećice ugasila u trenu, a mi smo joj zapjevali, poželjeli sreću i zasladili se ukusnom tortom.
I za kraj naša vrijedna Ankica iz Ankicin slatki svijet pripremila nam je košaru prigodno ručno oslikanih medenjaka. Naš predsjednik Zoran uz pomoć Sare, Iris i Ankice podijelio nam je medenjake čestitajući Dan žena, a potom je uslijedila i zajednička fotografija.
Unatoč kiši koja je neprekidno padala, mi smo se odlično zabavili i u dobrom raspoloženju uputili se kućama.
Hvala organizatorima, kuharima i svima koji su ovaj tradicionalni Dan žena na Orlovim stinama učinili lijepim, uspješnim i posebnim.
Dok Perun vlada svemirom bdijući nad općim redom, neprijatelj mu Veles prkosi, te kradući vodu i stoku unosi nered. Ukrade Veles i Perunovu ženu Mokoš i sina Jarila i dođe vrijeme između ljeta i zime kada su dani sve kraći, a sunce gubi svoju snagu. I dok je Mokoš u posjedu Velesa traje zima.
No gromovnik Perun se ne predaje, udarajući protivnika gromovima i munjama preotme Mokoš i donesi proljeće.
Ako je „vjerovati” staroj slavenskoj mitologiji dva vikenda u veljači, kao i prve subote u ožujku udarao je Perun na Velesa gromovima, munjama i kišom, tjerajući nas da dva puta odgodimo ovaj planinarski izlet. Konačno, prve nedjelje u ožujku dozvoliše gospodari svemira da se dvadeset svilajaca uputi na brdo Perun.
Perun ili Poljička planina mali je masiv koji dijeli Srednja poljica od Primorskih poljica. Proteže se između Mosora i mora, od rijeke Žrnovnice do ušća Cetine kod Omiša u dužini od 17 km, nazivaju ga Poljička planina jer u cijelosti pripada Poljicima. Vrh iznad Žrnovnice je Perun, pa je ova planina poznata i po nazivu Perun.
Rano jutro neradnog dana, rijetki automobili na cesti i vrlo brzo stižemo u Stobreč. Dok dio naše grupe nastavlja preko Žrnovnice do Vilara, mi nastavljamo vožnju do Gornjih Jesenica. Plan je naime, da se na Perun popnemo poučnom stazom iz kanjona Vilar, te šetnjom po vršnom grebenu dođemo do Jesenica, gdje ćemo ostaviti svilajin kombi koji će vozače osobnih automobila prebaciti do Vilara, kako bi nas kasnije „pokupili” na Jadranskoj magistrali u mjestu Jesenice.
Ostavljamo kombi u Gornjim Jesenicama, zbijenom naselju krškog područja smještenog uz planinsku kosu i s drugim se vozilom vozimo zavojitom cestom ispod Poljičke planine ka Vilaru. Uz cestu između Žrnovnice i Srinjina parkiramo automobil. Pripremajući se za uspon ugledasmo našu grupu na pola serpentinske staze koja vodi na Perun. Krećemo za njima shvaćajući zašto je po mnogima ovo jedna od najljepših staza ka Perunu. Dok nas prati miris mediteranskog raslinja uživano u vizurama. Kao da je jedan pogled dovoljan da obuhvati Mosor od Klisa do Srinjina. Dok „ koltrina” od oblaka zaklanja vrhove, na južnim padinama sunčaju se Sitno Gornje i Zvjezdano selo Mosor, a dolje duboko vijuga cesta od Vilara ka Srinjinama, Tugarima, Gatima, Omišu….
Izlazimo na greben i nastavljamo prema Perunu (441m) ili vrhu Perunskom. Vrh se nalazi na kraju Poljičke planine. U čast zaštitnika Poljica Sv.Jure na Vrhu je crkvica Svetog Jure vjerojatno sagrađena prije desetog stoljeća kamenom građom s obližnje ilirske gradine.
Dok na mobitelima gledamo poslanu nam zajedničku fotografiju naših članova s Vrha, ka Vrhu se uspinje kolona od 50-tak planinara.
Kasnije ćemo od naših članova saznati da se radi o školskom izletu OPŠ naših prijatelja PK Gojzerice iz Splita.
Mi pridošli iz Jesenica, odlučujemo ovaj put preskočiti vrh Perun, pričekati našu grupu i nastaviti dalje grebenom, istovremeno donoseći odluku o povratku na ovo čarobno mjesto i uživanju u prizorima zalaska sunca u smiraj ljetnog dana.
„Putovanje” u ljetni suton prekida zvuk koraka u ranom proljeću po kamenitoj zaravni od Svetog Jure na Perunskom prema Svetom Juri na Vršini (Gornja Podstrana). Vršnim grebenom hodamo oko 4 km dugom planinarskom stazom prema crkvi Svetog Jure na Vršini. Prolazimo sjevernim podnožjem prapovijesne velike gradine Obloženica, u prošlosti najvjerojatnije sa svjetovnom funkcijom (pastirska nastamba), smještene uz vrh Perunić (448m), te nastavljamo uz najviši vrh Križ (533m). Staza je ugodna za hodanje dopuštajući uživanje u izuzetnim panoramskim vidicima. Prekrasni kadrovi od Podstrane, Stobreča, Splita, Kaštelanskog zaljeva do Drvenika, Šolte, Brača pod bjelinom oblaka uokvireni plavetnilom neba i mora „mame” nas na fotografiranje. „Udaraju” se selfiji, mole se kolege za još jednu fotografiju, bilo pojedinačnu ili grupnu. Uživanje u pogledu i trenutku koje je vrijedno zabilježiti.
No pred nama je još uvijek zahtjevni dio „Trans Peruna”, a i vrijeme za okrijepu, pa žurimo dalje i stižemo do crkvice Svetog Jure na Vršini. Unutrašnjost rano romaničke crkve upućuje da je sagrađena u 9. ili 10. stoljeću na putu iz Srednjih Poljica u Primorska Poljica uz prapovijesnu gradinu Vilanjski grad. Ostaci ove gradine nalaze se na uzvisini udaljenoj oko 400 m od crkve Sv Jure na Vršini. Položaj gradine i orijentacija njezinih najmasovnijih djelova navode na zaključak da je njena funkcija mogla biti razgraničenje pastirske domene između ilirskih plemena – podstranskih Pituntina i jeseničkih Narestina.
Na Vršini radimo pauzu za odmor, marendu i neizostavno fotografiranje. Podno strmih litica Vršine logitudinalni niz stoljetnih kamenih kuća Gornje Podstrane poput čuvara povijesti prkosi modernoj „morskoj” Podstrani s brojnim vilama i novogradnjama podno starog naselja.
Hladan vjetar s Mosora ili s mora požuruje nas na nastavak puta. Nastavljamo markiranom stazom do jedan kilometar udaljene Pišćenice, velike kamene gomile na oko 480 m.Sa svih strana nasuta kamenjem ova gomila široka je oko 30, a visoka oko 7 metara. Podzidi s južne strane i pronađeni ulomci ilirsko – rimske keramike upućuju na grobišni i kultni karakter ove gomile, no nije isključena ni njena strateška uloga.
Od Pišćenice prema Jesenicama u dužini od cca 2 km krećemo slabije prohodnom stazom, prožetom brojnim škrapama . Ovaj dio prolazimo s maksimalnim oprezom, gotovo poskakujući s kamena na kamen. Izlaskom na kamenitu zaravan pred nama se ističu Omiška Dinara i vrh Šatorica, te Biokovo u pozadini. Mosor s putujućim oblacima nam je s lijeve strane, a pogled na more i otoke s desna.
Na ovom dijelu se priroda poigrala kamenom tvoreći razne skulpture, pa uz malo mašte može se vidjeti panda, ovca, pas, slomljeno srce….
Prelazimo na južnu padinu i silazimo nezahtjevnom stazom prema Jesenicama. Vizure su sada drugačije, pogled je usmjeren na more, u obzoru flota mini kruzera krilskih brodara odmara u mandraču, preko „puta” Brač, a u daljini preko Dugog Rata, konture omiškog primorja.
Putem uz bogatstvo divljih šparoga, procvjetalog ružmarina i podloge od borovih iglica stižemo do Gornjih Jesenica. Stara crkva na kojoj sat pokazuje točno vrijeme svjedoči da ovdje ipak ima života, unatoč napuštenim i srušenim starim kućama.
I dok vozači kombijem odlaze do Vilara po automobile, mi nastavljamo do magistrale. Hodamo uskom asfaltnom cestom, uz kuće s terasama i vrtovima ukrašenim procvjetalim cvijećem raznih boja, stablima prepunim limuna, palmama… Početak je ožujka, a ovdje je sve u cvatu komentiramo dok se približavamo magistrali.
Dok čekamo prijevoz, u neuspješnoj potrazi za šalicom kave, stižu nam naši vozači s automobilima. Krećemo prema Sinju prepuni dojmova o brojnim prirodnim i kulturno – povijesnim znamenitostima, od ilirskih obrednih gomila do srednjovjekovnih crkvica na mitskom Perunu.
Ipak prije povratka kućama popili smo zasluženo piće u Strožancu, još se jednom osvrnuvši na Perun, zahvalni što nas je danas odlučio ugostiti bez kiše, gromova i munja prekinuvši borbu s Velesom. Mokoš je znači kod Peruna, dolazi proljeće.
U očekivanju početka Svilajine Opće planinarske škole, veselimo se sljedećem izletu od Ogorja do Orlovih stina povodom Međunarodnog dana žena.
17.02.2024. BIH-Bogodol – Čabulja (vrh Velika Vlajina 1780m)
Subota, 17. 2.2024. , prvi dan dvodnevne avanture, započela je ranom zorom okupljanjem ispred prostorija HGSS-a. Uspavana, ali vesela ekipa rasporedila se po automobilima i lagano krenula. Ekipa koja se odlučila za jednodnevni izlet krenula je kombijem Društva.
Prelaskom granice krenula je potraga za kruhom. Potraga je trajala i trajala jer, na naše iznenađenje, kruh se u pekarama prodaje iza “podne”. To nas nije spriječilo da kupimo burek i krenemo dalje. Uz povremeno skretanje s puta dolazimo do polazne točke planinarskoga doma Bogodol. Domaćin iz PD Prenj Mostar ugodno nas je dočekao i uputio u sve.
Ova planinarska avantura i uspon na Čabulju (vrh Velika Vlajina) započinje od Planinarskog doma Bogodol. Smješten je na nadmorskoj visini od 820 m. Na prvi pogled osvojila me kamena kuća, odnosno planinarski dom, koji dijeli prostor sa mjesnom zajednicom Bogodol. Dom se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje te dviju spavaonica u koje se može smjestiti 20 osoba. Grijanje je na drva što posebno daje topli ugođaj. Kuća je opskrbljena s pitkom vodom.
Nakon razgledavanja krećemo na svoju rutu dan 1. Pješačenje započinjemo planinarskom stazom koja najprije vodi asfaltnom cestom. Na toj stazi postavljena je informativna ploča sa svim bitnim uputama za uspon na vrh Čabulje.
Nastavljamo planinarskom stazom koja vodi kroz zatravljenu padinu prošaranu sitnim kamenjarom. Nakon toga stižemo do lijepo građene pješačke staze po kojoj dalje nastavljamo uspon.
Dobro markirana i lijepo građena i ugažena planinarska staza omogućava nam ugodno pješačenje uz kontinuirani blagi uspon. U ovo doba godine nitko nije očekivao ovako sunčan dan. Dereze smo ostavili u autima, a tražile su se kreme sa zaštitnim faktorom.
Nakon prvotnog laganog hoda dolazimo do mjesta gdje završava građeni planinarski put. Od ove točke nastavljamo dalje stazom koja vodi do izlaska na usjek između vrhova Vijarak i Veliko Razdolje. S tog prijevoja se po prvi put otvara vidik na Čabulju – na vrh Velika Vlajina i na njen cijeli greben koji je tek pred nama. S desne strane grebena Čabulje prostiru se ograde ozidane suhozidom – Sitni dolac, a prema sjeveru Dolovi. Na tom mjestu stazu presijeca poljski put kojim se može doći do lokve – jezerca Konjđuša.
U nastavku uspona, od spomenutog jezerca, planinarska staza kreće jako oštro uzbrdo. U prvom dijelu ovog uspona prolazi se kroz šumu visoke bukve Cvitin Gvozd. Nakon izlaska na čistinu, planinarska staza u prvom dijelu nastavlja jako oštro uzbrdo, izravno prema vrhu, zatim vodi između dva grebena koja vode prema vrhu. Tu se nastavlja izravno uzbrdo po kamenjaru.
S vrha je prekrasan pogled na 1500 metara dubok kanjon rijeke Drežanke i vrhove planina Čvrsnice, Prenja i Veleža te grad Mostar.
Nakon pojedinačnog i skupnog fotografiranja i krenula je marenda, sunčanje i druženje.
Vesela ekipa krenula se spuštati jer grah se ne smije ohladiti. Dolaskom u dom raspremili smo stvari i večerali. Večer je krenula laganom pjesmom, a dalje se razvila opasnim dvobojom na balote. O ishodu nećemo puno pričati, nije tema izvještaja
Nakon nekoliko piva ekipa je lagano krenula na spavanje jer sutra nas čeka dug dan…
18.02.2024. Blagaj- Blagajska tekija, Stara tvrđava iznad Blagaja, Mostar
Ranim buđenjem započinje drugi dan avanture. Nakon ispijene kavice i pozdrava s domaćinom krećemo prema prvom odredištu – Blagaj.
Blagaj je naseljeno mjesto koje je smješteno jugoistočno od grada Mostara. Ime je dobio zbog svoje blage klime.Smješten je na izvoru rijeke Bune i stare tekije. Tekija u Blagaju sagrađena je za derviše oko 1520. godine. Blagaj je poznat po svojim elementima osmanske arhitekture. Na osnovu njegovog arhitektonskog rasporeda i upotrebe materijala pri njegovoj izgradnji svrstan je u mediteransku grupu osmanlijskih tipova malih naselja. Blagaj je uvršten u spisak nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a ujedno je na spisku moguċih kandidata za zaštitu svjetske kulturne baštine UNESCO.
Nismo odoljeli i morali smo proučiti povijest blagajske Tekije. Zbog svog prirodnog ambijenta i povijesnog značaja, u svijetu je poznata kao “Tekija na vrelu Bune” ili Tekija u Blagaju.
U sjećanju će mi ostati zadivljujuća fotografija Blagaja s pećinom, rijekom Bunom i derviškom kućom. To je veličanstven pogled. Ako Vas put navede, obavezno uključite posjet povijesnoj tekiji Blagaj (Derviški samostan) koja je izgrađena u 16. stoljeću. Uživajte u tradicionalnoj bosanskoj kavi i opustite se uz umirujuće zvukove…
Krenuli smo dalje. Slijedi pravo iznenađenje – stara tvrđava iznad Blagaja.
Tvrđava Blagaj, lokalno poznata kao Stjepan-grad, predstavlja kompleks gradskih tvrđava u blizini grada Blagaja. Stara utvrda Blagaj sagrađena je na visokom, nepristupačnom brdu, na nadmorskoj visini od 310 metara i 266 metara iznad izvora rijeke Bune.
Nakon spuštanja s tvrđave i povratka do automobila kenuli smo prema Mostaru poprilično gladni. Prilikom dolaska u Mostar jedino o čemu sam razmišljala su čevapi, a mislim da je i ostalima bilo tako. Nakon kvalitetnog ručka i druženja popila se zadnja kava pod mostarskim suncem i u popodnevnim satima krenulo se put svojih kuća.
Zaključak dvodnevnog izleta je teško donijeti jer je toliko dojmova koje bih željela prepričati, ali o tome ćemo kroz iduća druženja i moje izvještaje koji će s vremenom biti i bolji.
U rano subotnje jutro prvog vikenda u veljači, uputilo se nas 26 preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada prema Blidinju. Uz Buško jezero dočekuju nas ranojutarnje zrake sunca nagovještavajući lijep dan, no vanjska temperatura ispod ništice donosi „zrno sumnje” vezano uz led na stazi i eventualnu potrebu za derezama koje većina ipak nema.
Razmišljajući o alternativnim šetnjama približavamo se Dugom Polju, krškom polju između planina Vrana i Čvrsnice, poznatom po nekropoli sa 150 stećaka, srednjovjekovnih kršćanskih nadgrobnih spomenika, podizanih od sredine dvanaestog stoljeća pa sve do prodora Osmanlija. Jedna je ovo od osam nekropola na području Parka prirode Blidinje, koja bogatstvom oblika i ukrasa svjedoči o umješnosti njihovih kovača i dijaka.
Uz priče o nekropoli, vozimo se uz zaleđeno Blidinjsko jezero, geomorfološki spomenik prirode.
Jezero se nalazi u dnu Dugog polja, a zbog relativno male dubine od maksimalno četiri metra najveći dio površine je zaleđen.
I dok nas s jedne strane jezera pozdravlja snijegom pokrivena Čvrsnica, na drugoj strani ispružio se „mrki” Vran sa „snježnim krpama”. Ogledavajući su na ledenoj površini jezera kao da nas svojim snježnim vrhovima namamljuju da zaronimo u svijet legendi o vilama, hajducima Mijata Tomića ili o lijepoj mučenici Divi Grabovčevoj.
Vran je planina smještena u četverokutu Rame, Jablanice, Posušja i Tomislavgrada čije se ime spominje od daleke prošlosti, a posebno u vrijeme turske vladavine. Ispresijecan je brojnim putovima po kojima su nekada hodile hajdučke čete ili trgovačke karavane Ramljaka u borbi za goli život, a danas su uglavnom prepušteni planinarima i pokojem pastiru.
Propitujući etimologiju imena planine koje je navodno vezano uz njenu tamnu boju ili pak za pastirske priče o jatima vrana koja su nekad davno obitavala u podnožju planine stigosmo i do motela Hajdučke vrleti.
U trenutku se nađosmo u stihu ramskog pjesnika Nenada Metera: „misli su mi bile u daljini, pogled gledo prema Vran planini”.
Nestadoše nemiri u mislima o težini uspona i zimskim uvjetima, zov Vrana ih nadjača.
Parkiramo automobile, i dok spremamo ruksake vodič Davor nam poklanja desetak minuta za brzinsko ispijanje kave i pripremu za uspon.
Planinarskom stazom od Hajdučkih vrleti do Velikog Vrana trebati će nam vremenski po procjenama oko 3 sata, ali nam se zbog visinske razlike koju trebamo savladavati i visine odredišta nameće pitanje da li na stazi ima leda i snijega.Od planinara koji su prethodnog dana pohodili Vran saznajemo da je staza prohodna i da se može se proći bez posebne zimske opreme, pa se rasterećeni upućujemo na planirani pohod.
Krećemo asfaltnom cestom koju ubrzo zamjenjuje planinarska staza kroz borovu šumu. Kontinuirani uspon i ostaci leda na stazi traže oprez. Prateći igru svjetla i sjene i ne opazismo da smo izašli iz borovine. Dan je sunčan uz malo vjetra, idealan za planinarenje.
Izlaskom iz šume dočekuje nas plesan (lokalni naziv za zavalu) mjestimično pokriven snijegom. Hodajući uz kamenjar i vrtače ubrzo napuštamo plesan penjući se sve više dok nam se iza leđa otvaraju prekrasni vidici. U dubini svjetluca Blidinjsko jezero iznad kojeg se kočopere snijegom prekriveni čvrsnički vrhovi; Veliki Vilinac i Pločno.
Ulazimo o područje klekovine i dubljeg snijega. No staza je utabana, pa je prateći markacije savladavamo s užitkom dok nam se vidokrugu pojavljuje i sam vrh, naš današnji cilj. Povremeno zastajemo uživajući u pogledima koji postaju sve atraktivniji. U čudesnom visoko gorskom ambijentu okruženi bjelinom snijega, zelenilom klekovine i sivilom kamenjara kojemu je vjetar oteo snježnu kapu uživamo u trenutku pokušavajući ga zadržati čim duže ili barem pohraniti duboko u memoriju sjećanja.
U tišini hodamo s pogledom na Vrh i dio naše grupe koji se već popeo tik do Vrha. Ne zaustavljajući se žurimo prema Vrhu koristeći poput stubišta otiske nečijih stopala u dubokom snijegu. Bez većeg napora stižemo pod Veliki Vran.
I dok su se „Svilajci” „razmahali” u zavjetrini uz hranu i piće iz ruksaka, hladnoća opominje da je vrijeme za zajedničku fotografiju na samom vrhu i silazak.
Upućujemo se do kamene gomile s natpisom Veliki Vran 2074 m. Hladan vjetar nas požuruje na fotografiranje, no zadivljujući pogled na vizure planina zapadne Bosne zaustavlja vrijeme prkoseći hladnoći i vjetru.
Naime, Vran je smješten između nekoliko planina pa u toj čudesnoj prirodnoj loži poput kakvog VIP uzvanika zauzima centralo mjesto. Stoga Veliki Vran pruža impresivne poglede prema Rami i Raduši, prema Livnu i Tomislavgradu, prema susjednoj Čvrsnici, kao i raritetni pogled na tri jezera: Ramsko, Blidinjsko i Buško
Vran nas je zaista odlučio počastiti prekrasnim vizurama, dok hladan vjetar skraćuje gostoprimstvo.
Polusmrznuti namještamo se za zajedničku fotografiju, a potom nastavljamo individualni „photo session”. Nemoguće je ne zastati na trenutak uživajući u pogledu i ne fotografirati se za uspomenu.
Vjetar nas brije, ulazi u svaku poru i opominje da je vrijeme za silazak. Motivirani ljepotom krajolika i snježnom idilom hitamo natrag u Hajdučke vrleti gdje nas je čeka zasluženi zajednički ručak.
Uz prepričavanje doživljaja, šale i ukusnu hranu približilo se vrijeme povratka kućama.
Zahvalni smo Davoru na organizaciji i vođenju ovog lijepog izleta, vozačima na vožnji, a svim sudionicima na prekrasnom druženju.
Nakon što smo saželi i u sjećanje pohranili sve one prekrasne izlete i skitanja iz 2023. planinarske godine, došlo je vrijeme za otvoriti novu stranicu. Tijekom noći s petka na subotu bura se utišala i svanulo je hladno zimsko jutro nagovještavajući idealan dan za uspon. Sunce se pomaljalo iza vrhova Kamešnice, no škrte zrake nisu otjerale sivu koprenu na cesti kroz Karakašicu i Hrvace. Ipak došavši na Zelovo dočekuje nas sunčan dan, a zvonik crkve Sv. Vida „obavijesti” nas da smo na plećima Svilaje. S tugom kao i uvijek komentiramo staru napuštenu zelovsku školu i skrećemo prema Orlovim stinama. U pitomom docu koji oponira surovoj kamenoj gromadi zvanoj Orlove stine, nazire se bijela točka. Naime, tako izgleda Planinarski dom Orlove stine promatran sa Zelova. Nastavljamo vožnju makadamskom cestom dok se prijašnja bijela točka ne pretvori se u Planinarski dom u punoj veličini. Dvokatnica sa zelenim prozorima u ovo hladno zimsko jutro smiješi nam se kao toplo utočište. Ujedno na polazišnoj smo točki današnjeg pohoda. Iako je do početka uspona preostalo još sat vremena, parkirana vozila nagovještavaju da će vrh Svilaje danas obilovati posjetiteljima. U Domu Jadranka i Ivica dočekuju s okrjepom. Kava, čaj, žestica i dobro raspoloženi planinari/ke prije početka uspona. Dio sudionika, većinom onih koji na ovom usponu sudjeluju po tko zna koji put odlučuje samostalno krenuti prema Vrhu, dok dio ostaje u Domu čekajući polazak grupe. Neki se odlučuju za uspon tzv. „Šumskim putem”, dok će grupa s vodičem Davorom i dio planinara kružno usponom kroz Badnje i povratkom Šumskim putem. Odlučivši se za kružnu turu, krećemo se markiranom planinarskom stazom paralelno s makadamskim putem, uživajući u pogledu. Dok su vrhovi Troglava pod „rasparanom” snježnom kapom, Dinara kao da je usnula grijući se na zimskom suncu i povukla „svoje noge” iz modre hladne vode Perućkog jezera. Zadivljeni ljepotom prizora, hodamo svatko sa svojim mislima, dok tišinu prekida samo škripanje tankog snježnog pokrivača pod nogama. Bez velikih napora prolazimo Badnje i izlazimo na kršku golet. Sada su nam na obzoru grupe planinara koji su se odlučili na pohod Šumskim putem. Susret ćemo se s njima , na križanju puteva „kroz Badnje” i Šumskog puta, gdje nam Renato i društvo nude okrjepu čajem i kuhanim vinom. Nakratko zastajemo, konzumirajući tople napitke i koristeći vrijeme za fotografiju, kratko čavrljanje s pridošlim planinarima sa Šumskog puta, te nastavljamo dalje. Hodajući ispod grebena Svilaje pod Vršinom uživamo u vidicima. Bura je „pomela” izmaglicu pa su nam kao na dlanu Biokovski masiv, Matokit, Mosor, Kozjak, Promina, Velebit, te more i otoci, sve do pučinskog otoka Svetac (Sveti Andija ili po domaćima Štondrija). Uživajući u trenutku i ljepoti prizora stižemo na vrh Svilaje (Bat 1508 m.) Dočekuju nas Zvone, Fujo i Bruno s bocama pjenušca. Dok čekamo da nam se pridruže ostali, vrijeme koristimo za pojedinačne i zajedničke fotografije, te uživanje u pogledima na Cetinsku krajinu, Peruću, Dinarske vrhove, Kamešnicu… U daljini pogled seže i do bosansko – hercegovačkih planina Cincar, Čvrsnica, Vran… Mnoštvo svijeta je već na Vrhu, a hladnoća požuruje na otvaranje pjenušca doprinijevši njegovoj ohlađenosti na idealnu temperaturu. Uz smijeh i veselje otvorismo pjenušac, nazdravivši novoj planinarskoj godini u kojoj se slavi 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i 102 rođendan PD Svilaja Sinj, veseleći se novim adrenalinskim avanturama i poduhvatima. Nakon veselog nazdravljanja, još malo okrijepe hranom iz ruksaka, pokoja fotografija i silazak. Pažljivo silazeći zbog blata i skliskog kamenja, srećemo grupe i pojedince koji su se kasnije zaputili ka Vrhu. Srdačni susreti i pozdravi sa znanim i neznanima, no sa svima na istoj „valnoj dužini” – ljubavi prema prirodi i planinama,. Još jednom zastajemo po kuhano vino i čaj kod Renata, družimo se s pridošlicama i „povratnicima”, smijemo i šalimo, a zatim se blatnjavim, ponegdje i smrznutim strmim Šumskim putem spuštamo prema makadamu koji vodi ka Domu. A u Domu mnoštvo svijeta i prava gozba. Slasni planinarski grah glavnog kuhara Ivice, „male od kužine” teta Jadre i naše Tatjane na „zadatku”podjele hrane. Kasnije smo im se po uzoru na „bečki brigadni sustav” ugostiteljskog osoblja pridružile kao pomoćno osoblje za pranje i brisanje suđa. Uz slatke zalogaje sa plitica prepunih raznih kolača koje su ispekle vrijedne ruke naših planinarki, zabava je nastavljena u veselom duhu. Približilo se vrijeme za dodjelu priznanja za obilazak Cetinske transverzale za petnaest planinarki i planinara koji su u 2023.godini uspješno završili obilazak.
Uz pjesmu „Svilaja band” i šale vrijemo brzo prolazi, te se primakao završetak još jednog lijepog druženja. Za kraj ću „demantirati” našeg tajnika Željka koji je u subotu najavio „150 duša” u Domu. Bilo nas je preko 200, najviše iz dalmatinskih planinarskih društava, ali i planinara iz cijele Hrvatske, te susjedne Bosne i Hercegovine. Hvala svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli uspješnosti Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje u organizaciji PD Svilaja Sinj.
Uz čestitke i zahvale Organizatoru, najavljujemo 14.09.2024. i novi pohod na vrh Svilaje u organizaciji našeg društva – Tradicionalni pohod od Zelova na Svilaju, a do tada se vidimo i družimo na individualnim i organiziranim izletima i pohodima u novoj planinarskoj 2024. godini.
