20.veljače 2025.g.
Zavelim je planina zavodljiva imena, prepuna legendi o vilama i hajducima, koja se izdiže na prostoru Raškog Polja, Vira, Vinice, Zagorja i Zavelima. Od davnina Zavelim je prirodna granica između dvije zemlje. Nekada davno između Mletačke Republike i Turskog Carstva, a danas između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U okrilje planine kojom su nekada harali hajduci Andrijice Šimića stiže svilajina četrdeset dvojka u nedjeljno jutro sredinom veljače poput stihova Stipe Bartulovića – Guje iz zbirke Pjesmama o hajduku Šimiću :
Priko pusti gora i planina
Letijaše Šimić (Širinić 🙂 ) i družina,
Pa ka pali ka polju raškomu
i ravnine lugu zelenom….
No umjesto luga zelenoga, nas u Raškom Polju dočekuje bjelina snježnog pokrivača. Na skretanju prema izvoru Močila čekaju nas Zvone i Fujo. Nastavljamo kratku vožnju do Močila, početne točke našeg današnjeg uspona i krećemo prema vrhu Kolakavac (1347m).
Prolazimo pokraj glorijeta, uz kojeg snijeg, izvorska voda, stolovi i klupe djeluju opuštajuće. Razmišljajući o marendi po završetku pohoda na ovom mjestu nastavljamo prema Kolakovcu.
Planinarskom stazom prelazimo potočić i ulazimo u bukovu šumu. Uživamo u tišini šume koju prekida škripanje snijega pod našim gojzericama. Povremeno šumski mir poremeti smijeh i vriska naših planinara koji uživaju u bacanju gruda i onih do kojih grude dopiru.
Blagi uspon pri izlasku iz šume, tek malo otežava ugaženi snijeg i blato, no uz malo klizanja savladavamo ga i izlazimo na proplanak u trenutku kada počinje padati kiša. Iz ruksaka vadimo kabanice i kišobrane nastavljajući preko snježnih livada uskraćeni za doživljaj u pogledima koji pruža ova veličanstvena planina. Umjesto Vrana, Čvrsnice, Buškog jezera, Kamešnice …. u obzoru magla i sivilo, tek u pogledu prema Imotskom naslućujemo jezero, valjda Prološko blato.
Ispred nas Kolakovac i dio naše grupe na vrhu, kolona naših pod samim vrhom, dok ostatak kreće u završni uspon.
Hladno je i sivo, no utješno je što je kiša prestala. Na Vrhu bez uživanja u pogledima smo se zadržali onoliko koliko je potrebno za kratku zdravicu, zajedničke i individualne fotografije.
Kiša, mokri, ugaženi snijeg i blato učiniše staze klizavim, natjeravši nas na izmjenu rute, pa se umjesto kružno vododerinom spustimo do glorijeta istom stazom kroz šumu.
Stigavši do početno – završne točke pohoda u Močilima, pozdravljamo našu grupu koja nastavlja prema Duvanjskom polju, posjetu Špilji Bukovica i druženju u Tomislavgradu.
Druga grupa ostaje kratko u Močilima uz kratku okrjepu u glorijetu i potom kreće prema Livnu.
Fotografije kažu da je u Pivnici u Livnu bilo veselo uz ćevape i pivo. Vjerujemo da je veselo bilo i u Hotelu u Tomislavgradu.
U Sinj smo stigli u večernjim satima.
Zaveo nas je Zavelim sa svojim snježnim padinama. Ostaje obećanje o povratku ovom „malom” hercegovačkom divu na proljeće kad snijeg okopni, a bijele livade prekrije šareno cvijeće.
Hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju i vama dragi planinari/ke koji ste Zavelim pohodili.
Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.
Stanka
