Bio je to dan koji obećava, mi školarci se danas penjemo na vrh Hrvatske! Okupili smo se na našem uobičajenom mjestu, ispred Kauflanda u 6:45. Provjerili smo još jednom imamo li svi sve potrebno za dvodnevni izlet, da se ne bi morali vraćati po jedan zaboravljeni odjevni predmet. Pričvrstili smo vreće za spavanje na ruksake, iste ugurali u auta te se uputili do polazne točke.
Na putu do odredišta, našem vodiču Hrvoju je auto odlučilo da ipak ne želi dalje s nama, pa smo bili primorani stati na kratko i preraspodijeliti se po autima. Početna točka uspona bila je iz naselja Glavaš, pokraj Kijeva. Zaputili smo se do istoimene utvrde na 500 m/nv, gdje smo kratko odmorili i pričekali ostatak školaraca. Provjerili smo na karti gdje se točno nalazimo, koliki nas uspon čeka i kakav će biti teren. Unaprijed smo odredili naše prvo odmorište.
Nakon 500 metara uspona, došli smo do malog izvora hladne pitke vode. Napunili smo boce svježom vodom i spremni krenuli dalje. Dok smo se uspinjali „vrludavom“ stazom, hodali smo umjerenim tempom, jer nam ruksaci nisu dopuštali brži.
Već pomalo gladni, ugledali smo sljedeće mjesto za odmor. Sklonište Martinova košara, na travnatoj ravnici na 1300 m/nv. Okruženi suhozidom i cvijećem pogled nam se zadržao na ozbiljno naoružanje našeg vodiča. Iz nelagode od pogleda na nepalski nož izvukle su nas domaće „granola“ pločice, koje je spremila naša Gita. S novim slojem zaštitnog faktora i novo dobivenom snagom, uputili smo se dalje u osvajanje. Putem smo naučili od našeg vodiča Davora da se cvijet „wow“ plave boje zapravo zove encian.
Uspon postaje teži, a sunčeva toplina sve jača. S teretom na leđima hodali smo sporo kao magarčići. Onda smo osjetili olakšanje. Vjetar s Dinare pogurao nas je dalje. Kratko smo predahnuli u suhoj bukovoj šumi, a pogled se zadržavao na stijene preko puta koje su izgledale kao da su „vanzemaljci igrali tetris“ – citiramo našeg vodiča Antonia.
Ispred nas je bio završni dio uspona. Znali smo da smo blizu, da je potrebno još samo 10 minuta.
Put nam je pred sami vrh prepriječio poskok. Okrenuo se da ga slikamo, zatim nestao u suhoj travi. Kroz šumu bonsai borova probili smo se do krova Hrvatske. Osvojili smo Sinjal (1831m/nv)!
Sretni i zadovoljni, kao da nije iza nas bio težak i iscrpljujući uspon, pojeli smo zasluženu marendu i odmorili. Slijedila je stvarna verzija igre „Fruit ninja“ s već spomenutim nožem. U procesu je stradao ananas. Nakon zajedničkog slikanja, čekao nas je spust do prenoćišta.
Spust je bio sklizak i strm. Kratko smo odmorili na pola puta do planinarske kuće u planinarskom skloništu Zlatko Prgin. Tamo smo upoznali vodičku iz Planinarskog društva Sv. Mihovil, malo popričali i shvatili koliko smo zapravo sretni u našoj školici. Netom prije doma, hodali smo predivnim krajolikom koji je izgledao kao iz filma. Velika prostranstva, brdašca s tu i tamo kojim stabalcem i kamenom. Samo su falili bizoni.
Uzeli smo kratki predah kod „dinarskog poljupca“ gdje naša Iva nije krila iskreno oduševljenje.
Početak prekrasne bukove šume, označavao je da smo pred samim vratima Planinarske kuće Brezovac (1050m/nv).
Dočekali su nas nasmijani domaćini. Nakon kratkog upoznavanja, otišli smo u spavaonice i rasporedili se po krevetima. U jednoj sobi je bilo točno devet kreveta za nas devet cura.
Shvatili smo da će nam noćenje biti vrlo ugodno. Udobni kreveti s velikim jastucima, deke i pristojan toalet. Na katu ispod imali smo kuhinju i blagovaonu.
Nedugo nakon, okupili smo se svi oko vatre i gledali našeg šefa kuhinje, Gitu, kako nam sprema najbolji obrok u životu. Navalili smo na hranu i počeli se opuštat uz zvukove drombulje, gitare i zvonkih glasova našeg vodiča Davora, Ivana i Ive. Zabava je potrajala dugo u noć, no to nas nije spriječilo da se sljedeće jutro probudimo svi u isto vrijeme, oko 6:30.
Pospano smo se presvukli i spakirali, zatim sišli iz spavaonica ispred kuće da se zahvalimo i pozdravimo s domaćinima.
Nedaleko od planinarske kuće, u srcu „matrix“ šume, rasporedili smo se po grupama i radili bivke. Nakon izgradnje, naučili smo nove čvorove, te ponovili stare. Uz pomoć karte i azimuta, pronašli smo put iz bukove šume i došli do prve markacije koja nam je pokazala stazu za povratak. Većina puta se protezala kroz borovu šumu. Prateći markacije, naišli smo na jednog letargičnog sljepića i nastavili hodati do kraja šume gdje smo izbili na makadamski put.
Dan je bio lijep, ali veoma vruć. Ostatak staze zahtijevao je više koncentracije radi slabije vidljivih markacija. Napokon smo ugledali kuće i naše posljednje odredište, naselje Mirkovići.
Umorni, bacili smo ruksake na pod i legli na travu ispod stabla u debeli hlad.
Čekao nas je put natrag u Sinj. Crveni i sretni, u autu smo razmjenjivali doživljaje s izleta.
Složili smo se verbalno, a i neverbalno da je ovo možda bio jedan od najboljih izleta. Planinarenje je prvo užitak, zatim sve ostalo, a vikend od 13. do 14. travnja bio je upravo to – čisti užitak!
Izvidnica








