U Sinju,11.11.2025.g.
Nakon što su polaznici nove generacije Opće planinarske škole savladali osnovna znanja i vještine uzbudljivog svijeta planinarenja i postali prava planinarska družina, pojačani iskusnim svilajinim planinarima uputili su se u rano prohladno jutro na kraju prve dekade studenoga na izlet u Liku.
Dok vedra noć posustaje pred danom, a ledena lepeza štipa naše obraze šezdeset dvoje svilajinih planinara zauzimaju mjesta u autobusu i nekoliko osobnih vozila i kreću prema Baškim Oštarijama.
Dok se kamen i oblaci susreću u tišini na vrhovima Svilaje i Dinare, skrivajući ih od naših pogleda, priroda nas časti pogledom na mjesečev pejzaž uz Perućko jezero dok se približavamo Vrlici, gdje se nam se još uvijek napola razbuđenima pridružuju dvoje naših školaraca.
Nastavljamo prema Kninu, u kojem po prastarim običajima (bez onoga naših pradjedova), radimo prvu pauzu. I kako to već biva za tren smo okupirali pekarnice i okolne kafiće, pa okrijepljeni i dozom kofeina razbuđeni nastavljamo prema Baškim Oštarijama.
Državnom cestom preko Zrmanje, napuštamo skute Dinare, prolazeći granicu nekadašnjih Japoda i Liburna ulazimo u zagrljaj Velebitu.
Ličkim putevima preko Gračaca i Gospića sada već razbuđeni glazbenom top listom mladih snaga stižemo u Baške Oštarije.
Baške Oštarije, malo planinsko selo, smješteno u zagrljaju Velebita, na crti razgraničena Srednjeg i Južnog Velebita na visini od 926 m svoje ime duguje geografskom položaju. Prolazili su ovim područjem još stari Rimljani, nastavili Turci, prepoznajući prometni potencijal ovog kraja. Kako bi se putnicima namjernicima omogućio odmor i hrana, na području Baških Oštarija u prvoj polovici 18. stoljeća otvorena je prva gostionica. I mjesto dobi ime Oštarije (kasnije Baške Oštarije).
Ostavljamo posjet oštarijama za kraj pohoda, dok naša kolona šarenih ruksaka kreće od Crkve Svete Elizabete na uspon na Metlu (1288 m).
Makadamskom cestom pozdravljeni lavežom pasa i blejanjem ovaca stižemo u podnožje slikovitog Filipovog kuka. Pod Filipovim kukom u jezeru se u raskoši jesenjih boja ogleda prekrasna velebitska šuma, a oko jezerca malo šatorsko naselje. Pozdravljamo stanovnike ovog naselja, a po njihovoj opremi zaključujemo da se radi o penjačima na stijene Filipova kuka.
Put nas dalje vodi prema Metli. Bukova šuma prostrla je tepih od lišća pod našim nogama, pa uživamo u mekoći koraka. Prolazimo raskršće prema Crnom vrhu i nastavljamo ravno prema Metlačkom razvršju.
Pažljivo se uspinjemo kroz bukovu šumu ispresijecanu proplancima. Planinarska staza obavijena maglom onemogućuje poglede, a stijene pokrivene mokrim lišćem traže oprezne korake. Polako izlazimo iz šume i kroz maglu naziremo kršku golet – vrh Metla.
Iako nas na Metli mete studen, vadimo hranu i piće iz ruksaka, krijepimo se, fotografiramo i pomalo smrznuti vraćamo se istim putem.
Na raskršću za Crni vrh jedna grupa kreće pohoditi i ovaj vrh, dok druga grupa nastavlja prema Baškim Oštarijama „pohoditi oštarije.
I dok razdvojeni koračamo svatko prema svome cilju, pokoja sunčeva zraka probija se između oblaka povremeno otvarajući poglede prema čudesnim velebitskim kukovima.
„Oštarijska” grupa sita i zadovoljna upućuje se put Sinja. Uz cestu nas čeka grupa planinara koji su pohodili Crni vrh.
Konačno svi na okupu, nastavljamo putovanje uz prepričavanje doživljaja, pjesmu i šale.
Unatoč hladnoći i od magle zaklonjenim pogledima, te generacijskim razlikama, Velebit je još jednom potvrdio naše zajedništvo obogativši nas novim poznanstvima i lijepim uspomenama.
Do ponovnih druženja, zdravi i veseli bili.
Vaša izvjestiteljica
Stanka
Post scriptum:
Ovaj izlet ostati će zabilježen i po jednoj tužnoj vijesti. Iznenada i prerano nas je napustio naš prijatelj i planinar Nediljko Budimir Bekan.
Umjesto na ovaj izlet na koji se prijavio, otišao je naš Beki na nebeske planine. Neka mu je laka zemlja i hod nebeskim stazama.
