Sedmi izlet planinarske školice započeo je u rano jutro ispred prostorija HGSS-a, gdje smo se rasporedili u nekoliko automobila i uputili prema izletištu. Malo manje od sat vremena trebalo nam je do polazišne točke Glavaš. Dočekalo nas je poluoblačno vrijeme. Automobile smo ostavili kod skloništa, a kada smo se svi okupili izvadili smo karte i kompase kako bi utvrdili kojim putem krenuti. Nakon par minuta nespretnog “usjeveravanja” karti, krenuli smo markiranom stazom u smjeru sjevera. Na samom početku puta došli smo do ruševne utvrde Glavaš odnosno Dinarić iz 15.st. koje je sunce obasjalo svojim zrakama. Razgledali smo utvrdu, te nedugo nakon sunce se sakrilo iza tamnih oblaka i odlučilo da nam više neće biti suputnik. Nastavljamo dalje i okrepu pronalazimo kod izvora Gornji bunar (1000m). Od te točke, poznati vjetar s Dinare počeo je pokazivati svoju raskoš i koliko god smo pjesmom pokušavali zaustaviti ga i upitati nešto, postajao je sve jači i jači. Debelo zabundani rumenih obraza i nosova put smo nastavili prema planinarskom skloništu Martinova košara (1300m) gdje smo odlučili odmoriti noge i marendati. Strmi krš otvorio je svima apetit. Pokraj skloništa nalazilo se krdo konja koje je svima izmamilo osmijeh na lice. Pozdravljajući krdo, uz to popraćeni kojom nanešenom kapi kiše odlučno smo krenuli prema vrhu. Svakim osvojenim metrom vjetar je pojačavao te je postajalo sve teže i teže. Put nas je vodio preko grebena, a prizori oko nas postajali su sve impresivniji. Ukazivali su se razni vrhovi i za svaki smo se nadali da je naš. Pred sam vrh, prolazeći kroz ”začaranu” borovu šumu, vjetar je otjerao oblake i samo je sunce ostalo na nebu. Došavši na sunčani vrh Sinjal (1831m) brzinski smo odradili pojedinačno fotografiranje jer je vjetar i dalje bio neumoljiv te smo potražili zaklon s druge strane padine. Uspon smo proslavili ručkom i pićem (čitaj pivom). Nakon što smo odmorili, pojeli i odradili grupno fotografiranje, okupani sunčevim zrakama krenuo je spust prema PD Brezovac. Sam početak spusta bio je malo strmiji te je trebalo malo više pripaziti da ne bi završili na guzici. Negdje na pola spusta došli smo do skloništa gdje nas je već čekao dio naših članova. Malo smo se ugrijali uz toplu peć, bacili koju besidu te s vjetrom u leđa krenuli dalje prema domu. U dom smo došli u predvečerje, točno kako je i bilo planirano. Rasporedili smo se po sobama, a zatim je uslijedila večera. Domaćini su nam pripremili u velikom loncu grah kojeg na kraju nije ostalo ništa. Provodili smo vrijeme u toplini doma uz čašicu razgovora, igrajući karte i razne društvene igre, a kasnije smo veselom pjesmom budili ostale članove koji su ranije krenuli na spavanje. Vjetreeee s Dinaareeeeee!!!
Drugog dana, buđenje je bilo u zoru. Manji dio ekipe probudio se ranije te su se uputili na Badanj. Uz toplu kavu, raspravljajući tko je prošlu noć više hrkao, a tko manje spavao odlučili smo poći ranije prema Mirkovićima, jer je kiša bila najavljivana. Pozdravili smo se sa srdačnim domaćinima te krenuli na novi spust prema zadnjem odredištu. Stazu na povratku obilježio je miris borovine i lokalni lovci u nadi da im nećemo rastjerati svu divljač koji su lovili. Makadamskom cestom stigli smo do automobila. Kada smo se okupili krenuli smo prema Sinju. Umornih nogu, znojni, crveni ali sretni i prepuni dojmova pozdravili smo se… do sljedećeg okupljanja. Školica je pri samom kraju, ostao je još samo završni ispit i proslava… ali ovo društvo i njihove planinarske avanture tek započinju. 
