1. dan -Mirkovići-PS Zlatko Prgin- Sinjal (Jogurt staza)- Brezovac
2. dan- Brezovac- Badanj- Mirkovići
Avanturu smo započeli u subotu 21. svibnja 2022.g. u 7:30 h. Naš učitelj je ispred GSS-a nadobudno prozivao prisutne, a mi smo se skupa s prtljagom rasporedili po kombijima.
Današnji izazov je osvajanje najvećeg vrha Hrvatske, Dinara- Sinjal 1831 m.
Automobilom smo se vozili do početne točke uspona, selo Mirkovići kraj Knina. Kako smo se približivali odredištu pogled na ponosnu Dinaru bivao je sve jasniji i čišći. Gledajući u visine i prostrane proplanke koje okružuju našu današnju destinaciju bilo je teško zamislit da ćemo za nekoliko sati biti na vrhu i gledati svijet iz ptičje perspektive.
Jogurt stazom počeli smo uspon prema skloništu Zlatko Prgin a potom prema vrhu. Većini školaraca ovo je bio prvi put da se uspinju na Sinjal. Uputili smo se jogurt stazom koja je ime dobila po svojim „markacijama“ napravljenih od čašica jogurta.
Staza je bila strma, na momente srednje do teško zahtjevna. Ekipa je bila dobro raspoložena i dobro opremljena. Hodanje i penjanje po strmoj stazi dodatno je otežalo upeklo sunce i sparina koje su se očitovale u kapljicama znoja i ubrzanom disanju polaznika. No ni to nije umanjilo ljepotu krajolika kojim smo kročili; šume i krš, sto nijansi zelene boje krasile su bukovu šumu okupanu sunčevim zrakama.
Putem su se mogli čudi uzdisaji i komentari na bogati biljni i životinjski svijet. U kontaktu sa poskocima reakcije su bile burnije (ne od straha od već od uzbuđenja posebno kod našeg učitelja). Korak po korak dokoračali smo do skloništa Zlatko Prgin. Tu su nas dočekali deseci planinara koji su chillali i izmjenjivali svoja planinarska iskustva. Mi smo iskoristili priliku da ispraznimo ruksake koji su bili pretrpani hranom(svi imamo isti strah da će bit malo hrane) i za drugi dio puta smo se mudro opremili hladnom vodom iz bunara (s malo mušica).
Nakon kratke pauze nastavili smo put prema Sinjalu. Učitelj je lažno obećavao da je put sve lakši no nije bivao. Hlad je nestao, zelenilo se prorijedilo, a ispred nas se prostirao ogoljeni krš. Nakon prolaska spomenutog planinarskog skloništa i izlaska iz šume, cijelim tijekom uspona otvaraju se vrlo lijepi vidici, kako na visoravan Duler tako i na širu okolicu. Planinarska staza vodi ukoso uzbrdo, malo oštrije u zavojima, sve do izlaska na najviši vrh RH. Kratke pauze ispijanja vode i regulacije disanja bile su sve češće. Iz suprotnog smjera nailazili su planinari koji su nas ohrabrivali “ još malo, još 10 minuta”. Nismo im vjerovali, al smo hrabro nastavili dalje. Kada smo nakon “10 minuta” ugledali vrh i kraj našeg “križnog puta” (Hrvoje pada peti put) osjetili smo dodatnu snagu i polet. Napokon smo kročili na vrh Hrvatske, Sinjal 1831 . Osim nas školaraca na vrhu je bilo još barem dvadesetak ljudi. Zrakom je letio smijeh uz nekoliko dronova. S vrha se pruža vidik na gotovo sve planine Dalmacije i Bosne, a posebno pogled privlači Peručko jezero u dubini. Uživajući u prekrasnom pogledu i zabavnom društvu odmorili smo se i skupili snagu za povratak.
Preko Dulera smo se spustili prema planinarskoj kući Brezovac gdje ćemo i prespavati. Raznoliku prirodu po čijem smo tlu ostavljali trag gojzerica suvišno je komentirati i opisivati ( vidi galeriju). Kako smo se približavali Brezovcu ponosna bukova šuma je postojala sve gušća, izmamila je uzdahe i ponizno divljenje. U popodnevnim satima došli smo u dom, smjestili smo se u sobe i onda nastavili druženje na obližnjoj livadi.
Društvo se opustilo uz hladne pive i vino ( rose je ostao netaknut). Za dana smo gledali zalazak sunca, bacali smo nož (igrača!), pripremali smo instrumente za večernji nastup i uživali u prostoru i vremenu izvan ubrzane civilizacije. Sunce kao da je uživalo u našem društvo pa je odlučilo otići na počinak u 21 h. Mi smo uz vatru nastavili s pjesmom i smijehom. Ugodnom druženju pridružili su se i Metkovćani s kojima smo dijelili planinarki dom. Pjesma i zvuci instrumenata (bendzo, gitara, diple, ) bili su očaravajući, no zvijezdom večeri ipak je proglašen ris (srndać/mačka) čiji su uzvici odzvanjali iz divljine.
Otišli smo na spavanje s neriješenim misterijom, koja životinja nas je dozivala iz daljine. Jutro smo proveli ispijajući kavu i pričajući o glasanju (neki o risu iz divljine, neki o hrkanju). Odmorni i naspavani (više manje) pozdravili smo se sa srdačnim domaćinima i nastavili put prema Badnju, drugom vrhu kojeg osvajamo. Nakon sat vremena strmom stazom došli smo na vrh Badanj visok 1281 m koji je sa svih strana strm, a kako je gol, pruža širok vidik prema Kninu i okolici. Kratko smo se odmorili i osvježili, standardno poslikali i nastavili spust prema Mirkovićima.
Stazu na povratku obilježio je miris borovine i žarko sunce. Spuštajući se kroz šumice i krš maštali smo da baš iza sljedećeg skretanja stoji skrivena uvala i more u koje ćemo uskočiti glavom bez obzira. Ipak to je bilo maštanje od sunca koje je pičilo sto na sat, naša stvarnost bili su krš i kamen, al bez obzira na žegu guštali smo.
Makadamskom cestom napokon smo stigli do automobila. Kada smo se svi okupili krenuli smo nazad prema Sinju. Umornih nogu, crveni, znojni, ali istovremeno sretni, ponosni i prepuni dojmova pozdravili smo se … samo do četvrtka. Školica je službeno završena, no riječ kraj ili rastanak se ne spominju… ova družina i njene planinarske pustolovine tek počinju.
