Nakon izleta na Vranicu od prije dva tjedna, predzadnje subote u svibnju krenuli smo ponovno u Bosnu i Hercegovinu, no ovaj put cilj nam je bio pohoditi Vran planinu.
Dvije planine sličnog imena, ali potpuno različite.
Vran planina izdiže se iznad Dugog polja i Blidinjskog jezera na području općine Tomislavgrad.
Postoje dvije predaje o nazivu ove planine, jedna ime Vran povezuje s tamnim izgledom ove planine, dok pastirske priče kazuju da je planina dobila ime po jatima vrana koje su se skupljale u njenom podnožju.
Ostavili smo etimologiju Vrana lingvistima, kada smo u rano jutro krenuli prema Blidinju. Kolona automobila sa četrdeset i jednim Svilajinim planinarom nalikovala je na svadbenu povorku kad nas je dovela pred Hajdučke vrleti na Blidinju.
S jedne strane Čvrsnica s bijelim vrhovima i šumom u podnožju ogleda se u Blidinjskom jezeru dajući mu nestvarno lijepu tirkiznu boju, a na suprotnoj strani tamni skuti Vrana i svježi zrak. Očaravajuće vizure, no temperatura bitno niža od one koja nas je ispratila iz Sinja.
Kratku pauzu prije početka uspona iskoristili smo za kavu, presvlačenje obuće, i/ili pripreme za uspon.
Ostalo je još poslušati Lovrine naputke, napraviti zajedničku početnu fotografiju i krenuti ka Velikom Vranu.
I tek što je kolona šarenih ruksaka zašla u borovu šumu, zastajalo se i skidalo višak odjeće.
Planinarska staza kroz borovu šumu kontinuirano se uspinje, pa smo se unatoč vjetru vrlo brzo „riješili” odjeće dugih rukava.
Na ovom prvom dijelu staze visoki borovi zaklanjaju bilo kakav pogled. No, izlaskom na kršku golet otvara nam se pogled na Čvrsnicu i Dugo polje. Ovdje radimo prvu pauzu koju koristimo za kratak predah, poneki slatkiš, razgovor, fotografiju….
U nastavku markirana staza vodi uzbrdo preko livada i manjih stijena, uz izvor Hajdučko vrilo koji navodno nikad ne presušuje, dovodeći nas do prvih snježnih zapuha. Oprezno savladavamo spust preko prvog zapuha, te nastavljamo dalje. Čekao nas je uspon kroz nekoliko snježnih krpa i patuljastu klekovinu do samog vrha.
Savladavali smo uspon s pogledima na Čvrsnicu, Dugo polje i Blidinjsko jezero, koji su svakim korakom postajali sve atraktivniji, a kamere naših mobitela sve aktivnije.
Stigavši na vršni plato, osjetili smo svu snagu vjetra. Vran planina je položajem u središtu „ruže vjetrova”, te je uvijek izložena jakom vjetru. „Ruža vjetrova” natjerala nas je na oblačenje, a mjesto za marendu tražili smo na južnoj padini zaklonjenoj od vjetra.
Dok nas je Vranica obilato častila vodom i cvjetnim livadama, skrivajući nam poglede na Prokoško jezero, Vran nas je nakon uspona, hercegovačkog krša i hodanja po snježnim nanosima počastio pogledima. S vrha Veliki Vran (2074m) uživali smo u pogledu na čvrsničke vrhove: Veliki Vilinac, Pločno i ostatak platoa okružen Čabuljom i Vranom. Unatoč hladnoći impresivan je pogled s Velikog Vrana bio i na vizure planina zapadne Bosne, a kao posebnu poslasticu Vran nam je darovao pogled na tri jezera: Ramsko, Buško i Blidinjsko.
Punila se memorija mobitela fotografijama, dok su sa Kedžare pristizali drugi planinari. Zamolili smo člana iz jedne grupe da nas fotografira. I tako su nastale dvije zajedničke fotografije, jedna na samom Vrhu, a druga nešto ispod Vrha, s Čvrsnicom i Blidinjskim jezerom u pozadini,
Hladnoća i dogovoreni ručak u restoranu Hajdučke vrleti nakon zajedničkog fotografiranja „potjerali” su nas na silazak.
Istim putom stigli smo do početne točke ispred restorana. Vrijeme do ručka iskoristili smo za kratak predah na terasi restorana, uz kavu, sokove, pivo i prepričavanje dojmova.
A potom smo krenuli nadoknađivati izgubljene kalorije i uživati u odlično primljenoj hrani u Hajdučkim vrletima.
Brojne su legende i narodne predaje o Vranu i Čvrsnici, planinama koje su u dalekoj prošlosti bile utočište hajduka i uskoka. Legenda o Divi Grabovčevoj kazuje o pastirici izuzetne ljepote koja je na Vran planini okončala svoj život odbivši da se uda za mladog turskog bega, dok su najpoznatije hajdučke legende o harambaši Mijatu Tomiću i njegovoj družini od 33 hajduka, koji su u ovim planinama tražili slobodu.
I dok je dio Svilajaca na feratama tražio dodatnu dozu adrenalina, složna družina od 41 „Svilajinih hajdučica i hajduka” još jednom je dokazala kako se u planini sve razlike u dobi i planinarskom iskustvu brišu. Savladali smo zajedno izazovni uspon i simbolično završili izlet kod Hajdučkih vrleti.
Hvala svima koji ste sudjelovali na ovom izletu, a posebno Lovri i „njegovim jatacima” na organizaciji i vođenju.
Zdravi i veseli bili.
Vaša izvjestiteljica,
Stanka
