Subota, 31. siječnja 2026., započela je onako kako počinju prave planinarske priče –
za neke prerano, u 5:45 sati, ispred INA benzinske postaje u Sinju. Istina, plan je bio
krenuti u 6:00, ali kako svaka dobra avantura mora imati zaplet, došlo je kratkog
kašnjenja jer je jedan planinar zaspao. E, ne-ne, nećemo otkriti o komu se radi.
Naravno, nitko se nije ljutio jer su svi to shvatili kao dobar uvod u dan koji će očito
imati i karakter i priču odnosno savršenu najavu da nas čeka dan pun događaja.
Na put prema Sniježnici krenulo je 52 planinara autobusom i mini-busom, dok su se
još 4 planinara priključila osobnim vozilom. Sve to sigurno su povezli naši vozači
Jozo i Tomo, bez kojih nijedna logistička slagalica ne bi sjela na svoje mjesto.
Veliki autobus mogao je voziti samo do Pridvorja, gdje je i parkiran, a zatim je
uslijedila prava mala planinarska operacija. Na scenu je stupio vozač minibusa Tomo
koji nas je u nekoliko tura prebacio do Kune Konavovske, polazišne točke uspona.
Tamo nas je dočekao vodič – domaćin Ivica iz HPD Snježnica, veseo, dobro
raspoložen i, kako će se kasnije pokazati, čuvar jedne dobro skrivene tajne (koju je
netko znao al morao mučati).
Uspon prema Ilijinom vrhu započeo je u 11:00 sati. Staza je bila tehnički nezahtjevna
(T1) i kondicijski lagana (K1), s visinskom razlikom od oko 530 metara, što je
omogućilo ugodan hod i razgovor. Zimski ugođaj dao je planini ozbiljan izgled, ali bez
većih izazova – taman toliko da se osjeti da se planinari, a ne šeta.
S ekipom je cijelim putem bio i vozač Jozo koji nije samo prevozio planinare nego je i
sam aktivan planinar. Osjeti se posebno zadovoljstvo kada upravo on vozi – jer
razumije planinu i planinare.
Na Ilijin vrh (1234 mnv) stigli smo oko 13:00 sati, ali priroda je odlučila biti malo
zločesta – vrh nas je dočekao u oblaku. Pogledi su izostali, ali nije sve bilo sivo: na
vrhu nam se pridružio planinar Fujo, što je izazvalo opće iznenađenje svih sudionika.
Tek tada je otkriveno da je to iznenađenje koje je znao Ivica, koji je tajnu uspješno
čuvao do samog kraja. Nakon fotografiranja, odmora i neizostavne marende iz
ruksaka započeo je silazak.
Planinarska ironija dana uslijedila je vrlo brzo. Nakon što smo prešli otprilike trećinu
silaska, oblak se – naravno – maknuo s vrha. Vrh se razvedrio, pogledi su se
otvorili, a mi smo dobili ono nepisano planinarsko iskustvo: planina uvijek pokaže
najbolje – ali ne nužno kad to mi želimo.
Silazak je protekao bez poteškoća, sigurno i u dobrom raspoloženju. Na povratku
smo stali u Opuzenu, gdje smo uz piće i smijeh još jednom prepričali dan i složno
zaključili da su izleti često jednako dobri zbog ljudi koliko i zbog vrhova.
U 20:30 sati svi sudionici sretno su stigli natrag u Sinj, umorni, ali puni dojmova.
Planinarska pouka:
Planina ne duguje nikome pogled, vrh ili sunce – ali uvijek vrati nešto drugo: dobru
priču, novo iskustvo i razlog da se ponovno vratimo. A ako se oblak makne tek kad
krenemo dolje, to samo znači da imamo još jedan cilj za budući izlet.
Do idućeg izleta i novih avantura,
Vaša Anđela
