Svi smo dugo iščekivali naš dvodnevni izlet na Velebit. U petak je ruksak već bio spreman. Vremenska
prognoza nam nije išla na ruku pa je većina pohrlila u Muller po jednokratne kabanice. Ovaj izlet je
još posebniji od ostalih jer ćemo na njemu polagati i naš ispit.


Našli smu se u subotu ujutro u 5.50 na parkingu nasuprot INE u Sinju. Potrpali se u autobus i krenili.
Svi smo bili vidno sretni i uzbuđeni. Naš učitelj Davor plašio nas je s ispitom. Tako da su se od ranog
jutra u autobusu izvadile skripte i zamke. Svi smo ponavljali čvorove, neki su ih u busu i naučili. Iz
skripti smo prvo ponavljali svako za sebe, a onda grupno. Irena je čitala pitanja, a svi u glas
odgovarali. Dosta se naučilo u busu jer smo dugo putovali. 200 pitanja nije mala stvar. Prvo stajanje
bilo je u Kninu. Stali smo kupiti burek i kruh u pekari Zvonimir. Ćiro je svratio u obližnju voćaru i pitao
bakicu ima li mango i ananas? Ona ga je u čudu gledala i rekla neman sinko iman samo šta se u nas
sadi. Nastavili smo vožnju. Sljedeće stajanje bilo je u Otočcu. Tu smo kupili još šta nam je bilo
potrebno, nahrlili u wc i onda nastavili dalje. Autobus nas je doveo do Planinarskog doma Zavižan. Tu
smo marendali popili kavu i krenili.


Prvo smo pored kapelice usjeverili kartu i odredili gdje se nalazimo. Zatim makadamskim putem
krenuli put Pemužićeve staze. Kolona je bila duga, a šetnjica ugodna. Prvo smo ušli u gustu bukovu
šumu. Po stazi je bilo padnutih stabala ispod kojih smo se mogli provući, a neke smo morali i
preskakati. Divili smo se stazi i komentirali kako je taj Premužić baš bio faca kad je u samo tri godine
uspio organizirati izgradnju ovako predivne staze. Željko nas je putem naučio razliku između jele i
smreke, pokazao nam Encian i naučio nas kako razlikovati pravi Medvjeđi luk. Staza je bila ravna, a
šetnjica ugodna. Stigli smo ispod vrha Gromovača (1675 m). Trebali smo se uspentrati uz stijenu.
Tražili smo rupe za ruke i noge, nije bilo lagano, al svi smo se dočepali vrha. Isplatilo se! Pogled je
pucao na more i otoke Pag, Krk, Cres… Na vrhu smo malo odmorili, marendali i naravno bacili
zajedničku fotografiju. Silazak s vrha bio je malo nezgodan, ali i to smo uspjeli. Opet smo se
Premužićevom stazom uputili do Rosijevog skloništa. Tamo smo naletjeli na ekipu Zagrepčana s
kojima smo se poslije stalno mimoilazili po stazi. Od Rosijevog skloništa smo stazom između velikih
stijena krenuli put Planinarske kuće Alan. Nedugo nakon Rosijevog skloništa na putu smo imali malu
ozljedu, istegnuće zgloba. Al pošto u našem razredu imamo djelatnika hitne pomoći ozljeda je brzo
sanirana i mogli smo krenuti dalje. Kretali smo se kroz duboku bukovu šumu, pa smo izašli na čistinu i
išli stazicom preko livada, pa opet zašli u bukovu šumu, ali Alanu nije bilo ni traga. Putem smo naišli i
na 2 poskoka koji su bili raspoloženi za poziranje. Naš učitelj ljubitelj zmija nije uspio sresti ni
jednoga. I kad smo svi već izgubili zadnju nadu da će se Alan ukazati eto njega. Ispred njega smo sjeli,
odmorili umorne noge i okrijepili se Velebitskim pivom. Neki su pokušali potplatiti učitelja pivom, ali
nije im pošlo za rukom. Do Alana je po nas stigao bus i odvezao nas do Planinarske kuće Mrkvište.
Tamo smo se prvo smjestili u sobe i domaćini su nas dočekali s grahom. Dok smo večerali proširila se
vijest da učitelj već ispituje neke učenike vani na dvorištu, a nije ni večerao. Nastala je panika.
Hrabriji dio ekipe nakon večer izašao je vani sa svojim zamkama i izletom iz snova. A unutra se
okupio dio pobunjenika koji nisu htjeli pristupiti ispitu. Pobuna i bunt urodili su takvom kreativnošću
da su nastale dvije pjesme za našeg učitelja. Neki su već položili ispit i došli ohrabriti pobunjenike da
pristupe ispitu. Na kraju su svi izašli. Barba Zoran je pregledavao planove izleta iz snova i ispitivao
čvorove. Davor je ispitivao orijentaciju na karti, usjeveravanje, azimute i opća pitanja. Na kraju smo
svi položili i bili presretni radi toga. Neki su od umora otišli na spavanje, a ostatak ekipe se okupio u kući. Bilo je tu raznih muzičkih instrumenata: dvije gitare, mandolina, benđo, usna harmonika i ne
znam kako se zove Ćirin čudnovati pinge ponge pinge ponge instrument.Kad su se instrumenti
uštimali bilo je vrijeme da Hrvoje učitelju Brki izvede svoju pjesmu Brko blues, a Ćiro svoju country.
Nastala je totalna euforija. Atmosfera se zahuktala, pjevalo se i sviralo. Naš Ante je bio iznenađenje
večeri sa svojom pjesmom i svirkom. Nakon nekog vremena domaćini su nas zamolili da izađemo
ispred jer ljudi u domu već spavaju. Pjesma se nastavila oko logorske vatre dugo u noć. Svako malo je
neko stizao do učitelja s istom idejom da nas mora okupiti bar jedanput mjesečno i kad naša školica
završi. Mislim da smo ustvari jedan jako uspješan razred jer da bit školice i je da se slažemo i
nastavimo družiti u budućnosti.


Ujutro smo se probudili, dorućkovali, popili kavu i krenili opet s autobusom u novu avanturu. Prvo
nas je odveo do izvora Štirovača da napunimo izvorske vode u svoje boce,a onda smo dalje kreniliput Šatorine. Uspon je bio teži nego jučer. Kolona se rastegla. Većinom smo hodali kroz bukovu
šumu, pa izbijali na makadamski put i tako nekoliko puta. Putem smo naišli na zmiju bjelicu koju je
jedan od naših mlađih članova uhvatio u ruku. Nastavili smo se penjati put vrha. Kad smo stigli na vrh
Šatorina(1622m) pogled je opet bio očaravajuć. Svi smo uživali. Davor je izvadio diple i mišinu i
zavsirao. Ludilo doživljaj! Dok smo se spuštali s vrha izgledalo je kao da iz šume nešto isparava, ali
kad smo došli dolje vidjeli smo da je to nepregledan roj nekih malih mušica. Bila nam je puna kosa,
ulazile su u usta, nos i oči. Ovaj spust je nekako brzo završio. Našli smo se kod autobusa i kad smo se
okupili bus je krenuo kući u Sinj. Od umora smo svi u busu zakunjali. Zaustavili smo se u Gračacu u
Plodinama i onda opet nastavili put kuće. Oko 18.00 stigli smo na Ininu benzinsku stanicu u Sinju. Tu
smo se rastali svi puni emocija i s osmijesima na licima. Do sljedećeg izleta doviđenja!
Izvidnica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)