Sinj, 21.12.2024.g.
Prosinac se nečujno uvukao u kalendar zatvarajući polagano vrata još jedne godine. Vrijeme svođenja računa i godišnjih bilanci. Zabilježeni brojni jednodnevni i višednevni izleti ukazuju na uspješnost Svilajine planinarske godine.
A počelo je Tradicionalnim usponom na Svilaju u siječnju, nastavilo se brojnim društvenim izletima kroz godinu (Veliki Vran, Vlajina, Klek, Makedonija, Slovenija, Poštak, Pelješac…), pa kud ćeš boljeg završetka godine od Izleta iznenađenja.
Predsjednik Zoran odlučio nas je iznenaditi pohodom na Morvan (843 m).
Movran je najviši vrh planine Moseć koja se duljom od oko 30 km naslanja na Petrovo i Mućko polje i proteže paralelno s višom Svilajom. Wikipedija upućuje da je srednjovjekovni naziv ove planine bio Petrova gora. Prema legendi planina je dobila naziv po posljednjem narodnom hrvatskom kralju Petru Svačiću. Osmanlije su došavši na ovaj prostor zadržali naziv Petrova gora, dok je od 18.stoljeća planina poznata kao Moseć.
Organiziravši nagradnu igru pogađanja lokacije Zoran je probudio maštu planinara. Svakog dana objavljivana je nova asocijacija koja bi mogla pomoći otkrivanju lokacije u WA grupi PD Svilaja, a od svih koji su pogodili najbrža je bila Keti.
I dok se naveliko širila priča da se ide na Movran, Zoran je pripremio dodatno iznenađenje za koje je većina saznala tek na izletu – posjet Bunarima Rajčica uz iskonsku pripremu marende – pečenje kobasica na praljku.
U nedjeljno uputilo se tridesetak svilajaca prema Postinju Gornjem. Jutro obavijeno maglom sredinom prosinca, šutljivo i sneno ispraća nas iz Sinja, no već u Sutini zrake zubatog zimskog sunca najavljuju lijep dan.
Preko Neorića i Muća vozimo se prema Postinju Gornjem, a potom nas uska asfaltna cesta preko malenog polja dovodi do početne točke našeg uspona u zaseoku Katići. Stare prizemnice uz nekoliko novogradnji nagurane u osojnoj strani planine u zimsko doba sunca gotovo i ne vide, pa se šalimo da se nekoliko krpa obješenih vani na sušilu neće osušiti do svibnja.
Tišinu injem okovanih usnulih dvorišta prekida lavež seoskog psa, dok dim iz dimnjaka ukazuje da su se kuće probudile. I dok dim nestaje u plavetnilu neba ostavljajući za sobom topli zapah razgorenih cjepanica pomiješan s mirisom prve jutarnje kave, upućujemo se planinarskom stazom prema Movranu.
Do vrha nam prema tabli na početku staze treba oko sat i pol. Nekadašnja pastirska staza blago se uspinje kroz rijetku makiju i kamenjar. Pogledi na sjeveru sežu do Svilaje i sela na njenim južnim padinama (Radunić, Postinje, Muć…), dok iznad Svilajinih vrhova izviruje bijela kapa Troglava.
Prolazimo pored bunara isklesanog u kamenu u kojemu smrznuti ostaci vode zaklonjeni šikarom svjedoče o njegovoj napuštenosti i nastavljamo po kamenjaru do Movrana, najvišeg vrha Moseća.
Na sunčanijoj južnoj strani, uživamo u marendi iz ruksaka i pogledu na Kozjak i zakozjačka sela: Nisko, Brštanovo, Gizdavac dok nam se priključuje ostatak društva s dvije najmlađe planinarke Sarom i Iris.
Zajednička fotografija na Vrhu i upućujemo se prema ishodišnoj točki današnjeg pohoda.
Koračajući istom stazom uživamo u pogledu. Između obronaka Svilaje i Moseća ispružilo se polje, a uz njegov rub stisnula su se naselja čiji crveni krovovi ublažavaju sivilo prirode usnule u kasnoj jeseni. U daljini pod plavim nebom slikoviti prizor bijele Kamešnice. Uz pogled na snježne vrhove Kamešnice pod plavom kapom nebeskom i ne opazismo da smo stigli do naših automobila.
Vrijeme je da krenemo prema slijedećem odredištu – Bunarima Rajčica. Vozimo se prema Niskom, a zatim makadamskom cestom do Rimskih bunara Rajčica. Uz makadam ostavljamo vozila i dobro ugaženom stazom stižemo do hidrološkog lokaliteta smještenog u prirodnoj depresiji Niščanskom gaju podno Moseća. Deset bunara koji okružuju veliku lokvu razbijaju monotoniju dalmatinskog krša doimajući se kao oaza u kakvoj kamenoj pustinji.
O porijeklu ovih bunara i njihovoj starosti ne zna se puno, pa su o njima ispredane brojne legende i narodne predaje. Iako se spominju od 1829.godine, legenda kaže da je njihovo postojanje puno duže, dok prema narodnoj predaji potječu od kasnog srednjeg vijeka (13. ili 14. stoljeće). Neke predaje kažu da naziv rimski bunari upućuje da potječu još od Rimljana koji su ovim prostorima vladali početkom prvog tisućljeća.
Međutim, pisanih tragova o bunarima i njihovu porijeklu gotovo i nema. Smješteni u sušnom kršu u srcu Dalmatinske zagore, prema legendi nikada nisu presušili. Zbog svog položaja u dolini slijevanje vode s Moseća ide im u prilog, a da li postoji i neki podzemni izvor nije poznato.
Uživanje u obilasku bunara, ogledavanje u plavetnilu vode i fotografiranje prekinuo je miris roštilja.
Ostavilo smo bunare legendama i narodnim predajama, a mi smo se uputili pripremati svoj obrok, na način kako su to nekada radili pastiri na ovom području. Nagužvali smo se oko roštilja okrećući kobasice na praljku. Uz vatru i dobro raspoloženje i ne primijetismo da je sunce već otišlo na počinak. Hladnoća je preuzela zrak i počela nam se uvlačiti u kosti, pa smo pokupili svoje ruksake i krenuli prema automobilima.
U dobrom raspoloženju u Sinj smo stigli u sumrak završivši naš Izlet iznenađenja i još jednu uspješnu planinarsku godinu.
Do sljedećeg druženja zdravi bili i veseli.
Vaša izvjestiteljica
Stanka
