Izlet Blatački brig – Glavaš – Elekov krč – Milčić – Kurljaj – Blace – Blatački Brig
Peti izlet planinarske školice započeo je, po običaju, u rano jutro ispred prostorija HGSSa, gdje smo se rasporedili u nekoliko automobila i uputili se prema izletištu. Kroz polje obavijeno maglom pa malo preko livade i strmom planinskom cestom, došli smo do polazišne točke Blatački brig.
Dočekali su nas domaćini tradicionalnog uspona na Kamešnicu iz PD Kamešnica Otok te nam dali potrebne informacije o ruti kojom ćemo proći. Dočekalo nas je i sunce koje je nagoviještalo odlične vremenske uvjete za uspon. Pričekali smo da se okupe svi najavljeni planinari, a oni najhrabriji su se već tu skinuli u kratke rukave. Željko nam je pokazao krajnji cilj – vrh Kurljaj (1809 m) – koji se iz te perspektive činio prilično dalekim i velikim zalogajem. No, nismo se obeshrabrili, dapače, stavili smo na leđa ruksake, duboko udahnuli svježi planinski zrak i uputili se za vodičima prema najvišem vrhu Kamešnice s ove strane granice – Glavašu (1308 m).
Preko kamenitog terena se nas 50ak razvuklo u dugačku kolonu koja je oko sat i pol vremena napredovala prema vrhu. Nije bilo lako, bilo je stajanja, sjedanja, presvlačenja, misli o odustajanju, ali ipak smo ga svi osvojili. S Glavaša se pružio pogled prema drugim vrhovima i kotlini na istočnoj strani, dok su se prema jugu i zapadu oslikavali dalmatinski vrhovi u svim nijansama plave boje.
Mi koji smo bili pri kraju kolone, s Glavaša smo vidjeli da se družina skupila ispred jedne od vikendica u kotlini. Spustivši se dolje, iznenadili su nas vlasnici koji su nas počastili kavom i svim vrstama rakije te nam poželjeli sretan nastavak puta. Ova krasna dobrodošlica napunila nam je baterije te smo, malo veseliji i rumeniji, nastavili uzbrdo. „Najteži dio ste prošli“ – bile su riječi iskusnijih planinara, praćene s „još će na samom kraju biti malo teži uspon i to je to“.
Put nas je vodio preko vrhova i grebena, po kamenjaru, sunce nas je grijalo, a prizori oko nas postajali su sve impresivniji. Kako to obično biva, ukazivali su se razni vrhovi i za svaki smo se nadali da je naš. No kad smo ponovno ugledali Kurljaj, nije bilo sumnje da nas baš on čeka. Cijelim smo putem ispred sebe vidjeli točkice koje se kreću malo brže i procjenjivali koliko su nam daleko. Neke od njih uhvatili smo kod Bunarića, ispod one najteže dionice. Opet se tu nudila neka rakija, što su neki s oduševljenjem prihvatili, dok su se drugi odlučili za vodu iz bunarića. Skupivši tako još malo snage, polako smo krenuli gore. Put vodi preko stijena pa kroz šumarak kroz koji je zbog skliskog otpalog lišća trebalo malo opreznije, pa opet preko kamenjara. Potrajala je ova dionica nekih 45 minuta, a onda se konačno ukazao kraj i zasluženi odmor. Već je tu bila ekipa onih bržih, neki su se već dobro i odmorili dok smo se svi skupili. Došla je na red najslađa hrana – ona na vrhu planine koja se cijeli dan stiskala u ruksaku, uz prekrasan pogled na sve strane – a potom i zajednička fotografija.
Malo pomalo, kako se tko odmorio, krenuli smo nizbrdo. Vratili smo se dijelom istim putem do Bunarića, a onda kroz šumu do Korita. „Idite samo ravno doli i na makadamu desno“ – dobili smo uputu kod Bunarića, koja nam je dala naslutiti da ćemo taj makadam brzo ugledati. Ispostavilo se da nećemo. Teško je reći koliko je trajao silazak jer se stalno spominjalo još nekih 15 minuta koje su se otezale i reciklirale. Ipak, ekipa je bila vesela pa nam nije bilo teško. A i znali smo da nas jednom kad se spustimo čeka ručak.
Oko 16 h došli smo do makadama kojim smo, uz bliske susrete sa slobodnokrećućim miroljubivim bikovima, došetali do auta. Umorni, gladni i zadovoljni, spustili smo se u Korita na odličan gulaš koji su spremili domaćini (neki su se vraćali po još porcija, što govori o tome koliko je dobar bio). Željko je na kraju puta podijelio s nama statistike – hodali smo 5 sati, prešli 16 kilometara i savladali više od 1000 m nadmorske visine. Svaka nam čast! 😀
