Početkom srpnja prošle godine ugostili smo u Planinarskom domu Orlove stine osam planinara iz prijateljskog grada Montemarchiana, pa se ove godine grupa od deset Svilajinih planinara uputila u uzvratni posjet.
Ljetna žega zadnjeg lipanjskog dana nije nimalo popuštala kada smo uputili ka Trajektnoj luci u Splitu. Iznenađeni šušurom i kolonom vozila ispred nas, parkiramo na gatu ispred Aurelie i Marka Pola, dva broda koji Split povezuju s Anconom. Teta na šalteru za međunarodne linije brzo upisuje naše osobne podatke, nakon čega je uslijedio ukrcaj na trajekt Marko Polo. Početak plovidbe provodimo na palubi, pozdravljajući Split, uživajući u zalasku sunca i igri dupina koji nas prate. Dan polako posustaje pred noći, igra dupina ostaje iza nas dok na tamnoj površini mora poput točkica svijetle koće i ribarice. Brod mijenja kurs prema otvorenom moru. Jugo podiže valove, ljuljuškajući nas dok umotani u vreće za spavanje tonemo u lagani san.
Jutro donosi Italiju, a mi se nakon jutarnje brodske kave osjećamo spremno za početak naše avanture po središnjoj Italiji.
Dok čekamo pristajanje broda i iskrcaj promatramo vizure tipične za lučki grad kakav je Ancona.
U luci nas čekaju Lorella i Sauro, prijatelji iz Montemarchiana, koje slijedimo do našeg petnaestak kilometara udaljenog smještaja u Cassianu, u blizini Montemarchiana.
Kurija u mirnom okruženju uz samu crkvu biti će naš dom narednih pet dana. Domaćini nam pokazuju objekt i najavljuju večeru dobrodošlice. Zahvaljujemo im i krećemo u našu talijansku avanturu.
Prvog dana našeg boravka u Italiji posjetili smo srednjovjekovni gradić Gubbio u Umbriji i renesansni Urbino u Marcheu. I dok Gubbio, relikt srednjovjekovnog urbanizma odiše jednostavnošću strateški položenih uličica i trgova, Urbino je staro kulturno sveučilišno središte (sveučilište osnovano 1506.), rodno mjesto renesansnog slikara Rafaela kojeg krase gotičke crkve i renesanse palače. I dok smo se u Gubbiu u tišini žičarom, zapravo u metalnom košu na žici popeli do Bazilike Sv. Umbalda, zaštitnika Grada, u Urbinu nas je dočekala vesela družba upravo promoviranih sveučilištaraca s lovorovim vijencima oko glave.
Prepuni utisaka dan smo završili zajedničkom večerom koja je uključivala tipičnu lokalnu hranu, a koje su s veseljem domaćini pripremili za nas.Uslijedio je dogovor za utorak, drugi dan našeg boravka.
Inicijalno za utorak smo planirali uspon na Corno Grande, najviši vrh Apenina, no vremenska prognoza za kišu i grmljavinu nije nam bila naklonjena. Iz istog razloga otpao je i posjet Nacionalnom parku Monte Sibilini, pa su domaćini predložili posjet špilji Grotte di Frasassi, jednom od najvećih špiljskih sustava u Europi. Duboko u brdovitom području blizu mjesta Genga kroz ovaj krški raj kojeg je oblikovala rijeka Sentino i otkrio klub speleologa u rujnu 1971. u vođenom obilasku prošetali smo Anconskom ponornicom, golemom dvoranom visokom 200 m i dugom 180 m, te kroz velikih kanjon prepun paralelnih stalaktita koji podsjećaju na orgulje i voštanih stalgmita koji se uzdižu poput voštanih svijeća s refleksijom na vodi.
Oduševljeni bjelinom ukrasa koji uz decentno osvjetljenje izgledaju kao da ih je umjetnička ruka prirode isklesala iz mramora ovjekovječili smo trenutak zajedničkom fotografijom službenog fotografa. Uspomena koja će nas u Domu na Orlovim Stinama podsjećati na ovaj nezaboravni izlet.
Nakon špiljske šetnje valjalo je i nešto pregristi. Talijani naravno računaju na gladne posjetitelje, pa su oko blagajni za kupnju karata, načičkani brojni kisoci, zapravo drvene kućice u kojima se s jedne strane prodaju suveniri i keramika po kojoj je ovaj kraj poznat, a s druge strane je obilje talijanske gastronomske ponude. Ili su dobri trgovci ili stvarno ne razumiju narudžbu jer kako protumačiti da se umjesto jednog naručenog sendviča s četiri sira (quattro formaggi) donesu četiri sendviča sa sirom. Nakon što je narudžba stigla bilo je i smijeha, ali i hrane za cijeli dan, jer je svatko od nas već naručio svoje jelo.
Dan se nastavio obilaskom Fabriana, jednog od prvih mjesta u Europi gdje je počela proizvodnja papira. Od 13. stoljeća do danas, Fabraino je poznat po proizvodnji pergament papira s vodenim žigom. Proizvodnja papira u kasnom srednjem vijeku i renesansi dovela je do prosperiteta ovog grada. Nažalost nije bilo vremena za obilazak Muzeja papira, no naša Lorella se pobrinula za stručno vođenje, pa nas je njena prijateljica povela u obilazak Knjižnice, Palače del Podesta, Fontane Sturinalto, komunalne palače, Pinakoteke izložene u bivšoj bolnici…
Trebalo bi još vremena za obilazak Fabriana i njegovih muzeja, no žurili smo u Jesi.
Jesi je umjetničko i industrijsko sjedište na obali rijeke Ešino, grad u kojem je 1194.g. rođen budući Sveti rimski car Fridrik II, koji je kasnije Jesi proglasio kraljevskim gradom.
Odmarajući uz neizostavni Aperol Spritz i fini sladoled ispred Teatro Pergolesi u gradu Jesi, uživali smo s mještanima u tišini i ljepoti grada, daleko od turističke vreve velikih gradova.
Uslijedila je večera koju smo pripremili za naše domaćine. Uživajući u uštipcima i našim domaćim delicijama s domaćinima smo dogovorili plan za srijedu.
S obzirom da je kiša u utorak preskočila naša odredišta, unatoč najavi kiše, srijedu ujutro iskoristili smo za uspon na Monte San Vicino (1479 m). Vodiči su nam bili Lorella i Massimo. Monte San Vicino dio je Apenina, planina koja razdvaja pokrajine Umbriju i Marche, za koju poslovica kaže: „Ako San Vicino stavi šešir, prodaj koze i kupi ogrtač. Ako San Vicino obuče hlače, prodaj ogrtač i kupi koze”. Šešir i hlače” su oblaci koji prekrivaju ili vrh planine ili njeno podnožje, pa o njihovom položaju ovisi koliko će zima biti hladna.
Krenuli smo na uspon s pogledom na „šešir”, no na samom vrhu San Vicino nas je odlučio pozdraviti skidanjem šešira, pa smo uživali u pogledu dok nas hladan vjetar nije natjerao na silazak.
Nakon silaska trebalo je ručati i probati La Crescu di San Vicino kod Forconija. Naime crescia je hrskavi tanki kruh koji se najčešće priprema u Umbiji i Marchiju. Poslužena uz pršut, sir pecorino ili juneći rasjek sa povrćem i začinima prava je poslastica nakon planinarenja. No, popodnevne protokolarne obveze skratile su uživanje u hrani i podnevnu siestu.
Ipak na „putu kući” kratko smo posjetili benediktinsku opatiju Sant’Urbano, u srcu doline San Clemente, jednu od najfascinantnijih i najtajnovitijih romaničkih crkava u regiji Marche.
Večer smo proveli u protokolarnom susretu s gradonačelnikom Montemarchiana, te druženju s lokalnim planinarima. Nakon obilaska grada uslijedila je šetnja do ulice Grada Sinja, a potom i do lokalnog OPG-a. Umorne od dnevnog planinarenja i večernje šetnje razveselila je večera i lokalna grupa glazbenika, sklanjajući nam personalizirane rime i pozvavši nas na ples. Posebno veselje bila je plesna točka našeg Ante.
Ovu veselu zabavu smo morali privesti kraju jer nas je čekalo rano ustajanje i polazak za Gran Sasso d’Italia i uspon na Corno Grande.
Gradovi i mjesta koje smo posjetili zaista su nas impresionirali, no planinarski izlet i uspon od Campo Imperatore do Corno Grande (2912m), ostati će u nezaboravnoj uspomeni. Teško je pronaći riječi za opisati sipar, težinu staze, pogled na Del Calderone, prirodni grandiozni amfiteatar u kojem se nalazi mali najjužniji glečer u Europi, mjesečeve prizore i stijene koje smo uz poneku psovku savladavali i četveronoške, uz oblake koji „putuju” otkrivajući i sakrivajući dijelove Velikog krša i Veliki Rog.
Svih deset smo ipak hrabro zakoračili na Corno Grande, pa iako oblaci nisu dozvolili pogled na Jadransko more i Svilaju, uživali smo u marendi na ovom čudesnom mjestu i predivnom pogledu na Apenine. Brojne fotografije i kupljeni suveniri u „Rifugio duca degli Abruzzi” podsjećati će nas na ljepote ovog izleta.
Prepuni dojmova i zadovoljni vratili smo u kasnim satima se u naš smještaj.
Ostalo je još spakirati kofere, pozdraviti domaćine i u petak se nakon kratkog posjeta San Marinu uputiti natrag u Hrvatsku.
Ciao Italia. E tempo di tornare a casa.
Dobrodošli natrag u Hrvatsku.
Vaša izvjestiteljica,
Stanka
