Novosti

Proteklog vikenda četrdeset dvoje sinjskih planinara, članova PD Svilaja Sinj, uputilo se prema Andrijevici u Crnoj Gori s jasnim ciljem – popeti se na surovi i veličanstveni Vasojevića Kom (2461 m). I dok je za većinu ovo bio prvi susret s magijom Komova, za dio ekipe ovaj uspon je bio repriza i buđenje uspomena na avanturu od točno prije osam godina.

Iz Sinja se krenulo u petak rano ujutro, vožnjom preko Čapljine, uz stari grad Stolac do Bileće, te Crnom Gorom preko Nikšića, Danilovgrada, Podgorice i Kolašina. Nakon dvanaest sati vožnje, uključujući pauze, stigosmo do našeg smještaja u Andrijevici.

Andrijevica, živopisno mjestašce na 800 m nadmorske visine, uz lijevu obalu Lima, rijeke koja se probija između zelenih brežuljaka na svom putu do Plavskog jezera i u koju se ovdje podno Andrijevice i našeg smještaja ulijeva hladna i čista Zlorečica.

Nakon što se se smjestili u udobnom i čistom hotelu, nastavili smo druženje kod vodoskoka/fontane ispred našeg hotela.

Tipična planinska varošica s arhitekturom nalik onom iz prošlosti, vraća nam duh minulih vremena. Kao da smo katapultirani u vrijeme našeg djetinjstva gledajući igru djece s psima i vožnju biciklima po glavnoj ulici, bez buke i prometa. Tek pokoji automobil prijeći prijelaz preko ceste, dok idemo u kupovinu. Naime, u gradiću su i dvije prodavaonice čiji se promet našim dolaskom sigurno višestruko uvećao. U to ćemo se uvjeriti drugog dana kada su ispražnjene sve zalihe i sve vrste Somersby-ja ili kako reče jedan naš planinar Somberisija. Ipak od svih vrsta koje je probao najgori mu je bio „ mango”.

Umorni od puta uputili smo se na spavanje u očekivanju sutrašnjeg uspona na Vasojevića Kom.

Gledajući vremensku prognozu za sutrašnji uspon, očekivalo nas je grmljavinsko nevrijeme negdje u rano poslije podne. Zbog zahtjevnog terena trebalo je krenuti ujutro rano.

U subotnje jutro uputili smo se prema Štavni. Uska zavojita cesta, uz voćnjake i šume čije su stabla raširila grane po cesti, natjeraše našeg vozača na zaustavljanje autobusa plašeći se da će grane ogrebati autobus. Ali nema tog problema koji svilajini planinari ne mogu riješiti. Naši dečki izlaze iz busa, pomiču grane i mi konačno stižemo do Štavne.

Pogledi su nam zalijepljeni prema Komovima. Troglavi titan okupan zlatnim nitima Sunca pružio se gordo ispred nas. Lijepi, surovi i pitomi istovremeno izazivaju divljenje. Vasojevićki (2461m), Kučki (2487m) i Ljevorečki (2469m), tri su vrha ovog masiva nekada u narodu zvanom samo Kom. Službenom plemenskom podjelom katuna i pašnjaka, od 1878.g. glavni vrhovi dobili su specifična imena prema krajoliku i plemenima kojima su okrenuti: Kučki prema plemenu Kuči, Vasojevički prema kraju i plemenu Vasijevića i Ljevoriječki prema području Lijeve Rijeke, povijesne kolijevke najvećeg crnogorskog plemena Vasojevića, u narodu poznat po i nazivu Kraljski Kom.

„Car planina” kako ga s pravom nazivaju impresionirao nas je svojom visinom i surovošću dok prolazimo pokraj bungalova turističkog naselja Štavna koji podsjećaju na stare katune.

Hrabro kročimo prema Vasojevića Komu, prolazimo preko livada uz katune koji su još u funkciji. Iz katuna okruženih tarabama, domaćini izvode stoku na ispašu.

Pozdravljamo ih i nastavljamo dalje laganim koracima. Ostavljamo iza sebe kilometre vijugave planinske staze i stotine metara savladane nadmorske visine. Pozdravljamo brojne planinare koje putom srećemo. Po natpisu s naših majica zaključuju odakle smo, a neki čak spominju da smo se već sreli na usponu na Titov vrh u Makedoniji.

Vasojevićki Kom sa svojih 2461 m, u usponu dugom oko 4 kilometra, traži savladavanje oko 600 m visine nudeći spektar raznovrsnosti: od utabane planinarske staze, preko savladavanja strmina prekrivenih siparom, hoda uz stijenu nadomak litice, bez osiguranih dijelova.

Staza je osim rijetke šume negdje pri početku uspona, otvorena, bez imalo hlada, a sunce nemilosrdno prži. Savladavajući svaki prijevoj s kapljicama znoja topila su se i naša očekivanja o ravnijem terenu. Iza svakog savladanog prijevoja slijedio je novi uspon, nova doza sipara i koncentracije. Prekrasni pogledi bili su nagrada za uloženi trud.

Otvarali su se pogledi na amfiteatar alpske doline Međukomlja, vrhove Bjelasice, Durmitora, Moračkih planina u izmaglici saharskog pijeska pomiješanog s dimom od požara. Nažalost požari haraju i po planinama Crne Gore.

U daljini poput niske bisera nanizani pašnjaci i katuni Štavna, Ljuban, Rogan i Carine, razdvojeni šumama i pruženi do samog podnožja Komova.

Diveći se čudesnoj moći prirode stigli smo i na prijevoj Vere Vincek. Otvara se pogled na masiv Prokletija u daljini, dok se ispod nas otvara predivan greben. Ovdje je i spomen ploča s imenom i uklesanom ružom u sjećanje na planinarsku i botaničarku koja je s ovog mjesta posljednji put fotografirala rijetko bilje Komova.

Oblaci koji se skupljaju u daljini, požuruju nas na završni uspon. Nastavljamo uz liticu, eksponiranijim dijelom staze, prateći otiske stopala dijela naše ekipe koja je već na vrhu.

I dok se jedan dio ekipe pod samim vrhom zbog zdravstvenog stanja i vrućine odlučio za silazak, ostatak koji je stigao na sam vrh, nakon fotografiranja i uživanja u pogledu, zbog kišnih oblaka koji su se približavali ubrzo je krenuo natrag.

Uz dodatni oprez silazili smo istim putom, činilo nam se da mu da nema kraja. A kad smo vidjeli da smo se prilično spustili i da će nas kiša mimoići prepustili smo se branju borovnica i malina.

Nakon sati uspona i silaska livade uz katune koje smo ujutro vrlo brzo prošli, na povratku učiniše se beskrajnim bez trunke hlada.

Spas smo našli u restoranu u turističkom naselju Štavna, gdje smo se na vanjskom koritu s hladnom tekućom vodom osvježili, a uz pivo i sokove povratili izgubljenu tekućinu i snagu.

Ostalo je još ukrcati se u bus i dovesti se do našeg smještaja u Andrijevici.

Nakon kratkog odmora i večere nastavili smo naše druženje potrudivši se dokrajčiti zalihe iz obližnjih trgovina.

Legenda kaže da se uz prirodne ljepote na Komovina nalazi i blago koje su vile zakopale i sakrile u podnožju ove planine ispod kamena koji nosi naziv Vražja Furuna. Dok su nam misli bile na stazi, zaboravili smo na lokalne legende, nismo bili dovoljno pažljivi prolazeći čak dva puta pokraj Vražje Furune, te nismo pronašli vilinsko blago.

Ali naše istinsko blago su snimljene fotografije, veličanstveni prizori pohranjeni u našim mentalnim mapama, predivno druženje, prijateljstvo i zajednički smijeh.

Uz sretan nedjeljni povratak kući preko Nikšića, to je blago koje nam treba.

Od srca hvala organizatoru, našim dragim vodičima i svima koji ste sudjelovali i doprinijeli ovoj predivnoj priči s Komova.

Do iduće avanture zdravi i veseli bili!

Stanka

Dok se Sinj „kuhao” na enormno visokim temperaturama krajem proteklog tjedna, pedeset i dvoje Svilajinih planinara uživalo je u svježini i ljepotama Dolomitskih Alpa.

Nakon višemjesečne organizacije i planiranja, jedva smo dočekali četvrtak. U rano jutro krenuli smo prepuni uzbuđenja i iščekivanja prema Italiji.

Naš Jozo dovozi nas u Trst u vrijeme ručka i popodnevne talijanske sieste. Trst nas dočekuje na užarenih trideset pet stupnjeva, pa pauzu od dva sata koristimo za ručak sklonivši se u klimatizirane prostore restorana u centru grada.

Nakon ručka u kratkoj šetnji Trstom, prolazimo i Ponte Rosso uz sjećanja starije generacije na neke davne odlaske u kupovinu.

Uslijedio je nastavak putovanja do Conegliana, mjesta pokraj Trevisa.

Radimo pauzu u trgovačkom centru radi kupnje namirnica. Obzirom da smo smješteni u apartmanima opremljenim kuhinjama, kupujemo namirnice za tri dana, ali i ogromne količine vode. Poznato je da u talijanskim planinarskim domovima voda nije za piće ili je to možda samo marketinški trik da prodaju vodu, ali mi smo za svaki slučaj ispraznili zalihe vode u supermarketu. Na radost trgovcima zbog utrška, a nama razlog za šalu i smijeh nakon što smo pročitali da je voda u apartmanima ne samo za piće nego i bogata mineralima.

S baksama vode ispod sjedišta nastavili smo putovanje prema našem smještaju na prijevoju Campolongo. Visoki planinski prijevoj Campolongo na granici regija Veneto i Trentino – Alto Adige pokazao nam se kao odličan izbor smještaja.

Uredni i dobro opremljeni apartmani u mirnom okruženju učinili su naš boravak ugodnim.

Nakon što smo se smjestili, preostao je kratak dogovor za petak i odlazak na počinak.

A petak je bio dan uspona na Piz Boe. Jozo nas je dovezao na Passo Pordoi (2239m), gdje smo se podijelili u dvije grupe.

Grupa od jedanaest članova krenula je na uspon od Passo Pordoi, dok su ostali skratili pješačenje i prevezli se gondolom na 800 m visine udaljeni Sas Pordoi (2950m).

Obje grupe našle su se kod planinarskog doma Rifugio Forcella Pordoi. Našavši se u srcu grupe Sella – planinskog masiva u centru Dolomita, krenuli smo kamerama bilježiti nestvarnu ljepotu prizora koji su nas okruživali. Ispred nas veliki kameni plato iznad kojeg se poput dvorca s tornjem, izdigao Piz Boe (3125 m), najviši vrh grupe Sella.

Nastavili smo koračati preko kamenog platoa, uživajući u pogledu na vapnenačke litice „blijedih planina” kako Dolomite često nazivaju zbog njihove svijetle boje. I dok su kamere bile zaposlene, a još jedan Rifugio – Boe ostajao u dolini iza naših leđa, savladavali smo završni uspon uz nekoliko sajli i klinova i stigli na vrh. Nismo bili jedini koji su odlučili udahnuti zrak iznad 3000 m. Brojni planinari, razni jezici i dijalekti, ali i poseban naklon planinarki staroj 84 godine koja je uspješno kročila na vrh.

A Piz Boe kako ladini nazvaše ovaj vrh (Piz na ladinskom jeziku znači planina), prihvatio nas je u svoje skute kao odličan domaćin. Nagradivši nas pogledom na kraljicu Dolomita – Marmoladu, te ostale dolomitske vrhove: Pelmo, Civettu, Sassolungo… uz lagani povjetarac, taman da nas ventilira počastio nas je uvjetima stvorenima za uživanje ispred doma Rifugio Capanna Fassa.

Nakon individualnog fotografiranja i uživanja, uslijedila je grupna fotografija, a potom spust. Za spust smo odabrali stazu prema Rigugio Boe, preko postavljenih sajli i drvenog stubišta, a potom smo preko istog kamenog platoa stigli do Rifugio Forcella Pordoi. Ostao nam je još kratak uspon na Sas Pordoi, terasu Dolomita. I opet su radile kamere, sve do ukrcaja u gondolu. Za četiri minute, gondola nas je spustila do Passo Pordoi. Dok je dio planinara obilazio Muzej Prvog svjetskog rata, ostatak grupe proveo je u suvenirnici ili odmarajući se i uživajući u pogledima.

Dan smo završili u Arabbi uz kratak pljusak i okrjepu prije povratka u naš smještaj.

Na kratak dogovor za sutrašnji dan, neki su stigli u pidžamama, što je bio još jedan razlog za smijeh.

U subotu u cik zore krenuli smo na Tre Cime di Lavaredo. Rano ustajanje i polazak uvjetovani su gužvama na ovoj stazi, nužnosti rezervacije parkinga i dolaska točno u rezervirano vrijeme.

Dodatno, taj dan se održavao i Ultra Trail Laveredo pa je staza osim planinara i izletnika bila prepuna trkača.

Iz smještaja preko Corvare i jezera Misurina, stigli smo ispred doma Rifugio Auronzo (2320m), odakle smo krenuli na kružnu turu dugu desetak kilometara. Ovu stazu prošli smo ležerno, svatko u svom ritmu.

Od Auronza čekalo nas je dvadesetak minuta hoda do malenog Rifugio Lavaredo (2.344m), odakle smo laganim usponom stigli do jednog od vodećih simbola Dolomita. Tre Cime di Lavaredo, do 1919.g. granica između Italije i Austro – Ugarske, danas su jedna od najpopularnijih atrakcija na području Alpa. Samo ime znači tri vrha, zapravo tri šiljka: Cima Piccola (2.857m), Cima Grande (2.999 m) i Cima Ovest (2.973m) koji bez vegetacije djeluju nepristupačno, ali impresivno.Uspon do najvišeg vrha ostvario je 1896. godine Paul Grohman, a danas ovi šiljci privlače brojne penjače.

Fotografirali smo Tre Cime iz svakog kutka, izgubljeni u ljepoti prirode koračali smo prema Rifugio Locatelli (2.405m). Tu nas je dočekao veličanstven pogled na Tre Cime, pa smo ovu prekrasnu prirodnu kulisu iskoristili za zajedničku fotografiju u prigodnim majicama, dizajniranim specijalno za ovaj izlet.

Uživali smo i u pogledu na jezera Laghi dei Piani, a potom se se krenuli spuštati podno Rifugio Locatelli. Nakon spusta, slijedio je strmiji uspon podno Tre Cime do zadnjeg skloništa, malenog kafića s pogledom prema Cadini i Sorapisu.

Nakon kave, soka ili piva u ovom dražesnom objektu, krenuli smo prema našoj početnoj točki.

Umorni, ali zadovoljni ručali smo u Rifugio Auronzo, gdje je Mario obavijestio već potpuno umorne i neispavane planinare o nedjeljnom polasku ujutro u 4 i 30. No, bila je to samo jedna uspjela šala jer je većina Maria shvatila ozbiljno.

Subotnji izlet smo završili posjetom olimpijskoj, mondenoj Cortini d’Ampezzo, spoju prirode i urbanog šarma, a na putu prema Cortini kratko smo se zadržali uz jezero Misurina.

Nakon povratka u smještaj preostalo je još poravnati račune s domaćinima i odgledati nogometnu utakmicu Hrvatska – Gana.

Nedjelja je bila dan povratka, no prije nego smo krenuli kući obišli smo jezero Carezza. Iznad jezera nadvila se planina Latemar čiji se vrhovi reflektiraju u jezeru, a okolna šuma mu daje prekrasnu zelenu boju.

Za ovo jezero smaragdne boje dugo 250, a široko 125 m, na 1534 m nadmorske visine, veže se ladinska legenda o nimfi i zaljubljenom čarobnjaku koji je dragulje namijenjene nimfi kada je ona pobjegla od njega bacio u jezero. Odatle mu i ladinski naziv „lec de eregobando” što na ladinskom znači Dugino jezero.

Nakon šetnje oko jezera i zajedničke fotografije uputili smo se prema Sinju.

Sigurne ruke našeg Joze za volanom dovezle su nas kući u prvim satima ponedjeljka.

Hvala Mariu na suorganizaciji i vođenju, Jozi na ugodnoj vožnji i svima vama koji ste sudjelovali na ovom nezaboravnom izletu.

Stanka

Nakon izleta na Vranicu od prije dva tjedna, predzadnje subote u svibnju krenuli smo ponovno u Bosnu i Hercegovinu, no ovaj put cilj nam je bio pohoditi Vran planinu.

Dvije planine sličnog imena, ali potpuno različite.

Vran planina izdiže se iznad Dugog polja i Blidinjskog jezera na području općine Tomislavgrad.

Postoje dvije predaje o nazivu ove planine, jedna ime Vran povezuje s tamnim izgledom ove planine, dok pastirske priče kazuju da je planina dobila ime po jatima vrana koje su se skupljale u njenom podnožju.

Ostavili smo etimologiju Vrana lingvistima, kada smo u rano jutro krenuli prema Blidinju. Kolona automobila sa četrdeset i jednim Svilajinim planinarom nalikovala je na svadbenu povorku kad nas je dovela pred Hajdučke vrleti na Blidinju.

S jedne strane Čvrsnica s bijelim vrhovima i šumom u podnožju ogleda se u Blidinjskom jezeru dajući mu nestvarno lijepu tirkiznu boju, a na suprotnoj strani tamni skuti Vrana i svježi zrak. Očaravajuće vizure, no temperatura bitno niža od one koja nas je ispratila iz Sinja.

Kratku pauzu prije početka uspona iskoristili smo za kavu, presvlačenje obuće, i/ili pripreme za uspon.

Ostalo je još poslušati Lovrine naputke, napraviti zajedničku početnu fotografiju i krenuti ka Velikom Vranu.

I tek što je kolona šarenih ruksaka zašla u borovu šumu, zastajalo se i skidalo višak odjeće.

Planinarska staza kroz borovu šumu kontinuirano se uspinje, pa smo se unatoč vjetru vrlo brzo „riješili” odjeće dugih rukava.

Na ovom prvom dijelu staze visoki borovi zaklanjaju bilo kakav pogled. No, izlaskom na kršku golet otvara nam se pogled na Čvrsnicu i Dugo polje. Ovdje radimo prvu pauzu koju koristimo za kratak predah, poneki slatkiš, razgovor, fotografiju….

U nastavku markirana staza vodi uzbrdo preko livada i manjih stijena, uz izvor Hajdučko vrilo koji navodno nikad ne presušuje, dovodeći nas do prvih snježnih zapuha. Oprezno savladavamo spust preko prvog zapuha, te nastavljamo dalje. Čekao nas je uspon kroz nekoliko snježnih krpa i patuljastu klekovinu do samog vrha.

Savladavali smo uspon s pogledima na Čvrsnicu, Dugo polje i Blidinjsko jezero, koji su svakim korakom postajali sve atraktivniji, a kamere naših mobitela sve aktivnije.

Stigavši na vršni plato, osjetili smo svu snagu vjetra. Vran planina je položajem u središtu „ruže vjetrova”, te je uvijek izložena jakom vjetru. „Ruža vjetrova” natjerala nas je na oblačenje, a mjesto za marendu tražili smo na južnoj padini zaklonjenoj od vjetra.

Dok nas je Vranica obilato častila vodom i cvjetnim livadama, skrivajući nam poglede na Prokoško jezero, Vran nas je nakon uspona, hercegovačkog krša i hodanja po snježnim nanosima počastio pogledima. S vrha Veliki Vran (2074m) uživali smo u pogledu na čvrsničke vrhove: Veliki Vilinac, Pločno i ostatak platoa okružen Čabuljom i Vranom. Unatoč hladnoći impresivan je pogled s Velikog Vrana bio i na vizure planina zapadne Bosne, a kao posebnu poslasticu Vran nam je darovao pogled na tri jezera: Ramsko, Buško i Blidinjsko.

Punila se memorija mobitela fotografijama, dok su sa Kedžare pristizali drugi planinari. Zamolili smo člana iz jedne grupe da nas fotografira. I tako su nastale dvije zajedničke fotografije, jedna na samom Vrhu, a druga nešto ispod Vrha, s Čvrsnicom i Blidinjskim jezerom u pozadini,

Hladnoća i dogovoreni ručak u restoranu Hajdučke vrleti nakon zajedničkog fotografiranja „potjerali” su nas na silazak.

Istim putom stigli smo do početne točke ispred restorana. Vrijeme do ručka iskoristili smo za kratak predah na terasi restorana, uz kavu, sokove, pivo i prepričavanje dojmova.

A potom smo krenuli nadoknađivati izgubljene kalorije i uživati u odlično primljenoj hrani u Hajdučkim vrletima.

Brojne su legende i narodne predaje o Vranu i Čvrsnici, planinama koje su u dalekoj prošlosti bile utočište hajduka i uskoka. Legenda o Divi Grabovčevoj kazuje o pastirici izuzetne ljepote koja je na Vran planini okončala svoj život odbivši da se uda za mladog turskog bega, dok su najpoznatije hajdučke legende o harambaši Mijatu Tomiću i njegovoj družini od 33 hajduka, koji su u ovim planinama tražili slobodu.

I dok je dio Svilajaca na feratama tražio dodatnu dozu adrenalina, složna družina od 41 „Svilajinih hajdučica i hajduka” još jednom je dokazala kako se u planini sve razlike u dobi i planinarskom iskustvu brišu. Savladali smo zajedno izazovni uspon i simbolično završili izlet kod Hajdučkih vrleti.

Hvala svima koji ste sudjelovali na ovom izletu, a posebno Lovri i „njegovim jatacima” na organizaciji i vođenju.

Zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Protekli vikend putovali smo preko granice, u susjednu Bosnu i Hercegovinu, u okrilje planina, među prekrasne šume, šafrane, snijeg, rijeke, slapove i dašak povijesti.

Veselo društvo od trideset Svilajinih planinara uputilo se u rano subotnje jutro na dvodnevni izlet u središnju Bosnu, na planinu Vranica.

Vranica je najviša planina srednje Bosne smještena između Fojnice na istoku i Gornjeg Vakufa – Uskoplja na zapadu, na razvođu porječja rijeka Vrbasa i Bosne. Pitoma planina bogata rudama i vodom, prekrivena pašnjacima na čijem je dlanu ledenjačko Prokoško jezero. Najviši vrh Vranice je Nadkrstac (2112 m), ali diči se Vranica i s još nekoliko dvijetisućnjaka: Bijela gomila (2071m), Krstac (2070m) i Ločika (2107m).

Naš plan obuhvaćao je uspon na vrhove Nadkrstac i Krstac u subotu i nedjeljni uspon na Ločiku.

Prvu pauzu u Livnu iskoristili smo za nabavku namirnica i kavu. Natovareni „spizom” nastavismo putovanje preko Kupresa, Bugojna i Gornjeg Vakufa – Uskoplja do naselja Ždrimci.

Prema selu Ždmirci cesta vijuga uzbrdo, a asfalt uskoro prelazi u makadamski put. Jedanaest kilometara makadama kroz tišinu planine ispresijecanu tek žuborenjem potoka Crnodol i pokojim tragom zime za sat vremena dovodi nas na južne padine Vranice, do Planinarskog doma Radovina

na 1485 m.

Smješten na proplanku okružen gustom šumom četinara, Planinarski dom Radovina naše je prenoćište i ishodište za pohod na Vranicu.

Toplina obnovljenog doma, srdačni domaćini iz Udruge planinara „Raduša” i ljepota prirode koja nas okružuje obavija nas onim poznatim planinarskim mirom, dok se raspremamo u urednim sobama i pripremamo za pohod.

U ambisima planine nestaju i posljednje naznake o mogućoj kiši, a sunce štedljivo daruje poneku zraku, u trenutku našeg polaska na Nadkrstac (2112 m). Na početku hodamo makadamskom cestom, iza sebe ostavljamo malo vikend naselje i preko drvenog mosta prelazimo potok Crnodol. Drveni mostić, slapovi, mala jelka koja kao da raste iz nekog debla idealna su scenografija za fotografiranje. Bilježimo kamerama trenutak za sjećanje, a potom uspon nastavljamo planinarskom stazom okruženom livadama prepunim šafrana, anemona, žabnjača (kaljužnica), ljubičica, jaglaca …. Ljepoti prizora doprinosi zelenilo šume i vrhovi Vranice pod krpama snijega. Malo odmora, malo fotografiranja, malo blata, malo snijega i stižemo pod vrh Devetaci. Prelazimo terenski put koji presijeca Vranicu cijelom dužinom i nastavljamo prema našem cilju – vrhu Nadkrstac.

Nadkrstac (2112 m), najviši je vrh Vranice, peti najviši vrh u Bosni i Hercegovini. Predaja kaže da ime potječe od njegovog geografskog položaja nad vrhom Krstac (2070m), dok je po drugoj predaji vrh dobio ime po križu postavljenom na njemu 1914.g. Križ je tada bio postavljen kao znak molitvi majki iz Gornjeg Vakufa da im se sinovi živi vrate iz Prvog svjetskog rata.

Danas na vrhu ne nalazimo križ, tek postolje s imenom vrha i nadmorskom visinom iznad kojeg je metalni stup sa službenom zastavom Bosne i Hercegovine, imenom vrha i nadmorskom visinom.

Dolaskom na Nadkrstac shvaćamo da nam Vranica uskraćuje gostoprimstvo. Snijeg nam je zatvorio put prema vrhovima Krstac i Ločika, oblak onemogućio pogled na Prokoško jezero. Vranica je odlučila do kuda će nas pustiti, a nama je ostalo prihvatiti i prilagoditi se čudima planine.

Zadovoljni jer nas je planina pustila na svoj najviši vrh, unatoč hladnoći uživali smo u hrani iz ruksaka. Povremeno bi se oblaci razišli otvarajući poglede na susjedne vrhove ili planine šireg područja. Zajedničkom fotografijom preduhitrili smo oblak koji nam se približavao i krenuli natrag prema Radovini.

Sunce je obasjalo Nadkrstac kad smo stigli do PD Radovina. Nakon kratkog odmora i osvježenja krenule su pripreme večere.

Dok je muški dio ekipe bio zadužen za meso s gradela, vrijedne ruke Svilajinih planinarki sjeckale su kupus za salatu, čistile kapulu i postavile pribor za jelo na stolove, a nakon večere oprale i pospremile suđe.

Na večeri nam se pridružilo i nekoliko članova domaćima. Subotnja večer prošla je u razgovoru, smijehu i druženju.

U nedjeljno jutro, nakon doručka pozdravili smo domaćine i krenuli ka Ždrimačkom slapu. Crnodol čije smo žuborenje osluškivali kod Doma i kojeg smo prešli na usponu, na ovom mjestu pokazuje svu svoju snagu spuštajući se kroz slap visok 29 metara, skriven gustom šumom i zagrljen stijenama. Unatoč kapljicama vode koje prskaju na sve strane, nismo odolili fotografiranju na drvenom mostu ispod impresivnog slapa.

A potom smo krenuli osobnim putovima. Vođeni željom za još malo puta i pogleda, neki su krenuli osjetiti duh bosanske čaršije u vezirskom gradu Travniku, neki u kraljevski grad Jajce, a bilo je i onih koji su bez posebnog plana samo nastavili cestom prema Kupresu.

U nedjelju navečer povratkom u Sinj, priveli smo kraju još jedan izlet ispunjen planinom, prijateljstvom, novim vidicima i tihim osjećajem slobode zbog kojeg uvijek iznova krećemo na Svilajine izlete.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Stanka

Ima li života na Marsu? Pedeset svilajinih planinara uputilo se na otok Pag kako bi, barem metaforički na stazi Life on Mars pokušali pronaći odgovor na to pitanje.

U subotu 25.travnja 2026.g. put nas vodi na sjeveroistočni dio otoka Paga, u mjesto Metajna, koje pripada skupu sela koje otočani zovu Barbati, a u kojemu je početak naše staze.

Od Sinja do Metajne tri je sata vožnje, razlog zbog kojeg smo na put krenuli u rano jutro. U sigurnim rukama našeg vozača Joze „plovimo” Dalmatinom do Nadina, gdje radimo pauzu za kavu, a potom nastavljamo prema Pagu.

Prolazimo Ravne kotare, Posedarje, Rtinu i preko Paškog mosta stižemo na Pag – otok kamena, jake bure s Velebita, sira, soli, čipke i brojnih šljunčanih i pješčanih plaža. I jedini otok koji teritorijalno pripada u dvije županije (južni dio Zadarskoj, a sjeverni Ličko- senjskoj županiji).

Vozimo se uz bazene solane, ostavljamo iza sebe grad Pag i prelazimo na drugu stranu otoka. Pogled na otoke Maun i Škrdu, prekrasnu uvalu Šimuni, prolazimo po siru poznati Kolan i dok hrvatska Ibiza Novalja ostaje negdje u daljini, stižemo do igrališta u Metajni, početku našeg pohoda. U Metajni nam se priključuju naša dva planinara, dva Ivana koji su u nedostatku mjesta u autobusu, do Metajne stigli osobnim automobilom.

Iako je kraj travnja, temperatura je ljetna, pa smo uz ruksake „naoružani” i ljetnim modnim dodacima: kratkim hlačama, šeširima, kapama, naočalama, kremama za zaštitu od sunca…

Na početku staze ugodan uspon u hladu borova, jedinom hladu na ovoj stazi kako ćemo kasnije spoznati dovodi nas do unutrašnjosti otoka koja je potpuno gola. Stigli smo „na Mars” preko kojeg koračamo planinarskom stazom povremeno okruženom suhozidima. Preko puta pogled na Velebit i podvelebitska naselja, a ispred nas kamena pustinja. Priroda je ovdje utisnula trajni pečat u spoju vjetra, mora i kamena. Pojavi se gdje god koja zelena oaza, sa kamenjem čudesnih oblika, idealna scenografija za fotografiranje.

Sunce već nemilosrdno prži dok se spuštamo na plažu Seline, gdje radimo prvu pauzu. Uživamo u duboko uvučenoj i skrivenoj uvali s tirkiznim morem i pogledima na Velebit. Nakon kratkog odmora i zajedničke fotografije krećemo prema uvali Slana. Nastavljamo hodati kamenim prostranstvom, povremeno srećemo malena stada ovaca i stižemo do uvale Slana.

Pred uvalom Slana naša grupa se razdvaja. Grupa koja se odlučila pješačiti stazom od 7 kilometara kreće sa Zvonom prema Stogaju i plaži Ručica, grupa koja će hodati 12 kilometara s Mariom zaobilazi Via Ferratu i kreće prema plaži Malin, dok se petnaestak naših članova odlučilo proći atraktivnu ferratu dužine 100 metara po stijeni iznad mora koja spaja plažu Slana i rt Sušac. Iako zahtjevnu zbog formacije stijena, ferratu su uspješno svi prošli, te im čestitamo na uspjehu.

Grupa koja je obišla ferratu, stigla je do jedne od najljepših plaža na Jadranu – plaže Malin. Osim što je skrivena od pogleda i plijeni svojom ljepotom, ova plaža je posebna jer se na njoj nalazi izvor vode. Nakon kilometara pješačenja po suncu, iskoristili smo odmor na ovoj plaži za osvježenje umornih nogu u tirkiznom moru ili otvaranje sezone kupanja.

Inicijalni plan je bio na plaži Malin dočekati planinare koji su prošli ferratu, no dogovoreno je da se uputimo natrag i svi nađemo kod uvale Slana. I dok se planirao povratak ne markiranom stazom preko oštrog kamenja, Deno i Zoki su odlučili krenuti od plaže Malin ka Ferrati, te su s ruksacima na glavama kroz more prošli ispod Ferrate do uvale Slana.

Ostatak ekipe stigao je do uvale Slana kamenom pustopoljinom.

Od uvale Slana koračamo stazom okruženom morem s jedne strane i veličanstvenim kamenim gromadama s druge strane prema omiljenoj penjačkoj stijeni Stogaj. Ljepota veličanstvene kamene strukture koja se uzdiže visoko prema nebu, svojim oblikom podsjeća na djelo nekog avangardnog umjetnika, no Stogaj je umjetničko djelo same prirode. Izaziva nas Stogaj na fotografiranje, zaboravismo na umorne noge i vrućinu.

Nakon kratkog predaha nastavljamo dalje privodeći našu šetnju po Marsu prema kraju. Prolazimo iznad Beritnice, plaže na kojoj je priroda u more poput tri planine posložila tri kamene stijene. Na Beritnicu ne silazimo, pa iako nas markacija upućuje na silazak, nastavljamo prema kraju našeg pješačenja, još jednom biseru Jadrana – plaži Ručica.

Slijedio je spust do Ručice i restorana Kanjon u kojem nas je čekao ručak.

Odmorni i siti, nakon ručka uputili smo se do rive u Metajni gdje nas je čekao Jozo s autobusom.

Ima li života na Marsu? Šetajući kamenim prostranstvima na ovoj kružnoj stazi sreli smo brojne planinare i šetače, nailazili na stada ovaca i izvore vode, utažili žeđ i glad u jednom od restorana, te zaključili da na ovom paškom Marsu itekako ima života, a odgovore ima li ga na Crvenom planetu ostavljamo znanstvenicima i NASA-inim roverima.

I na kraju ovog osvrta, hvala svima koji su sudjelovali na izletu, hvala vodičima, te posebno Mariu na organizaciji.

Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Željni prvog proljetnog izleta, na kraju prve dekade travnja, uputili smo se na vrhove Ščah (286 m) na otoku Ugljanu i Veliki Bokolj (274m) na Pašmanu.

U rano jutro raspoređeni u mali autobus i nekoliko osobnih automobila, četrdeset svilajinih planinara uputilo se prema Biogradu na Moru.

Oblaci nas ispraćaju iz Sinja i prate tijekom vožnje Dalmatinom dok nas u Ravnim Kotarima dočekuju prve zrake sunca uz proljetne temperature.

Nakon sat i pol vremena vožnje, naša mala kolona zaustavlja se u trajektnom pristaništu. U vidokrugu nam je trajekt koji iz Tkona plovi prema Biogradu na Moru, pa očekujući ukrcaj preskačemo kavu u obližnjem kafiću.

Kupujemo karte, ukrcavamo se na trajekt i krećemo prema Tkonu. Plovidba do Tkona traje petnaestak minuta. Nebo prepuno oblačaka, Biograd na Moru koji ostaje iza nas, koče, jedrilice, benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana na brdu Čokovac, morsko plavetnilo, prizori su koji ushićuju i traže da ih se ovjekovječi fotografijama. Kamere na mobitelima ne prestaju škljocati.

Nismo još ni pohvatali sve kadrove, već smo se iskrcali u Tkonu. Iako je Tkon najveće mjesto na Pašmanu, obilazak tkonskog „koledišta” i arheoloških nalazišta ostavljamo za neku drugu posjetu. Zapravo želja nam je obići Benediktinski samostan, ukoliko ostane vremena do trajekta na povratku.

Putovanje nastavljamo prema Ugljanu. Otok Ugljan, smješten je u zadarskom arhipelagu preko puta Zadra. U središnjem dijelu otoka izdiže se brdovita visoravan s najvišim vrhom Šćah (286m). I dok je zapadna strana otoka strma, surova i nenaseljena, istočna strana je pitomija s brojnim naseljima i lijepim uvalama.

Vozimo se uz obalu uz koju se izmjenjuje redovi modernih kuća i maslinika. Preko mosta Ždrelac napuštamo Pašman i nastavljamo vožnju Ugljanom do zaseoka Turkija (53m), polaznu točku našeg uspona na Šćah.

U Turkiji iznad Lukorana, ostavljamo vozila. Uzimamo ruksake i krećemo ka vrhu

Prolazimo kroz selo, pozdravljamo domaćine i stižemo do prvih suhozida. Na skretanju na makadam zanimljiv putokaz koji osim što pokazuje smjer prema Šćahu i Svetom Mihovilu, prekriženom japankom ukazuje na neprikladnost uspona u ovakvoj obući.

Ulazimo na planinarsku stazu i počinjemo uspon. Tisućljetne kiše i bure oblikovale su ovaj otok, pa penjanje nastavljamo kroz oštar nazubljeni kamenjar, različitih veličina i oblika, prošaran niskim mediteranskim raslinjem.

Laganim tempom, oprezno stižemo na vrh. Dok odmaramo uz marendu uživamo u vidicima. Na sjevernoj strani veličanstveni Velebit sa snježnim vrhovima, zatim pogled prema Tulovim gredama, Crnopcu….

Ispred Velebitskih skuta pružili se Ravni Kotari i Zadar na obali, a na moru otoci Ugljan, Pašman, Pag, u daljini otoci šibenskog i zadarskog arhipelaga.

S obzirom da nas čeka oprezan silazak i uspon na Veliki Bokolj na Pašmanu, posjet Šćahu završavamo zajedničkom fotografijom.

Uslijedio je silazak do početne točke u Turkiji i povratak na Pašman.

Otok Pašman, također je dio zadarskog arhipelaga, od kopna je odvojen Pašmanskim kanalom, na mjestima širokim samo dva kilometra. Navodno da se struje u Pašmanskom kanalu mijenjaju svakih šest sati, darujući Pašmanu jedno od najčišćih mora u Jadranu.

Poput Ugljana i Pašman ima svoju surovu i nenaseljenu južnu stranu, dok je sjeverna strana pitomija i naseljena.Veliki Bokolj (274m) najviši je vrh otoka Pašmana.

Na uspon krećemo iz mjesta Dobropoljana. Uspon je kratak, no oštar, a sunce koje nemilosrdno prži tjera nas da ubrzamo korak.

U potrazi za hladom, stižemo na Veliki Bokolj, vidikovac s kružnim zidićem. Pored vidikovca podignuta je sjenica sa stolom i klupama, pa uživamo u komadiću hlada s pogledom na romantični srcoliki otok Galešnjak i magično lijepe Kornate. Oko Galešnjaka, otoka ljubavi, bijele se brojne jedrilice. Prizor obojan zelenom, plavom i bijelom djeluje opuštajuće i meditativno.

Uživamo u pogledu, fotografiramo i krećemo natrag prema Dobropoljani. Putem susrećemo turiste i bicikliste, pozdravljamo ih i nastavljamo do naše početne točke.

Zadovoljni, spremamo ruksake, ukrcavamo se u vozila i krećemo natrag u Tkon.

Željeni posjet Benediktinskom samostanu ostavili smo za neki idući susret s Pašmanom, a planiranu okrjepu i piće u Tkonu smo skratili zbog izvanrednog polaska trajekta prema Biogradu na Moru.

Na povratku, dok su se u osmijesima slagali dojmovi, nismo ni primijetili da je trajekt već stigao u u Biograd na Moru.

I dok smo se dobro raspoloženi vozili prema Sinju, u mislima smo još uvijek koračali Ugljanom i Pašmanom, privodeći kraju još jedan izlet.

Hvala vozačima, vodičima i svima koji su sudjelovali na ovom lijepom izletu.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg susreta.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

U Sinju, 02.03.2026.g.

Zadnjeg dana veljače, u prohladno maglovito jutro kolona vozila sa četrdesetak svilajaca uputila se prema Vagnju.

Svjetla automobila probijaju svježinu jutra, dok prelazimo Cetinu preko mosta na Hanu i nastavljamo prema Podima, surovoj visoravni podno Kamešnice. Maglu ostavljamo sinjskom polju i Cetini, a pred nama se otvaraju pogledi na snijegom pokrivene kamešničke vrhove. Obasjani suncem u bjelini blistaju Burnjača, Garjata, Kuralj, dok se ispod njih u sjeni i vječitom hladu izdiže Ledena Kosa.

Izmjenjuju se priče i tišina dok obavljamo formalnosti prelaska državne granice i nastavljamo prema Vaganjskom sedlu, gdje napuštamo nekadašnju rimsku cestu, najkraći put iz Dalmacije prema Livnu i Bosni.

Vožnju nastavljamo makadamom do Rosnog doca, livade na koti 1158 m, ujedno početne točke današnjeg planinarenja.

U Rosnom docu već nas čeka nas dio naše grupe. Tu su i najmlađe sudionice uspona Sara i Iris.

Uzimamo ruksake, namještamo planinarske štapove i krećemo na uspon. S obzirom da imamo planinare kojima je danas prvi uspon, tempo je lagan i prilagođen.

Savladavao uspon šumskom vlakom kroz bukovu šumu. Tlo je još uvijek smrznuto, pa nam se blato ne lijepi za gojzerice, no ubrzo vegetacija postaja drugačija, sve je više jelove šume miješa se sa bukvama, a naša staza poprima bijelu boju.

Snijeg i led na stazi traže oprez, posebno na nekoliko mjesta gdje uspon postaje oštriji, pa se snalazimo svako na svoj način, obilazeći led sa strane, hvatajući se za drveće ili pomažući se rukama. Nezaobilazno pitanje kakav će nam biti spust pri povratku ne ometa nas da uživamo u predivnoj šumi i lijepom sunčanom danu.

Prolazimo poznati „akt”, u naravi polegnuto stablo u obliku ženskog akta i približavamo se Kurtagića docu. Iznad nas Planica (1612 m) pod snijegom, dok ulazimo u jednu od najljepših dolina na Kamešnici – Kurtagića dolac (1460m). Pred nama se pružila livada duga oko 350 m. Djelomično je pokrivena krpama snijega, okružena predivnom šumom. Iznad šume s desne strane impozantne Vilinske grede.

Upijajući ljepotu čarobnog i skrivenog bisera Kamešnice, između vrhova Planica (1612m), Kolebaljka (1535 m) i Trovrsi (1645m), poput nekadašnjih nomada krećemo ka planinarskom skloništu Eduard (Edo) Retelj.

I dok su stari nomadi na ovom mjestu boravili sa svojim stadima u ljetnim mjesecima, planinari, moderni nomadi, vraćaju se ovom dijelu Kamešnice u svako godišnje doba, upijajući ljepotu prirode, nastavljajući pohode grebenom Kamešnice ili jednostavno uživajući u pogledu s Vilinskih greda, Planice ili Trovrsa.

Mi danas nećemo pohoditi obližnje vrhove, odlučili smo se prepustiti uživanju uz marendu u skloništu i oko skloništa.

Uz hranu i piće iz ruksaka vrijeme brzo prolazi. Zajednička fotografija vesele Svilajinine družine ispred skloništa i šetnja do vidikovaca preko livade. Prolazimo cijeli Kurtagića dolac i neposredno prije vidikovca nailazimo na tragove u snijegu. Zaključujemo da smo na medvjeđem šetalištu dok stižemo na vidikovac.

Vidikovac je pokriven snijegom, no otkriva nam poglede. Ispod nas selo Ćosanlije, Buško jezero s planinom Tušnicom u pozadini, negdje u pozadini Vran i Čvrsnica, zatim Kupreška visoravan, Cincar, Livno kao na dlanu…

Snježna idila, prekrasni pogledi, idealna su pozadina za fotografiranje.

Eno medvjeda netko vikne, no životinja na pristojnoj udaljenosti brzo nestane u šumi. Da li je medvjed ili možda samo srna, bilo je daleko da bi se sa sigurnošću utvrdilo.

Užitak u ljepoti prizora i sunčanom danu, prekida vrijeme za povratak. Vraćamo se istom stazom, polako preko ledenih dijelova, opet se snalazeći na razne načine. Neki strmine okovane ledom obilaze da strane, neki ponovo grle bukve, no kako god silazili imamo razloga za smijeh.

Sunce i viša temperatura prilično su otopili led, a zadnji dio staze pretvorili u blatnu kaljužu.

Najvažnije je da smo se svi zdravo i sretno spustili do Rosnog doca.

Iako nas je većina posjetila Kuratgića dolac puno puta, Kamešnica nas nikada ne dočekuje isto.

Svakim dolaskom otkrivamo nešto novo: novi pogled, novo iskustvo, novo poznanstvo, novu uspomenu..

I dok je većina odlučila krenuti prema Sinju, grupa od desetak svilajaca nije mogla propustiti okrjepu u Livnu.

Stigli smo u Dsinju u popodnevnim/večernjim satima.

Iza kraj, napomena: vidimo se u nedjelju 8. ožujka na tradicionalnom Danu žena na Orlovim stinama. Pješačiti ćemo od Lučana, preko Plišivice i Zelova do našeg planinarskog doma Orlove stine.

A do tada, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

U Sinju, 23.02.2026.g.
Dugotrajne zimske kiše odlučile su konačno napraviti predah, a trideset svilajinih planinara
iskoristiti sunčanu subotu i uputiti se ka Vrgorskom gorju.
Burno jutro ispraća nas iz Sinja raspoređene u mali bus i nekoliko osobnih automobila do
polazne točke uspona u Ravči (zaseok Jelavići).
Preko Trilja, Biska, pa Dalmatinom do Ravče, noseći u ruksacima marendu, vodu, pokoju
pivu, osmijehe i dobru volju za nešto više od sat vremena stižemo do Jelavića. U
Jelavićima nam se pridružuje planinarka iz Imotskog koja će s nama pohoditi Sveti Rok
(1062m), najviši vrh Matokita.
Iako je inicijalno planirano da se podijelimo u dvije grupe, pri čemu bi jedna grupa krenula
iz Vrgorca, a druga iz Ravče, odlučeno je da svi krenemo iz Ravče, a na vrhu ćemo
dogovoriti kojim stazama ćemo natrag.
U Jelavićima prvi osjet proljeća uz rascvjetalu bajamu i narcise, dok se iznad nas nadvio
najjužniji greben Vrgorskog gorja – Matokit, latinskog imena – Monte Actum, u prijevodu
Oštra planina.
Krećemo u skute Oštre planine, kamenitom planinarskom stazom. Na prvom dijelu staze
makija se raširila. Granje nam se plete oko nogu, kao da nas želi zadržati u podnožju.
Nogavice planinarskih hlača već su natopljene rosom dok se probijamo kroz kamene
serpentinske brazde.
Korak po korak, uzbrdica nas kuša, dah se krati, ali volja je jača. Pod gojzericama
kamenje škrguće i odzvanja.
Kontinuirani uspon traži kratku pauzu i hidrataciju. Sokovi, voda, piva, voće, svatko prema
vlastitim preferencijama, a potom pokoja fotografija. Pred nama su „kameni skalini” koji
kao da vode ka nebeskim vratima. Iako izgledaju nesavladivo, no prelazimo ih lakoćom i
uživamo u pogledu. Nižu se prizori od Pelješca, Hvara, preko polja do Biokova koji polako
iščezavaju dok ulazimo u šumu.
Šuma nas grli mirisom zemlje i mahovine. Odmaramo noge na mekoći podloge, prolazimo
nekadašnje pastirske stanove pripremajući se i savladavajući još jedan oštar uspon na
greben.
Kameniti greben pruža se pred nama surov i veličanstven i vodi na vrh.
Svilajini planinari na vrhu, zauzeli su pozicije za zasluženu marendu i piće. I dok šala
odzvanja Svetim Rokom, uživa se u pogledima, traženju kapelice (neki su je zamislili kao
veliku građevinu, a u naravi je to mala kapelica Svetog Roka s upisnom knjigom) i
fotografiranju.
Na sjeveru pogled puca na hercegovačka planine: Velež, Čvrsnicu, Prenj; na zapadu se
izdiže piramida Svetog Mihovila poznatog i kao dalmatinski Metterhornn, planina ispod
koje je rođen alpinist Stipe Božić, a za lijepog vremena vidljiva s naše Svilaje. Iza Mihovila
pod snijegom Biokovo i Sveti Jure, u dolini kao na razglednici Vrgorac, vrgoračko polje
pod vodom, more, otoci.
Koliko je planina i gora, netko zapjeva.

S nama na vrhu su i planinari iz Ljubuškog, priče se miješaju i još jednom se potvrđuje
koliko planina spaja ljude.
Zajednička fotografija svilajaca hvata trenutak: trideset srca, jedan vrh, jedna subota u
veljači koja će još dugo grijati uspomene.
Ekipa iz Ljubuškog ugledavši na našoj zastavi godinu 1922., s respektom konstatira da
smo društvo koje postoji 104 godine, te nam se pridružuju na zajedničkoj fotografiji.
Stiglo je vrijeme je za povratak. Zoran, Mario i Hrvoje dogovaraju da li se svi zajedno
spuštamo u Vrgorac ili istim putem u Ravču. Odlučiše da se vratimo istim putem.
Dugotrajan silazak, cesta u dolini poput odmotane srebrne trake, sitne kuće koje nikako
poprimiti stvarnu veličinu, kamen pod nogama i maksimalna koncentracija i pitanja jesu li
na ploči napisali ispravno vrijeme silaska.
Korak po korak dok lavež seoskog psa postaje sve glasniji,a mi shvaćamo da se silazak
bliži kraju. Netko spomene da ne bi imao ništa protiv ugriza psa, ako je silasku kraj.
Smijemo se dok gledamo krovove kuća, ovaj put u stvarnoj veličini.
Povratak od tri sata, skratili smo na nešto manje od dva i pol sata, najbrži na dva sata.
Posjedali smo u Jelavićima oko nekog bunara na kratak odmor.
Ostalo je još odabrati restoran za zasluženu okrjepu. Iako smo ciljali na Vrgorac i posjet
velikom Tinu, restoran nije mogao ugostiti 30 planinara, pa je zaslužena okrjepa „pala” u
Trilju.
U Sinj smo stigli u večernjim satima ponijevši dio planine sa sobom – radujući se i
planirajući slijedeći izlet na Kurtagića dolac. Istovremeno se četvero svilajaca vraćalo iz
NP Paklenica, a mlađa ekipa planirala nedjeljni penjački pohod po stijenama u Omišu.
Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.
Stanka

Subota, 31. siječnja 2026., započela je onako kako počinju prave planinarske priče –
za neke prerano, u 5:45 sati, ispred INA benzinske postaje u Sinju. Istina, plan je bio
krenuti u 6:00, ali kako svaka dobra avantura mora imati zaplet, došlo je kratkog
kašnjenja jer je jedan planinar zaspao. E, ne-ne, nećemo otkriti o komu se radi.
Naravno, nitko se nije ljutio jer su svi to shvatili kao dobar uvod u dan koji će očito
imati i karakter i priču odnosno savršenu najavu da nas čeka dan pun događaja.
Na put prema Sniježnici krenulo je 52 planinara autobusom i mini-busom, dok su se
još 4 planinara priključila osobnim vozilom. Sve to sigurno su povezli naši vozači
Jozo i Tomo, bez kojih nijedna logistička slagalica ne bi sjela na svoje mjesto.
Veliki autobus mogao je voziti samo do Pridvorja, gdje je i parkiran, a zatim je
uslijedila prava mala planinarska operacija. Na scenu je stupio vozač minibusa Tomo
koji nas je u nekoliko tura prebacio do Kune Konavovske, polazišne točke uspona.
Tamo nas je dočekao vodič – domaćin Ivica iz HPD Snježnica, veseo, dobro
raspoložen i, kako će se kasnije pokazati, čuvar jedne dobro skrivene tajne (koju je
netko znao al morao mučati).
Uspon prema Ilijinom vrhu započeo je u 11:00 sati. Staza je bila tehnički nezahtjevna
(T1) i kondicijski lagana (K1), s visinskom razlikom od oko 530 metara, što je
omogućilo ugodan hod i razgovor. Zimski ugođaj dao je planini ozbiljan izgled, ali bez
većih izazova – taman toliko da se osjeti da se planinari, a ne šeta.
S ekipom je cijelim putem bio i vozač Jozo koji nije samo prevozio planinare nego je i
sam aktivan planinar. Osjeti se posebno zadovoljstvo kada upravo on vozi – jer
razumije planinu i planinare.
Na Ilijin vrh (1234 mnv) stigli smo oko 13:00 sati, ali priroda je odlučila biti malo
zločesta – vrh nas je dočekao u oblaku. Pogledi su izostali, ali nije sve bilo sivo: na
vrhu nam se pridružio planinar Fujo, što je izazvalo opće iznenađenje svih sudionika.
Tek tada je otkriveno da je to iznenađenje koje je znao Ivica, koji je tajnu uspješno
čuvao do samog kraja. Nakon fotografiranja, odmora i neizostavne marende iz
ruksaka započeo je silazak.

Planinarska ironija dana uslijedila je vrlo brzo. Nakon što smo prešli otprilike trećinu
silaska, oblak se – naravno – maknuo s vrha. Vrh se razvedrio, pogledi su se
otvorili, a mi smo dobili ono nepisano planinarsko iskustvo: planina uvijek pokaže
najbolje – ali ne nužno kad to mi želimo.

Silazak je protekao bez poteškoća, sigurno i u dobrom raspoloženju. Na povratku
smo stali u Opuzenu, gdje smo uz piće i smijeh još jednom prepričali dan i složno
zaključili da su izleti često jednako dobri zbog ljudi koliko i zbog vrhova.
U 20:30 sati svi sudionici sretno su stigli natrag u Sinj, umorni, ali puni dojmova.

Planinarska pouka:
Planina ne duguje nikome pogled, vrh ili sunce – ali uvijek vrati nešto drugo: dobru
priču, novo iskustvo i razlog da se ponovno vratimo. A ako se oblak makne tek kad
krenemo dolje, to samo znači da imamo još jedan cilj za budući izlet.

Do idućeg izleta i novih avantura,
Vaša Anđela

Sinj, 14. siječnja 2026.g.

Tradicija nalaže da je prva polovina siječnja svake godine rezervirana za zimski uspon na Svilaju u organizaciji PD Svilaja Sinj.

I dok prošlogodišnji zimski uspon ostaje u pamćenju po olujnoj buri i hladnoći, a jesenski po kiši koja je neumorno padala tog rujanskog dana, zima je i ovoga siječnja priredila izazov. Čvrsto prekrivši Svilaju i prilazne ceste ka Zelovu i Planinarskom domu Orlove stine bijelim pokrivačem i ledom, primorala je organizatore da uspon odgode za jedan dan.

Ipak, ni snijeg ni mogući zastoji na cesti prognozirani za subotu, nisu omeli zadnju generaciju školaraca da u subotu krenu ka Planinarskom domu Orlove stine na dodjelu zasluženih diploma o završenoj OPŠ.

Pričalo se da je je pošta s diplomama kasnila, da su se umjesto diploma podijelile majice i da je zabava trajala do jutarnjih sati.

U nedjeljno jutro dok se ekipa u Domu razbuđivala, a dah još bio vidljiv u zraku, pridružili su im se brojni planinari, te je nova planinarska priča mogla početi.

Grupa A krenula je iz Planinarskog doma Orlove stine prema vrhu Svilaju – Bat (1508m), dok je Grupa B, istodobno i jednako odlučno, započela svoj put iz Zelova kroz Zelovske gaje prema Orlovim stinama (1139m).

Različite staze, isti cilj – susret s planinom i početak nove godine pod njezinim nebom uz otvaranje i nazdravljanje pjenušcem.

Hladnoća, led i snijeg nisu nas obeshrabrili. Naprotiv, zimski uvjeti dali su usponu posebnu ozbiljnost i ljepotu. Oko sto pedeset planinara koračalo je u ritmu planine, uz škripu snijega pod gojzericama i tišinu koju su povremeno razbijali smijeh i pozdravi. Svilaja nas je primila dostojanstveno, onako kako to čine samo stare planine – strogo, ali pravedno.

Na Batu, pometenom burom i obasjanom zubatim zimskim suncem, otvoren je šampanjac kao simbol novog početka. U čašama se pjenušala nova planinarska godina, a u srcima radost i zahvalnost što smo još jednom zajedno stigli do vrha.

Na Orlovim stinama, međutim, zima je imala drugačiji plan – zakopani šampanjac bio je okovan ledom. Orlove stine odlučile su ga zadržati još malo za sebe.

Ekipa iz grupe B stoga je novi planinarski ciklus obilježila u toplini doma, otvaranjem pjenušca na terasi Doma uz smijeh i dobru volju.

Poslije uspona, dom je postao mjesto susreta, odmora i zajedništva. Ekipa iz PD Svilaja Sinj kao domaćina, potrudila ugostiti prijatelje iz ostalih planinarskih društva s područja bivše općine Sinj, ali i cijele Dalmacije, Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

Naši Mara, Ante, Natali i Jozo brinuli su da gosti ne ostanu gladni pripremivši im planinarski grah i/ili tjesteninu s umakom od rajčice.

Poslastica su bili uštipci koje je po Marinoj recepturi miješao Ivica, dok su za pečenje bile zadužene Mara i Natali.

Vrijedne ruke naših planinarki pobrinule su se da na stolovima bude i kolača, kave, čaja, likera…

Zabava i planinarske priče potrajali su do kasnog popodneva. Vrijeme je prolazilo neprimjetno, ispunjeno uspomenama koje će se dugo prepričavati. Svilaja je još jednom potvrdila da nije samo planina, već mjesto gdje se godine ne broje kalendarom, nego koracima, usponima i prijateljstvima.

Planinarsko društvo Svilaja zahvaljuje svima koji su sudjelovali i doprinijeli uspjehu Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje 2026.g.

Otvaranjem pjenušca simbolično smo označili početak nove planinarske godine. A u novoj godini želimo vam sigurne staze i horizonte koji nadahnjuju. Neka nas planine i dalje povezuju, uče skromnosti i daruju slobodu.

Do idućeg susreta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka