30.4.2022. OPŠ izvještaj Kamešnica

Čini se da nismo pogriješili kad smo zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta odgodili izgled s pretprošlog
vikenda na prošli. Naime, dan koji smo odabrali bio je kao stvoren za odlazak na našu prekrasnu
Kamešnicu, najistočniju planinu Dinarskog lanca, koja dijeli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Okupili smo se u sedam sati na uobičajenom mjestu, ispred prostorija HGSS-a u Sinju, i uputili se
automobilima preko Otoka prema podnožju planine. Nakon 45 minuta vožnje, već zadivljeni ljepotom
krajolika, starih kamenih kućica i kojeg pitomog grla stoke, uskom cestom stižemo na naše odredište,
odnosno polazište, Gornja Korita (960 m).
Izvadili smo karte i kompase, orijentirali se te samouvjereno zakoračili prema našem prvom cilju, vrhu
Kamešnica, odnosno Kurljaju (1809 m). Krenuli smo makadamskom cestom s koje smo nakon nekog
vremena skrenuli na planinarsku stazu. Tura je nešto zahtjevnija od dosadašnjih pa smo u skladu s tim
formirali nešto dužu kolonu, no markacije su guste i vidljive, a i teren je pregledan, tako da nije bilo
straha od toga da će se dio ekipe izgubiti. Imali samo nešto više predaha, koji su nam dobro došli ne
samo za odmor nego i kako bismo uživali u gotovo nestvarnim prirodnim ljepotama Kamešnice. Osvojila nas je svojom raznolikošću: travnate visoravni obojene žutom, ponekad i zelenom bojom koje se ni Irska ne bi posramila, a sve to prošarano surovim kamenjarom. Osim toga, na relaciji prije samog planinarskog skloništa Milčić Bunarić pomalo se neočekivano prostire bukova šuma koja cijelom usponu daje još jednu čarobnu dimenziju. U planinarskom skloništu, simpatičnoj drvenoj kućici, malo smo se okrijepili hranom i vodom, ponovili stare i „naučili“ nove čvorove te prikupili snagu za nešto oštriji dio uspona pred sam vrh Kamešnica. Treba spomenuti da smo na pojedinim mjestima i dalje nailazili na ostatke snježnog pokrivača, tako da je doživljaj Kamešnice zbilja bio potpun.
S vrha Kamešnica pruža se očaravajući pogled na Hercegovinu i Livanjsko polje s jedne strane te Sinjsku krajinu s druge strane, a vremenski uvjeti omogućili su nam da na horizontu vidimo more i poneki otok. Podučeni iskustvom sa Svilaje, ovaj put nismo podcijenili snagu sunca tako da je u jednom trenutku cijeli Kurljaj zamirisao na kremu za sunčanje. Nakon odmora, pa čak i pokojeg drijemeža, ponovno smo se nadobudno dali na učenje: određivali smo druge vrhove Kamešnice (Bliznički Brig 1690 m, Garjata 1773 m, Burnjača 1770 m…) pomoću karte, kompasa i neumornog instruktora Davora. Nakon Kurljaja nekoliko osoba je zaključilo izlet i uputilo se kući, ali većina društva entuzijastično je nastavila našu planinarsku avanturu planinskim grebenima prema vrhu Konj, koji je s 1856 m najviši vrh Kamešnice. Zadovoljni i ponosni napravili smo kratku pauzu i uživali u lijepom pogledu na plavetnilo akumulacijskog Buškog jezera te napravili grupnu fotografiju (jer kao što svi znamo: ako se izlet ne dokumentira na društvenim mrežama, kao da nismo ni bili…). Pri povratku smo nailazili na zanimljiv svijet flore i faune. Na ovom bih mjestu izdvojila dva impozantna mravinjaka te ljekovitu i prelijepu biljku encijan. Vidno iscrpljeni oko 18 sati stigli smo na izvor pitke vode Pištet s lijepim izletničkim klupama na podnožje Kamešnice. Još petnaestak minuta šetnje makadamom do automobila i bio je to kraj naše kružne, nešto zahtjevnije planinarske ture u kojoj se svaki korak isplatio, jer je ljepota koju skriva Kamešnica, usudila bih se reći, pomalo neočekivana, dinamična i divlja, čarobna i pitoma u isto vrijeme. Za svaku preporuku!

Vaša izvidnica

10.4.2022. OPŠ izvještaj Omiška Dinara

Okupili smo se u 7 ujutro ispred prostorija GSS-a, i kako to obično biva kod ranog ustajanja, komentirali kako i ostanak u krevetima na ovoj buri nije bio loša opcija. Ipak, nakon sat vremena vožnje po magistrali i malo kave iz termosice stižemo na naše odredište, nimalo toplije od Sinja, ali sada već razbuđeni i raspoloženi za šetnju. Ostavili smo automobile na parkiralištu groblja Vrisovci u Omišu i nakon prozivke izvadili karte i kompase kako bi utvrdili kojim putem krenuti. Nakon par minuta još nespretnog “usjeveravanja” karti, krećemo asfaltnom cestom u smjeru sjeverozapada. Da bismo došli do planinarske staze prvo moramo odraditi više od 2 kilometra po asfaltu i makadamu, serpentinama koje vode do polazišne točke uspona, zaseoka Lelasi. Prolazimo kroz pitoreskno selo nakon kojeg napokon kreće kamenjar i teren zbog kojeg smo se i dizali dok “sav normalan svit” spava :). Najljepši dio staze vodi kroz potočić koji je prožuborio nakon kiše od dana prije. Hodamo tako kroz potočić, teren gotovo i ne izgleda kao planinarska staza, ali markacije su dobre i održavane, a neobične sitne i oštre sike, poput kose također pokazuju smjer u kojem se penjemo. Nismo radili puno pauza, osim povremenog pričekavanja da  nam se grupa previše ne razdvoji, pa nakon otprilike sat vremena stižemo do planinarskog skloništa Luda kuća na 650 m n/v. Optimistično smo sjeli na klupice ispred, ali bura se pojačala, pa na poziv domaćina ulazimo unutra ugrijati se i odmoriti. Spontano smo i marendali, strmi krš je otvorio apetit i prije podneva. Malo smo odmorili i naučili još par čvorova, a tokom naše pauze i bura se malo smirila i dozvolila nam da nastavimo dalje. Za ovaj dio puta nije bila potrebna koncetracija jer smo dobili i četveronožnog vodiča. S obzirom da je naš pas vodič domarev ljubimac, pretpostavljamo je ovom stazom prošao dovoljno puta da mu ne treba planinarska školica. Teren je i dalje neumoljivo strm, a na jednom dijelu nailazimo čak i na stjenoviti prolaz opremljen konopcem za pomoć pri penjanju. Pri dolasku na vrh, Imber (Kula) 863 m n/v, uspjeli smo naći zavjetrinu pa smo se svi rasporedili po osunčanoj travi i uživali, netko u pogledu, netko u pivi, neki su marendali, neki su marendali još jednom… 🙂 Pogled s vrha obuhvaća srednjodalmatinske otoke, Mosor i Biokovo,  Poljičku planinu, dio kanjona Cetine, Kamešnicu, planine južne BiH, Kozjak i Pelješac. S obzirom da nije bilo bure koliko smo očekivali, uspjeli smo ponovo razmotati karte i naučiti ponešto i o triangulaciji. 

Nakon što smo prikupili nova znanja (premda će nekima do Sinja i isparit :P)  napravili smo zajedničku fotografiju na vrhu koja prikazuje samo mali dio radosti i divnoće proživljene na izletu.* Fotografa i hodanje po rubu ćemo izdvojiti kao mali stres 😛 *

Okupani sunčevim zrakama i “pogurani”svježim zrakom nošenim burom uputili smo se nazad na spust  prema Ludoj kući. Nismo mogli odoliti pozivu veselog domaćina u skloništu pa smo se za kraj još jednom okupili uz topli  čaj i kavu. Opuštanje uz tople napitke i spontane razgovore prekinuto novom podukom o izradi čvora polulađarca.  Nakon kratke pauze nastavljen je povratak na početnu točku, no ne istim putem kojim smo i došli. 

Umjesto putem Čečuka izabrali smo povratak stazom u smjeru Dubrave-Podašpilje kako bi nastavili uživati u pogledima na more i planine obasjane visoko podignutim suncem. Laganim korakom kroz kamenjar, livade i šumske puteljke, došli smo na dio koji je zahtijevao stabilna koljena, dodatnu koncentraciju i barem jedan štap za oslonac. Tko nije dosad imao priliku, ovim putem je  upoznao izazove koje nameće spust i hodanje po tzv. siparu. Mogli smo tako svjedočiti povremenim proklizavanjima u slow motionu, borbama s ravnotežom i lelujanju kako bi se ista održala. Usprkos zahtjevnom spustu, s manjkom koncentracije i umorom u nogama hrabro se kročilo naprid. Pogled na beskrajno plavetnilo, Brač, otoke i kopno koje se od sunca mutilo u daljini, međusobno smo se bodrili i ohrabrivali za nastavak. 

Uskoro smo se počeli približavati selu Dubrava, a zvuk propadanja nogu u siparu bio je sve tiši, ostajao je u daljini. Isto kao što smo ga i započeli, ovaj izlet smo završili u tuđem  dvorištu :). Završetak staze doveo nas je do kuće s bazenom, a dok su neki preskakali zid kako bi izašli na cestu, drugi su kružili oko iste i tražili mjesto za odmor dok se čeka spust svih polaznika. Nakon kratke pauze nastavili smo put iz Dubrave prema Vrisovcima gdje su bili parkirani automobili. Izvidnice su i na samom kraju hrabro istraživale prečice i neoznačene putove, no nešto mudrije i opreznije nakon cjelodnevnog iskustva izabrale su sigurne ceste za hodanje. 

Oko 16:30 smo stigli na Vrisovce i osobnim automobilima krenuli nazad prema Sinju. Povratak u stvarnost i nastavak svakodnevnice bio je neizbježan, kao i objavljivanje slika uz napomenu da je sve šta smo vidili savršeno. Nema izvještaja, riječi ni fotografije koje bi mogli opisati pravi osjećaj i iskustvo boravka na Omiškoj Dinari, ali mi smo se potrudili dočarati vam barem dio atmosfere. 

Vaše izvidnice, A.N., A.M. i I.S. 

Najava izleta OPŠ: 10.4.2022. Omiška Dinara

Svilajina opća planinarska škola ovu nedjelju 10.4. ide na izlet na Omišku Dinaru!
Okupljanje je u 7:00 u Sinju ispred prostorija GSS-a gdje se raspoređujemo po autima.
Planirani početak ture oko 8:20 od groblja Vrisovci kod Omiša, kružnom stazom na vrh Kulu 863m.
Prognoza je sunčano sa buricom, opremiti se sukladno uvjetima sa dovoljno vode i hrane.
Duljina staze cca 13km, 850m uspona, tura nije tehnički ni kondicijski zahtjevna.
Povratak u Sinj u popodnevnim satima.

2.4.2022. Poziv na akciju čišćenja, uređenja i markiranja staza na Sutini

Poštovana gospodo,

Pozivamo Vas na akciju čišćenja, uređenja i markiranja staza na lokaciji Sutine. Akciju organiziramo uz podršku Grada Sinja te u suradnji s NOPD Koćari. Ista je planirana ovu subotu 2. travnja s početkom u 8 sati.

U akciji bi volonterski sudjelovali članovi planinarskih društava s područja Cetinske krajine i ostali volonteri koji nam se prijave, te im je za isto potrebno osigurati odobrenje i logističku podršku nadležnih institucija.

Molimo vas da se u skladu s Vašim mogućnostima odazovete ovom pozivu, a svoj odaziv javite telefonom na broj 099 4500305 ili e-mailom na info@visitsinj.com najkasnije do 31. ožujka 2022. do 16.00 sati, kako bismo se valjano organizirati za provođenje ove akcije.

U slučaju loših vremenskih uvjeta, akciju odgađamo te ćemo Vas o istom pravovremeno obavijestiti!

Za dodatne informacije stojim Vam na raspolaganju!

Unaprijed zahvaljujem te Vas srdačno pozdravljam!

S poštovanjem,

Monika Vrgoč

direktorica turističkog ureda – director of tourist board

Turistička zajednica grada Sinja – Sinj tourist board

Put Petrovca 12

21230 SINJ

e-mail: info@visitsinj.hr

tel:  + 385 (0)21 826 352

mob: + 385 (0) 99 450 0305

26./27.3.2022. OPŠ izvještaj Svilaja

Izvidnicu izleta su činili Marta, Iva i Antonio, dok je Hrvoje ostao doma zbog nepovoljnih zdravstvenih razloga s kojima se probudio tog sušnog jutra. Vrijeme je uistinu nepovoljno od nove godine i nikako ne odgovara tipičnim zimskim karakteristikama. Podosta članova se žalilo na klimava zdravstvena stanja pa je sreća da smo samo jednoga člana izgubili za nadolazeći izlet. 

Jutro, suhi zrak u gibanju laganog zapadnjaka gura zadimljeno nebo od bezbrojnih požara morlačkih poljoprivrednika koji se ne mogu obuzdati da po ovom vremenu vatrom izvrše pripreme zemljišta za nadolazeću sjetvu i sadnju. Vidljivost je bila poprilično slaba radi toga i uspon na Svilaju nije obećavao dalekosežuće poglede na od školaraca još neosvojive vrhove moćnih planina. 

Svi smo se uputili automobilima prema planinarskom domu ”Orlove stine” od kojih je počeo izlet. U 9 i 15 ekipa je bila spremna i Zvoninim zviždukom grupa je krenila putem ”preko Badnja” na najviši vrh Svilaje Bat koji bi trebao trajati oko 2 sata. Zvone je vodio grupu čvrstim korakom i umjerenim tempom do izlaza iz predjela Badnji na kojem se odradila prva pauza i dopustilo grupi da izvrši prvo punjenje vodom i šećerom za nadolazeći ostatak puta koji je izgledao golo i surovo na jakom ranoproljetnom suncu. Obrazi su se počeli crvenit i načela se priča o kremi za sunčanje koja je trajala do vrha i zabavljala dio naše grupe. Nije bilo problema sa usponom nijednom članu grupe osim što smo rastegnuli kolonu zbog razlika u tempu između poletnijih i onih kojima su noge već odradile popriličan broj radnih sati. Izvidnica je primjetila dobar duh koji se širio među članovima grupe kako se uspinjala prema vrhu zadnjim koracima. Na vrhu nas je dočekao pogled prema okolnim planinama, moru i Cetini s Perućkim jezerom koji i nije bio toliko loš nakon što je povjetarac rastjerao dim preko Kamešnice. Većina je pohrlila za hranom i pićima koje su pripremili za vrh dok su neki samo uživali ležeći na Suncu kao gušterice. Povratak prema domu je na vrhu isplaniran improviziranom rutom preko vrha Vršina i spajanjem na markiranu stazu koja vodi kroz mladu bukovu šumu na makadam prema domu. Grupa je pomalo i sigurno stigla do doma di su se regrupirali i odslušali predavanje o meteorologiji. Mogao se primjetiti lagani umor kod nekih članova i dekoncentracija kod slušanja jednog dobrog ali i malo zahtjevnog predavanja. Nakon predavanja brzo je bila gotova večera koja je vratila osmijehe na lica uz ponesene ”kapljice”. Ni instrumenata ni svirača nije falilo tako da se feštalo do kasnih sati koje je dočekala samo mala grupica od desetak ljudi koji su odlučili prespavati u domu. Zvuk dipli, bendža i mandoline probudio im je težačku morlačku krv tako da su se još više zbližili uz zadovoljni osmijeh i note učitelja Brke. 

Drugi dan izleta krenuo je sa kratkom demonstracijom vezanja čvorova grupi di su naučili vezati upletenu osmicu i bulin, ali je pitanje koliko su dobro zapamtili tako da će se lekcija ponoviti na predavanju. Nakon toga se grupa uputila na kratki izlet na Orlove stine i vrh Mačkulu. Putem je naša mala grupa slušala botaničke lekcije našega Željka koji se nada da je nešto ostalo u znanjem zasićenim glavama kolega. Na vrhu Mačkula se napravio kratki odmor za doručak. Pri povratku do doma mogao se primjetiti lagani umor i opekline od sunca na pojedinim članovima, ali su svi izgurali bez problema. 

Kod doma smo se spremili, pozdravili dragu ekipu koja dežura u domu i dočekuje nove grupe, te se uputili svako svojim putem i zadovoljni došli kući na juhu. Umorni, ali neupitno i zadovoljni, što je bio i cilj ovoga izleta.

Vaša izvidnica

19.3.2022. OPŠ izvještaj Visoka

Jutro je bilo sunčano i vedro. Ugodna temperatura zraka obećavala je i više nego što je 28 duša očekivalo taj dan, na dan izleta.

Okupljanje je bilo na najnižoj točki alkarskog grada, kod biljega alkara kopljanika. Voditelj škole Davor bio je pažljiv prema polaznicima i pustio ih je da se naspavaju. Hmm, vjerojatno je to učinio samo ovaj put… Nakon okupljanja u 8:00 te prozivke polaznika, Davor je ponovio određene smjernice; kako će izgledati izlet i kako se treba ponašati tijekom izleta. Odabrao je izvidnicu koja će biti na početku marša grupe te metlicu, iskusnog Zorana, koji će paziti da na čelu grupe ne bude nitko iza njega. Plan je bio prehodati kružnu turu brda Visoke.

Visoka je jugoistočna padina Svilaje, koju od Svilaje dijeli kanjon Sutine. Najviši vrh Visoke je istoimena „Visoka 892 mnv“. Na vrhu je preko 10 m visok betonski križ, mjesto hodočašća žitelja Dicma, Sinja i Cetinske krajine. S vrha se pruža lijep pogled; s jedne strane na Sinj, Sinjsko polje i okolne planine, a s druge na dicmanjsku kotlinu i dalje do mora i otoka.

Izlet je započeo šetnjom uz vojarnu Kula prema Radošiću i zaseoku Aničić-Čolo. Većinu puta do zaseoka činila je cestovna prometnica. U samom zaseoku, gdje je slijedio početak pravog uspona, polaznici su predahnuli. Tijekom pauze instruktori su polaznike podučavali kako čitati kartu i kako je usmjeriti pomoću kompasa. Nakon odmora i poduke polaznici, voditelj i nekoliko seniora PD Svilaja započeli su uspon markiranom stazom „od Čolića“. Svi polaznici su put podnosili kao da u nogama imaju već puno utakmica. Tijekom uspona napravila se još jedna manja pauza pred križanjem markiranih staza „od Čolića“ i „Markova greda“. Grupu je čekao završni dio uspona prema vrhu „Visoka 892 mnv“. Na samom vrhu polaznicima je osmijeh prekrio lica. Vremenski uvjeti omogućili su nestvarno čiste vidike. Uslijedila je okrepa, a potom lekcije instruktora, koji su polaznike učili vezati čvorove, ali i kako se poigrati s azimutom. Davor je pokazao vrhove planina Svilaje, Dinare, Kamešnice, Biokova, Mosora. Pogled je sezao i na neke kontinentalnije vrhove planina BIH, kao i na najviši vrh Pelješca „Sv. Iliju“. Došlo je vrijeme povratka, nemarkiranom stazom „preko Ruda“, gdje su polaznici diskutirali o povijesti ruda boksita, a oni hrabri su provirili u sam početak jednog od rudnika. Unatoč nešto strmijem spustu, svi su polaznici sretno stigli u podnožje Visoke te su nakon završne prozivke voditelja puni novih dojmova otišli svojim kućama.

12.3.2022. Dan žena na Svilaji

Dok smo se s nostalgijom sjećali izleta od prije dvije godine iz Sinja preko Plišivice do Orlovih stina i to baš neposredno prije nego li naš je ošinuo globalni pandemijski bič uzevši nam prošlogodišnju proslavu, s veseljem i nestrpljenjem smo iščekivali što nam to PD Svilaja sprema ove godine.

I nismo ostali razočarani – ovu godinu proslava je uključivala šetnju novo obilježenom stazom iz Potravlja preko Drage do Planinarskog doma Orlove stine na Svilaji. Staza je dužine oko osam kilometara i dio je Via Adriatice, dugometražne planinarske staze od Rta Kamenjak u Istri do Prevlake.

Naoružani osmijesima i dobrom voljom okupili smo se na Bazenu nešto prije devet sati. Autobus nas vozi do Potravlja i za pola sata smo na našoj početnoj točki kod crkve Svetog Filipa i Jakova u Potravlju.

Pored nas Svilajaca, tu su i naše drage planinarke i planinari iz drugih društava iz Dalmacije, pa koristimo priliku za sklapanje novih poznanstava.

Korak po korak i otvara se pogled na srednjovjekovnu utvrdu Travnik poznatu još kao Gradina, Vindušića gradina, Kotromanića kula ili Bićin-grad. Ostaci suhozidnog bedema na istočnim obroncima Svilaje prizivaju povijest i dok hodamo prisjećamo se velikaške obitelji Nelipića u sklopu čijeg se posjeda 1372.godine ova srednjovjekovna tvrđava prvi puta spominje. Polako koračamo asfaltnom cestom kroz borovu šumu i gledamo tri predivna Svilajina vrha: surove Orlove stine , Vršinu i Mačkulu.

I dok se zabavljamo fotografiranjem, pričama i šalama za kratko prolazimo napušteni zaselak Cvitkovići dolazeći do Glavinića kuća.

Cvitkovići i Glavinići, dva napuštena zaselka sa kamenim kućama, pa nas veseli vidjeti da se kuće obnavljaju, a neke su već i obnovljene.

U Glavinićima je PD Svilaja organizirala predah s toplim čajem i keksima, a iz ruksaka se vadi marenda, nazdravlja se domaćom rakijom, fotografira se…..

Lipo je sjedit i odmarati, ali smo na pola puta i valja ponovo ruksake na leđa, pa kroz Dragu put Orlovih stina.

Penjemo kroz grabovu i hrastovu šumu, korak po korak do vrha Drage. Dan je sunčan i topao, od hodanja nam je postalo vruće, no sada nas bura hladi svojom lepezom. U trenutku shvaćamo da se već nazire krov Planinarskog doma Orlove stine naš današnji cilj. S druge pak strane vidi se Troglav sa bijelom kapom tvoreći savršen sklad s plavom bojom Perućkog jezera. Diveći se nestvarnom plavetnilu Jezera polako se približavamo makadamskoj cesti koja će nas za kratko dovesti do našeg cilja.

Još malo uz priču i zafrkanciju i evo nas u Domu na Orlovim stinama. Muška posada završava ručak (ipak su žene danas pošteđene). Red je nazdraviti, pa je u tu veliki lonac odlično spravljenog punča kojim se krijepimo.

Dio žena nastavlja uspon od Doma na Orlove stine, dio se zabavlja u Domu i ispred Doma.

Nakon zajedničkog ručka uživamo u kavi i kolačima, a zatim slijedi onaj trenutak koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Žene u špaliru, iz kojeg izlaze jedna po jedna, a naš predsjednik Zoran svakoj uručuje karanfil, dok draga nam Ankica, kći našeg počasnog predsjednika Bore koji danas nažalost nije mogao biti s nama i kreatorica čudesnih slastica i medenjaka iz svoje košare svakoj planinarki uručuje medenjak posebno kreiran za ovu prigodu s natpisom „Dan žena na Svilaji” kao podsjetnik na ovo nezaboravno druženje.

Pokloni izazivaju oduševljenje, posebno naših gošći koje su s nama prvi puta koje rekoše da ovako nešto nikada nisu doživjele. I da – karanfil je dobila i naša najmlađa planinarka Eleonora koja još nema ni godinu dana.

Uslijedila je zajednička fotografija i zabava.

I na kraju što reći nego hvala našem stogodišnjaku PD Svilaja i naravno ponovilo se.

19.2.2022. Izlet na Matokit – izvještaj

Subota ujutro, rano buđenje i u 7 i 30 krećemo prema Ravči. Dok se vozimo autocestom, Biokovo nas pozdravlja  snježnom  kapom na Svetom Juri i sjevernim padinama s oskudnim snježnim prekrivačem. Ostajemo bez daha, diveći će surovosti prirode  i snazi ljudi koji su tu živjeli. Danas se i u ovom dijelu vidi utjecaj turizma, kuće za odmor s bazenima, turistički putokazi i info table za putnike namjernike, turiste i planinare. Na izlaz Ravča stižemo negdje oko 9 sati i tu čekamo ostale sudionike izleta. Nema kafića, a kavu nismo nosili, pa komentiramo nedostatak kofeina, no ubrzo stižu i ostali izletnici. Pozdravljanje, kratki dogovor,  pa natrag u auta. Nas 12 u četiri osobna auta  vozimo se prema polaznoj točki našeg uspona u  zaseoku Jelavići. Ubrzo smo na polaznoj točki, početna markacija je na staroj kući, a negdje visoko iznad nas pružio se Matokit i Sveti Rok, naš cilj. Ekipa je vesela, pa u dobrom društvu naoružani ruksacima i štapovima krećemo na uspon. Iako je Sv. Rok na 1062 mnv, planinarski ga ne podcijenjujemo, jer treba savladati 700 mnv kamenitog terena. Prvi dio staze kontinuirani je uspon, ali nam se s visinom  otvaraju prekrasni vidici. Gazimo po kamenim skalinima i kroz makiju i krš,  dolazimo do  pastirskih stanova, te  ulazimo u šumu. Tu je nagib znatno manji pa uživamo u šuštanju lišća pod nogama, mahovini kojom su obložene stijene i laganoj šetnji. Kroz šumu izbijamo na drugu stranu planine i opet se staza počinje malo oštrije uspinjati, ali sada je tu pogled na planinu Šibenik, a vide se i bosanske planine Vran i Čvrsnica, naravno pod snijegom. Na ovom dijelu staza se počinje oštrije uspinjati, a  ima i ostataka leda pa se pažljivo penjemo, no za kratko  evo nas na hrbatu. Naši najbrži hodači  su već na vrhu.  Kamenitim grebenom treba savladati još jedan vrh, pa se spustiti i onda ponovo  popeti na Sv.Rok. S morske strane je izmaglica, pa izostaje jasan pogled na more i otoke, ali zato ispod nas s jedne strane duboko dolje plastenici vrgoračkog polja i jagoda, a s druge strane hercegovačka polja. Polako dolazimo na sam Vrh. Na vrhu nailazimo na  naslagana kamenja  s natpisom Sv. rok 1062 , zapravo kamenja su ostaci nekadašnje crkvice Sv. Roka.  Malo ispod je upisna knjiga i pečat, te jedan mali dolac koji koristimo za odmor i marendu. Slijedi fotografiranje na Vrhu, upis u knjigu, uzimanje pečata, te dogovor za rutu silaska. Njih četvero se odlučuje na silazak u Vrgorac, a nas osam se vraćamo istom stazom u Ravču.

Silazak nam se čini beskonačnim, no sada je sunce i vizure više nisu u izmaglici kao jutros.  Konačno nakon pet sati hoda zadovoljstvo i ljepota druženja brišu sav umor, a Matokit  nas pozdravlja onako skrivećki jer je sada već pod sivim oblakom. Naše malo društvo se pozdravlja. Neki imaju obaveza pa žure u Sinj, a mi se priključujemo društvu koje je na tvrđavi u Vrgorcu. Uz okrijepu u kafiću i pozdrav  velikom Tinu Ujeviću, krećemo natrag prema Sinju.

Do idućeg druženja.