24.6.-26.6.2022. Uršlja gora

Mjesec lipanj u kojem je proslavljeno prvih sto godina PD Svilaja privodimo kraju izletom u susjednu Sloveniju. Ovaj put naš cilj je Poštarski dom pod Plešivcem u Karavankama, odakle ćemo se penjati na Uršlju goru.

I kako to već ide, u rano jutro okupljamo se kod Kružnog toka i u 6 sati krećemo put Slovenije. Tradicionalno zaustavljanje u Kninu, prva kava, kupovina kruha, peciva, bureka, te nastavak vožnje prema Zagrebu. Na Bregani smo negdje prije podne, prolazimo granicu i nastavljamo vožnju prema Celju. Vrijeme kratimo promatrajući slovenski krajobraz: obrađena polja, pokošene livade, kuće ukrašene cvijećem kao nevjeste iz narodne pjesme, vrtovi uz kuće bogati povrćem….

Kao sa nekih davnih razglednica nižu se sela, kuče načičkane uz rijeke sa starim mostovima, iznad kojih se uzdižu zeleni brežuljci. A na brijegu ponosno se kočoperi kakav dvorac ili crkva sa zvonikom u čast nekog sveca zaštitnika sela ili mjesta.

Osunčane strane nerijetko su prekrivene kakvim vinogradom, dok u nizinama zapažamo neke penjačice uz metalne mreže, pa maštovito pokušavamo otkriti radi li se o borovnicama ili kakvom drugom voću koje je tržišno isplativo s obzirom na količinu površina koje su zasađene. Otkriće da se radi o hmelju izaziva salve smijeha – borovnice za pivu 🙂

Prepuštajući se zelenilu, nebu i oblacima, preko Zidanog Mosta dolazimo u Celje, pa pauzu koristimo za razgledavanje, ručak i naravno fotografiranje. Lovim kadrove po staroj gradskoj jezgri, a ljubazni domaćin me uputi ka mostu na Savinji odakle je najbolji pogled na Celjsku utvrdu. Putem do mosta nailazimo na arheološku zbirku – ostatke nekadašnjeg antičkog naselja na kojem se danas nalazi Celje, te odličnu izložbu fotografija.

Sitna kišica nas požuruje prema autobusu, a i vrijeme je polaska prema našem odredištu Poštarskom domu pod Plešivcem.

Dom je smješten na Selahu, na rubu šume iznad Slovenj Gradeca, prvotno izgrađen kao mala kućica od strane Pošte Slovenj Gradec 1955. obnovljen je i nadograđen 1986.godine. Smjestivši se u sobe, pohitali smo razgledati okolicu., a nastavak večeri proveli smo uz jelo, piće i druženje. U mislima na sutrašnji uspon i moguću kišu otišli smo na počinak.

Subota je svanula polu oblačna, ali bez kiše s idealnom temperaturom za uspon. Nakon doručka šumskom cestom krećemo prema Uršljoj gori. Na trasi se izmjenjuje šuma sa travnatim proplancima. Iza sebe ostavljamo kuću koja kao da je pobjegla iz romana Heidi, a malo kasnije i na pitoresknu kapelicu i seosko gospodarstvo.

Sada uspon nastavlja kroz šumu bukve, jele i smreke, pa koračamo kroz igru svjetla i sjene. A nebo

kao da je ovdje prosulo gomilu cvjetnih latica, pa se zabavljamo otkrivajući nazive biljaka, fotografirajući bogatstvo boja i sladeći se mirišljavim i sočnim šumskim jagodama.

Jutarnja rosa sa rijetkim zrakama sunca posipa srebrom put kojim hodamo, dok se markacije izmjenjuju šumskim putevima i uskim planinarskim stazama. Ruksaci postaju sve teži, a uspon sve oštriji, no svaki proplanak donosi nagradu. Otvaraju se se pogledi na doline, šume, planine i gradove, dok u jednom trenutku ne ugledasmo crkvu Svete Uršule.

Postoji više legendi od Svetoj Uršuli, no svaka završava tragično i to u ime kršćanstva, pa je Uršula

proglašena kršćanskom mučenicom, a njoj u čast 1570. sagrađena je Crkva dovršena 1602. uz pomoć ljubljanskog biskupa Hrena, a planina naziva Gora postade njoj u čast Uršlja Gora. I danas je ovo Crkva na najvišoj visini u Sloveniji.

Crkva i Planinarski dom u kojem smo nakon uspona odmarali i ručali uz pjesmu vesele slovenske družine nalaze se na par minuta hoda od Vrha 1699m. Neposredno ispod Vrha je atraktivna zaustavna točka – udubljenje u stijeni gdje bi trebao biti otisak stopala Sv. Uršule. Legenda kaže da onaj koji zakorači u njega ne bi trebao nikada više osjetiti bol u nogama.

Inače Uršlja gora ili Plešivec najistočniji je vrh Karavanki kao svojevrsna osama u srcu Koruške. Izgleda kao nekadašnji vulkan, za koji mnogi vjeruju da je ova planina nekada bila. A Vrha se pruža čudesan pogled na cijelu Korušku, planinu Kozjak, Kamiško-Savinjske Alpe i Triglav u daljini.

Nakon uživanja u pogledu i neizostavnog fotografiranja uslijedila je zajednička fotografija i povratak ka Poštarskom domu. I opet nas je pratila zaigranost svjetla i sjene i miris šumskih jagoda učinivši nam silazak lakšim.

Moja koljena pri silasku osvijeste me koliko je staza strma iako je klasificirana kao „lakha označena pot”.

Ne osvajamo planinu nego sebe još jednom potvrdismo savladavši 930 m kroz 7 km uspona, te isto toliko pri povratku (i oni dodatni km o kojima se ne priča :))

Nakon silaska proveli smo još jednu večer u veselom druženju i prepričavanju dojmova, a isto se nastavilo i u nedjelju kada smo se preko Maribora i Zagreba vratili u Sinj.

I za kraj, veliko hvala Zoranu i Zvoni na organizaciji i vođenju,  a ekipi na odličnom druženju i zabavi.

Živi i zdravi bili do sljedećeg izleta!

4.6.2022. Proslava 100 godina / Dodjela diploma – OPŠ Izvještaj


Kako započeti ovaj tekst? Kad me jutros Brko (Davor Širinić, Voditelj OPŠ, op.a.) zamolio
za osvrt na subotnje događanje, brzopleto sam odgovorila može i ne sluteći da u mapu
Svilajinih 100 još uvijek nisam pospremila emocije proteklog vikenda. Upravo taj kovitlac
ne spremljenih utisaka od proteklog vikenda nikako mi nije „otvarao” inspiraciju za teks
koji bi bio dovoljno dobar da opiše trodnevno slavlje povodom 100 godina našeg PD
Svilaja.
Pisanje o povijesti društva uobičajeno za ovakve velike prigode prepuštam autorima
monografije i starijim članovima Društva. Ipak službeno sam u Svilaji tek nekoliko godina,
ali sam sa Svilajom i svilajcima puno, puno duže, pa mi je ova proslava dođe kao
amacord na sve znane i ne znane koji sada penju nebeske vrhove ili istražuju nebeske
spilje, te na one koji su još uvijek s nama, ali iz nekih razloga nisu mogli biti dio ove
proslave.
I tako penjući se lentom vremena zatekne nas rano subotnje jutro u vožnji prema Orlovim
stinama. Jutarnja magla krade plavetnilo Perućkog jezera nagovještavajući još jedan
pakleno vrući dan. Za nas 25, generaciju Opće planinarske škole 2022, poseban dan jer
imali smo čast završiti školu u godini proslave okruglih 100 godina PD Svilaja, pa se
često zezamo da smo „povijesna generacija”.
Naime, iako smo svoje znanje i vještine (uh, ti čvorovi i Azimut) stečeno kroz OPŠ
uspješno demonstrirali Dadi i Zoranu na Velebitu (dio školaraca u Sinju), profesor Dado i
predsjednik Zoran kažu da „ništa ne vridi i da se ne zna koje je položio” do dodjele
diploma HPS, i da je „promocija” planirana u okviru proslave Svilajinog rođendana (ako
HPS pošalje diplome).
I onda, sve se posložilo, diplome stigle i eto poziva za subotu 04.06. 2022. u 17 sati.
A do tada, dobar i veseo dan svima koji su došli uveličati ovu povijesnu proslavu, vama
koji još pospani izlazite iz šatora, vama koji ispijate prvu jutarnju kavu, vama volonterima
koji neumorno radite, vama koji nas dočekujete istom pričom o ljepoti sinoćnje zabave i
svima vama koji ste danas na Orlovim stinama, fizički, srcem, mislima…
O samoj proslavi, o otvaranju Doma, o predivnoj atmosferi, o starijim članovima koje je bilo
emotivno ponovno sresti potrebno je puno više prostora i vremena, pa se ovdje
zadržavamo na završetku službenog dijela Planinarske škole, ali ne i naših druženja.
Osvrćemo se na okupljene školarce, na radost ponovnog susreta, dilemu da li diplome
podijeliti na terasi Doma u nekoj intimnijoj atmosferi ili pred svima ispred Doma, pa se ipak
odlučujemo na plato ispred Doma, još jednom izlazeći iz zone komfora.
I dok smo nestrpljivo čekamo diplome, naša Vesela, uz pomoć Dade i Zorana nagrađuje
svoje školarce koji su se unatoč vrućem danu popeli na Bat zasluženim medaljama, a
jedna medalja dodjeljuje je se i malenom Duji, sinu naše Petre koji je s Planinarskom
školom prošao gotovo sve vrhove.

I onda naš voditelj Davor uz Zoranovu asistenciju proziva „diplomce”, koji jedan po jedan
uz ovacije i pljesak dolaze po zaslužene diplome o završenoj Općoj planinarskoj školi.
Priča nam ova diploma da smo kroz ovu školu dobili puno više od znanja i vještina
kretanja i boravka u planinama. Pa priča da smo stekli nova prijateljstva, s ljubavlju obišli
Svilaju, Kamešnicu, Dinaru, Velebit, Omišku Dinaru, pobijedivši uz Zoranovih „još samo 10
minuta” sebe po tko zna koliko puta. Kaže diploma da smo ponovili kako biti nesebičan i
kako dijeliti i pomagati jedan drugom, da smo se naučili respektu i poštivanju prirode i ljudi.
I zato smo nestrpljivo čekali vidjeti izraz lica voditelja Davora kada smo mu umjesto
„diplome za izdržljivost s nama” priredili iznenađenje i kao zahvalnicu uručili simboličan
poklon. I nismo se prevarili, s poklonom smo pogodili „ u sridu”, pa smo svjedočili jednom
emotivnom trenutku našeg učitelja.
Zahvala ide predavačima, kao i svim ljudima koji su na bilo koji način doprinijeli
organizaciji, radu i uspješnom završetku Planinarske škole, ali i svima koji su nesebično
radili i pomagali da se stoti Svilajin rođendan obilježi nezaboravnom proslavom.
Bila su to tri nezaboravna dana.
Još bi samo dodali službeni dio škole je završen, ali ne i naša druženja, pa pozivamo sve
da ponesu dobru volju i da nam se pridruže.
Brkini školarci 2022.

OPŠ izvještaj Dinara 21./22.5.2022.

1. dan -Mirkovići-PS Zlatko Prgin- Sinjal (Jogurt staza)- Brezovac

2. dan- Brezovac- Badanj- Mirkovići

Avanturu smo započeli u subotu 21. svibnja 2022.g. u 7:30 h. Naš učitelj je ispred GSS-a nadobudno prozivao prisutne, a mi smo se skupa s prtljagom rasporedili po kombijima. 

Današnji izazov je osvajanje najvećeg vrha Hrvatske, Dinara- Sinjal 1831 m. 

Automobilom smo se vozili do početne točke uspona, selo Mirkovići kraj Knina. Kako smo se približivali odredištu pogled na ponosnu Dinaru bivao je sve jasniji i čišći. Gledajući u visine i prostrane proplanke koje okružuju našu današnju destinaciju bilo je teško zamislit da ćemo za nekoliko sati biti na vrhu i gledati svijet iz ptičje perspektive. 

Jogurt stazom počeli smo uspon prema skloništu  Zlatko Prgin a potom prema vrhu. Većini školaraca ovo je bio prvi put da se uspinju na Sinjal. Uputili smo se jogurt stazom koja je ime dobila po svojim „markacijama“ napravljenih od čašica jogurta. 

Staza je bila strma, na momente srednje do teško zahtjevna. Ekipa je bila dobro raspoložena i dobro opremljena. Hodanje i penjanje po strmoj stazi dodatno je otežalo upeklo sunce i sparina koje su se očitovale u kapljicama znoja i ubrzanom disanju polaznika. No ni to nije umanjilo ljepotu krajolika kojim smo kročili; šume i krš, sto nijansi zelene boje krasile su bukovu šumu okupanu sunčevim zrakama. 

Putem su se mogli čudi uzdisaji i komentari na bogati biljni i životinjski svijet. U kontaktu sa poskocima reakcije su bile  burnije (ne od straha od već od uzbuđenja posebno kod našeg učitelja). Korak po korak dokoračali smo do skloništa Zlatko Prgin. Tu su nas dočekali deseci planinara koji su chillali i izmjenjivali svoja planinarska iskustva. Mi smo iskoristili priliku da ispraznimo ruksake koji su bili pretrpani hranom(svi imamo isti strah da će bit malo hrane) i za drugi dio puta smo se mudro opremili hladnom vodom iz bunara (s malo mušica). 

Nakon kratke pauze nastavili smo put prema Sinjalu. Učitelj je lažno obećavao da je put sve lakši no nije bivao. Hlad je nestao, zelenilo se prorijedilo, a ispred nas se prostirao ogoljeni krš. Nakon prolaska spomenutog planinarskog skloništa i izlaska iz šume, cijelim tijekom uspona otvaraju se vrlo lijepi vidici, kako na visoravan Duler tako i na širu okolicu. Planinarska staza vodi ukoso uzbrdo, malo oštrije u zavojima, sve do izlaska na najviši vrh RH. Kratke pauze ispijanja vode i regulacije disanja bile su sve češće. Iz suprotnog smjera nailazili su planinari koji su nas ohrabrivali “ još malo, još 10 minuta”. Nismo im vjerovali, al smo hrabro nastavili dalje. Kada smo nakon “10 minuta” ugledali vrh i kraj našeg “križnog puta” (Hrvoje pada peti put) osjetili smo dodatnu snagu i polet. Napokon smo kročili na vrh Hrvatske, Sinjal 1831 . Osim nas školaraca na vrhu je bilo još barem dvadesetak ljudi. Zrakom je letio smijeh uz nekoliko dronova. S vrha se pruža vidik na gotovo sve planine Dalmacije i Bosne, a posebno pogled privlači Peručko jezero u dubini. Uživajući u prekrasnom pogledu i zabavnom društvu odmorili smo se i skupili snagu za povratak.  

Preko Dulera smo se spustili prema planinarskoj kući Brezovac gdje ćemo i prespavati. Raznoliku prirodu po čijem smo tlu ostavljali trag gojzerica suvišno je komentirati i opisivati ( vidi galeriju). Kako smo se približavali Brezovcu ponosna bukova šuma je postojala sve gušća, izmamila je uzdahe i ponizno divljenje.  U popodnevnim satima došli smo u dom, smjestili smo se u sobe i onda nastavili druženje na obližnjoj livadi. 

Društvo se opustilo uz hladne pive i vino ( rose je ostao netaknut). Za dana smo gledali zalazak sunca, bacali smo nož (igrača!), pripremali smo instrumente za večernji nastup i uživali u prostoru i vremenu izvan ubrzane civilizacije. Sunce kao da je uživalo u našem društvo pa je odlučilo otići na počinak u 21 h. Mi smo uz vatru nastavili s pjesmom i smijehom. Ugodnom druženju pridružili su se i Metkovćani s kojima smo dijelili planinarki dom. Pjesma i zvuci instrumenata (bendzo, gitara, diple, ) bili su očaravajući, no zvijezdom večeri ipak je proglašen ris (srndać/mačka) čiji su uzvici odzvanjali iz divljine.  

Otišli smo na spavanje s neriješenim misterijom, koja životinja nas je dozivala iz daljine. Jutro smo proveli ispijajući kavu i pričajući o glasanju (neki o risu iz divljine, neki o hrkanju). Odmorni i naspavani (više manje) pozdravili smo se sa srdačnim domaćinima i nastavili put prema Badnju, drugom vrhu kojeg osvajamo. Nakon sat vremena strmom stazom došli smo na vrh Badanj visok 1281 m koji je  sa svih strana strm, a kako je gol, pruža širok vidik prema Kninu i okolici. Kratko smo se odmorili i osvježili, standardno poslikali i nastavili spust prema Mirkovićima. 

Stazu na povratku obilježio je miris borovine i žarko sunce. Spuštajući se kroz šumice i krš maštali smo da baš iza sljedećeg skretanja stoji skrivena uvala i more u koje ćemo uskočiti glavom bez obzira. Ipak to je bilo maštanje od sunca koje je pičilo sto na sat,  naša stvarnost bili su krš i kamen, al bez obzira na žegu  guštali smo. 

Makadamskom cestom napokon smo stigli do automobila. Kada smo se svi okupili krenuli smo nazad prema Sinju. Umornih nogu, crveni, znojni, ali istovremeno sretni, ponosni i prepuni dojmova pozdravili smo se …  samo do četvrtka. Školica je službeno završena, no riječ kraj ili rastanak se ne spominju… ova družina i njene planinarske pustolovine tek počinju.

OPŠ Izvještaj Velebit 14./15.5.2022.

Svi smo dugo iščekivali naš dvodnevni izlet na Velebit. U petak je ruksak već bio spreman. Vremenska
prognoza nam nije išla na ruku pa je većina pohrlila u Muller po jednokratne kabanice. Ovaj izlet je
još posebniji od ostalih jer ćemo na njemu polagati i naš ispit.


Našli smu se u subotu ujutro u 5.50 na parkingu nasuprot INE u Sinju. Potrpali se u autobus i krenili.
Svi smo bili vidno sretni i uzbuđeni. Naš učitelj Davor plašio nas je s ispitom. Tako da su se od ranog
jutra u autobusu izvadile skripte i zamke. Svi smo ponavljali čvorove, neki su ih u busu i naučili. Iz
skripti smo prvo ponavljali svako za sebe, a onda grupno. Irena je čitala pitanja, a svi u glas
odgovarali. Dosta se naučilo u busu jer smo dugo putovali. 200 pitanja nije mala stvar. Prvo stajanje
bilo je u Kninu. Stali smo kupiti burek i kruh u pekari Zvonimir. Ćiro je svratio u obližnju voćaru i pitao
bakicu ima li mango i ananas? Ona ga je u čudu gledala i rekla neman sinko iman samo šta se u nas
sadi. Nastavili smo vožnju. Sljedeće stajanje bilo je u Otočcu. Tu smo kupili još šta nam je bilo
potrebno, nahrlili u wc i onda nastavili dalje. Autobus nas je doveo do Planinarskog doma Zavižan. Tu
smo marendali popili kavu i krenili.


Prvo smo pored kapelice usjeverili kartu i odredili gdje se nalazimo. Zatim makadamskim putem
krenuli put Pemužićeve staze. Kolona je bila duga, a šetnjica ugodna. Prvo smo ušli u gustu bukovu
šumu. Po stazi je bilo padnutih stabala ispod kojih smo se mogli provući, a neke smo morali i
preskakati. Divili smo se stazi i komentirali kako je taj Premužić baš bio faca kad je u samo tri godine
uspio organizirati izgradnju ovako predivne staze. Željko nas je putem naučio razliku između jele i
smreke, pokazao nam Encian i naučio nas kako razlikovati pravi Medvjeđi luk. Staza je bila ravna, a
šetnjica ugodna. Stigli smo ispod vrha Gromovača (1675 m). Trebali smo se uspentrati uz stijenu.
Tražili smo rupe za ruke i noge, nije bilo lagano, al svi smo se dočepali vrha. Isplatilo se! Pogled je
pucao na more i otoke Pag, Krk, Cres… Na vrhu smo malo odmorili, marendali i naravno bacili
zajedničku fotografiju. Silazak s vrha bio je malo nezgodan, ali i to smo uspjeli. Opet smo se
Premužićevom stazom uputili do Rosijevog skloništa. Tamo smo naletjeli na ekipu Zagrepčana s
kojima smo se poslije stalno mimoilazili po stazi. Od Rosijevog skloništa smo stazom između velikih
stijena krenuli put Planinarske kuće Alan. Nedugo nakon Rosijevog skloništa na putu smo imali malu
ozljedu, istegnuće zgloba. Al pošto u našem razredu imamo djelatnika hitne pomoći ozljeda je brzo
sanirana i mogli smo krenuti dalje. Kretali smo se kroz duboku bukovu šumu, pa smo izašli na čistinu i
išli stazicom preko livada, pa opet zašli u bukovu šumu, ali Alanu nije bilo ni traga. Putem smo naišli i
na 2 poskoka koji su bili raspoloženi za poziranje. Naš učitelj ljubitelj zmija nije uspio sresti ni
jednoga. I kad smo svi već izgubili zadnju nadu da će se Alan ukazati eto njega. Ispred njega smo sjeli,
odmorili umorne noge i okrijepili se Velebitskim pivom. Neki su pokušali potplatiti učitelja pivom, ali
nije im pošlo za rukom. Do Alana je po nas stigao bus i odvezao nas do Planinarske kuće Mrkvište.
Tamo smo se prvo smjestili u sobe i domaćini su nas dočekali s grahom. Dok smo večerali proširila se
vijest da učitelj već ispituje neke učenike vani na dvorištu, a nije ni večerao. Nastala je panika.
Hrabriji dio ekipe nakon večer izašao je vani sa svojim zamkama i izletom iz snova. A unutra se
okupio dio pobunjenika koji nisu htjeli pristupiti ispitu. Pobuna i bunt urodili su takvom kreativnošću
da su nastale dvije pjesme za našeg učitelja. Neki su već položili ispit i došli ohrabriti pobunjenike da
pristupe ispitu. Na kraju su svi izašli. Barba Zoran je pregledavao planove izleta iz snova i ispitivao
čvorove. Davor je ispitivao orijentaciju na karti, usjeveravanje, azimute i opća pitanja. Na kraju smo
svi položili i bili presretni radi toga. Neki su od umora otišli na spavanje, a ostatak ekipe se okupio u kući. Bilo je tu raznih muzičkih instrumenata: dvije gitare, mandolina, benđo, usna harmonika i ne
znam kako se zove Ćirin čudnovati pinge ponge pinge ponge instrument.Kad su se instrumenti
uštimali bilo je vrijeme da Hrvoje učitelju Brki izvede svoju pjesmu Brko blues, a Ćiro svoju country.
Nastala je totalna euforija. Atmosfera se zahuktala, pjevalo se i sviralo. Naš Ante je bio iznenađenje
večeri sa svojom pjesmom i svirkom. Nakon nekog vremena domaćini su nas zamolili da izađemo
ispred jer ljudi u domu već spavaju. Pjesma se nastavila oko logorske vatre dugo u noć. Svako malo je
neko stizao do učitelja s istom idejom da nas mora okupiti bar jedanput mjesečno i kad naša školica
završi. Mislim da smo ustvari jedan jako uspješan razred jer da bit školice i je da se slažemo i
nastavimo družiti u budućnosti.


Ujutro smo se probudili, dorućkovali, popili kavu i krenili opet s autobusom u novu avanturu. Prvo
nas je odveo do izvora Štirovača da napunimo izvorske vode u svoje boce,a onda smo dalje kreniliput Šatorine. Uspon je bio teži nego jučer. Kolona se rastegla. Većinom smo hodali kroz bukovu
šumu, pa izbijali na makadamski put i tako nekoliko puta. Putem smo naišli na zmiju bjelicu koju je
jedan od naših mlađih članova uhvatio u ruku. Nastavili smo se penjati put vrha. Kad smo stigli na vrh
Šatorina(1622m) pogled je opet bio očaravajuć. Svi smo uživali. Davor je izvadio diple i mišinu i
zavsirao. Ludilo doživljaj! Dok smo se spuštali s vrha izgledalo je kao da iz šume nešto isparava, ali
kad smo došli dolje vidjeli smo da je to nepregledan roj nekih malih mušica. Bila nam je puna kosa,
ulazile su u usta, nos i oči. Ovaj spust je nekako brzo završio. Našli smo se kod autobusa i kad smo se
okupili bus je krenuo kući u Sinj. Od umora smo svi u busu zakunjali. Zaustavili smo se u Gračacu u
Plodinama i onda opet nastavili put kuće. Oko 18.00 stigli smo na Ininu benzinsku stanicu u Sinju. Tu
smo se rastali svi puni emocija i s osmijesima na licima. Do sljedećeg izleta doviđenja!
Izvidnica

1.5.2022. Izvještaj Krčmar i posjet Geniju

 Krčmar i posjet Geniju 01.05.2022.

U zadnje vrijeme ne volim buđenje uz alarm i ustajanje u zoru, ma koliko zora fascinira buđenjem horizonta i odiše smirajem pred početak užurbanog ili manje užurbanog dana. Iznimka je odlazak u planinu, kada se budim bez budilice.

Ove nedjelje na brzinu popijena kava, provjera da li je sve u ruksaku i hamletovsko pitanje biti ili ne biti, ovaj put stavljeno u kontekst moguće kiše i stavljanja kišobrana u ruksak.

Uzimam ruksak, a i kišobran za svaki slučaj i dok koračam prema mjestu okupljanja odjednom mi dođe u misli Azra i Johnijeva „Kada Zagreb izranja iz sna”, a stihovi o dva konduktera koja jutarnju krizu razbijaju lozom kao da me podsjetilo da je danas Praznik rada.

Iznenađena koliko je ljudi već na ulici ovako rano dolazim na parking kod bivše vojarne, a tamo se polako okuplja pedesetak planinara. Danas je naime izlet na Krčmar pokraj Smiljana u organizaciji našeg stogodišnjaka PD Svilaja. Izlet je planiran za 30.04, ali je zbog kiše odgođen za tjedan dana, pa nestrpljivo očekujemo polazak prema Lici.

Zora se lijeno povlači iza vrhova Svilaje, a magličasta ovojnica nad jezerom Peruća najavljuje sunčan i topao proljetni dan. Dok iza sebe ostavljamo Vrliku i Prozor, Dinara nas pozdravlja surovim pozdravom, pa joj tiho šapnem – vidimo se uskoro.

I dok se pitam koji put odabrati do Dinare, već smo u Kninu. Prva kava za pospance, peciva za one koji nisu stigli doručkovati i nastavak putovanja. Pozdravljamo Zrmanju, Poštrak i već smo pred Gračacom. Spominju se Cerovačke špilje, Kita Gaćešina najdulja špilja u Hrvatskoj sa svojih 45 istraženih kilometara, te Staza Malog princa. Kroz razgovor kao da smo preskočili Gračac i Gospić i evo nas kod crkve Gospe Karmelske u Smiljanu.

Devet je sati i valja nam poučnom stazom na vrh Krčmar (773m). Staza je Križni put, pa laganim hodom makadamskim šumskim putem dolazimo do uređene nadstrešnice ispod samog vrha.

Uskoro u kadru imamo cijelu Liku obrubljenu ponosnim Velebitom i njegovim vrhovima, a ispod nas se pružaju zelena polja s vijugavim cestama i vrhovima udaljenih planina.

Proljeće je učinilo pogled zelenim, dok miris procvjetalih stabala i livadskog cvijeća ispunjava dušu unutarnjim mirom.

Ostalo je samo doći do vrha, niti deset minuta malom zavojitom stazom. Kamena glava s Križem, to je vrh Krčmar. Uspon na sam vrh traži oprez, no pogled na Liku sa sve četiri strane svijeta, ploče s natpisima na glagoljici i u kamenu uklesan spomenik Vili Velebita izazivaju poštovanje i divljenje.

Trenutak za pamćenje osvjedočen zajedničkom fotografijom, povratak istim putem, susret s poskokom i evo nas punih utisaka na polaznoj točki.

Ostao nam je još posjet Memorijalnom centru Nikola Tesla. Dvadesetak minuta hoda i obišli smo muzej u rodnoj kući, vidjeli neke od Teslinih izuma: indukcijski motor, čuvenu Teslinu turbinu,

Teslinu zavojnicu, okretno magnetsko polje (Kolumbovo jaje), a citati o zanimljivoj Teslinoj osobnosti iz svjetlećih ladica potaknuše na razmišljanje koliko su i danas aktualni.

Ostadosmo ushićeni filmom o životu genija, a posebno zavojnicom u kopiji laboratorija iz Colorado Springsa. Bio je zaista čarobno, gledati iskre koje poput munje sijevaju, dok je bežično prenesena energija preko naše kože upalila svijeće u našim rukama.

Zadivljeni Genijem i njegovim djelom polako uz prve kišne kapi napuštamo Smiljan, te nakon neuspjele potrage za hranom i restoranima u Gospiću uz šalu i smijeh se vozimo kući.

Bilo je ovo još jedno Svilajino rođendansko izdanje koje ćemo dugo pamtiti