Nakon što je dio naših članova u subotu tradicionalno volontirao na utrci Salomon Sinj Trail, u nedjelju je trebalo ispoštovati još jednu tradiciju.
Naime, nedjelja 17. rujna 2023.g. je bila rezervirana za tradicionalni pohod na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja iz Sinja.
U rano nedjeljno jutro okupljamo se ispred Planinarskog doma Orlove stine, te nastojeći izbjeći vrućinu polako krećemo prema Batu, najvišem vrhu Svilaje. Šumskim putem stižemo do markacije koja „ukazuje” na dvije mogućnosti: ili stazom preko Badnja ili „šumskim putom”. Mi se nakon kratkog dogovora odlučujemo za „kružnu turu”, što znači da idemo preko Badnja i povratak
Koliko god puta da smo prošli kroz Badnje, svaki put je drugačiji doživljaj. Koračamo kroz bukovu šumu urešenu grmovima crvenih šepurika, s pogledom prema Perući i Dinari uz opojni miris vrijeska.
Uživajući u ljepoti prizora i mirisa, gotovo i ne primijetismo da smo napustili usku planinsku stazu. Markacija sada vodi širokom cestom na kojoj uočavamo nove putokaze: Ogorje 1:30 h; Svilaja 1 h. Ne možemo proći pored tabli da ih ne fotografiramo i komentiramo da su ih ljetos postavili vrijedni članovi našeg društva.
U vidokrugu su nam sada i planinari koji stižu „šumskim putom”. Sunce je visoko, hodamo po ugaženoj kamenitoj stazi bez imalo hlada, pa hladovinu ispod osamljenog bora koristimo za kratak predah i pijenje tekućine. Pridružuje nam se grupa planinara, a dolaze nam u susret i naši Ivica i Tatjana s unukom Antom. Nakon malo zafrkancije i smijeha, krećemo dalje. Staza laganim usponom vodi ispod vrha Vršine (1466 mnv). Vršina zaklanja pogled prema Dinari, no jedan okret unatrag dovoljan je za pogled prema Biokovu, Mosoru, Promini, Velebitu…. Izmaglica priječi bistrinu kadra za fotografiranje, no ne umanjuje užitak pogleda na more i otoke Brač i Šoltu.
Nažalost ovaj put ne vidimo druge otoke poput Sveca, no uvijek pažnju privuče nekadašnje pojilište i napuštena kućica (bivša otkupna stanica). Pojilište poput nekog jezera smještenog ispod Vršine svjedoči o načinu nekadašnjeg življenja u ovom kraju.
Razmišljajući o tužnoj priči napuštanja ognjišta u potrazi za „boljim” životom nameću se stihovi Petra Preradovića: „ od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijenja jest”, i ne opazih da stigosmo na kameniti prijevoj.
Koliko god puta pohodili vrh Svilaje, ponovo zadivljuje ljepota prizora koja se s ovog mjesta „otvara”. Ispred nas se sada lijepo vidi Bat (1508 mnv) na koji ćemo za kratko kročiti. Sunce u zenitu umara planinare koji pristižu, pa na njihovo pitanje koliko još do vrha, odgovaramo poznatom „još 10 minuta”.
I ne za dugo, mi smo na Batu. Ovaj put vjetar nas „ne brije” kao zimus, ali izostaje i ono ugodno „ventulanje”, pa većina planinara nakon fotografiranja svoje ruksake odlaže na sjevernu stranu Svilaje.
A Svilaja nas kao usamljena ljepotica kroz izmaglicu časti pogledom na Dinaru, Vran, Čvrsnicu…. Nasuprot nas kočoperi se Troglav sa svoje tri glave, a iz ptičje perspektive uživamo u pogledu na cijelu Peruću. Oko jezera načičkana naselja od kojih nam je trenutno najbliže Potravlje, a tamo preko jezera vijugavi Dabar i njegova klisura mamiti će nam pogled i pri silasku šumskim putom.
Polako se završava planinarska marenda, dok kontinuirano na Bat pristižu brojni planinari. Na vrhu su i dva psa koji veselo trčkaraju oko planinara očekujući kakvu slasnu nagradu.
Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak.
Na povratku pod samim vrhom veselo u skladu s imenom pozdravlja nas naša Vesela i njeni školarci, mladi planinari iz Ogorja. Nedugo zatim srećemo Jasnu. Jasna za ruku vodi nećakinju Iris, vjerojatno najmlađu planinarku koja je stigla na vrh.
Pozdravljamo Jasnu bodreći Iris i nastavljamo prema šumskom putu. Prema nama idu Ankica i Kata. Iako su njih dvije na ovoj stazi kao „u dnevnom boravku”, spominjući Ankicine „nenadmašne” medenjake i njih „zezamo” s poznatim „još 10 minuta”.
Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli do Planinarskog doma Orlove stine.
A u Domu nas je dočekao planinarski grah, arambaši, neizostavni uštipci i kolači. Domaćini iz PD Svilaja pobrinuli su se da svi siti, zadovoljni i veseli pođu svojim kućama.
Završen je još jedan tradicional pohod na Svilaju.
A što više reći nego – kakav dan, kakvi ljudi.
Hvala PD Svilaja Sinj na organizaciji, vidimo se na tradicionalnom Novogodišnjem pohodu u siječnju 2024.godine.
A do tada zdravi i veseli bili.
