Dok se Sinj „kuhao” na enormno visokim temperaturama krajem proteklog tjedna, pedeset i dvoje Svilajinih planinara uživalo je u svježini i ljepotama Dolomitskih Alpa.
Nakon višemjesečne organizacije i planiranja, jedva smo dočekali četvrtak. U rano jutro krenuli smo prepuni uzbuđenja i iščekivanja prema Italiji.
Naš Jozo dovozi nas u Trst u vrijeme ručka i popodnevne talijanske sieste. Trst nas dočekuje na užarenih trideset pet stupnjeva, pa pauzu od dva sata koristimo za ručak sklonivši se u klimatizirane prostore restorana u centru grada.
Nakon ručka u kratkoj šetnji Trstom, prolazimo i Ponte Rosso uz sjećanja starije generacije na neke davne odlaske u kupovinu.
Uslijedio je nastavak putovanja do Conegliana, mjesta pokraj Trevisa.
Radimo pauzu u trgovačkom centru radi kupnje namirnica. Obzirom da smo smješteni u apartmanima opremljenim kuhinjama, kupujemo namirnice za tri dana, ali i ogromne količine vode. Poznato je da u talijanskim planinarskim domovima voda nije za piće ili je to možda samo marketinški trik da prodaju vodu, ali mi smo za svaki slučaj ispraznili zalihe vode u supermarketu. Na radost trgovcima zbog utrška, a nama razlog za šalu i smijeh nakon što smo pročitali da je voda u apartmanima ne samo za piće nego i bogata mineralima.
S baksama vode ispod sjedišta nastavili smo putovanje prema našem smještaju na prijevoju Campolongo. Visoki planinski prijevoj Campolongo na granici regija Veneto i Trentino – Alto Adige pokazao nam se kao odličan izbor smještaja.
Uredni i dobro opremljeni apartmani u mirnom okruženju učinili su naš boravak ugodnim.
Nakon što smo se smjestili, preostao je kratak dogovor za petak i odlazak na počinak.
A petak je bio dan uspona na Piz Boe. Jozo nas je dovezao na Passo Pordoi (2239m), gdje smo se podijelili u dvije grupe.
Grupa od jedanaest članova krenula je na uspon od Passo Pordoi, dok su ostali skratili pješačenje i prevezli se gondolom na 800 m visine udaljeni Sas Pordoi (2950m).
Obje grupe našle su se kod planinarskog doma Rifugio Forcella Pordoi. Našavši se u srcu grupe Sella – planinskog masiva u centru Dolomita, krenuli smo kamerama bilježiti nestvarnu ljepotu prizora koji su nas okruživali. Ispred nas veliki kameni plato iznad kojeg se poput dvorca s tornjem, izdigao Piz Boe (3125 m), najviši vrh grupe Sella.
Nastavili smo koračati preko kamenog platoa, uživajući u pogledu na vapnenačke litice „blijedih planina” kako Dolomite često nazivaju zbog njihove svijetle boje. I dok su kamere bile zaposlene, a još jedan Rifugio – Boe ostajao u dolini iza naših leđa, savladavali smo završni uspon uz nekoliko sajli i klinova i stigli na vrh. Nismo bili jedini koji su odlučili udahnuti zrak iznad 3000 m. Brojni planinari, razni jezici i dijalekti, ali i poseban naklon planinarki staroj 84 godine koja je uspješno kročila na vrh.
A Piz Boe kako ladini nazvaše ovaj vrh (Piz na ladinskom jeziku znači planina), prihvatio nas je u svoje skute kao odličan domaćin. Nagradivši nas pogledom na kraljicu Dolomita – Marmoladu, te ostale dolomitske vrhove: Pelmo, Civettu, Sassolungo… uz lagani povjetarac, taman da nas ventilira počastio nas je uvjetima stvorenima za uživanje ispred doma Rifugio Capanna Fassa.
Nakon individualnog fotografiranja i uživanja, uslijedila je grupna fotografija, a potom spust. Za spust smo odabrali stazu prema Rigugio Boe, preko postavljenih sajli i drvenog stubišta, a potom smo preko istog kamenog platoa stigli do Rifugio Forcella Pordoi. Ostao nam je još kratak uspon na Sas Pordoi, terasu Dolomita. I opet su radile kamere, sve do ukrcaja u gondolu. Za četiri minute, gondola nas je spustila do Passo Pordoi. Dok je dio planinara obilazio Muzej Prvog svjetskog rata, ostatak grupe proveo je u suvenirnici ili odmarajući se i uživajući u pogledima.
Dan smo završili u Arabbi uz kratak pljusak i okrjepu prije povratka u naš smještaj.
Na kratak dogovor za sutrašnji dan, neki su stigli u pidžamama, što je bio još jedan razlog za smijeh.
U subotu u cik zore krenuli smo na Tre Cime di Lavaredo. Rano ustajanje i polazak uvjetovani su gužvama na ovoj stazi, nužnosti rezervacije parkinga i dolaska točno u rezervirano vrijeme.
Dodatno, taj dan se održavao i Ultra Trail Laveredo pa je staza osim planinara i izletnika bila prepuna trkača.
Iz smještaja preko Corvare i jezera Misurina, stigli smo ispred doma Rifugio Auronzo (2320m), odakle smo krenuli na kružnu turu dugu desetak kilometara. Ovu stazu prošli smo ležerno, svatko u svom ritmu.
Od Auronza čekalo nas je dvadesetak minuta hoda do malenog Rifugio Lavaredo (2.344m), odakle smo laganim usponom stigli do jednog od vodećih simbola Dolomita. Tre Cime di Lavaredo, do 1919.g. granica između Italije i Austro – Ugarske, danas su jedna od najpopularnijih atrakcija na području Alpa. Samo ime znači tri vrha, zapravo tri šiljka: Cima Piccola (2.857m), Cima Grande (2.999 m) i Cima Ovest (2.973m) koji bez vegetacije djeluju nepristupačno, ali impresivno.Uspon do najvišeg vrha ostvario je 1896. godine Paul Grohman, a danas ovi šiljci privlače brojne penjače.
Fotografirali smo Tre Cime iz svakog kutka, izgubljeni u ljepoti prirode koračali smo prema Rifugio Locatelli (2.405m). Tu nas je dočekao veličanstven pogled na Tre Cime, pa smo ovu prekrasnu prirodnu kulisu iskoristili za zajedničku fotografiju u prigodnim majicama, dizajniranim specijalno za ovaj izlet.
Uživali smo i u pogledu na jezera Laghi dei Piani, a potom se se krenuli spuštati podno Rifugio Locatelli. Nakon spusta, slijedio je strmiji uspon podno Tre Cime do zadnjeg skloništa, malenog kafića s pogledom prema Cadini i Sorapisu.
Nakon kave, soka ili piva u ovom dražesnom objektu, krenuli smo prema našoj početnoj točki.
Umorni, ali zadovoljni ručali smo u Rifugio Auronzo, gdje je Mario obavijestio već potpuno umorne i neispavane planinare o nedjeljnom polasku ujutro u 4 i 30. No, bila je to samo jedna uspjela šala jer je većina Maria shvatila ozbiljno.
Subotnji izlet smo završili posjetom olimpijskoj, mondenoj Cortini d’Ampezzo, spoju prirode i urbanog šarma, a na putu prema Cortini kratko smo se zadržali uz jezero Misurina.
Nakon povratka u smještaj preostalo je još poravnati račune s domaćinima i odgledati nogometnu utakmicu Hrvatska – Gana.
Nedjelja je bila dan povratka, no prije nego smo krenuli kući obišli smo jezero Carezza. Iznad jezera nadvila se planina Latemar čiji se vrhovi reflektiraju u jezeru, a okolna šuma mu daje prekrasnu zelenu boju.
Za ovo jezero smaragdne boje dugo 250, a široko 125 m, na 1534 m nadmorske visine, veže se ladinska legenda o nimfi i zaljubljenom čarobnjaku koji je dragulje namijenjene nimfi kada je ona pobjegla od njega bacio u jezero. Odatle mu i ladinski naziv „lec de eregobando” što na ladinskom znači Dugino jezero.
Nakon šetnje oko jezera i zajedničke fotografije uputili smo se prema Sinju.
Sigurne ruke našeg Joze za volanom dovezle su nas kući u prvim satima ponedjeljka.
Hvala Mariu na suorganizaciji i vođenju, Jozi na ugodnoj vožnji i svima vama koji ste sudjelovali na ovom nezaboravnom izletu.
Stanka
