U rano subotnje jutro, okupani suncem koje nas je počastilo nakon burne noći prepune kiše i grmljavine, a unatoč prijetnji lošom vremenskom prognozom za isti dan, optimistično smo se zaputili na Paklenicu s već ranije poznatog mjesta sastanka – parkinga Kauflanda. Već po dolasku na sastanak, iako svi vidno neispavani od uzbuđenja, očito je bilo da će to biti još jedan prekrasan i nadasve zabavan izlet, prepun pustolovina i učenja novih stvari.

Na putu do Starigrada Paklenice brojili smo s našim vodičima Davorom Blavorom i Antoniom čuke i s uzbuđenjem i napolitankama u rukama iščekivali kraj vožnje, dok je pak Hrvoje isprobavao najnovije delicije Kauflandove ponude. Nakon otprilike sat i 50 minuta vožnje, tijekom kojih smo izbrojili i ocijenili sve čuke, te otkrili koliki su naši vodiči zapravo gurmani (netko vitalca, netko „lešo“ kroasan), stigli smo na mjesto polaska.

Rođeni spremni, oko 09:00 sati krenuli smo zajedno u osvajanje novoga vrha. Ovaj put cilj je bio Crni vrh na 1115 m.n.v.

Put smo započeli na samom ulazu u NP Paklenica, kroz kanjon Velike Paklenice. Putem smo pratili pogledom svima poznati Anića kuk – stijenu visoku preko 300 metara, koja oduševljava penjače iz cijeloga svijeta već godinama. Diveći se istima zbog hrabrosti ili prije ludosti, nastavili smo naš put prema vrhu sve do Lukčeve pećine. Uspon je bio strm i izazovan, no odmor pored pećine nas je okrijepio, a pogled na kartu i izravnavanje izohipsa dao nam snagu za nastavak uspona.

Iduća točka našeg uspona bila su Mirila, pogrebna spomen obilježja nastajala od 17. do 20. st., koja su predstavljala mjesta na kojima su se nosači pokojnika odmarali na putu od njegove kuće do groblja, a koja su znala biti i kilometrima udaljena od kuća, te bi isti stavljali kamena obilježja na uzglavlje i podnožje pokojnika dok bi se odmarali i time im odali počast. Ostaci se vide i dan danas i važan su spomenik toga doba.

Razgledavanje nam je dalo priliku da pogledamo i kartu i odlučimo koji je idući smjer kretanja. Moral ekipe blago je pao, umor se počeo pokazivati, no nismo odustajali i odlučili smo da moramo izdržati do Močila.

Na putu dotamo pokazali su nam se prekrasni grimizni kaćuni, narcisi, ali i sivi oblaci koji su brzo prilazili i nadvili se nad nas. Stoga smo donijeli odluku da nastavljamo put prema Crnome vrhu, no ukoliko kiša učini svoje, prepriječit ćemo put i ići pravo do planinarskog doma. Reći ćemo da smo svi bili oduševljeni ovom idejom.

Na putu prema vrhu, kiša je počela padati, tlo je bilo rahlo i sklisko, no kabanice i dobri potplati spasili su nas vode i blata, a još više topla riječ i podrška jednih drugima. Oko 14:30 sati napokon smo se popeli na Crni vrh, gdje su nas naši vodiči poučavali triangulaciji, unatoč golemoj količini željeza, koja se nalazi na vrhu i kvari svaki izračun.

Neopisivo zadovoljstvo, ali i vrijeme za silazak u dom. Još veće zadovoljstvo i sreću osjetili smo spuštajući se kroz listopadne šume, prekrasno zelenilo, slušajući žuborenje brzaca i cvrkut ptica, a i sunce nam se vratilo. Pričanje gluposti na vrhuncu, a sreća nikad veća.

Oko 18:15 sati izbili smo u planinarski dom gdje smo se osvježili i večerali. Neki su uživali u grahu s kobasicama koje je pripremila domaćica doma, dok su drugi pripremali roštilj, uz majstorske vještine naše Gite, sada već službene roštilj majstorice škole. Kuhinja i kamin orili su zvucima gitare i mandoline, a vatra je opet postala središte okupljanja našeg izleta, gdje se sviralo, pjevalo, jelo i pilo, sklapalo prijateljstva, učile nove riječi (kojih je bilo previše za ovaj izvještaj) i nove pjesme do kasnih noćnih sati.

Ujutro po buđenju, nakon doručka, kave i gimnasticiranja, oprostili smo se od domaćina doma i uputili se kanjonom Velike Paklenice do mjesta gdje smo započeli našu pustolovinu. Putem smo uz žubor rijeke sišli na Anića luku gdje smo kratko uživali u veličanstvenosti pogleda, a potom smo se spustili do ulaza u NP, a zatim i do samoga mjesta i plaže.

Na plaži smo učili napraviti improvizirana nosila od usječenog granja (tijekom procesa nije nastradalo nijedno stablo Paklenice) i užadi koju imamo, prvu pomoć u praksi – reanimaciju, brzi trauma pregled i imobilizaciju, gdje su se školarci pokazali kao odlični učenici koji su u svega dva sata usvojili osnovna znanja iz navedenih područja (prema mjerilima instruktora s ocjenom 5)! Nakon učenja, more se pokazalo kao idealno osvježenje.

Završili smo izlet „ićem i pićem“ u lokalnom restoranu, a potom smo se zaputili busom natrag u Sinj. Vožnja se činila puno kraćom nego dan ranije, uz smijeh, kavu, opet napolitanku i doživljaje i igre iz djetinjstva na koje su nas podsjetile naše Iva i Dada.

Po dolasku kod sinjskog Kauflanda, društvo se razbježalo, neki svojim kućama, a neki u kovanje novih druženja.

Jedini nedostatak – manjak ananasa i višak krpelja.

Izvidnica

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)