Službeno smo počeli s drugom planinarskom škole ove godine, ovaj put je to jesenska školica koju vodi naš učitelj Željko Ćurković. Prvo predavanje imali smo 15.09.2022., a par dana kasnije, 18.09.2022. i prvi izlet sa školicom! 

Naš prvi uspon bio je na najviši vrh Svilaje, a ovo je ujedno bio i tradicionalni uspon na Svilaju. Uspon smo trebali odraditi dan prije, ali nepovoljni vremenski uvjeti nam to nisu dopustili. 

Okupljanje školaraca je, po običaju bilo oko 07:50 ispred prostorija HGSS-a. Podjelili smo se po autima i krenili za Zelovo. Oko 08:30 stigli smo na Planinarski dom “Orlove Stine” gdje nas je dočekala itekakva gužva! Tamo su bili ostali članovi svilajinog planinarskog društva i oni koji će to postati. 

Oko 9 ekipa je bila spremna, ali prije samog početka uspona, naš učitelj Željko, nas je okupio i održao svoju prvu lekciju: usjeveravanje karte pomoću kompasa! Svako je dobio svoju kartu i nekako smo pohvatali ono što nam je objašnjavao (valjda se sad nećemo izgubit)…iiii krećemo na uspon. 

Vremenski uvjeti bili su skoro savršeni, osim vjetra koji je na trenutke bio jak i hladan. 

Krenuli smo putem preko Badnja prema najvišem vrhu Svilaje, do samog vrha čekalo nas je nekih 2 sata hodanja. Željko je vodio grupu i pazio da tempo svima odgovara. Zbog pljuskova koji su se napadali dan ranije, teren je bio malo sklizak, pogotovo na izlazu iz predjela Badnji, tako da je bilo padova i proklizavanja, ali ništa ozbiljno srećom! Na prvoj pauzi smo se zadržali kratko, napili smo se vode, neki su poslušali Željkov savjet i namazli se kremom za sunčanje, mi koji nismo, eh, kasnije smo požalili. Ostalo nam je još malo puta kroz Badnje i usljedila je druga malo duža pauza. Posjedali smo se po livadi i navalili na sendviče, pancetu, sir, banane i svašta nešto skriveno po ruksacima. Sa Željkom smo ponovili usjeveravanje karte i locirali vrh Svilaje. Na vrh smo stigli u predviđenom vremenu, a gore su nas dočekali mnogobrojni planinari i mladi planinari koji su došli sa planinarskom udrugom Leteći medvjedići, koju je kao izvannastavnu aktivnost organizirala škola Ivana Lovrića u Sinju. 

Pogled sa vrha na okolne planine, Perućko jezero, more i otoke je bio spektakularan, vidiljivost je bila odlična, pa smo se tako međusobno natjecali tko može uočiti otok Jabuku. 

Neko vrijeme smo proveli na vrhu, da dođemo sebi, upijemo sunca i nadoknadimo izgubljenu energiju i elektrolite. 

Na putu prema domu često se čulo “Kad je ručak?” ili “Šta je za ručak?”. Nazad smo išli putem kroz šumicu, gdje nas ne dočekao jako sklizak teren, pa onda preko makadama, kojem nikad kraja. Kad smo stigli u dom nije bilo puno priče, ostavili smo ruksake sa strane i navalili na gulaš. 

Kući smo krenuli jako zadovoljni i veseli. Prvi izlet je prošao odlično, i može se reć da jedva čekamo sljedeći i onaj svaki iza toga! 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)