Očaravajući miris lipa obznani da smo u lipnju i da treba pakirati ruksake, glancati gojzerice, složiti kofere, a alarm za buđenje namjestiti u gluho doba noći. Mamurni i neispavani zauzimamo mjesta u autobusu dok potpuno mračno nebo osvijetljeno tek blijedom svjetlošću mjeseca lagano poprima svjetliju nijansu. Vozimo se trasom nekadašnje ferate jer je trak državne ceste iz Sinja prema Splitu zatvoren za promet zbog radova iz Projekta Aglomeracije. I dok brnaške kuće snivaju u tišini okružene cvjetnim gredicama, sinjsko polje u kotlini pokriveno je laganom maglom koja se zadržava samo nad travom, pa se Kamešnica ističe na svjetlijem nebu. Vozimo se preko Trilja i u Bisku ulazimo na Dalmatinu. U ovo doba tik prije zore na cesti nema nikog osim nas. Ne bi bilo ni nas ovako rano da nas ne čeka dugi put do Šar Planine u Sjevernoj Makedoniji. Krenuli smo ujutro u pet sati, a kada ćemo stići to nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti. Čeka nas prelazak pet državnih granica i dugo druženje u autobusu.
Izmjenjuju se vizure krša sjeverne strane Biokova i južnih padina Vrgorskog gorja, te krškog vrgorskog polja dok se sunce s nama igra skrivača. Malo se sakrije iza kakvog planinskog vrha, pa nam dopusti uživati u krajolicima, no u trenu nas svojim sjajem natjera na navlačenje zavjesa na prozore autobusa.
U igri svjetla i sjene dolazimo na granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dado prije granice skuplja naše osobne karte, bit će mu ovo učestali posao na ovom putovanju. Skupljaj, nakon granice vraćaj dokumente.
Uobičajena procedura prelaska državnih granica bez velikog zadržavanja i vrlo brzo stižemo u Čapljinu. U gradu smještenom uz Neretvu i njene pritoke Bregavu, Trebižat i Krupu, na raskrižju putova sa sjevera na jug, radimo prvu pauzu. Pridružuju nam se Zoran, Alenka i Petar. Oni putuju osobnim autom, brže savladavaju kilometre i oduševljeno nam pričaju o obilasku Počitelja.
Zajednička kava, peciva, burek i malo šetnje za ugodniji nastavak vožnje.
Čapljinu napuštamo malo iza osam sati i nastavljamo putovanje Hercegovačkim krajem. Prolazimo kroz Stolac, mjesto s najduljom i najraskošnijom poviješću urbanog života u Bosni i Hercegovini. Ilirski i grčki pomorci, rimski patriciji, istočnogotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, mletačke vojskovođe, austrougarski namjesnici ostavili su ovdje uz rijeku Bregavu svoj trag. Kroz prozor autobusa kao na nekom televizijskom ekranu izmjenjuju se prizori lanca kamenih kula i bedema izrađenih u svrhu obrane Starog grada Vidoškog s ljepotom prirode uz tok Bregave. Mjesto vrijedno nekog budućeg izleta. S obzirom da putnici na suprotnoj strani nemaju tako lijep pogled „bockamo” ih kako im je pogled nikakav dok se negdje uz put prema Bileći, na njihovoj strani tik uz cestu ne pojavi kosac. Čovjek gura kosilicu, oko vrata mu debeli zlatni lanac, nogavice na crvenim „mudantama” podignute do razine tangi što izaziva urnebesan smijeh. Sada nam ovi u busu na suprotnoj strani dobacuju kako i oni konja za trku imaju 🙂
Dug je put, a smijeh je najbolji način da se prikrati vrijeme. Prolazimo kroz Bileću, zaobilazimo Trebinje i približavamo se državnoj granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Graničnu proceduru obavljamo bez dugog čekanja i nastavljamo prema Nikšiću i Podgorici.
Oko trinaest sati smo u Podgorici. Vrijeme je ručka i uobičajena gužva po cesti. Bezbroj cvjetova olendera i stabala palmi, izmjenjuje se sa blještavilom poslovnih zgrada na putu prema autobusnom kolodvoru. Vrijeme je za odmor i pauzu za ručak. Grad na Morači poznat po toploj klimi grije se na temperaturi oko trideset stupnjeva, pa se hvatajući hlada žurimo do restorana. Putokaz nam je šesnaest metara visoka Sahat kula iz 16. stoljeća, rijetka podgorička građevina koja je preživjela bombardiranje tijekom Drugog svjetskog rata. Ručamo u neposrednoj blizini ovog simbola Podgorice u staroj varoši, te nastavljamo putovanje prema Albaniji. Vozimo se uz Krajinski arhipelag, niz otočića na crnogorskoj strani obale Skadarskog jezera. Dok jedni drijemaju drugi „čuvaju noć od sinova budnih” fotografirajući spavače i radeći spačke s njihovim fotografijama.
Malo spavanja, malo promatranja prirode, puno šale i već smo na granici Crne Gore i Albanije. I ovu granicu prolazimo relativno brzo, zahvaljujući „pregovaračkim” vještinama naših vozača. Nastavljamo putovanje Albanijom. Odmah iza granice nekoliko bunkera iz doba Envera Hoxhe, a zatim kič i raskoš privatnih kuća u suprotnosti sa prljavštinom i siromašnim dijelovima. S jedne strane pogled na prekrasan kanjon i korito rijeke u trenutku zamjenjuju naherene, na brzinu sklepane kuće, otpad, prašnjava cesta na kojoj se igraju romska djeca. Slični prizori prate nas sve do granice s Kosovom.
I ovu granicu prelazimo prilično brzo i nastavljamo vožnju Kosovom. Iznenađuje urednost kosovskih naselja, nizovi identičnih obiteljski kuća, u kojima izgleda nitko ne stanuje. Brojni ljudi iz ovih krajeva u pečalbi su širom svijeta. U zalasku sunca vide se obrisi Prizrena, pa nas veseli da smo blizu granice Kosova i Makedonije. Dan se izgubio u ljetnoj noći kada prelazimo i ovu posljednju granicu na našem putu prema Šar Planini. Putovanje se odužilo potpuno umorni prolazimo kroz Tetovo i zavojitom cestom putujemo ka našem odredištu.
Konačno stižemo u skute Šar Planine, onako umorne i pospane još nas čeka desetak minuta pješačenja do hotela Konak jer skijaška staza nije pogodna za vožnju autobusa. Veseli nas što vlasnici hotela našu prtljagu prevoze svojim vozilom. Za završetak dana preostao nam je još smještaj u sobe i zasluženi odmor.
U subotu na dan uspona rano se budimo i krećemo na doručak. Čeka nas dugo pješačenje, ne zahtjevnom planinarskom stazom, no prelazak brojnih livada iziskuje vrijeme. Od našeg hotela za početak lagani uspon do postaje žičare, kojeg zamjenjuje uska planinarska staza. Prateći markacije uživamo u šarenilu cvijeća. Beskrajne livade prepune potočnica, maćuhica, zvončića i inih cvjetova okružene surovim planinama svladavamo bez poteškoća. Makadamska cesta ostaje iza nas i već se uspinjemo do gorskog potoka. U nizini krdo divljih konja natječe se u brzini i snazi, a mi preko priručnog mosta od složenog kamenja nastavljamo naš pohod. Penjemo se prema Gubiduša vrhu i nastavljamo po jugoistočnim padinama Bakardan vrha. Ovdje caruje maćuhica. Bezbroj ružičastih cvjetova kao da je posuto po travnjacima. Mobiteli i kamere ne prestaju kadrirati nestvarne prizore. Ispred nas iz maglene koprene izviruje vrh. Izgleda pomalo zastrašujuće i dok se pitamo koliko će će nam vremena trebati da savladamo strminu, domaćini nas poučavaju da je to Mali Turčin (2702m), a naš cilj je Titov vrv (Golem Turčin) 2748 m kojeg iz ove pozicije ne vidimo. Nastavljamo naš put utješeni, sad već pomalo umorni dolazimo na prijevoj između Bakardan vrha i Titovog vrha. Kroz maglu se nazire planinarsko sklonište izgrađeno na Titovu vrhu. Očekuje nas oštar završni uspon. Krećemo prema vrhu, uspon je oštar i dug, pa malo odmaramo, malo fotografiramo, malo se smijemo, a smijehom kao da rastjerujemo maglu. Izbijamo na vrh, uživajući u pogledu odmaramo uz hranu i piće iz ruksaka družeći se sa planinarima iz drugih društava. Ovo je naime tradicionalni pohod „Balkanski planinarski sredbi” koji već 26 godina organizira Planinarski klub Ljuboten iz Tetova. Susret je okupio planinare iz brojnih društava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Albanije….
Druženje prekida prijeteći sivi oblak sa zapada, pa nam domaćini sugeriraju što skoriji silazak. Nakon zajedničke fotografije na Titovom vrvu ili Golem Turčinu kako su ga turci nekad nazivali, uslijedio je povratak istim putem. Na povratku u potpunosti shvaćamo dužinu staze. Umor već prevladava pa kod potoka radimo pauzu i skidajući gojzerice uranjamo noge u hladnu vodu. Sada se i onaj priručni most malo nakrivio pa prelazimo potok gacajući nogama u hladnoj vodi i nastavljamo dalje dugom stazom do našeg hotela.
Večera u makedonskom stilu s pastrmajlijom i zapečenim grahom pomalo vraća izgubljenu snagu, pa se druženje nastavilo ispred Hotela. Čekala nas je nedjelja i izlet u Skopje.
Makedonska prijestolnica ostati će nam u sjećanju po „izgor ljetu” s temperaturom preko trideset stupnjeva, novim zgradama, blještavim fasadama, velebnim fontanama i još velebnijim brojnim kipovima. Skopje nije veliki grad, pa s autobusnog kolodvora uz Vardar pješačimo do Trga Makedonija. Trgom dominira kičasta skulptura Ratnika na konju za koju svi znaju da predstavlja Aleksandra Makedonskog. I dok se Bukefal propinje visoko, s druge strane Vardara stojeća je figura Aleksandrova oca Filipa II. I jedan i drugi spomenik istovremeno su i fontane načičkane lavovima i ratnicima. Skopje je gotovo uništeno u snažnom potresu 26. srpnja 1963., o čemu svjedoči sat na staroj željezničkoj stanici zaustavljen na 5 sati i 17 minuta, koja zajedno s Kamenim mostom, Starom čaršijom, Tvrđavom Kale i Bit pazarom, iako neodržavanim odudaraju od posvudašnje megalomanije i kiča. Broj kipova ili replika teško je nabrojiti, pored njih tu su i betonski brodovi na Vardaru, korinski i jonski stupovi, poznate osobe ili samo čistači cipela no ono po čemu će vam se Skopje urezati u sjećanje je gostoljubivost, uslužnost i toplina ljudi. Zbog ljudi će te poželjeti vratiti se u Skopje.
Posjetom Skopju završili smo naš izlet u Makedoniju. Ostalo je samo prenoćiti u hotelu i ranom zorom ponovo na put povratka. A povratak kući preskočio je Bosnu i Hercegovinu. Zbog radova na cesti oko Nikšića, putovali smo do Lijepe naše preko Kosova, Albanije i Crnogorskog primorja.
U kasne sate ponedjeljka stigosmo u naš alkarski grad, a ovako dug put traži i dugi izvještaj.
Ako vam nije naporno pročitajte, sređujte utiske, uživajte u fotografijama i sjećanjima.
Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.
Vaša izvjestiteljica,
Stanka
