Sinj, 08.10.2024.g.
U mračno jutro prve nedjelje u listopadu, malo nakon što se zvono na Kamičku oglasilo šest puta, pedeset i dvoje planinara iz PD Svilaja uzelo je svoje ruksake, rasporedilo se po automobilima i krenulo u novi planinarski pohod.
Ispraćeni sumrakom i pokojom kapi kiše sumnjičavo pogledavamo nebo pitajući se hoće li nam danas trebati kabanice i kišobrani, hoće li biti pogleda s vrha, blata na stazi, koliko će nam vremenski trajati uspon i slične pitalice uobičajene na početku svakog planinarskog izleta.
S takvim pitanjima, čakulama i retrospektivama s protekih izleta dogodi se nekima da „promaše” put pa umjesto skretanja ka Panju voze uz jezero Peruća čak do Potravalja. No srećom na vrijeme se okrenu natrag taman da negdje iza Dabra opaze zeleni svilajin kombi i priključe se koloni vozila sinjskih planinara.
Prolazeći Vrliku i nastavljajući prema Kninu, neizostavan pogled na moćnu i surovu Dinaru, čežnju svakog planinara po tko zna koji put izaziva divljenje rasplamsavajući uspomene na neke prošle pohode.
I dok iz ladica sjećanja vadimo uspomene, vozimo se se uz arheološki perivoj „Pet crikvah na Kosovu” ili današnjim nazivom Biskupija, jedno od najbogatijih i poznatijih predromaničkih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Pokretni dio srednjovjekovne povijesti lokaliteta Crkvine sačuvan je od ratnih razaranja Drugog svjetskog rata zahvaljujući sinjaninu, arheologu i povjesničaru, muzealcu i konzervatoru, akademiku Stjepanu Gunjaču i danas je izložen u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Ostavljamo Biskupiju arheolozima i povjesničarima i već nam je u obzoru slap Krčić. I dok je prije nepunih dva tjedna , korito Krčića bilo potpuno suho, nakon kiša u proteklom tjednu, Krčić je „provrio”, pa se u punoj kroz 22 metara visok slap obrušava u Krku, a mi uz rijetke kišne kapi na vjetrobranskom staklu stižemo u Knin.
Uobičajena pauza za burek, peciva i kavu, dovoljna da okrijepljeni nastavimo prema Otriću. Državnom cestom prelazimo Sučevića most i Zrmanju i zaustavljamo se na Željezničkoj stanici Zrmanja, polaznoj točki našeg današnjeg pohoda. A danas pohodimo Poštak.
Poštak (1425m), poznat i ponegdje označen i kao Kečina kosa, dio je planinskog masiva Lička Plješivica. Brdo smješteno između Like i Dalmatinske zagore uz zapadnu Bosnu, s jedne strane grli goropadni Velebit, a s druge moćna Dinara. Odvojeno kanjonom Zrmanje od Velebita i kanjonom Butišnice od Dinare, navodno se u prošlosti u nedostatku društvenih mreža i elektronske pošte pokazalo kao odlično mjesto za razmjenu pošte između dva velika carstva, Turskog i Austro-Ugarskog, pa mu poštanska djelatnost donijela naziv – Poštak.
Iz Otrića, sa željezničke stanice do vrha čeka nas oko dva i pol sata hoda. Već pri izlasku iz automobila dočekuju nas dva psa, motajući se oko nas očito navikli na prehrambene darove od planinara. Jedan odlučuje s nama krenuti u pohod, prateći nas u stopu, pa se pitamo koliko li se puta ovaj pas u potrazi za kakvim slasnim zalogajem popeo na Poštak.
Vrijeme nas je odlučilo pomaziti, kiša koja je izgleda do maločas padala je prestala, a Poštak je u oblaku. Uzimamo ruksake, pa s obzirom da vlaka nema prelazimo prugu jer je silazak do podvožnjaka blatnjav i klizak i širokom makadamskom cestom koračamo prema našem cilju. Livade su prepune gljiva, prilik je to da nas Boro i Vesna poučavaju o vrstama i jestivosti (neke su jestive samo jednom kažu) pojedine gljive. Stječući znanja o gljivarenju napuštamo makadam i planinarskom stazom prateći markacije uspinjemo se prema Poštak
Prolazimo travnate zaravani, padine i rijetku šumu hrasta sladunca, graba i pokojeg bora, praćeni igrom sunca i oblaka. Dok savladavamo oštar uspon preko Repina brda i njegova vrha s jedne i druge strane staze društvo nam prave krave. Unatoč našem strahu, krdo mirno pase ne obračajući pažnju na nas, vjerojatno naviknuto na ovakve posjete. Povremeno se oblaci raziđu, propuštajući sučeve zrake i pogled na Vrh, no zahtijevajući od nas učestalo mijenjanje iz dugih u kratke rukave i obratno. Sunce nam otkriva pogled na južni Velebit, Liku, Zrmanju, Prominu, ali i na kamenu galeriju.
Prirodni park neobičnih kamenih skulptura na travnatoj zaravni na visini oko 1200 m čiji nastanak geolozi objašnjavaju eolskom erozijoim, navodeći da je kamen izbrušen oštrim dolomitnim pijeskom nošenim burom, pri čemu su ostali tvrđi dijelovi stijene.
I dok dio planinara nastavlja markiranom stazom uz galeriju dalje prema vrhu ostavljajući fotografiranje za povratak, vesela skupina okupirala je najpoznatiju skulpturu Marsovca ili Svemirca tražeći najbolji kadar za fotografiranje. Dok se jedni fotografiraju, drugi čekajući svoj red imaju vremena za promatranje i otkrivanje skulptura. Naslagane jedna iznad druge, uske ploče potiču maštu pa netko vidi vraga, netko kornjaču, pastira, puža…
Prilika je ovo za kratak predah uz puno smijeha.
No treba krenuti dalje, pa nastavljamo oštrije uzbrdo fotografirajući galeriju iz drugog kuta i uživajući u pogledu. Prolazimo izohipsu ispod vrha i završni uspon do samog vrha. Manja kamena piramida i natpis imena i nadmorske visine jedino je što vidimo došavši na vrh. Oblak je prekrio ovu kršku travnatu zaravan onemogućivši nam bilo kakav pogled.
Kratko odmaramo uz neizostavnu marendu, u očekivanju okupljanja cijele grupe i zajedničke fotografije.
I tek što smo ponovno uzeli ruksake i krenuli natrag istim putem, sunce je na vrhu rastjeralo oblake, no mi smo ostali uskraćeni za pogled.
Spuštajući se istim putem do Otrića, nailazimo na kameni krug, Ćiro vidi gumno, a mi ga zezamo da su ostataci svemirskog broda kojim se spustio Marsovac.
Nastavljamo do kamene galerije, još jednom pozdravljamo Marsovca, javljamo se i kravama uz put i stižemo do Željezničke stanice Zrmanja u trenutku kada prolazi rijetka kompozicija od dva vagona.
I dok čekamo da se okupimo kako bi krenuli ka izvoru Zrmanje, ka drugom dijelu našeg izleta Davor i Zlatko nas svirkom na bendžu i mandolini. Uživamo u kratkom odmoru, neki s pivom, neki s bevandom i gemištom, dok ponovno u koloni ne krenemo ka izvoru Zrmanje.
Iz krškog vrela u podnožju Poštaka i stijene Misije izvire u selu Zrmanja vrelo, usred divlje prirode svoj put do Novigradskog mora, dug 69 kilometar počinje ova dalmatinska rijeka.
Umorni od ranog ustajanja i pješačenja šetamo prema izvoru, no zbog obilnih kiša i vode po stazi do samog izvora se ne može, pa dolazimo do 1924.g. izgrađene brane – kamenog mosta iz kojeg teče bistra izvorska voda. S nekoliko videa i fotografija brzo se vraćamo na parking i krećemo prema Radučiću. Lokal patriotski komentiramo da nam je puno ljepše vrelo Cetine, još uvijek bez znatnije čovjekove intervencije u prirodi.
U Radučiću kod Pere čekala nas je okrijepa i druženje. Uz spizu, prepričavanje dojmova i šale vrijeme je brzo prošlo. Neki su odmah krenuli put Sinja, neki su iskoristili blizinu vidikovca za pogled na Manojlovački slap, a neki su se preko Oklaja i Drniša uputili ka Sinju.
I dok se još uvijek sređuju dojmovi s ovog izleta, još jednom smo potvrdili koliko nas ovakvi trenuci ispunjavaju srećom i zadovoljstvom, povezujući nas snažnije i brišući dobne razlike među nama.
Na vrhu nas je bilo svih generacija, od najstarije teta Jadre do najmlađe Sare, od školaraca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, no na Poštaku, Zrmanji i/ili Kod Pere različitosti su se pretvorile u jedinstvo ljubitelja prirode i planinara.
Hvala PD Svilaja i našim mladim snagama (Dadi, Mariu, Hrvoju, Antoniju i ostalima) na organizaciji izleta i vođenju, a svima koji su bili dio ovog izleta na druženju i jednom nezaboravnom danu.
Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.
Vaša izvjestiteljica,
Stanka
