U subotu 14. listopada naše planinarsko društvo Svilaja uputilo se iz alkarskog Sinja u našu predivnu Liku na prekrasni jednodnevni izlet. U rano jutro kod HGSS-a u Sinju prvi već dolaze oko 05 i 45h, a oko 6 sati krećemo prema Lici. Kombi i dva auta, nas 15 pošlo je prema Babića jezeru iznad sela Otrić. U kraljevskom, Zvonimirovu gradu Kninu stali smo na kavu i doručak. Nastavili smo putovanje, negdje pola sata autom do sela Otrić, te skrenuvši s glavne ceste nastavili još pola sata vožnje po makadamskom putu, do našeg odredišta gdje smo se parkirali. U koloni jedan iza drugoga predvođeni našim Dadom, nemarkiranom i zaraslom stazom bez signala na mobitelu uputili smo se prema cilju. Ujutro oko 8 i 30, bilo je hladno pa smo svi pošli u dobroj zimskoj opremi, ali već nakon pola sata hoda, slojevi su se počeli skidati jer je sunce prodiralo i bilo je pomalo vruće. Ovoga puta našem društvu se pridružio i prijatelj iz PD Promina naš Tom. On je stvarno hodajuća enciklopedija. Uz našeg Dadu objašnjavao nam je mnoge zanimljivosti ovog dijela Hrvatske. Malo gore, malo dolje znoj je kapao, a štapovi su se pomalo počeli upotrebljavati. I tako kilometar po kilometar odužilo se do jezera. Ali, uživali smo u pogledima po onoj Thomsonovoj pjesmi “gdje su vuci, vile i hajduci” jer je stvarno netaknuta predivna priroda. Nakon nekoliko stanki i odmora te prijeđenih gotovo 8 tisuća metara ili 8 km stižemo do pogleda na naše predivno Babića jezero. Svi smo ubrzali hod, da bi što prije došli do ovog “gorskog oka”. Dolazak na najnižu točku našeg puta, na Babića jezero ostavlja nas sve bez teksta. Ta ljepota i svježina zraka, sve nas opija tako da smo svi odmah počeli vaditi mobitele te fotografirati ovu netaknutu prirodu. Naš Ćiro skida sa sebe odjeću i onako potpuno opušten zapliva u jezeru. Dok mi ostali iz ruksaka vadimo nešto za pojesti. Sat vremena uživanja u netaknutoj prirodi, dobro je došlo, ali je kratko trajalo. Odlazak prema nazad bližio se. Oko 13.15 sati uputili smo se s jezera. Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak. Malo hoda, malo uspona jedna ekipa naprijed, druga nazad tako je prolazio prekrasno dan. Na putu prema našoj početnoj točki dočekala nas je domaćica ove prekrasne prirode, zmija poskok, našem Dadi najdraži dio dana, dok je nekim našim curama strah ušao u kosti, ali sve je dobro prošlo. Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli skoro do kraja našega puta. Tako na kraju puta, izbrojali smo prehodane korake i ukupno prijeđenih 17 kilometara! Sritni, zadovoljni i ispunjeni ljepotama Lijepe naše oko 17 i 30 sati ukrcali smo se u aute i krenuli prema kući. U Kninu smo svratili na čašicu ćakule i pive. Bilo nam je prekrasno. Što drugo nego, hvala Bogu na lijepom vremenu i dobroj ekipi!
Do sljedećeg izleta, skačite, treniranje i pratite naše društvene mreže!
Nakon što je dio naših članova u subotu tradicionalno volontirao na utrci Salomon Sinj Trail, u nedjelju je trebalo ispoštovati još jednu tradiciju.
Naime, nedjelja 17. rujna 2023.g. je bila rezervirana za tradicionalni pohod na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja iz Sinja.
U rano nedjeljno jutro okupljamo se ispred Planinarskog doma Orlove stine, te nastojeći izbjeći vrućinu polako krećemo prema Batu, najvišem vrhu Svilaje. Šumskim putem stižemo do markacije koja „ukazuje” na dvije mogućnosti: ili stazom preko Badnja ili „šumskim putom”. Mi se nakon kratkog dogovora odlučujemo za „kružnu turu”, što znači da idemo preko Badnja i povratak
Koliko god puta da smo prošli kroz Badnje, svaki put je drugačiji doživljaj. Koračamo kroz bukovu šumu urešenu grmovima crvenih šepurika, s pogledom prema Perući i Dinari uz opojni miris vrijeska.
Uživajući u ljepoti prizora i mirisa, gotovo i ne primijetismo da smo napustili usku planinsku stazu. Markacija sada vodi širokom cestom na kojoj uočavamo nove putokaze: Ogorje 1:30 h; Svilaja 1 h. Ne možemo proći pored tabli da ih ne fotografiramo i komentiramo da su ih ljetos postavili vrijedni članovi našeg društva.
U vidokrugu su nam sada i planinari koji stižu „šumskim putom”. Sunce je visoko, hodamo po ugaženoj kamenitoj stazi bez imalo hlada, pa hladovinu ispod osamljenog bora koristimo za kratak predah i pijenje tekućine. Pridružuje nam se grupa planinara, a dolaze nam u susret i naši Ivica i Tatjana s unukom Antom. Nakon malo zafrkancije i smijeha, krećemo dalje. Staza laganim usponom vodi ispod vrha Vršine (1466 mnv). Vršina zaklanja pogled prema Dinari, no jedan okret unatrag dovoljan je za pogled prema Biokovu, Mosoru, Promini, Velebitu…. Izmaglica priječi bistrinu kadra za fotografiranje, no ne umanjuje užitak pogleda na more i otoke Brač i Šoltu.
Nažalost ovaj put ne vidimo druge otoke poput Sveca, no uvijek pažnju privuče nekadašnje pojilište i napuštena kućica (bivša otkupna stanica). Pojilište poput nekog jezera smještenog ispod Vršine svjedoči o načinu nekadašnjeg življenja u ovom kraju.
Razmišljajući o tužnoj priči napuštanja ognjišta u potrazi za „boljim” životom nameću se stihovi Petra Preradovića: „ od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijenja jest”, i ne opazih da stigosmo na kameniti prijevoj.
Koliko god puta pohodili vrh Svilaje, ponovo zadivljuje ljepota prizora koja se s ovog mjesta „otvara”. Ispred nas se sada lijepo vidi Bat (1508 mnv) na koji ćemo za kratko kročiti. Sunce u zenitu umara planinare koji pristižu, pa na njihovo pitanje koliko još do vrha, odgovaramo poznatom „još 10 minuta”.
I ne za dugo, mi smo na Batu. Ovaj put vjetar nas „ne brije” kao zimus, ali izostaje i ono ugodno „ventulanje”, pa većina planinara nakon fotografiranja svoje ruksake odlaže na sjevernu stranu Svilaje.
A Svilaja nas kao usamljena ljepotica kroz izmaglicu časti pogledom na Dinaru, Vran, Čvrsnicu…. Nasuprot nas kočoperi se Troglav sa svoje tri glave, a iz ptičje perspektive uživamo u pogledu na cijelu Peruću. Oko jezera načičkana naselja od kojih nam je trenutno najbliže Potravlje, a tamo preko jezera vijugavi Dabar i njegova klisura mamiti će nam pogled i pri silasku šumskim putom.
Polako se završava planinarska marenda, dok kontinuirano na Bat pristižu brojni planinari. Na vrhu su i dva psa koji veselo trčkaraju oko planinara očekujući kakvu slasnu nagradu.
Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak.
Na povratku pod samim vrhom veselo u skladu s imenom pozdravlja nas naša Vesela i njeni školarci, mladi planinari iz Ogorja. Nedugo zatim srećemo Jasnu. Jasna za ruku vodi nećakinju Iris, vjerojatno najmlađu planinarku koja je stigla na vrh.
Pozdravljamo Jasnu bodreći Iris i nastavljamo prema šumskom putu. Prema nama idu Ankica i Kata. Iako su njih dvije na ovoj stazi kao „u dnevnom boravku”, spominjući Ankicine „nenadmašne” medenjake i njih „zezamo” s poznatim „još 10 minuta”.
Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli do Planinarskog doma Orlove stine.
A u Domu nas je dočekao planinarski grah, arambaši, neizostavni uštipci i kolači. Domaćini iz PD Svilaja pobrinuli su se da svi siti, zadovoljni i veseli pođu svojim kućama.
Završen je još jedan tradicional pohod na Svilaju.
A što više reći nego – kakav dan, kakvi ljudi.
Hvala PD Svilaja Sinj na organizaciji, vidimo se na tradicionalnom Novogodišnjem pohodu u siječnju 2024.godine.
Kada završe sinjska kolovoška slavlja – Alka i Velike Gospa i utihnu mačkule sa Staroga grada, a domaća gostoljubiva čeljad isprati zadnjeg gosta, krenu svilajini planinari i njihovi prijatelji iz drugih društava spremati kofere i ruksake za višednevno planinarsko putovanje.
Za izlet na planinu Rilu u Bugarskoj vrijedilo je pravilo ”najbrži prst”, budući su mjesta u autobusu u najkraćem mogućem roku popunjena.
I tako smo mi „sretnici” posljednjeg ponedjeljka u kolovozu krenuli prema Bugarskoj. Preko Trilja na Kamensko, prelazak državnih granica i nastavak vožnje prema Sarajevu. Polazak u ranim jutarnjim satima s malo sna prethodne noći traži dozu kofeina, pa prvu pauzu radimo u Tomislavgradu.
Razbuđeni putovanje nastavljamo preko Rame, Prozora, Jablanice, Konjica sve do Sarajeva. Kratimo vrijeme razgledavanjem netaknutog bosanskog krajolika i brojnim šalama. Dok bosanska sela s plastovima sijena nostalgično podsjećaju na vrijeme našeg djetinjstva, ispred nas se prostire Sarajevo.
A gdje ćeš boljeg mjesta za pauzu za ručak od Sarajeva. Šeher Sarajevo, multikultura, turska kava, intenzivan miris bureka i čevapa, kičaste sitnice i suveniri, ćilimi, turska kava, baklave, halva…., a iznad svega ona topla dobrodošlica sarajevske raje.
Naši planinari razmilili se po Baščaršiji, neki u Želje, neki u Mrkve ili gdje ih je već put nanio, većina s pivom i čevapima, a mi s baklavama.
Krenuvši od Gradske vijećnice, pogled na Sarajevski sebilj, pa dalje Baščaršijom. Iznad nas visoko Sahat kula, jedina sahat kula u svijetu koja vrijeme mjeri lunarno, „ala turca” vrijeme usklađeno prema vremenu pet dnevnih namaza (islamskih molitvi). Prolazimo pokraj Gazi Husarev – begove džamije i Madrese. Pokraj Miljacke ljubazna Sarajka upućuje nas ka Latinskoj ćupriji i mjestu Sarajevskog atentata, uz srdačan savjet da se najbolji pogled na Sarajevo pruža sa Žute tabije, jednog od omiljenih sarajevskih vidikovaca. Posjet Žutoj tabiji ostavljamo za neki idući put, a mi žurimo na Bemebašu gdje nas čeka naš autobus.
Svoj bosanski put nastavljamo prema Višegradu, prisjećajući se nekadašnje sarajevske glazbeno -kulturne scene i ne primijetismo da smo se približili maloj varoši razbacanoj po zelenim brežuljcima. Prvi pogled na Višegrad i danas odgovara Andrićevu opisu kasabe na obodu bosanskog vilajeta.
Kratka pauza za obilazak i fotografiranje najpoznatije književne „ćuprije”. Veličanstveni most s 11 lukova podsjeća na priču o jednom od surovih danaka u krvi kada je u 16. stoljeću odveden dječak iz Sokolovića. Povijest kaže da je dijete iz Sokolovića iz janjičara postalo Veliki vezir turskih sultana, utjecajna osoba Otomanskog imperija koji nikad nije zaboravilo svoj rodni kraj, te je iniciralo najveći graditeljski poduhvat tog vremena spojivši obale Drine kamenim mostom.
Ostavljamo Višegrad i hitamo prema Zlatiboru gdje noćimo. Čeka nas utorak i 12 sati vožnje od Zlatibora do bugarskog Borovetsa. Zbog gužve na bugarskoj granici i pomicanja sata jedan sat unaprijed preskačemo posjet Sofiji i stižemo kasno navečer u Borovets. Smještamo se u apartmane i dogovaramo za sutrašnji uspon na Musalu.
Srijeda ujutro, odmorni i naspavani nalazimo se kod Gondole u 8 sati. Kupujemo karte računajući na ukrcaj u 8 i 30, ali Bugarima se ne žuri, pa prve gondole iz Borovca (1300m) prema Jastrebcu (2365m) kreću u 9 sati. Nakon pola sata vožnje stižemo u Jastrebac odakle počinje naš pohod ka Musali. U prvom dijelu pohoda koračamo širokom makadamskom cestom bez značajnijeg uspona, te za nešto manje od sat vremena stižemo do planinarskog doma Musala i prvog jezera na našem putu. Uspon sada kreće oštro uzbrdo ili kako naša Anđela kaže „sad počima prava rađa”. Savladavši uspon za kratko stigosmo do Alekovog jezera. Ovo jezero je ime dobilo po bugarskom piscu Aleku utemeljitelju turizma u Bugarskoj. Nastavljamo dalje označenom kamenitom stazom prema domu Ledeno jezero, odakle će nam trebati 45 minuta do sat vremena do vrha.
Unatoč lošoj vremenskom prognozi, dan je sunčan s temperaturom idealnom za planinarenje.Na stazi brojni planinari, čuju se engleski, njemački, rumunjski, turski, bugarski, a bome i naš lipi hrvatski.
Došavši do doma Ledeno jezero (2720 m) obilazimo Ledeno jezero najviše balkansko jezero (2709m) i nastavljamo dalje prema vrhu. Od doma prema vrhu postavljeni su metalni stupovi s oznakom zimske rute koji su zbog velikog nagiba osigurani sajlom. Došavši do njih shvaćamo da se ovaj uspon ljeti ne koristi, te se nastavljamo paralelnom rutom prema vrhu. Ispod nas se otvaraju prekrasni pogledi na jezera, a mi uživajući u prizorima stižemo na vrh.
Vrh Musala (2925m) najviši je vrh u Bugarskoj i na Balkanu na planini Rila u istoimenom nacionalnom parku. Ime Musala znači zaravan ili Musa Allaha (planina Alaha) iz vremena dok je bugarska bila dio Otomanskog carstva, dok je planina Rila dobila ime po riječi tračkog porijekla što znači bogata vodom.
Čekajući da se naša grupa okupi, neki vrijeme krate hranom, neki strpljivo čekaju red za individualnu fotografiju na vrhu. Slijedi zajednička fotografija i povratak prema Jastrebcu. Naime, zadnja dnevna vožnja gondole je u 17 i 30 sati , pa žurimo natrag.
Srijeda nam se polako bliži kraju i dolazi četvrtak, dan za izlet na Rilska jezera.
U 8 sati okupljamo se kod autobusa koji nas iz Borovca za nešto više od sat vremena dovozi do oko 60 km udaljenog sela Panićišta. Ukrcavamo se na žičaru koja nas vozi do početka rute Sedam rilskih jezera. Za početak obilaska odabiremo lijevu stranu, a vratiti ćemo se desnom stranom. Većina posjetitelja ide obrnuto jer je lijeva strana u početku jako strma, no kada se uspon savlada, lako se ide naprijed i dolazi do jezera Bubreg. Naime, Sedam rilskih jezera su skupina glacijalnih jezera na visini od 2.100 do 2.500 m. Imena jezera povezana su sa njihovim značajkama. Najviše jezero je Suza zbog bistre vode, pa slijedi savršeno ovalno i tamnomodro Oko. Oko je najdublje cirkusko jezero s dubinom 37,5 m. Bubreg je jezero s najstrmijom obalom, Blizanac je najveći površinom, Trofoil ima nepravilan oblik i nisku obalu. Riblje jezero je najpliće, a Donje jezero najniže i u njemu se skuplja voda koja teče iz drugih jezera i formira rijeku German.
Ljepota jezera privlači veliki broj posjetitelja, pa dok hodamo hvatajući trenutak samoće prisjećamo se legende o ljubavi žene i muškraca, dvaju divova, čija se ljubav napajala ljepotom Rile. No zle sile odlučiše uništiti tu ljepotu, pri čemu u obrani svog doma poginu muški div. Beskrajna tuga i suze mlade udovice padale su niz planinske grebene, skupljale se i formirale kristalno čista jezera. Idući prema jezeru Bubreg ugledasmo stijenu čiji je oblik sličan likovima muškarca i žene ogromne veličine, a prema legendi to su dva zaljubljena diva.
Zaljubljeni divovi gledaju nas i ispraćaju do žičare nakon što smo obišli svih sedam jezera. Smrknuto nebo upućuje nam prijetnju kišom, pa se spuštamo žičarom do naše polazne točke. Ipak kiša nam dozvoljava da stignemo do autobusa i tek što smo krenuli prema Borovcu prve kapi udaraju o stakla našeg autobusa.
Napunjenih baterija vraćamo se u naš hotel i pakiramo za sutrašnji povratak.
Na povratku obilazimo Sofiju, te nakon dvosatnog prelaska bugarske granice vozimo ka Zlatiboru. Noćenje na Zlatiboru i subotnji povratak prema Sinju proveli smo prepričavajući dogodovštine, šaleći se i smijući.
I dok bi Štulić zapjevao „Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj”, mi sretni i zadovoljni ipak kažemo „svugdi pođi, kući dođi”.
Hvala Zoranu i ekipi na organizaciji, Marku na vožnji i svima na prekrasnom druženju.
U korporativnom svijetu čula sam izreku „tko hoće nađe načina, tko neće nađe izgovor”. Iako je izreka bila namijenjena jačanju volje za stvaranjem profita, u ovom kontekstu idealno opisuje „stanje svijesti” prije odluke o izletu na Pelješac.
Izlet na Mosor u subotu smo odlučili preskočiti, pa izvještaj s Mosora očekujte od naših „školaraca”, baš kao što su pisali i onaj s Velebita.
Dakle, cijeli tjedan smo smišljali izgovore za ne otići na ovaj izlet: duga vožnja, vrućina, zmije…. Na sreću pronašli smo način i ipak odlučili otići na ovaj nezaboravan izlet.
Temperature zraka posljednjih dana ukazivale su da će biti pakleno vruće, pa je nas petnaest naoružanih dobrom voljom, velikim količinama vode, kremama sa zaštitnim faktorom, šeširima i kapama u rano nedjeljno jutro krenulo put Pelješca.
Prva stajanja za kupnju peciva i bureka odmah u Sinju u pekarama po želji sudionika, a potom vožnja prema Pelješcu.
Ostavljamo Trilj, Bisko, te nastavljamo auto cestom do Ploča praćeni ljepotom prirode. Napustivši „Dalmatinu” uz cestu prema Pločama procvjetali makovi asociraju na poznatu pjesmu Mihovila Pavleka Miškina kojom je opjevana muka tadašnjeg hrvatskog seljaka. Uz stihove o crvenim makovima, ne možemo se odmah sjetiti autora pjesme, no naš suputnik u šali samouvjereno dobacuje Ivana Brlić Mažuranić, što izazove urnebesan smijeh.
U dobrom raspoloženju vozimo Deltom Neretve i pred Opuzenom dogovaramo da ćemo na povratku kupiti jagode od prodavača uz cestu. Ispostavlja se da neki od nas poznaju karakterne crte pojedinih trgovkinja, pa nakon što šaljivo konstatiramo da je Marija škrta, smijući se odlučujemo da ćemo posjetiti Ivanku i kupovati uz dobar popust.
Kasnije će se ispostaviti nit’ Ivanke, nit’ popusta 🙂
Uz priče o asortimanu proizvoda iz ovog kraja prolazimo Komarnu i evo nas na vidikovcu kod Pelješkog mosta. Obavezno fotografiranje i uživanje u pogledu. Ljepotu prizora prekida zov Svetog Ilije. Valja nam krenuti dalje prema Pelješcu.
Očarava plavetnilo mora uz zelene obrise brda. Pelješac ili kako ga nazivaju: Pelišac, Ponta di Stagno ili talijanski Sabbioncello, je iza Istre drugi po veličini poluotok koji se smjestio na jugu Hrvatske. Administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji, a od Malog Stona do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. Krajobraz je pretežno brdovit s dosta kraških polja, a omeđen je Neretvanskim, Mljetskim i Pelješkim kanalom, dok Stonska prevlaka u najjužnijem dijelu pokazuje da je Pelješac nekada bio otok.
Prešli smo most stigavši u Brijestu, te nastavljamo dalje preko Dubrave, Janjine, Donje Bande prema Orebiću. Svibanjska raskoš prirode ostavlja bez daha, izmjenjuju se uređeni vinogradi i povrtnjaci sa područjima obraslim niskom makijom, česvinom, alepskim borom, čempresima i dalmatinskim crnim borom dok šarenilo i bogatstvo proljetnog cvijeća poput mirisnog okvira zaokružuje sliku.
Uz cestu se nižu brojne reklame za poznate i manje poznate vinarije podsjećajući nas da smo u kraju dingača, grka, plavca malog, marselana…
Približavamo se Orebiću, gradu neustrašivih pomorskih kapetana i moreplovaca kojim se danas priključuju suvremeni „moreplovci” – windsurferi. Skorašnji sunčev zenit nas požuruje prema Svetom Iliji pa razgledavanje kapetanskih kuća i šetnju Orebićem ostavljamo za neki drugi put. Preko Vignja hitamo pod Zmijino brdo ili kako ga domaći nazivaju Monte Vipera ili Perunovo brdo.
Uz put Zvone nam pokazuje polazišnu točku za uspon iz samog mjesta u trajanju od cca 3 ipo sata, no zbog vrućine i hlada odlučujemo se za stazu iz Gornje Nakovane.
Uz malo lutanja stižemo na parkiralište pokraj zaključane rampe. Uzimamo ruksake i zaštitu od sunca, te se makadamskim putem upućujemo prema okretištu Podpišćet odakle markacija vodi prema Svetom Iliji. Prošavši dio puta, nailazimo na lokalnog čovjeka, za kojeg se ispostavlja da je porijeklom „naše gore list” u drugoj generaciji na Pelješcu. Domaćin nam nudi ključ od rampe, pa se vozači vraćaju po auta, dok mi nastavljamo dalje pješačiti. Iznad nas je Zmijino brdo, s druge strane na dlanu su nam Orebić i Korčula. Zbog vrućine i izmaglica izostaje oštrina kadra, no zato se u punoj ljepoti pokazuje procvjetala kadulja, rijetka iglica, petoprsta , kovilje i brojne druge cvjetnice.
Uživajući u opojnim mirisima i šarenilu boja započinjemo uspon po planinarskoj stazi koja vodi kroz visoku makiju, koja nam pruža toliko potreban hlad. Odmah na početku uspona susrećemo grupu planinara iz Sarajeva. Sarajlije su na povratku, oduševljeni su stazom i kažu da su krenuli u 6 sati. Trenutno je deset pa nas u čudu pitaju zar nije vruće u to vrijeme krenuti na uspon, ali naš Zoki ima spreman odgovor „mi volimo po vrućini” što izaziva veselje i smijeh.
Pozdravljamo Sarajlije i nastavljamo dalje. Svako malo na stazi susrećemo planinare na povratku, i uskoro smo kod lovačke kućice. Kod kućice susrećemo skupinu lovaca koja upravo „marendaje” nakon odrađene radne akcije. Kratko odmaramo uz nadopunu zaliha vode iz bunara, te nastavljamo dalje. Putokaz pokazuje da nam do Svetog Ilije treba sat vremena. Staza nas kroz borovu šumu vodi do Planinarskog doma Sveti Ilija. Začuđeni smo livadama prepunim ciklamama u ovo doba godine, ali i radom divljih svinja zaslužnih za prekopanu šumu.
Zahvalni na hladovini borova stižemo do Doma zidanog u kamenu koje je dao ga sagraditi Karlo von Habsburg, a obnovljen je 2008.g. Dom je zatvoren, ali oko Doma je poprilična gužva. Ovdje se staza koja vodi iz Nakovna spaja sa stazom koja vodi iz Ruskovića. Susrećemo planinarsku grupu iz Trebinja koja je došla stazom iz Ruskovića, a namjeravaju se vraćati kružno na Nakovan. Trenutno prije uspona odmaraju u hladovini borova, baš kao i mi. Još su tu dva bračna para iz Njemačke, te jedan domaći.
Nakon kratkog odmora slijedi polusatni uspon na sam vrh. Sada nas više ne štiti hlad borova, Sunce je u zenitu, a mi se krećemo po kamenjaru. Oprezno koračamo prema najvišem vrhu poluotoka Pelješca.
Sveti Ilija (961 m) je zbog visine i izdvojenog položaja jedan od najširih vrhova u hrvatskim planinama. Uživamo u pogledu na Korčulu, Mljet, Pelješac, Biokovo….
Crkva Svetog Ilije izgrađena u 16. ili 17. stoljeću uništena je od udara gromova u 19. stoljeću, pa je sam vrh obilježen kamenim natpisom i drvenim križem na kamenoj gomili. Kristalnu jasnoću pogleda ometa sumaglica i igra oblaka ispod nas. Zbog nedostatka hlada i gužve koja vlada nakon fotografiranja odlučujemo se na povratak do Doma na okrjepu hranom iz ruksaka.
Nakon „ručka” slijedio je silazak istom stazom, te ponovno uživanje u vegetaciji podno Zmijinog brda. Vidjeli smo još i planiku, veliki vrijes, igličastu smreku, obilje crnog hrasta (cesvine), tulipane….
Životinjski svijet nam se nije ukazao. I koliko god se plašili i bili na oprezu zbog brojnih poskoka, na našu (ne)sreću vidjeli smo tek jednu zmiju koja je pred nama pobjegla glavom bez obzira.
Zmijino brdo skrilo je dobro domaćine u svom okrilju, ne opravdavši ovaj put naziv, a mi smo se u okrilju naših automobila uputili kući. Na putu kući još smo odlučili proći kroz tunel Dingač i uživati u „pogledu od milijun dolara”. Uključivši navigaciju popularna „Đurđa” dovela nas je umjesto do tunela u slijepu usku ulicu. Došavši pred jednu kuću, domaćin je u čudu izišao na vrata upitavši nas šta tražimo, a Fujo mu je odgovorio da tražimo tunel i da nas je Đurđa pogrešno uputila. Stariji čovjek ne zna Đurđu, ali zna gdje je tunel i objasni da se trebamo vratiti na „na rikverc”. Đurđu smo spominjali i smijali se cijelim putem. Zbog sumaglice je izostao i „pogled od milijun dolara” iza tunela, no to nas nije spriječilo da se u dobrom raspoloženju sretno vratimo kući.
Još ću dodati da sam zbog atraktivnosti Pelješca i Svetog Ilije koji mi je bio davna želja, izlet na Mosor u subotu je preskočen. Kako je bilo na Mosoru opisati će u sklopu Svilajine OPŠ naši dragi školarci, jednako uspješno kao što su opisali i izlet na Mosor.
Ostaje zahvaliti Zvoni na vođenju, našim vozačima Zokiju Anđeli i Đorđu, te planinarkama i planinarima koji su sudjelovali na ovom izletu na odličnom druženju i zabavi.
Velebitskoj Vili valjda su „dojadili“ Škoro i Thompson pa je ovoga puta „dozvala“ nas, a mi smo se tom pozivu rado odazvali. Dana 22.4. u 7 sati naša se grupica školaraca zajedno s članovima našeg društva uputila na dvodnevni izlet ni više ni manje nego na tu najdužu hrvatsku planinu koja je nekoć možda razdvajala, ali sada tako vješto povezuje našu obalu i unutrašnjost, kao i jug i sjever naše domovine. Cilj: Veliki Sadikovac i Bačić Kuk. Putujući prema našem odredištu „starom“ cestom imali smo priliku uživati u proljetnim krajolicima diveći se vrhovima koji su nas okruživali s obje strane našeg puta. „Tu smo bili“, „tu moramo otići“, „kad ćemo ovdje? A kad ćemo tamo?“ bili su samo neki od komentara u vožnji. Uz kratke pauze tijekom putovanja u Kninu gdje je bilo neizostavno svratiti po burek i u Gospiću popiti kavu, stigli smo na početak našeg odredišta, nedaleko od Baških Oštarija od kuda smo krenuli prema našem prvom cilju: Velikom Sadikovcu. Laganim korakom, velikim prijateljem svih planinara i u inat priši, naše se društvo osujetilo kroz šumovit put. Plan: uspeti se na Veliki Sadikovac te se uputiti prema hostelu u Baškim Oštarijama gdje je bio predviđen odmor i obrok prije polaska u dom. Putem do vrha imali smo priliku vidjeti medvjeđi luk, a u hostelu isti i probati, iako je bilo i onih hrabrijih i iskusnijih koji su ga ubirali putem i „žvakali“ do vrha. Do Velikog Sadikovca (1286m) trebalo nam je 2 sata lagane šetnje, staza je okarakterizirana kao „srednje zahtjevna“ iako bi se mnogi žitelji naselja podno Svilaje sa smiješkom složili da „ništa nije kao Visoka“ ili „veliko kao Kamešnica“. Naravno, šalu na stranu, Velebit zaslužuje i ima posebno poštovanje među svim planinarima. Na samom vrhu, dočekao nas je prekrasan pogled na otok Pag, a neki su pak nostalgično poput djece iz zaleđa pri prelasku tunela sv. Ilije vikali „more“! Mnogi su tako iskoristili taj neopisivi krajolik za fotografiranje, iako nijedna fotografija ne može dočarati stvarnost i ljepotu koja se prostirala pred nama. Je li zbog planine ili je zbog mora apetit bio otvoren nije ni bitno, na samome vrhu uzeli smo predah da nešto gricnemo prije hostela gdje smo i pristigli oko 17 sati. Bilo je 18 sati kada smo se iz hostela uputili u naše prenoćište, planinarski dom Ravni dabar, smješten u samoj kotlini okružen prekrasnim vrhovima Velebita. Ovim putem zahvaljujemo našem domaćinu na dočeku i ugodnoj atmosferi u kojoj smo dočekali noć uz druženje i roštiljanje. Drugi dan našeg izleta bio je predviđen za „osvajanje“ Bačić kuka (1304m) gdje smo se i zaputili u 8 sati. Radi se o najvišem i najsjevernijem kuku u nazubljenom nizu Dabarskih kukova pa je uspon do njega bio zahtjevan, a predviđeno vrijeme od doma do našeg cilja bilo je 3 sata. Oprostili smo se s našim domaćinom i fotografirali ispred doma prije polaska. Pojedini članovi uputili su se lakšom rutom, istražujući spremnim koracima poznatu Premužićevu stazu, dok je ostatak uspješno osvajao kuk. Krajolik cijelog Velebita podsjećao nas je na kadrove filmova Gospodara prstenova, a naš predsjednik poput Samwisea Gamgeeja na samom ulasku u Mt. Doom (Bačić kuk) pomagao je svojim kolegama planinarima u usponu. Oni koji su bili hrabriji i iskusniji došli su na sam vrh, dok je ostatak čekao samo pet minuta do vrha ostavljajući stijenu s nekoliko klinova za neki drugi put. „Velebite, suzo moja“ otpjevao je Đani Maršan 1993., a remix je nastao podno Bačić kuka 2023. Obje ekspedicije našle su se pred autobusom u 14 sati odakle su se zajedno uputile natrag prema Baškim Oštarijama. Popularnost mjesta zatekla nas je nespremne pa smo bili primorani preusmjeriti odmor u Macole. Povratak kući iskoristili smo za razmjenu dojmova s izleta planirajući već sljedeći. Naši školarci dobili su priliku upoznati se bolje s iskusnim članovima našeg društva i razgovor s njima pretvorio je izlet u vrijednu terensku nastavu. Ali unatoč savjetu HGSS-a s prethodnog predavanja, možda bi bilo bolje da su se „kroksice“ ipak ostavile kod kuće. Do nekog sljedećeg susreta, pozdrav Liko, Velebita diko.
U rano jutro zadnjeg dana produženog vikenda uputilo se nas dvadesetak iz Sinja prema Prološcu na poziv HPD Imotski kako bi sudjelovali u pohodu kroz Kanjon Badnjevice.
Preko Trilja, Ciste Provo, Lovreća, Studenaca za nešto više od sat vremena stižemo u Proložac. Putokaz na cesti nas usmjerava prema Zaštićenom krajobrazu Kanjon Badnjevice, te za nekih desetak minuta stižemo do Vučje drage polazišta i odredišta današnje kružne ture.
Prvi put smo u „gostima” kod HPD Imotski na ovom događaju koji domaćini ove godine organiziraju drugi put stremeći da postane tradicionalan. Dolaskom do Doma simpatičnog naziva „Bumbari i komarci” dočekuje nas srdačna dobrodošlica i izuzetno gostoprimstvo domaćina. Uz ponuđene kolače, kavu i razna pića koje jednostavno ne možemo odbiti, pozdravljamo se s planinarima iz drugih društava, te na popis sudionika upisujemo PD Svilaja kao jedno od društava koji sudjeluje na ovom izletu.
Na kraju izleta, na popisu će se naći 23 društva iz Dalmacije i Hercegovine čijih je 230 planinara pohodilo ovu kružnu turu.
Uz smijeh i šalu pridružujemo se okupljenim planinarima za polazak prema Kanjonu. Grupa lokalnih vodiča nam prezentira detalje izleta, stavljajući nam se na raspolaganje u slučaju bilo kakve potrebe upozoravajući nas na da se krećemo u koloni jedan iza drugog. Tijekom izleta spoznati ćemo i razloge ovog upozorenja. Naime, planinarska staza je uska, jedne strane pod surovim kamenim liticama koje skrivaju brojne jame i pećine, a s druge strane iznad dubokog kanjona.
Iz Doma se spuštamo do kamenih pregrada, te započinjemo uspon zapadnom stranom kanjona prema utvrdi Badnjevice.
Planinarska staza kojom se krećemo zahtijeva više od pet sati ustrajnog hoda po krševitom i zahtjevnom terenu, ali kao nagradu nudi atraktivne vidikovce, povijesne lokalitete i prirodne ljepote ovog kraja.
Zbog velikog broja sudionika laganim tempom koračamo prema Tvrđavi slušajući poduku lokalnog planinara koji objašnjava da kanjon koji prolazimo spaja Ričice i Proložac, te da su se prema arheološkim nalazima, u prapovijesno vrijeme u kanjonu nalazile mnoge prirodne brane koje su stalno zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako stvarale manje jezero.
Postupno je snaga vode koja se slijevala kroz kanjon Badnjevice srušila prirodne brane i voda Ričičkog jezera otjecala je u Imotsko polje. To se događalo otprilike prije dolaska Rimljana na ovo područje. Tijekom vladavine Austro-Ugarske uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada, te su izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni nagli prodori vode kako bi se smanjile štete koje je voda nanosila Imotskom polju.
Kroz priču dolazimo do tvrđave Badnjevice. S obzirom da je uspon na Tvrđavu zahtjevniji u koloni čekamo naš red za uspon na Tvrđavu.
Tvrđava Badnjevice smještena je na zapadnoj strani kanjona između Prološca i Ričica, zapadno od Imotskog. Srednjovjekovna tvrđava nastala je tijekom 14. i 15. stoljeća, a bila je u uporabi vjerojatno do kraja 17. ili početka 18. stoljeća kada prestaje osmanska vlast na ovim prostorima. Tvrđava je izgrađena na više razina između litica teško pristupačnog kanjona. Prošavši prvi uski bedem, osjećamo jače nalete bure pa pažljivo dolazimo do visokog bedema s ulazom na oko dva metra visine i zazidanim kruništem koje svjedoči o nekoliko građevinskih faza. Iza njega je još viši i čvršći bedem i samo srce tvrđave. Jaki udari bure traže potpunu pažnju, pa se držeći za sajlu uspinjemo i krajičkom oka promatramo tragove zidova i skloništa do vrha kanjona nad kojim se diže visoka kvadratna kula izgrađena na osamljenoj kamenoj gromadi. S nje se nadziru krševite visoravni s obje strane kanjona kao i dio Imotskog polja. Kako nam kažu domaćini na ovom mjestu je bio planiran kratak odmor, no zbog jakih udara bure nastavljamo rubom kanjona nakon čega slijedi strmi spust do samog dna. Prešavši Suvaju preko polegnutog debla kao priručnog mosta, uslijedio je kratak odmor i zajednička fotografija svih sudionika, te nastavak pješačenja drugom stranom kanjona. Prošavši još jednom kod „mosta” nastavljamo do izgrađene brane, pa diveći se smaragnoj boji vodopada počinjemo ponovno uspon promatrajući krške fenomene, špilje i klisure. Istovremeno na drugoj strani gledamo tvrđavu pa komentiramo surovost kojom smo hodali.
Teren kojih hodamo je toliko različit. Brojni usponi, silasci, mjesta gdje ravnu i ugodnu stazu zamjenjuju zahtjevniji dijelovi, no cijelim putem prati nas bogatstvo biljnog svijeta. Brojne perunike uz žutilo brnistre dominiraju cijelim kanjonom što djeluje pomalo iznenađujuće, dok se mediteranska bjelogorična makija izmjenjuje s crnogoricom. Pogled na Suvaju u dubokom kanjonu zamjenjujemo borovom šumom, pa se uživajući u toliko raznolikosti i adrenalina na jednom mjestu približavamo „Bumbarima i komarcima”.
Umorni, ali sretni i zadovoljni uživamo u ručku koji su nam pripremili domaćini, ali i delicijama iz naših ruksaka. Uz smijeh i šalu prepuštamo stol drugim planinarima, a mi se premještamo u zavjetrinu. Odmarajući se uz brojne dosjetke praćene urnebesnim smijehom, prihvaćamo pjesmu vesele skupine planinara iz drugih društava, dok se domaćini i dalje srdačno trude da nam hrane i pića ne nedostaje.
Uslijedio je dogovor za posjet Zelenom jezeru, pa smo se zahvalili domaćinu i automobilima krenuli do jezera. Iako su Modro i Crveno jezero daleko poznatiji, akumulacijsko jezero Ričice poznatije kao Zeleno jezero također je posjećeno, o čemu svjedoče brojni natpisi za pješačke staze koje smo vidjeli vozeći se do ovog jezera. Obilaskom Zelenog jezera naš izlet se približio kraju.
Zahvaljujemo organizatoru HPD Imotski na odličnoj organizaciji i vođenju izleta, te srdačnom gostoprimstvu koje su nam ukazali. Zahvalnica za sudjelovanje na ovom pohodu s imenom PD Svilaja u našem Domu Orlove Stine podsjećati će nas na divne domaćine i prekrasan izlet.
Zahvale idu i svim sudionicima izleta, svim vodičima, te HGSS u na podršci i pratnji.
Ove smo nedjelje uspješno odradili drugi izlet Svilajine planinarske školice pod vodstvom ovotjedne izvidnice: naše Sare, Barbare i Tome, pod budnim Ivinim okom. Iako prognoza nije bila vedra ni obećavajuća, već standardno uigrana i spremna ekipa zajedno sa četveronožnim prijateljem Milom hrabro se uputila, prvo preko Otoka i Rude do Gornjih Korita s planom da osvojimo najviši vrh Kamešnice s hrvatske strane – Glavaš – na nadmorskoj visini od 1308 m.
U Koritima smo se iskrcali i prisjetili predavanja o snalaženju u prostoru uz pomoć karte, kompasa i azimuta. Lagano smo krenuli u osvajanje krškog terena kad nas je mrko nebo odlučilo počastiti i laganom kišicom i krupicom, tako da smo u praksi naučili i važnost kabanice koja često zaboravljeno zaluta na dno torbe. Naravno da se nismo dali pokolebati pažljivo gazeći po skliskom i glatkom kamenju s nadom da će sunce ipak pronaći put između oblaka i da će vrh donijeti očekivano olakšanje. Kao i inače, bili smo u pravu, i na vrhu nas je dočekalo sunce koje je rastjeralo oblake da nam ne zaklanjaju predivan pogled na Sinj i cijelo Sinjsko polje i krajinu, ali i Biokovo, Mosor, more, Svilaju i Perućko jezero, kao i druge vrhove Kamešnice.
Budući da je škola cjeloživotna i ne pita za mjesto i vrijeme, tako smo se i na Glavašu nakon standardne ćoša panceta kapula okrepe prisjetili osnovnih čvorova na zamkama koji će nam biti veoma od pomoći na strmijim terenima. Udahnuvši svježi zrak i odlučivši da sigurno osvajamo i ostale kamešničke vrhove, s ponekim planom za vikendicu na tako umirujućem mjestu, lagano smo se spustili manje strmim putem kroz predivnu hrastovu šumicu punu žutih nijansi koje nisu ni načule da je proljeće već počelo.
Dana 26.3. odrađen je prvi izlet Svilajine proljetne planinarske škole. 21 školarac i jedan slatki četveronožni ljubimac uputili su se na Mali (1455m) i Veliki Maglaj (1468m). Ta dva vrha smještena na Vrdovu bili su idealan početak za uvod u planinarenje ovoj skupini.
Oko 9h krenuli smo od planinarskog doma Sveti Jakov ka Malom Maglaju. Naša divna vodička Iva podijelila nam je karte za snalaženje i hrabro smo krenuli naprijed. Samo Vrdovo sa svojim golim, kamenitim terenom bilo je pregledno za uočavanje markacija i praćenje rute. Tek pokoji bor bi nam se našao na putu, ali većina terena je bila travnata i krškog tipa tako da bi nam pogled svako malo odlutao na otvoren krajolik Zagore koji bi slobodno mogao proći kao kakav kadar Rohana u Gospodaru prstenova. Vrijeme nas je poslužilo, kiše nije bilo na vidiku, a ni Sunce nije imalo volje da nas pecka po obrazima. Valjda je i njemu neradna nedilja bila. Snijega na Vrdovu više nema, tek poneki ostatci zaleđenog snijega koje je naš četveronožni suputnik Mila dobro iskoristila za igru. Ruta kao takva nije bila zahtjevna fizički, umorili smo se tek toliko da odspavamo malo nakon ručka.
Za uspon nam je trebalo 1 h i 15 minuta, a na Malom Maglaju smo malo stali, predahnuli i upijali krajolik oko sebe. Pogled se prostirao na Troglav, Kamešnicu, Biokovo i Mosor. Na tom vrhu nalazi se I spomen križ te sam Maglaj ima i povijesan karakter. Naime,u Domovinskom ratu je to bila jedna od važnijih točaka. Vjetar s Dinare nas nije čuo i zaustavio se, ali bilo je izdrživo taman toliko da ovjekovječimo uspon slikama za Instagram. Tko se nije slikao, nije ni bio!
Nakon prikupljenih slika i malo propuha odlučili smo se za spust prema domu. Tu smo popili kaficu I uputili se doma i s nestrpljenjem iščekujemo sljedeći izlet kojeg će voditi Barbara, Tomo I Sara. Tko preživi, pričat će…
Prošli vikend smo željeli imati Biokovo samo za sebe, pa smo se prije otvaranja sezone u Parku prirode „Biokovo” i gužvanja s turistima koji uskom zavojitom cestom posjećuju vidikovac Skywalk, odlučili za planinarski izlet na Biokovo.
I dok su školarci „Svilajine” opće planinarske škole krenuli prema Maglajima na Dinari, mi smo u rano nedjeljno jutro prikraćeni za sat spavanja, krenuli prema Makarskoj.
Cilj je pohoditi vrh Kimet, a potom i Vošac, dok se su se naše četiri planinarke odlučile za planinarsku turu od Vošca prema Svetom Juri, bez posjete Kimetu. Plan je bio ukoliko vrijeme i stanje ceste dozvoli da se nakon Kimeta i Vošca i mi odvezemo automobilima do Svetog Jure i da se zajednički okupimo na vrhu.
Kimet (1536 m) je najviši biokovski vrh jugoistočno od Svetog Jure. Vrh ima oblik istaknutog grebena koji dominira područjem prepunom dolaca i krševitih grebena. Staza koja vodi do Vrha ima polazište od Ravne Vlaške, odnosno Skywalka.
Vozeći prema Ravnoj Vlaškoj prolazimo Makarsku i državnom cestom Makarska -Vrgorac nakon 6 kilometara dolazimo do glavnog ulaza u Park prirode „Biokovo” na predjelu zvanom Staza.
Do našeg polazišta vozit ćemo se trideset minuta Biokovskom cestom. Na skretanju za Biokovsku cestu natpis upozorava da se ovom cestom vozi na vlastitu odgovornost. Ubrzo shvaćamo opravdanost upozorenja jer je brdska cesta uska, zavojita, jednotračna s povremenim ugibalištima, a istovremeno dvosmjerna. Trinaest kilometara voženje oštrim zavojima uz ambis s južne strane, izaziva strahopoštovanje prema vozačima, ali i zatvaranje očiju i strah suputnika. Tek po dolasku na Skywalk priznajemo kako smo se tokom vožnje grčevito držali za sjedala i pitamo se kako će nam tek biti u povratku. U trenutku se kroz šalu domišljamo da ćemo se na povratku voziti s povezom na očima, istovremeno hrabreći naše vozačice.
Nalazimo se na parkiralištu kod Skywalka. Vidikovac je zatvoren, no mi se penjemo sa strane hvatajući kadrove za fotografiranje. Mene osobno ne impresionira hodanje po staklenoj površini nad ambisom Biokova, no ljudi vole, dolaze i sigurno Nebeska šetnica doprinosi prepoznatljivosti i razvoju destinacije.
Područje Biokova je poznato po brojnim docima ograđenim suhozidima, obrađenim i kultiviranim što smo opazili dok smo se vozili. Ne znam što ovdje osim krumpira i kupusa može uspijevati, no uz vrtače su obnovljene tradicijske nastambe. Možemo samo nagađati da li su oni u služnosti vlasnicima, turistima ili planinarima.
Dok razmišljamo o ovim malim poljoprivrednim oazama u ljutom kamenjaru, ni ne opažamo da smo već prošli Info pult Parka prirode, pa napuštajući borovu šumu izbijamo povrh velike livade. Livada je prepuna cvijeća pa zastajemo i fotografiramo. Napuštamo vrtače i vjesnike proljeća i vraćamo se u zimu gazeći nanose smrznutog snijega. Penjući se kozjom stazom preko kamenitih polica dolazimo na prijevoj odakle se vidi Kimet.
Slijedimo markaciju uz rub šumovite vrtače. Šuma je bjelogorična, no u bjelogorici se ističe zelenilo jedne osamljene jele. Na ovom dijelu tuče nas jako jugo, pa brzo obilazimo vrtaču i kročimo dalje kroz bespuće kamenjara. Savladavamo oštar uspon koji nas vodi do grebena. Pod samim grebenom susrećemo grupu planinara iz našeg kraja koji su na povratku. Informiraju nas da je preostalo tek malo hodanja po grebenu bez značajnijeg uspona, te da na samom vrhu jugo nije toliko jako.
I uskoro dolazimo do Kimeta. Naša grupa je već sijela u zavjetrinu. Pridružujemo se na marendi s pogledom na Svetog Juru, Modro i Crveno jezero, grad Imotski, Hercegovinu i bijele vrhove bosansko -hercegovačkih planina na sjeveru, te Vrgoračko gorje i Pelješac u daljini na istoku. Uskoro nam se priključuje veseli planinarski kvartet iz Šibenika pa ih molimo za zajedničku fotografiju. Individualne foto seanse i uživanje u pogledu na Hvar, Korčulu i dijelove primorja prekida jako jugo, pa poziciju za odmor u zavjetrini ostavljamo šibenčanima, a mi se istim putem pažljivo vraćamo do Skywalka.
Slijedio je drugi dio izleta, vožnja automobilima do pod Vošac, te izgrađenom stazom u serpentinama laganim usponom do vrha Vošac i Planinarskog doma „Toni Roso”.
Vrh Vošac (1422 m) se nalazi na južnoj strani Biokova, gotovo iznad grada Makarske. Unatoč jugu i hladnoći s Vošca smo uživali u nezaboravnim vidicima. Kao na dlanu gledali smo Makarsku, Tučepe, Bašku Vodu, Brela… Pogled uz majstorsko djelo prirode preko Biokova seže daleko prema Omišu i skoro do Splita, a ispred nas razasuti Brač, Hvar, Korčula…. Posebno atraktivno bilo je vidjeti Svetog Juru u igri s oblacima. Poput igre skrivača izranjao je i nestajao u oblacima.
Hladno jugo nas je potjeralo s Vrha, pa smo krenuli istom stazom do automobila. Na parkiralištu nas ponovno dočekuje krdo divljih konja i magaraca. Očito naviknuti na prisutnost čovjeka, ne sklanjaju se s puta tražeći od nas slatkiš ili jabuku. Odolijevamo od hranjenja jer uz poučne table stoji molba da ih ne hranimo, ali njihovu spremnost za poziranje bilježimo kamerom.
I dok se zabavljamo s ovim plemenitim životinjama, susrećemo naše planinarke koje su pohodile Svetog Juru. Prepričavamo međusobno događaje, a one nas informiraju o visini snijega i težini uspona, pa odlučujemo da ćemo Svetog Juru pohoditi pješice na jesen kada ne bude ni turista ni snijega, a šuma na putu poprimi predivne boje jeseni.
Nekoliko naših planinara unatoč njihovim informacijama odlučuje autom otići do rampe, te se uz konope kroz snijeg popeti do Vrha, a mi se istim putem vraćamo prema Sinju.
Ne mogu ne spomenuti da nam na povratku u vožnji Biokovskom cestom nije trebao povez na očima. Možda zbog naviknutosti na dubinu u pogledu s vrhova ili jednostavno zbog umora, vožnja nam je prošla u trenu bez trunke straha.
Umorni od tabananja po bespućima kamenjara i skakanja po škrapama, ali sretni s puno dojmova završili smo ovaj nezaboravan izlet.
Do idućeg izleta uobičajeni pozdrav zdravi i veseli bili.
