Kategorija: Novosti

Osvrt na još jedan zanimljiv i zabavan planinarski vikend.

U petak, 16. svibnja krenusmo raspoređeni u dva kombija i nekoliko osobnih vozila prema Radoboju. Praćeni udarima bure, preko Knina, do Gračaca i Svetog Roka, gdje se uključujemo na Dalmatinu i vozimo prema Zagrebu i Krapini.

Opušteni razgovor, šale, prisjećanje na ranije uspone dok pogled hvata Zir, Klek, Sljeme.. K

Nastavak puta prema Hrvatskom zagorju.

Prema Krapini, s druge strane Sljemena uživamo u pogledu na klijeti prisjećajući se likova iz Kovačičevog remek – djela „U registraturi”. Uz Zgubidana, Kanoinika, Ivicu Kičmanovića, Lauru i Ferkonju približavamo se radobojskom naselju Crneki.

U šumovitom usjeku u podnožju Strahinjčice, u zelenoj oazi smjestio se Planinarski dom Radoboj, naše utočište za naredna dva dana.

Smjestivši se u sobe uređenog i vrlo reprezentativnog planinarskog objekta, upućujemo se u kratku šetnju do mjesta Radoboj. Poput zagorskih mjesta i Radoboj se diči s kućama na brežuljcima , urednim vinogradima i starom crkvom u središtu. Radoboj se prvi put spominje 1334. godine u zapisu o crkvi Svetog trojstva, ali najstarija okamina vinove loze koja je ovdje pronađena datira izmešu 12 i 14 milijuna godina. Istraživanja kazuju da je Strahinjčica nekada bila tropski otok, kao i da se mjesto značajnije počelo razvijati u 19.stoljeću.

Iako je u srednjem vijeku više je plemićkih obitelji ovdje izgradilo svoje kurije, a život mjesta mijenja se dinamičnije početkom 19. stoljeća, otkrićem nalazišta samorodnog sumpora, a potom i ugljena. U Radoboju je prvi put upotrijebljen stroj za rafiniranje sumpora, tzv. radobojski stroj, koji je 1864. godine bio je izložen na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu, a kasnije je postao poznat u cijelom svijetu.

Čini se da je danas mjesto okrenuto turistima, o čemu svjedoče brojne kuće za odmor i seoska gospodarstva.

Uživamo u zalasku sunca iznad zvonika mjesne crkve u kojoj je upravo održan obred vjenčanja. Mladenci i veseli svatovi nas pozdravljaju, mašući nam iz automobila, uzvraćamo im pozdrave. Potom, svraćamo u Hižu zagorskih štruklji, te okrijepljeni uz smijeh vraćamo prema smještaju.

Putovanje i večera učiniše nas umornim, pa se uputismo na počinak.

U subotnje jutro čekalo nas je rano ustajanje i sat vremena vožnje do Ruda, naše polazne točke za pohod „Tragom prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva”.

Stigavši u Rude, mnoštvo planinara zauzelo je stolove u okolnim kafićima. Uzimamo ruksake i opremu iz automobila dok naši vozači nastavljaju vozilima prema Poljanicama. Naime, na Poljanicama je nakon Pohoda planiran zajednički ručak i završetak manifestacije.

Dok čekamo da se naši vozači vrate organiziranim prijevozom u Rude, vrijeme kratimo ispijanjem kave u obližnjem kafiću.

Točno na dan kada su prije 150 godina dvanaestorica članova HPD-a krenuli na prvu „laznju“ na vrhove Oštrc i Plešivicu, 23 svilajina planinara uputila su se trasom Rude – Veliki dol – Oštrc – Plešivica.

Ljubazni domaćini i organizatori, pored odlično obilježene staze, osigurane hrane i pića, sudionike pohoda iznenadili su i oduševili prigodnom izložbom dječjih likovnih radova „Pogled s vrha” na Rancerju (748m), razglednom vrhu između Oštrca i Plešivice.

Svim planinarima koji su u iskaznicu pohoda prikupili žigove na svim kontrolnim točkama (Rude, Veliki dol, Oštrc i Plešivica) uručene su prigodne značke „Tragom prvog izleta HPD-a”, čime je završeno obilježavanje 150. obljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.

Spustivši se s Plešivice, odmorismo se uz besplatan planinarski grah i zabavni program.

Nakon završetka manifestacije jedna grupa svilajaca uputila se na Stari grad Okić, a potom na štrudle u Planinarskom domu Maks Plotnikov, dok se druga grupa odlučila za samoborske kremšnite i kavu. No i jedna i druga grupa posjetiše Samobor.

Subotnju večer proveli smo u zajedničkom dtuženju u Planinarskom domu Radoboj.

Nedjelju, dan povrataka u Sinj započeli smo ranim ustajanjem i doručkom, a potom smo se uputili na Stahinjščicu, do najvišeg vrha Sušec (849 m).

Čekao nas je dug put do Sinja, pa na ovom pohodu zbog kratkoće vremena nismo hodali Stazom orhideja koja krije tridesetak samoniklih vrsta orhideja, nismo stigli obići nekropolu pod tumulima – Podstenje, impresivan lokalitet od jedanaest grobnih humaka kružne osnove, visine do metar i pol, a koji datira iz starijeg kamenog doba. A stijene Dedeka, Babice i Unučice ostavismo njihovoj legendi do nekog novog susreta.

Proveli smo još jedan lijepi i zanimljivi planinarski vikend.

Hvala predsjedniku Zoranu na organizaciji, vođenju i vožnji, hvala drugom Zoranu na vožnji, a svima koji su sudjelovali na ovom izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica Stanka

Na poziv prijatelja iz PD Plješevica Bihać uputilo se petnaest svilajaca uveličati proslavu povodom 71. rođendana plješevičana.

Rano subotnje jutro kasnog travnja s ne baš optimističnom vremenskom prognozom ispraća nas raspoređene u nekoliko vozila iz Sinja.

Prateći izmjene kiše i sunca, stižemo u Knin gdje tradicionalno ispijamo prvu jutarnju kavu i krijepimo se burecima i pecivima.

Napuštamo Knin u sunčano prohladno jutro i nastavljamo vožnju prema Srbu i Donjem Lapcu. Sitne kišne kapi na vjetrobranskom staklu polako iščezavaju kada stižemo do Donje Suvaje.

Parkiramo vozila i uređenom stazom pješačimo do izvora Une. Nakon petnaestak minuta stižemo do bajkovitog plavozelenog jezera okruženog šumom i liticama – izvora rijeke Une na 396 mnv, ispod planina Plješivice i Stražbenice. Voda koja ponire na širem području Gračaca izlazi kroz Vrelo Une na površinu kroz najdublji krški izvor u Hrvatskoj (istražen do sada do dubine 248 m) i među pet najdubljih ma svijetu.

Travanjsko zelenilo iz kojeg vire sive litice u čijem podnožju počinje svoj put od oko 220 km rijeka Una, plijeni svojom ljepotom i poziva na fotografiranje. Iako je mokro i sklisko silazimo da samog vrela, uživamo u prizoru i fotografiramo nestvarno lijepe kadrove.

Napuštamo ovo meditativno mjesto i nastavljamo vožnju prema Orašcu.

Dok se vozimo opet počinje kiša, no opremljene kabanicama i kišobranima ne brine nas nekoliko sitnih kišnih kapi. Prolazimo Srb i Donji Lapac, slušajući Zorana koji nam priča o ovom sada prilično napuštenom kraju u kojem je nekada radio. Malo je ovdje stanovnika, pokoja kuća i brojna stabla šljiva i jabuka u cvatu. Bjelina cvijeća okružena zelenim vrhovima s kapom od oblaka u čijem podnožju pasu rijetka stada ovaca i krava pratiti će nas cijelim putem na ovom izletu.

Bližimo se Orašcu i makadamskom cestom se vozimo do ulaza u Nacionalni park Una. Kiša prestaje, omogućivši nam ugodnu šetnju do Štrbačkog buka.

Tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga stvoriše na ovom mjestu najviši i najspektakularniji vodopad – Štrbački buk. Uživamo u snazi rijeke koja se ruši kroz 24,5 m visok vodopad. Kapljice vode poput kiše prskaju nam lice dok promatramo ovaj prirodni fenomen. Ovdje je Una prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na hrvatskoj strani uz rijeku nekadašnja unska pruga. Podsjetnik na davna putovanja Marjan expressom u Zagreb i iz Zagreba.

Nekada “žila kucavica”, danas zapuštena i devastirana.

Nakon kratke okrijepe u predivnom okruženju nastavljamo prema Japodskim otocima u Ripaču. I dok se naš Dragan šali s pitanjem da li ćemo stići na trajekt za Otoke, stižemo do područja s pet riječnih otočića, povezanih drvenim mostićima, između kojih Una stvara kaskade. Na području na kojem su Japodi ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od intenzivnijeg razvoja figuralike pa do sojeničkih naselja, danas je uređeni turistički centar. Pijemo kahvu i kavu, fotografiramo i nastavljamo prema Bihaću.

Počinje kiša, pa se umjesto šetnje Bihaćem vozimo do restorana. Unatoč gužvi u subotnje popodne uspijevamo pronaći slobodno mjesto, naručujemo hranu i nakon obroka, susrećemo se s domaćinima. Alma iz PD Plješevica vozi ispred nas do Planinarskog doma Plješevica gdje noćimo. Dom na 479 mnv na obroncima Plješevice krasi ugodna okolina sa dominantnom planinskom kotlinom u kojoj je dom smješten. Kotlinom uz neposrednu blizinu doma protiču dva potoka od kojih jedan nikada ne presušuje.

S obzirom da kiša ne prestaje Alma nas obavještava da je uspon na Crni vrh (1563 mnv) odgođen zbog blata i klizavog terena, te da je za nedjelju predviđena kružna tura od 7 km iz susjednog sela.

Iako smo se odlučili priključiti domaćinima na ovom pohodu, zbog kiše koja je padala cijelu noć, mijenjamo plan. Ujutro nakon doručka, zahvaljujemo i pozdravljamo domaćine i upućujemo se na Stari grad Sokolac, srednjovjekovnu utvrdu, sagrađenu vjerojatno u 12.stoljeću. Sokolac je igrao važnu ulogu u obrani Bihaća, ali ipak 1592. nije uspio odoliti napadu Turaka koji su ga osvojili. Svojom površinom grad Sokolac nije velik, ali je dobro očuvan, pa smo ga i mi poput Turaka osvojili. Ušavši u utvrdu iskoristili smo priliku i popeli se na na dobro očuvanu obrambenu kulu. Kao i svaku utvrdu u ovom kraju i za Sokolac i njegov nastanak vezana je legenda. Legenda priča o tri kćeri bogataša Dobriše: Biki, Soki i Vrani, koje u znak sjećanja na plemenitost oca podignuše tri grada. Soka izgradi Sokolac, Bika Bihać, a Vrana Vrnograč.

Ostavljamo Sokolac, Orlovima koji rano lete i krećemo u Martin Brod, još jedan biser Nacionalnog parka Una.

Martin Brod je lijepo selo na ušću Unca u Unu. Krasi na najveći kompleks slapova u Nacionalnom parku Una. Preko drvenog mosta dolazimo do Malog slapa uz koji je Bućnica, jedna od atrakcija Martin Broda. Radi se o nekoliko stotina godina staroj prirodnoj „perilici” oko koje se cijelo selo okupljalo da bi pralo odjeću. Ekološka perilica radi bez kemije i sapuna, a zahvaljujući snazi vode u bačvi stvara i centrifugu. Kako nismo trebali pranje odjeće, nastavili smo šetnju do Velikog slapa, a potom prošli planinarskom Martinom stazom.

Naime, i naziv Martin Brod potječe od legende o djevojci Marti, koja se zaljubila u vojnika s druge strane Une. Kako Martini roditelji nisu odobravali vezu, Marta je odlučila pobjeći ljubljenom, ali je morala prijeći Unu. Okliznuvši se pri prijelazu upala je u rijeku i utopila se, a na površini tirkizne rijeke za kratko je ostala njena zlaćano plava kosa. I tako po nesretnoj Marti selo dobi naziv Martin Brod, gdje je brod starinski naziv za mjesto gdje se rijeku moglo prijeći pješice.

Posjet Martin Brodu završili smo uživajući u gastronomskoj ponudi po prihvatljivim cijenama.

Valjalo je natrag prema kući, te smo se nakon obilnog ručka uputili preko Drvara, Strmice i Knina do Sinja.

Uživali smo dva dana u druženju i ljepotama unskog kraja. Shvativši da su Rimljani s pravom uskliknuli „Una” – „jedna, jedina” i prema jednoj od predaja dali ime ovoj još uvijek (nadamo se da će tako i ostati) modro zelenoj ljepotici.

Hvala Zoranu na organizaciji i vođenju i svima koji su sudjelovali na izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Prije nego li su kiše isprale i zadnje tragove ožujka i dan prije nego li ćemo satove pomaknuti na ljetno računanje vremena, sedamdeset i dvoje „najsretnijih i najspretnijih” svilajinih planinara krenulo je prema Lici.

Superlativi najsretniji i najspretniji označavaju planinare koji se se uspješno pribilježili za ovaj izlet, s obzirom da je sedamdeset mjesta neposredno nakon što je naš predsjednik Zoran objavio poziv za izlet promptno popunjeno, a formirala se i lista čekanja u slučaju da netko od prijavljenih odustane.

Nekoliko osobnih automobila i autobus u sigurnim rukama našeg vozača i planinara Joze, napuštaju Sinj obavijen maglom koja s prijeđenim kilometrima prepušta mjesto rijetkim zrakama sunca.

Nezaobilazno zaustavljanje u Kninu za prvu jutarnju kavu, kupnju bureka, peciva ili lagano „protezanje” nogu, a zatim nastavak putovanja prema Ziru.

Vremenski uvjeti odlučili su nas pomaziti prkoseći prognostičkim modelima s visokim postotkom za kišu, rezultirajući promjenom programa putovanja. Umjesto prvobitno dogovorenog jutarnjeg obilaska Cerovačkih špilja, jutro ćemo provesti na Ziru, a Cerovačke špilje ćemo posjetiti nakon uspona.

Vozimo se krškim Ličkim poljem usred kojega se uzdiže osamljena kamena gromada. Jedinstveni prizor koji pamti svaki putnik auto cestom Zagreb – Split. Prepoznatljivo po stijenama koje krase njegov vrh brdo Zir (850mnv), današnji nam je cilj.

Vjeruje se da je brdo za vrijeme osmanlijskih osvajanja bilo osmatračnica, idealno mjesto za kontroliranje Ličkog polja i u to doba najvažnije prometnice Udbina – Ploča – Mogorić – Ribnik. Druga pak predaja kaže da ime Zir dolazi od glagola zurenje. Navodno je brdo svojom ljepotom mamilo poglede putnika, odnosno izazivalo zurenje.

No bez obzira na točnost ili maštu o porijeklu imena Zir, naš pohod započinje u Trkuljama, malenom mjestu podno brda. Natpis upućuje da će nam do vrha trebati oko sat vremena.

Lagano se uspinjemo kroz šumu planinarskom stazom urešenom vjesnicima proljeća: jaglacima i ljubičicama. Posebnost Zira, uz njegov geografski položaj je i mnoštvo spilja i jama, a najveća se nalazi uz markiranu stazu. Hrvoje i nekoliko planinara odlučuju ući u spilju, dok ostali nastavljaju prema vrhu.

Tri kilometra duga staza u najstrmijem dijelu prema vrhu osigurana je klinovima i sajlama, dok stijena na vrhu može primiti tek desetak planinara, zbog čega se izmjenjujemo se pri usponu i silasku, čekajući svoj red.

Nakon uživanja u pogledima i obaveznog fotografiranja slijedio je silazak do početne točke u Trkuljama, a potom nastavak vožnje do Cerovačkih špilja.

Smještene na obronku južnog Velebita, na padini Crnopca, u Parku prirode Velebit, Cerovačke špilje najveći su špiljski kompleks u Hrvatskoj. Otkrivene su 1913. godine prilikom izgradnje Ličke pruge, a otkrio ih je Nikola Turkalj. Ime su dobile po željezničkoj postaji Crnopac.

Podijeljeni u dvije grupe obišli smo Gornju (671mnv) i Donju špilju (624nv). Uz stručno vođenje doznali smo da su špilje značajno paleontološko nalazište spiljskog medvjeda, nalazišta prapovijesne kulture plemena Japoda, te da je prije dvadeset tisuća godina u njima živio lovac na špiljske medvjede.

Hodajući 700 metara za turistički obilazak uređenih staza pri stalnoj temperaturi od prosječnih sedam stupnjeva, uživali smo u pogledu na bezbroj spiljskih ukrasa i krških pojava, ponora i dimnjaka. Stalaktiti i stalamgiti uz malo mašte otkrivaju kamene svatove, mačku, konjske noge, kamena srca, valove…., potvrđujući izreku nepoznatog autora: „Špilje su vrata u prošlost, u kojima je priroda oblikovala svoje umjetničko djelo kroz tisuće godina”.

Nakon obilaska, spuštamo se ispod ličke pruge, dolazimo do autobusa, napuštamo ovaj geomorfološki spomenik prirode i krećemo prema Sinju. Negdje prije Knina kišne kapi počele su udarati u vjetrobransko staklo.

Vrijeme u prapovijesnoj Japodiji nas je poslužilo. Sa kamene kape Zira pogledima smo osvojili južni Velebit i Ličko polje, dok smo se u prapovijest vratili u Cerovačkim špiljama.

Uz staru narodnu: „Da je pogača k’o Podlapača, da je slanina k’o je planina, da je mlika kolika je Lika, bio bi sir koliki je Zir” , uživajte u fotografijama i sjećanjima na magičnu i mističnu Liku.

Hvala Zoranu na organizaciji i vođenju, Mariu i mladim snagama na pomoći, a svima koji su na izletu sudjelovali na druženju i dobroj zabavi.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

20.veljače 2025.g.

Zavelim je planina zavodljiva imena, prepuna legendi o vilama i hajducima, koja se izdiže na prostoru Raškog Polja, Vira, Vinice, Zagorja i Zavelima. Od davnina Zavelim je prirodna granica između dvije zemlje. Nekada davno između Mletačke Republike i Turskog Carstva, a danas između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U okrilje planine kojom su nekada harali hajduci Andrijice Šimića stiže svilajina četrdeset dvojka u nedjeljno jutro sredinom veljače poput stihova Stipe Bartulovića – Guje iz zbirke Pjesmama o hajduku Šimiću :

Priko pusti gora i planina

Letijaše Šimić (Širinić 🙂 ) i družina,

Pa ka pali ka polju raškomu

i ravnine lugu zelenom….

No umjesto luga zelenoga, nas u Raškom Polju dočekuje bjelina snježnog pokrivača. Na skretanju prema izvoru Močila čekaju nas Zvone i Fujo. Nastavljamo kratku vožnju do Močila, početne točke našeg današnjeg uspona i krećemo prema vrhu Kolakavac (1347m).

Prolazimo pokraj glorijeta, uz kojeg snijeg, izvorska voda, stolovi i klupe djeluju opuštajuće. Razmišljajući o marendi po završetku pohoda na ovom mjestu nastavljamo prema Kolakovcu.

Planinarskom stazom prelazimo potočić i ulazimo u bukovu šumu. Uživamo u tišini šume koju prekida škripanje snijega pod našim gojzericama. Povremeno šumski mir poremeti smijeh i vriska naših planinara koji uživaju u bacanju gruda i onih do kojih grude dopiru.

Blagi uspon pri izlasku iz šume, tek malo otežava ugaženi snijeg i blato, no uz malo klizanja savladavamo ga i izlazimo na proplanak u trenutku kada počinje padati kiša. Iz ruksaka vadimo kabanice i kišobrane nastavljajući preko snježnih livada uskraćeni za doživljaj u pogledima koji pruža ova veličanstvena planina. Umjesto Vrana, Čvrsnice, Buškog jezera, Kamešnice …. u obzoru magla i sivilo, tek u pogledu prema Imotskom naslućujemo jezero, valjda Prološko blato.

Ispred nas Kolakovac i dio naše grupe na vrhu, kolona naših pod samim vrhom, dok ostatak kreće u završni uspon.

Hladno je i sivo, no utješno je što je kiša prestala. Na Vrhu bez uživanja u pogledima smo se zadržali onoliko koliko je potrebno za kratku zdravicu, zajedničke i individualne fotografije.

Kiša, mokri, ugaženi snijeg i blato učiniše staze klizavim, natjeravši nas na izmjenu rute, pa se umjesto kružno vododerinom spustimo do glorijeta istom stazom kroz šumu.

Stigavši do početno – završne točke pohoda u Močilima, pozdravljamo našu grupu koja nastavlja prema Duvanjskom polju, posjetu Špilji Bukovica i druženju u Tomislavgradu.

Druga grupa ostaje kratko u Močilima uz kratku okrjepu u glorijetu i potom kreće prema Livnu.

Fotografije kažu da je u Pivnici u Livnu bilo veselo uz ćevape i pivo. Vjerujemo da je veselo bilo i u Hotelu u Tomislavgradu.

U Sinj smo stigli u večernjim satima.

Zaveo nas je Zavelim sa svojim snježnim padinama. Ostaje obećanje o povratku ovom „malom” hercegovačkom divu na proljeće kad snijeg okopni, a bijele livade prekrije šareno cvijeće.

Hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju i vama dragi planinari/ke koji ste Zavelim pohodili.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Stanka

Sinj, 10.veljače 2025.g.

Zimsko jutro s temperaturom ispod ništice obojeno sivim oblacima i injem prekrivena priroda na početku veljače ispraćaju konvoj sinjskih planinara prema Poljicima.

Krajnje odredište Sveti Jure- Kozik (1319m), najviši vrh u istočnom dijelu Mosora.

Kratko zaustavljanje ispred sinjskih pekarnica za kupnju bureka i peciva, a potom nastavak vožnje. Spuštamo se niz Klis, sa zapadne strane na klisuri impozantna srednjovjekovna tvrđava s istočne strane surove padine Mosora, prema jugu pogled na more.

Rano je jutro, osim naše kolone vozila gotovo prazna cesta, pa ubrzo dolazimo u podmosorje, mjesto Dubrava, zaseok Čotići, odakle kreće naša avantura.

Vodiči Davor i Hrvoje broje nas tridesetak dok se pitamo gdje li je nestao jedan od organizatora Antonijo poznatiji kao Ćiro. Opravdavaju ga neodgodivim obavezama dok iz Hrvojevog ruksaka viri ananas, zaštitni znak našeg Ćire. Veselo zaključujemo da je Ćiro s nama i počinjemo naš planinarski pohod.

Malo makadama za zagrijavanje, a potom ulazak na planinarsku stazu prema Teploj poli. Staza vijuga, kontinuirano se uspinjući prolazimo pokraj izvora vode i nastavljamo hrastovom šumom. Dubova je to šuma po kojoj je vjerojatno mjesto Dubrava dobilo ime.

Uspon je strm, šumu i makiju zamijenio je kamen. Savladavamo kamen po kamen, sada smo već na visini preko 1000 m i uskoro izlazimo na greben. Ovdje se naša staza spaja s Mosorskim planinarskim putom. Biramo smjer prema Svetom Juri i nastavljamo desno po grebenu slijedeći markacije.

U obzoru ispred nas piramida u oblaku – naš današnji cilj. Iza naših leđa ispružio se greben Mosora sa svojim vrhovima (Veliki Kabal, Vickov stup, Debelo brdo…). Prema zapadu protegnula se zlatna planina kako je francuzi nazivaše (od francuskog mons d’or) sve do zaleđa Splita, tamo negdje do Klisa, pa zastaje dah od pogleda na surovu ljepotu dalmatinskog krša.

I dok savladavamo ljuti mosorski kamen koji zbog kliskih vapnenačkih gromada traži maksimalnu koncentraciju i oprez, povremeno zastanemo s pogledom na Dugopolje ispod sjevernih padina Mosora ili odlutamo pogledom do Kamešnice, Dinare, Svilaje, Orlovih stina. Opazismo ispod Orlovih stina bijelu točku, to je naš planinarski dom. S južne strane u izmaglici kao na dlanu su nam Split, Marjan, otoci Brač i Šolta.

Kamen, pa još malo kamena i evo nas na vrhu piramide na Svetom Juri ili Koziku. Zbog piramidalnog oblika ovaj vrh se smatra najljepšim na Mosoru, a Poljičani ga smatraše i najvišim vrhom Mosora (najviši vrh je ipak Veliki Kabal), pa u čast pobjede nad Turcima 1868. sagradiše na vrhu kapelicu Sv. Jure.

Planinari kažu da su s ovog vrha najbolji pogledi s Mosora, no nama ostaje samo vjerovati im na riječ jer zbog magle ostadosmo prikraćeni za bilo kakav pogled.

No zato se na vrhu, unatoč magli i hladnoći skupilo veselo društvo svilajca, pa uživamo u marendi i šalama. Hrvoje nas nudi s Ćirinim ananasom, dok nam društvo prave planinari iz PD Kozjak Kaštel Sućurac. Sućurani nam pomogoše oko zajedničke fotografije.

Brzinski je uslijedilo pojedinačno fotografiranje i udaranje pečata u knjižice obilaznica. Magla i hladnoća ne dopustiše dugo zadržavanje na vrhu, pa krenusmo na silazak prema Gatima.

Po ljutom i mokrom kršu krećemo prema istoku i stižemo do križanja planinarskih puteva. Slijedeći smjer za Gata, počinjemo spust, strmom i kako nam se činilo beskonačno dugom planinarskom stazom. Makija, kamen, sipar, u dolini cesta prema Dubravi koju moramo proći do naših S visine izgleda kao na dohvat, ali do nje nikako stići. Utjeha za napor je pogled na kanjon i ušće Cetine u Omišu.

Konačno strmina prelazi u blagu padinu i dolazimo do Crkve Svetog Ivana u Gatima. Još nas je čekalo nekoliko kilometara makadama i uzbrdice do naših automobila u Dubravi.

Umorni i sretni, svi smo prošli ovu zahtjevnu stazu.

Od sunca, oblaka, pogleda, ljutog krša i magle na vrhu do napornog spusta u Gata, uz dobru marendu, šale, ananas, a nadasve uz odlično društvo, zaborave se svi napori.

.

U Sinj smo stigli u večernjim satima.

Hvala Ćiri, Hrvoju, Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju, a svima koji su na izletu sudjelovali na društvu i zabavi.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Sinj, 21.12.2024.g.

Prosinac se nečujno uvukao u kalendar zatvarajući polagano vrata još jedne godine. Vrijeme svođenja računa i godišnjih bilanci. Zabilježeni brojni jednodnevni i višednevni izleti ukazuju na uspješnost Svilajine planinarske godine.

A počelo je Tradicionalnim usponom na Svilaju u siječnju, nastavilo se brojnim društvenim izletima kroz godinu (Veliki Vran, Vlajina, Klek, Makedonija, Slovenija, Poštak, Pelješac…), pa kud ćeš boljeg završetka godine od Izleta iznenađenja.

Predsjednik Zoran odlučio nas je iznenaditi pohodom na Morvan (843 m).

Movran je najviši vrh planine Moseć koja se duljom od oko 30 km naslanja na Petrovo i Mućko polje i proteže paralelno s višom Svilajom. Wikipedija upućuje da je srednjovjekovni naziv ove planine bio Petrova gora. Prema legendi planina je dobila naziv po posljednjem narodnom hrvatskom kralju Petru Svačiću. Osmanlije su došavši na ovaj prostor zadržali naziv Petrova gora, dok je od 18.stoljeća planina poznata kao Moseć.

Organiziravši nagradnu igru pogađanja lokacije Zoran je probudio maštu planinara. Svakog dana objavljivana je nova asocijacija koja bi mogla pomoći otkrivanju lokacije u WA grupi PD Svilaja, a od svih koji su pogodili najbrža je bila Keti.

I dok se naveliko širila priča da se ide na Movran, Zoran je pripremio dodatno iznenađenje za koje je većina saznala tek na izletu – posjet Bunarima Rajčica uz iskonsku pripremu marende – pečenje kobasica na praljku.

U nedjeljno uputilo se tridesetak svilajaca prema Postinju Gornjem. Jutro obavijeno maglom sredinom prosinca, šutljivo i sneno ispraća nas iz Sinja, no već u Sutini zrake zubatog zimskog sunca najavljuju lijep dan.

Preko Neorića i Muća vozimo se prema Postinju Gornjem, a potom nas uska asfaltna cesta preko malenog polja dovodi do početne točke našeg uspona u zaseoku Katići. Stare prizemnice uz nekoliko novogradnji nagurane u osojnoj strani planine u zimsko doba sunca gotovo i ne vide, pa se šalimo da se nekoliko krpa obješenih vani na sušilu neće osušiti do svibnja.

Tišinu injem okovanih usnulih dvorišta prekida lavež seoskog psa, dok dim iz dimnjaka ukazuje da su se kuće probudile. I dok dim nestaje u plavetnilu neba ostavljajući za sobom topli zapah razgorenih cjepanica pomiješan s mirisom prve jutarnje kave, upućujemo se planinarskom stazom prema Movranu.

Do vrha nam prema tabli na početku staze treba oko sat i pol. Nekadašnja pastirska staza blago se uspinje kroz rijetku makiju i kamenjar. Pogledi na sjeveru sežu do Svilaje i sela na njenim južnim padinama (Radunić, Postinje, Muć…), dok iznad Svilajinih vrhova izviruje bijela kapa Troglava.

Prolazimo pored bunara isklesanog u kamenu u kojemu smrznuti ostaci vode zaklonjeni šikarom svjedoče o njegovoj napuštenosti i nastavljamo po kamenjaru do Movrana, najvišeg vrha Moseća.

Na sunčanijoj južnoj strani, uživamo u marendi iz ruksaka i pogledu na Kozjak i zakozjačka sela: Nisko, Brštanovo, Gizdavac dok nam se priključuje ostatak društva s dvije najmlađe planinarke Sarom i Iris.

Zajednička fotografija na Vrhu i upućujemo se prema ishodišnoj točki današnjeg pohoda.

Koračajući istom stazom uživamo u pogledu. Između obronaka Svilaje i Moseća ispružilo se polje, a uz njegov rub stisnula su se naselja čiji crveni krovovi ublažavaju sivilo prirode usnule u kasnoj jeseni. U daljini pod plavim nebom slikoviti prizor bijele Kamešnice. Uz pogled na snježne vrhove Kamešnice pod plavom kapom nebeskom i ne opazismo da smo stigli do naših automobila.

Vrijeme je da krenemo prema slijedećem odredištu – Bunarima Rajčica. Vozimo se prema Niskom, a zatim makadamskom cestom do Rimskih bunara Rajčica. Uz makadam ostavljamo vozila i dobro ugaženom stazom stižemo do hidrološkog lokaliteta smještenog u prirodnoj depresiji Niščanskom gaju podno Moseća. Deset bunara koji okružuju veliku lokvu razbijaju monotoniju dalmatinskog krša doimajući se kao oaza u kakvoj kamenoj pustinji.

O porijeklu ovih bunara i njihovoj starosti ne zna se puno, pa su o njima ispredane brojne legende i narodne predaje. Iako se spominju od 1829.godine, legenda kaže da je njihovo postojanje puno duže, dok prema narodnoj predaji potječu od kasnog srednjeg vijeka (13. ili 14. stoljeće). Neke predaje kažu da naziv rimski bunari upućuje da potječu još od Rimljana koji su ovim prostorima vladali početkom prvog tisućljeća.

Međutim, pisanih tragova o bunarima i njihovu porijeklu gotovo i nema. Smješteni u sušnom kršu u srcu Dalmatinske zagore, prema legendi nikada nisu presušili. Zbog svog položaja u dolini slijevanje vode s Moseća ide im u prilog, a da li postoji i neki podzemni izvor nije poznato.

Uživanje u obilasku bunara, ogledavanje u plavetnilu vode i fotografiranje prekinuo je miris roštilja.

Ostavilo smo bunare legendama i narodnim predajama, a mi smo se uputili pripremati svoj obrok, na način kako su to nekada radili pastiri na ovom području. Nagužvali smo se oko roštilja okrećući kobasice na praljku. Uz vatru i dobro raspoloženje i ne primijetismo da je sunce već otišlo na počinak. Hladnoća je preuzela zrak i počela nam se uvlačiti u kosti, pa smo pokupili svoje ruksake i krenuli prema automobilima.

U dobrom raspoloženju u Sinj smo stigli u sumrak završivši naš Izlet iznenađenja i još jednu uspješnu planinarsku godinu.

Do sljedećeg druženja zdravi bili i veseli.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Sinj, 08.10.2024.g.

U mračno jutro prve nedjelje u listopadu, malo nakon što se zvono na Kamičku oglasilo šest puta, pedeset i dvoje planinara iz PD Svilaja uzelo je svoje ruksake, rasporedilo se po automobilima i krenulo u novi planinarski pohod.

Ispraćeni sumrakom i pokojom kapi kiše sumnjičavo pogledavamo nebo pitajući se hoće li nam danas trebati kabanice i kišobrani, hoće li biti pogleda s vrha, blata na stazi, koliko će nam vremenski trajati uspon i slične pitalice uobičajene na početku svakog planinarskog izleta.

S takvim pitanjima, čakulama i retrospektivama s protekih izleta dogodi se nekima da „promaše” put pa umjesto skretanja ka Panju voze uz jezero Peruća čak do Potravalja. No srećom na vrijeme se okrenu natrag taman da negdje iza Dabra opaze zeleni svilajin kombi i priključe se koloni vozila sinjskih planinara.

Prolazeći Vrliku i nastavljajući prema Kninu, neizostavan pogled na moćnu i surovu Dinaru, čežnju svakog planinara po tko zna koji put izaziva divljenje rasplamsavajući uspomene na neke prošle pohode.

I dok iz ladica sjećanja vadimo uspomene, vozimo se se uz arheološki perivoj „Pet crikvah na Kosovu” ili današnjim nazivom Biskupija, jedno od najbogatijih i poznatijih predromaničkih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Pokretni dio srednjovjekovne povijesti lokaliteta Crkvine sačuvan je od ratnih razaranja Drugog svjetskog rata zahvaljujući sinjaninu, arheologu i povjesničaru, muzealcu i konzervatoru, akademiku Stjepanu Gunjaču i danas je izložen u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Ostavljamo Biskupiju arheolozima i povjesničarima i već nam je u obzoru slap Krčić. I dok je prije nepunih dva tjedna , korito Krčića bilo potpuno suho, nakon kiša u proteklom tjednu, Krčić je „provrio”, pa se u punoj kroz 22 metara visok slap obrušava u Krku, a mi uz rijetke kišne kapi na vjetrobranskom staklu stižemo u Knin.

Uobičajena pauza za burek, peciva i kavu, dovoljna da okrijepljeni nastavimo prema Otriću. Državnom cestom prelazimo Sučevića most i Zrmanju i zaustavljamo se na Željezničkoj stanici Zrmanja, polaznoj točki našeg današnjeg pohoda. A danas pohodimo Poštak.

Poštak (1425m), poznat i ponegdje označen i kao Kečina kosa, dio je planinskog masiva Lička Plješivica. Brdo smješteno između Like i Dalmatinske zagore uz zapadnu Bosnu, s jedne strane grli goropadni Velebit, a s druge moćna Dinara. Odvojeno kanjonom Zrmanje od Velebita i kanjonom Butišnice od Dinare, navodno se u prošlosti u nedostatku društvenih mreža i elektronske pošte pokazalo kao odlično mjesto za razmjenu pošte između dva velika carstva, Turskog i Austro-Ugarskog, pa mu poštanska djelatnost donijela naziv – Poštak.

Iz Otrića, sa željezničke stanice do vrha čeka nas oko dva i pol sata hoda. Već pri izlasku iz automobila dočekuju nas dva psa, motajući se oko nas očito navikli na prehrambene darove od planinara. Jedan odlučuje s nama krenuti u pohod, prateći nas u stopu, pa se pitamo koliko li se puta ovaj pas u potrazi za kakvim slasnim zalogajem popeo na Poštak.

Vrijeme nas je odlučilo pomaziti, kiša koja je izgleda do maločas padala je prestala, a Poštak je u oblaku. Uzimamo ruksake, pa s obzirom da vlaka nema prelazimo prugu jer je silazak do podvožnjaka blatnjav i klizak i širokom makadamskom cestom koračamo prema našem cilju. Livade su prepune gljiva, prilik je to da nas Boro i Vesna poučavaju o vrstama i jestivosti (neke su jestive samo jednom kažu) pojedine gljive. Stječući znanja o gljivarenju napuštamo makadam i planinarskom stazom prateći markacije uspinjemo se prema Poštak

Prolazimo travnate zaravani, padine i rijetku šumu hrasta sladunca, graba i pokojeg bora, praćeni igrom sunca i oblaka. Dok savladavamo oštar uspon preko Repina brda i njegova vrha s jedne i druge strane staze društvo nam prave krave. Unatoč našem strahu, krdo mirno pase ne obračajući pažnju na nas, vjerojatno naviknuto na ovakve posjete. Povremeno se oblaci raziđu, propuštajući sučeve zrake i pogled na Vrh, no zahtijevajući od nas učestalo mijenjanje iz dugih u kratke rukave i obratno. Sunce nam otkriva pogled na južni Velebit, Liku, Zrmanju, Prominu, ali i na kamenu galeriju.

Prirodni park neobičnih kamenih skulptura na travnatoj zaravni na visini oko 1200 m čiji nastanak geolozi objašnjavaju eolskom erozijoim, navodeći da je kamen izbrušen oštrim dolomitnim pijeskom nošenim burom, pri čemu su ostali tvrđi dijelovi stijene.

I dok dio planinara nastavlja markiranom stazom uz galeriju dalje prema vrhu ostavljajući fotografiranje za povratak, vesela skupina okupirala je najpoznatiju skulpturu Marsovca ili Svemirca tražeći najbolji kadar za fotografiranje. Dok se jedni fotografiraju, drugi čekajući svoj red imaju vremena za promatranje i otkrivanje skulptura. Naslagane jedna iznad druge, uske ploče potiču maštu pa netko vidi vraga, netko kornjaču, pastira, puža…

Prilika je ovo za kratak predah uz puno smijeha.

No treba krenuti dalje, pa nastavljamo oštrije uzbrdo fotografirajući galeriju iz drugog kuta i uživajući u pogledu. Prolazimo izohipsu ispod vrha i završni uspon do samog vrha. Manja kamena piramida i natpis imena i nadmorske visine jedino je što vidimo došavši na vrh. Oblak je prekrio ovu kršku travnatu zaravan onemogućivši nam bilo kakav pogled.

Kratko odmaramo uz neizostavnu marendu, u očekivanju okupljanja cijele grupe i zajedničke fotografije.

I tek što smo ponovno uzeli ruksake i krenuli natrag istim putem, sunce je na vrhu rastjeralo oblake, no mi smo ostali uskraćeni za pogled.

Spuštajući se istim putem do Otrića, nailazimo na kameni krug, Ćiro vidi gumno, a mi ga zezamo da su ostataci svemirskog broda kojim se spustio Marsovac.

Nastavljamo do kamene galerije, još jednom pozdravljamo Marsovca, javljamo se i kravama uz put i stižemo do Željezničke stanice Zrmanja u trenutku kada prolazi rijetka kompozicija od dva vagona.

I dok čekamo da se okupimo kako bi krenuli ka izvoru Zrmanje, ka drugom dijelu našeg izleta Davor i Zlatko nas svirkom na bendžu i mandolini. Uživamo u kratkom odmoru, neki s pivom, neki s bevandom i gemištom, dok ponovno u koloni ne krenemo ka izvoru Zrmanje.

Iz krškog vrela u podnožju Poštaka i stijene Misije izvire u selu Zrmanja vrelo, usred divlje prirode svoj put do Novigradskog mora, dug 69 kilometar počinje ova dalmatinska rijeka.

Umorni od ranog ustajanja i pješačenja šetamo prema izvoru, no zbog obilnih kiša i vode po stazi do samog izvora se ne može, pa dolazimo do 1924.g. izgrađene brane – kamenog mosta iz kojeg teče bistra izvorska voda. S nekoliko videa i fotografija brzo se vraćamo na parking i krećemo prema Radučiću. Lokal patriotski komentiramo da nam je puno ljepše vrelo Cetine, još uvijek bez znatnije čovjekove intervencije u prirodi.

U Radučiću kod Pere čekala nas je okrijepa i druženje. Uz spizu, prepričavanje dojmova i šale vrijeme je brzo prošlo. Neki su odmah krenuli put Sinja, neki su iskoristili blizinu vidikovca za pogled na Manojlovački slap, a neki su se preko Oklaja i Drniša uputili ka Sinju.

I dok se još uvijek sređuju dojmovi s ovog izleta, još jednom smo potvrdili koliko nas ovakvi trenuci ispunjavaju srećom i zadovoljstvom, povezujući nas snažnije i brišući dobne razlike među nama.

Na vrhu nas je bilo svih generacija, od najstarije teta Jadre do najmlađe Sare, od školaraca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, no na Poštaku, Zrmanji i/ili Kod Pere različitosti su se pretvorile u jedinstvo ljubitelja prirode i planinara.

Hvala PD Svilaja i našim mladim snagama (Dadi, Mariu, Hrvoju, Antoniju i ostalima) na organizaciji izleta i vođenju, a svima koji su bili dio ovog izleta na druženju i jednom nezaboravnom danu.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

09.09.2024.

U vrijeme dok su još planinske livade prepune proljetnog cvijeća, a školarci iz Svilajine opće planinarske škole usvajaju potrebna znanja za skorašnji ispit, sastanu se „glavni i odgovorni” iz našeg planinarskog društva, rasprostru po stolu planinarske karte, pa onako uz čakulu razmijene ideje i mišljenja (ili kako se u općoj poplavi anglizama kaže odrade „brainstorming”)” i odrede odredišta za dva ljetna izleta.

Tradicionalno jedan izlet je u lipnju, a drugu krajem kolovoza.

Ove godine u lipnju smo preko pet zemalja putovali u Makedoniju, dok je za kraj kolovoza odredište bila Slovenija, mikro lokacija – Vršič i Julijske Alpe.

Trodnevni izlet u Sloveniju većina planinara nije željela propustiti. Mjesta u autobusu popunjena su kao i uvijek po principu „najbrži prst”. Ipak dio najspretnijih i najbržih morao je zbog novonastalih i neodgodivih obaveza odustati od putovanja na sreću onih s „liste čekanja”.

Dugo očekivano jutro usred toplinskog vala na kraju kolovoza ispraća 45 svilajaca na put prema Deželi nagovještavajući nam dva sunčana dana, unatoč ranijim prognozama o mogućnosti za pokoju pahulju, jer ipak pohodimo Alpe.

Put nas vodi preko Knina, nezaobilaznog bureka, kave i peciva, dalje do Bregane. Na graničnom prijelazu prema Sloveniji teta policajka unatoč „Schengenu” odlučuje pregledati naše osobne karte. Šeta po autobusu i ovlaš baca pogled na naše dokumente, čini nam se kao da to radi da skrati vrijeme jer ubrzo napušta autobus, a mi krećemo prema Ljubljani.

Ljubljana nas dočekuje s temperaturom iznad 30 stupnjeva, vrijeme je ručka pa radimo dužu pauzu.

Mali, a veliki glavni grad susjedne nam republike, šarmantan, pitoreskan, zanimljiv, zelen i suvremen.

Ljubljanski centralni trg posvećen je velikom slovenskom pjesniku – Francu Prešernu, autoru poeme Zdravica čija je najpoznatija sedma kitica proglašena slovenskom državnom himnom.

Osvježenje od vrućine nalazimo na vodenoj instalaciji ispred Crkve Marijina navještenja čije ružičasto pročelje dominira Trgom, uživajuću u pogledu na Tromostovje i zelene krošnje drvoreda platana između kojih vijuga Ljubljanica.

Nastavljamo prema Odprtoj kuhni na ljubljanskoj tržnici. Na Pogačarjevom trgu bezbroj je šarenih štandova uz ugodnu glazbenu kulisu gdje svatko prema afinitetu uživa u atmosferi i gastronomskoj ponudi food festivala koji se ove godine održava dvanaesti put.

Nakon ručka, preostala je još kratka šetnja uz Ljubljanicu uz pokoji sladoled, a potom i nastavak vožnje prema Vršiču.

Vozeći se prema Vršiču sa strahopoštovanjem promatramo surove Alpe koje su nam sve bliže. Pogled na jezero Jasna na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pipšnice obznani nam da smo na Vršičkoj cesti. Prekrasno jezero i refleksija planina u kristalnoj vodi privukli su brojne kupače. Neki su ovaj nezaboravan prizor vidjeli, a neki su prespavali. Nastavljamo vožnju jednom od najljepših europskih panoramskih cesta – Ruskom cestom. Serpentinska cesta koju su tijekom Prvog svjetskog rata izgradili ruski ratni zarobljenici vijuga kroz 50 oštrih zavoja spajajući Kranjsku goru i Bovec.

Vještim rukama našeg vozača, planinara i prijatelja Joze mimoilazimo se s kamperima natovarenim biciklima, osobnim automobilima nakrcanim cijelim obiteljima i kućnim ljubimcima, mišićavim biciklistima i planinarima.

Na prijevoju Vršič (1611 m) stihovi iz pjesme Slovenija rock grupe Buldožer „…ljudi su tamo pametni i zdravi, voze bicikle i skakuću po travi” postaju stvarnost.

Najviši gorski prijevoj u srcu slovenskih Julijskih Alpa dočekuje nas u smiraj dana s ugodnom temperaturom i pruža odmor od nesnosnih dugotrajnih vrućina.

Smještamo se u Tičarjevom domu s pogledom na surove planinske vrhove koji nas sutra očekuju. I dok laganom šetnjom istražujemo okolicu, pokušavajući zamisliti što donosi sutrašnja planinarska avantura, sa sjevernog zida Prisojnika okamenjenim pogledom promatra nas Ajdovska deklica, bijela gorska vila i nastradali glasnik iz legende o tužnoj ljubavnoj priči i Zlatorogu sa alpskih proplanaka.

Ugledavši svjetla Poštarskog doma okruženog planinama u plavičastom sutonu kao da uronismo u davne Božićne razglednice ili u kolibu Heidinog djeda.

Bajkovitu večer završili smo pripremom za sutrašnje uspone i ranijim odlaskom na počinak.

U subotnje jutro gorski divovi sa Julijskih Alpa odlučili su nas počastiti sunčanim danom dozvolivši nam podijeljenima u tri grupe pohoditi Prisojnik ( 2547 m), Malu Mojstrovku (2332m) i Slemenovu Špicu (1909m).

Grupa koja odabrala uspon na vrlo zahtijevan Prisojnik, popela se na vrh iz tri različita smjera. Dok se nekolicina penjala prema Prisojniku sjevernom stijenom kroz okno po ferati Kopiščarjeva pot, dio je do impresivnog okna stigao Grebenskim putem, a potom zajedničkim dijelom grebenskog uspona do vrha, dok je ostatak planinara do vrha Prisojnika stigao južnom Slovenskom rutom.

Istovremeno, druga grupa savladavala je sipar penjući se južnom stranom prema zahtjevnoj Maloj Mojstrovki, dok je treća grupa uživala u prekrasnim vidicima sa Slemenove Špice.

Savladavši uspone, bez obzira koji odabrali, uživali smo u zagrljaju prirode, dok su nas oblaci odlučili nagraditi otkrivajući nam pogled na zelene doline i surove planinske vrhove, uključujući i najviši vrh Slovenije, veličanstveni Triglav.

Vrativši se u Tičarjev dom, umor nam nije bio prepreka za završetak dana uz kratke šetnje i druženje uz pjesmu.

U nedjelju smo sređujući dojmove i pregledavajući brojne fotografije, krenuli kući vozeći se drugim dijelom Ruske ceste ka dolini Soče. Dolazak u Bovec, pauza za kavu, kratka šetnja mjestom i nastavak putovanja smaragdnom dolinom Soče prema Sinju.

Iza nas je još jedan planinarski izlet, još jedna planinarska priča u kojoj smo doživjeli nešto novo, neku drugačiju snagu emocija, iznova pomaknuli granice izdržljivosti i spoznali koliko nas sitnih i prekrasnih trenutaka beskrajno veže.

Hvala Zoranu, Ivici i ekipi na organizaciji, a svim sudionicima na nezaboravnom i veselom druženju.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Početkom srpnja prošle godine ugostili smo u Planinarskom domu Orlove stine osam planinara iz prijateljskog grada Montemarchiana, pa se ove godine grupa od deset Svilajinih planinara uputila u uzvratni posjet.

Ljetna žega zadnjeg lipanjskog dana nije nimalo popuštala kada smo uputili ka Trajektnoj luci u Splitu. Iznenađeni šušurom i kolonom vozila ispred nas, parkiramo na gatu ispred Aurelie i Marka Pola, dva broda koji Split povezuju s Anconom. Teta na šalteru za međunarodne linije brzo upisuje naše osobne podatke, nakon čega je uslijedio ukrcaj na trajekt Marko Polo. Početak plovidbe provodimo na palubi, pozdravljajući Split, uživajući u zalasku sunca i igri dupina koji nas prate. Dan polako posustaje pred noći, igra dupina ostaje iza nas dok na tamnoj površini mora poput točkica svijetle koće i ribarice. Brod mijenja kurs prema otvorenom moru. Jugo podiže valove, ljuljuškajući nas dok umotani u vreće za spavanje tonemo u lagani san.

Jutro donosi Italiju, a mi se nakon jutarnje brodske kave osjećamo spremno za početak naše avanture po središnjoj Italiji.

Dok čekamo pristajanje broda i iskrcaj promatramo vizure tipične za lučki grad kakav je Ancona.

U luci nas čekaju Lorella i Sauro, prijatelji iz Montemarchiana, koje slijedimo do našeg petnaestak kilometara udaljenog smještaja u Cassianu, u blizini Montemarchiana.

Kurija u mirnom okruženju uz samu crkvu biti će naš dom narednih pet dana. Domaćini nam pokazuju objekt i najavljuju večeru dobrodošlice. Zahvaljujemo im i krećemo u našu talijansku avanturu.

Prvog dana našeg boravka u Italiji posjetili smo srednjovjekovni gradić Gubbio u Umbriji i renesansni Urbino u Marcheu. I dok Gubbio, relikt srednjovjekovnog urbanizma odiše jednostavnošću strateški položenih uličica i trgova, Urbino je staro kulturno sveučilišno središte (sveučilište osnovano 1506.), rodno mjesto renesansnog slikara Rafaela kojeg krase gotičke crkve i renesanse palače. I dok smo se u Gubbiu u tišini žičarom, zapravo u metalnom košu na žici popeli do Bazilike Sv. Umbalda, zaštitnika Grada, u Urbinu nas je dočekala vesela družba upravo promoviranih sveučilištaraca s lovorovim vijencima oko glave.

Prepuni utisaka dan smo završili zajedničkom večerom koja je uključivala tipičnu lokalnu hranu, a koje su s veseljem domaćini pripremili za nas.Uslijedio je dogovor za utorak, drugi dan našeg boravka.

Inicijalno za utorak smo planirali uspon na Corno Grande, najviši vrh Apenina, no vremenska prognoza za kišu i grmljavinu nije nam bila naklonjena. Iz istog razloga otpao je i posjet Nacionalnom parku Monte Sibilini, pa su domaćini predložili posjet špilji Grotte di Frasassi, jednom od najvećih špiljskih sustava u Europi. Duboko u brdovitom području blizu mjesta Genga kroz ovaj krški raj kojeg je oblikovala rijeka Sentino i otkrio klub speleologa u rujnu 1971. u vođenom obilasku prošetali smo Anconskom ponornicom, golemom dvoranom visokom 200 m i dugom 180 m, te kroz velikih kanjon prepun paralelnih stalaktita koji podsjećaju na orgulje i voštanih stalgmita koji se uzdižu poput voštanih svijeća s refleksijom na vodi.

Oduševljeni bjelinom ukrasa koji uz decentno osvjetljenje izgledaju kao da ih je umjetnička ruka prirode isklesala iz mramora ovjekovječili smo trenutak zajedničkom fotografijom službenog fotografa. Uspomena koja će nas u Domu na Orlovim Stinama podsjećati na ovaj nezaboravni izlet.

Nakon špiljske šetnje valjalo je i nešto pregristi. Talijani naravno računaju na gladne posjetitelje, pa su oko blagajni za kupnju karata, načičkani brojni kisoci, zapravo drvene kućice u kojima se s jedne strane prodaju suveniri i keramika po kojoj je ovaj kraj poznat, a s druge strane je obilje talijanske gastronomske ponude. Ili su dobri trgovci ili stvarno ne razumiju narudžbu jer kako protumačiti da se umjesto jednog naručenog sendviča s četiri sira (quattro formaggi) donesu četiri sendviča sa sirom. Nakon što je narudžba stigla bilo je i smijeha, ali i hrane za cijeli dan, jer je svatko od nas već naručio svoje jelo.

Dan se nastavio obilaskom Fabriana, jednog od prvih mjesta u Europi gdje je počela proizvodnja papira. Od 13. stoljeća do danas, Fabraino je poznat po proizvodnji pergament papira s vodenim žigom. Proizvodnja papira u kasnom srednjem vijeku i renesansi dovela je do prosperiteta ovog grada. Nažalost nije bilo vremena za obilazak Muzeja papira, no naša Lorella se pobrinula za stručno vođenje, pa nas je njena prijateljica povela u obilazak Knjižnice, Palače del Podesta, Fontane Sturinalto, komunalne palače, Pinakoteke izložene u bivšoj bolnici…

Trebalo bi još vremena za obilazak Fabriana i njegovih muzeja, no žurili smo u Jesi.

Jesi je umjetničko i industrijsko sjedište na obali rijeke Ešino, grad u kojem je 1194.g. rođen budući Sveti rimski car Fridrik II, koji je kasnije Jesi proglasio kraljevskim gradom.

Odmarajući uz neizostavni Aperol Spritz i fini sladoled ispred Teatro Pergolesi u gradu Jesi, uživali smo s mještanima u tišini i ljepoti grada, daleko od turističke vreve velikih gradova.

Uslijedila je večera koju smo pripremili za naše domaćine. Uživajući u uštipcima i našim domaćim delicijama s domaćinima smo dogovorili plan za srijedu.

S obzirom da je kiša u utorak preskočila naša odredišta, unatoč najavi kiše, srijedu ujutro iskoristili smo za uspon na Monte San Vicino (1479 m). Vodiči su nam bili Lorella i Massimo. Monte San Vicino dio je Apenina, planina koja razdvaja pokrajine Umbriju i Marche, za koju poslovica kaže: „Ako San Vicino stavi šešir, prodaj koze i kupi ogrtač. Ako San Vicino obuče hlače, prodaj ogrtač i kupi koze”. Šešir i hlače” su oblaci koji prekrivaju ili vrh planine ili njeno podnožje, pa o njihovom položaju ovisi koliko će zima biti hladna.

Krenuli smo na uspon s pogledom na „šešir”, no na samom vrhu San Vicino nas je odlučio pozdraviti skidanjem šešira, pa smo uživali u pogledu dok nas hladan vjetar nije natjerao na silazak.

Nakon silaska trebalo je ručati i probati La Crescu di San Vicino kod Forconija. Naime crescia je hrskavi tanki kruh koji se najčešće priprema u Umbiji i Marchiju. Poslužena uz pršut, sir pecorino ili juneći rasjek sa povrćem i začinima prava je poslastica nakon planinarenja. No, popodnevne protokolarne obveze skratile su uživanje u hrani i podnevnu siestu.

Ipak na „putu kući” kratko smo posjetili benediktinsku opatiju Sant’Urbano, u srcu doline San Clemente, jednu od najfascinantnijih i najtajnovitijih romaničkih crkava u regiji Marche.

Večer smo proveli u protokolarnom susretu s gradonačelnikom Montemarchiana, te druženju s lokalnim planinarima. Nakon obilaska grada uslijedila je šetnja do ulice Grada Sinja, a potom i do lokalnog OPG-a. Umorne od dnevnog planinarenja i večernje šetnje razveselila je večera i lokalna grupa glazbenika, sklanjajući nam personalizirane rime i pozvavši nas na ples. Posebno veselje bila je plesna točka našeg Ante.

Ovu veselu zabavu smo morali privesti kraju jer nas je čekalo rano ustajanje i polazak za Gran Sasso d’Italia i uspon na Corno Grande.

Gradovi i mjesta koje smo posjetili zaista su nas impresionirali, no planinarski izlet i uspon od Campo Imperatore do Corno Grande (2912m), ostati će u nezaboravnoj uspomeni. Teško je pronaći riječi za opisati sipar, težinu staze, pogled na Del Calderone, prirodni grandiozni amfiteatar u kojem se nalazi mali najjužniji glečer u Europi, mjesečeve prizore i stijene koje smo uz poneku psovku savladavali i četveronoške, uz oblake koji „putuju” otkrivajući i sakrivajući dijelove Velikog krša i Veliki Rog.

Svih deset smo ipak hrabro zakoračili na Corno Grande, pa iako oblaci nisu dozvolili pogled na Jadransko more i Svilaju, uživali smo u marendi na ovom čudesnom mjestu i predivnom pogledu na Apenine. Brojne fotografije i kupljeni suveniri u „Rifugio duca degli Abruzzi” podsjećati će nas na ljepote ovog izleta.

Prepuni dojmova i zadovoljni vratili smo u kasnim satima se u naš smještaj.

Ostalo je još spakirati kofere, pozdraviti domaćine i u petak se nakon kratkog posjeta San Marinu uputiti natrag u Hrvatsku.

Ciao Italia. E tempo di tornare a casa.

Dobrodošli natrag u Hrvatsku.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Očaravajući miris lipa obznani da smo u lipnju i da treba pakirati ruksake, glancati gojzerice, složiti kofere, a alarm za buđenje namjestiti u gluho doba noći. Mamurni i neispavani zauzimamo mjesta u autobusu dok potpuno mračno nebo osvijetljeno tek blijedom svjetlošću mjeseca lagano poprima svjetliju nijansu. Vozimo se trasom nekadašnje ferate jer je trak državne ceste iz Sinja prema Splitu zatvoren za promet zbog radova iz Projekta Aglomeracije. I dok brnaške kuće snivaju u tišini okružene cvjetnim gredicama, sinjsko polje u kotlini pokriveno je laganom maglom koja se zadržava samo nad travom, pa se Kamešnica ističe na svjetlijem nebu. Vozimo se preko Trilja i u Bisku ulazimo na Dalmatinu. U ovo doba tik prije zore na cesti nema nikog osim nas. Ne bi bilo ni nas ovako rano da nas ne čeka dugi put do Šar Planine u Sjevernoj Makedoniji. Krenuli smo ujutro u pet sati, a kada ćemo stići to nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti. Čeka nas prelazak pet državnih granica i dugo druženje u autobusu.

Izmjenjuju se vizure krša sjeverne strane Biokova i južnih padina Vrgorskog gorja, te krškog vrgorskog polja dok se sunce s nama igra skrivača. Malo se sakrije iza kakvog planinskog vrha, pa nam dopusti uživati u krajolicima, no u trenu nas svojim sjajem natjera na navlačenje zavjesa na prozore autobusa.

U igri svjetla i sjene dolazimo na granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dado prije granice skuplja naše osobne karte, bit će mu ovo učestali posao na ovom putovanju. Skupljaj, nakon granice vraćaj dokumente.

Uobičajena procedura prelaska državnih granica bez velikog zadržavanja i vrlo brzo stižemo u Čapljinu. U gradu smještenom uz Neretvu i njene pritoke Bregavu, Trebižat i Krupu, na raskrižju putova sa sjevera na jug, radimo prvu pauzu. Pridružuju nam se Zoran, Alenka i Petar. Oni putuju osobnim autom, brže savladavaju kilometre i oduševljeno nam pričaju o obilasku Počitelja.

Zajednička kava, peciva, burek i malo šetnje za ugodniji nastavak vožnje.

Čapljinu napuštamo malo iza osam sati i nastavljamo putovanje Hercegovačkim krajem. Prolazimo kroz Stolac, mjesto s najduljom i najraskošnijom poviješću urbanog života u Bosni i Hercegovini. Ilirski i grčki pomorci, rimski patriciji, istočnogotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, mletačke vojskovođe, austrougarski namjesnici ostavili su ovdje uz rijeku Bregavu svoj trag. Kroz prozor autobusa kao na nekom televizijskom ekranu izmjenjuju se prizori lanca kamenih kula i bedema izrađenih u svrhu obrane Starog grada Vidoškog s ljepotom prirode uz tok Bregave. Mjesto vrijedno nekog budućeg izleta. S obzirom da putnici na suprotnoj strani nemaju tako lijep pogled „bockamo” ih kako im je pogled nikakav dok se negdje uz put prema Bileći, na njihovoj strani tik uz cestu ne pojavi kosac. Čovjek gura kosilicu, oko vrata mu debeli zlatni lanac, nogavice na crvenim „mudantama” podignute do razine tangi što izaziva urnebesan smijeh. Sada nam ovi u busu na suprotnoj strani dobacuju kako i oni konja za trku imaju 🙂

Dug je put, a smijeh je najbolji način da se prikrati vrijeme. Prolazimo kroz Bileću, zaobilazimo Trebinje i približavamo se državnoj granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Graničnu proceduru obavljamo bez dugog čekanja i nastavljamo prema Nikšiću i Podgorici.

Oko trinaest sati smo u Podgorici. Vrijeme je ručka i uobičajena gužva po cesti. Bezbroj cvjetova olendera i stabala palmi, izmjenjuje se sa blještavilom poslovnih zgrada na putu prema autobusnom kolodvoru. Vrijeme je za odmor i pauzu za ručak. Grad na Morači poznat po toploj klimi grije se na temperaturi oko trideset stupnjeva, pa se hvatajući hlada žurimo do restorana. Putokaz nam je šesnaest metara visoka Sahat kula iz 16. stoljeća, rijetka podgorička građevina koja je preživjela bombardiranje tijekom Drugog svjetskog rata. Ručamo u neposrednoj blizini ovog simbola Podgorice u staroj varoši, te nastavljamo putovanje prema Albaniji. Vozimo se uz Krajinski arhipelag, niz otočića na crnogorskoj strani obale Skadarskog jezera. Dok jedni drijemaju drugi „čuvaju noć od sinova budnih” fotografirajući spavače i radeći spačke s njihovim fotografijama.

Malo spavanja, malo promatranja prirode, puno šale i već smo na granici Crne Gore i Albanije. I ovu granicu prolazimo relativno brzo, zahvaljujući „pregovaračkim” vještinama naših vozača. Nastavljamo putovanje Albanijom. Odmah iza granice nekoliko bunkera iz doba Envera Hoxhe, a zatim kič i raskoš privatnih kuća u suprotnosti sa prljavštinom i siromašnim dijelovima. S jedne strane pogled na prekrasan kanjon i korito rijeke u trenutku zamjenjuju naherene, na brzinu sklepane kuće, otpad, prašnjava cesta na kojoj se igraju romska djeca. Slični prizori prate nas sve do granice s Kosovom.

I ovu granicu prelazimo prilično brzo i nastavljamo vožnju Kosovom. Iznenađuje urednost kosovskih naselja, nizovi identičnih obiteljski kuća, u kojima izgleda nitko ne stanuje. Brojni ljudi iz ovih krajeva u pečalbi su širom svijeta. U zalasku sunca vide se obrisi Prizrena, pa nas veseli da smo blizu granice Kosova i Makedonije. Dan se izgubio u ljetnoj noći kada prelazimo i ovu posljednju granicu na našem putu prema Šar Planini. Putovanje se odužilo potpuno umorni prolazimo kroz Tetovo i zavojitom cestom putujemo ka našem odredištu.

Konačno stižemo u skute Šar Planine, onako umorne i pospane još nas čeka desetak minuta pješačenja do hotela Konak jer skijaška staza nije pogodna za vožnju autobusa. Veseli nas što vlasnici hotela našu prtljagu prevoze svojim vozilom. Za završetak dana preostao nam je još smještaj u sobe i zasluženi odmor.

U subotu na dan uspona rano se budimo i krećemo na doručak. Čeka nas dugo pješačenje, ne zahtjevnom planinarskom stazom, no prelazak brojnih livada iziskuje vrijeme. Od našeg hotela za početak lagani uspon do postaje žičare, kojeg zamjenjuje uska planinarska staza. Prateći markacije uživamo u šarenilu cvijeća. Beskrajne livade prepune potočnica, maćuhica, zvončića i inih cvjetova okružene surovim planinama svladavamo bez poteškoća. Makadamska cesta ostaje iza nas i već se uspinjemo do gorskog potoka. U nizini krdo divljih konja natječe se u brzini i snazi, a mi preko priručnog mosta od složenog kamenja nastavljamo naš pohod. Penjemo se prema Gubiduša vrhu i nastavljamo po jugoistočnim padinama Bakardan vrha. Ovdje caruje maćuhica. Bezbroj ružičastih cvjetova kao da je posuto po travnjacima. Mobiteli i kamere ne prestaju kadrirati nestvarne prizore. Ispred nas iz maglene koprene izviruje vrh. Izgleda pomalo zastrašujuće i dok se pitamo koliko će će nam vremena trebati da savladamo strminu, domaćini nas poučavaju da je to Mali Turčin (2702m), a naš cilj je Titov vrv (Golem Turčin) 2748 m kojeg iz ove pozicije ne vidimo. Nastavljamo naš put utješeni, sad već pomalo umorni dolazimo na prijevoj između Bakardan vrha i Titovog vrha. Kroz maglu se nazire planinarsko sklonište izgrađeno na Titovu vrhu. Očekuje nas oštar završni uspon. Krećemo prema vrhu, uspon je oštar i dug, pa malo odmaramo, malo fotografiramo, malo se smijemo, a smijehom kao da rastjerujemo maglu. Izbijamo na vrh, uživajući u pogledu odmaramo uz hranu i piće iz ruksaka družeći se sa planinarima iz drugih društava. Ovo je naime tradicionalni pohod „Balkanski planinarski sredbi” koji već 26 godina organizira Planinarski klub Ljuboten iz Tetova. Susret je okupio planinare iz brojnih društava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Albanije….

Druženje prekida prijeteći sivi oblak sa zapada, pa nam domaćini sugeriraju što skoriji silazak. Nakon zajedničke fotografije na Titovom vrvu ili Golem Turčinu kako su ga turci nekad nazivali, uslijedio je povratak istim putem. Na povratku u potpunosti shvaćamo dužinu staze. Umor već prevladava pa kod potoka radimo pauzu i skidajući gojzerice uranjamo noge u hladnu vodu. Sada se i onaj priručni most malo nakrivio pa prelazimo potok gacajući nogama u hladnoj vodi i nastavljamo dalje dugom stazom do našeg hotela.

Večera u makedonskom stilu s pastrmajlijom i zapečenim grahom pomalo vraća izgubljenu snagu, pa se druženje nastavilo ispred Hotela. Čekala nas je nedjelja i izlet u Skopje.

Makedonska prijestolnica ostati će nam u sjećanju po „izgor ljetu” s temperaturom preko trideset stupnjeva, novim zgradama, blještavim fasadama, velebnim fontanama i još velebnijim brojnim kipovima. Skopje nije veliki grad, pa s autobusnog kolodvora uz Vardar pješačimo do Trga Makedonija. Trgom dominira kičasta skulptura Ratnika na konju za koju svi znaju da predstavlja Aleksandra Makedonskog. I dok se Bukefal propinje visoko, s druge strane Vardara stojeća je figura Aleksandrova oca Filipa II. I jedan i drugi spomenik istovremeno su i fontane načičkane lavovima i ratnicima. Skopje je gotovo uništeno u snažnom potresu 26. srpnja 1963., o čemu svjedoči sat na staroj željezničkoj stanici zaustavljen na 5 sati i 17 minuta, koja zajedno s Kamenim mostom, Starom čaršijom, Tvrđavom Kale i Bit pazarom, iako neodržavanim odudaraju od posvudašnje megalomanije i kiča. Broj kipova ili replika teško je nabrojiti, pored njih tu su i betonski brodovi na Vardaru, korinski i jonski stupovi, poznate osobe ili samo čistači cipela no ono po čemu će vam se Skopje urezati u sjećanje je gostoljubivost, uslužnost i toplina ljudi. Zbog ljudi će te poželjeti vratiti se u Skopje.

Posjetom Skopju završili smo naš izlet u Makedoniju. Ostalo je samo prenoćiti u hotelu i ranom zorom ponovo na put povratka. A povratak kući preskočio je Bosnu i Hercegovinu. Zbog radova na cesti oko Nikšića, putovali smo do Lijepe naše preko Kosova, Albanije i Crnogorskog primorja.

U kasne sate ponedjeljka stigosmo u naš alkarski grad, a ovako dug put traži i dugi izvještaj.

Ako vam nije naporno pročitajte, sređujte utiske, uživajte u fotografijama i sjećanjima.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka