U Sinju, 23.02.2026.g.
Dugotrajne zimske kiše odlučile su konačno napraviti predah, a trideset svilajinih planinara
iskoristiti sunčanu subotu i uputiti se ka Vrgorskom gorju.
Burno jutro ispraća nas iz Sinja raspoređene u mali bus i nekoliko osobnih automobila do
polazne točke uspona u Ravči (zaseok Jelavići).
Preko Trilja, Biska, pa Dalmatinom do Ravče, noseći u ruksacima marendu, vodu, pokoju
pivu, osmijehe i dobru volju za nešto više od sat vremena stižemo do Jelavića. U
Jelavićima nam se pridružuje planinarka iz Imotskog koja će s nama pohoditi Sveti Rok
(1062m), najviši vrh Matokita.
Iako je inicijalno planirano da se podijelimo u dvije grupe, pri čemu bi jedna grupa krenula
iz Vrgorca, a druga iz Ravče, odlučeno je da svi krenemo iz Ravče, a na vrhu ćemo
dogovoriti kojim stazama ćemo natrag.
U Jelavićima prvi osjet proljeća uz rascvjetalu bajamu i narcise, dok se iznad nas nadvio
najjužniji greben Vrgorskog gorja – Matokit, latinskog imena – Monte Actum, u prijevodu
Oštra planina.
Krećemo u skute Oštre planine, kamenitom planinarskom stazom. Na prvom dijelu staze
makija se raširila. Granje nam se plete oko nogu, kao da nas želi zadržati u podnožju.
Nogavice planinarskih hlača već su natopljene rosom dok se probijamo kroz kamene
serpentinske brazde.
Korak po korak, uzbrdica nas kuša, dah se krati, ali volja je jača. Pod gojzericama
kamenje škrguće i odzvanja.
Kontinuirani uspon traži kratku pauzu i hidrataciju. Sokovi, voda, piva, voće, svatko prema
vlastitim preferencijama, a potom pokoja fotografija. Pred nama su „kameni skalini” koji
kao da vode ka nebeskim vratima. Iako izgledaju nesavladivo, no prelazimo ih lakoćom i
uživamo u pogledu. Nižu se prizori od Pelješca, Hvara, preko polja do Biokova koji polako
iščezavaju dok ulazimo u šumu.
Šuma nas grli mirisom zemlje i mahovine. Odmaramo noge na mekoći podloge, prolazimo
nekadašnje pastirske stanove pripremajući se i savladavajući još jedan oštar uspon na
greben.
Kameniti greben pruža se pred nama surov i veličanstven i vodi na vrh.
Svilajini planinari na vrhu, zauzeli su pozicije za zasluženu marendu i piće. I dok šala
odzvanja Svetim Rokom, uživa se u pogledima, traženju kapelice (neki su je zamislili kao
veliku građevinu, a u naravi je to mala kapelica Svetog Roka s upisnom knjigom) i
fotografiranju.
Na sjeveru pogled puca na hercegovačka planine: Velež, Čvrsnicu, Prenj; na zapadu se
izdiže piramida Svetog Mihovila poznatog i kao dalmatinski Metterhornn, planina ispod
koje je rođen alpinist Stipe Božić, a za lijepog vremena vidljiva s naše Svilaje. Iza Mihovila
pod snijegom Biokovo i Sveti Jure, u dolini kao na razglednici Vrgorac, vrgoračko polje
pod vodom, more, otoci.
Koliko je planina i gora, netko zapjeva.
S nama na vrhu su i planinari iz Ljubuškog, priče se miješaju i još jednom se potvrđuje
koliko planina spaja ljude.
Zajednička fotografija svilajaca hvata trenutak: trideset srca, jedan vrh, jedna subota u
veljači koja će još dugo grijati uspomene.
Ekipa iz Ljubuškog ugledavši na našoj zastavi godinu 1922., s respektom konstatira da
smo društvo koje postoji 104 godine, te nam se pridružuju na zajedničkoj fotografiji.
Stiglo je vrijeme je za povratak. Zoran, Mario i Hrvoje dogovaraju da li se svi zajedno
spuštamo u Vrgorac ili istim putem u Ravču. Odlučiše da se vratimo istim putem.
Dugotrajan silazak, cesta u dolini poput odmotane srebrne trake, sitne kuće koje nikako
poprimiti stvarnu veličinu, kamen pod nogama i maksimalna koncentracija i pitanja jesu li
na ploči napisali ispravno vrijeme silaska.
Korak po korak dok lavež seoskog psa postaje sve glasniji,a mi shvaćamo da se silazak
bliži kraju. Netko spomene da ne bi imao ništa protiv ugriza psa, ako je silasku kraj.
Smijemo se dok gledamo krovove kuća, ovaj put u stvarnoj veličini.
Povratak od tri sata, skratili smo na nešto manje od dva i pol sata, najbrži na dva sata.
Posjedali smo u Jelavićima oko nekog bunara na kratak odmor.
Ostalo je još odabrati restoran za zasluženu okrjepu. Iako smo ciljali na Vrgorac i posjet
velikom Tinu, restoran nije mogao ugostiti 30 planinara, pa je zaslužena okrjepa „pala” u
Trilju.
U Sinj smo stigli u večernjim satima ponijevši dio planine sa sobom – radujući se i
planirajući slijedeći izlet na Kurtagića dolac. Istovremeno se četvero svilajaca vraćalo iz
NP Paklenica, a mlađa ekipa planirala nedjeljni penjački pohod po stijenama u Omišu.
Do sljedećeg druženja, zdravi i veseli bili.
Stanka
