Ove smo nedjelje uspješno odradili drugi izlet Svilajine planinarske školice pod vodstvom
ovotjedne izvidnice: naše Sare, Barbare i Tome, pod budnim Ivinim okom. Iako prognoza
nije bila vedra ni obećavajuća, već standardno uigrana i spremna ekipa zajedno sa
četveronožnim prijateljem Milom hrabro se uputila, prvo preko Otoka i Rude do Gornjih
Korita s planom da osvojimo najviši vrh Kamešnice s hrvatske strane – Glavaš – na
nadmorskoj visini od 1308 m.
U Koritima smo se iskrcali i prisjetili predavanja o snalaženju u prostoru uz pomoć karte,
kompasa i azimuta. Lagano smo krenuli u osvajanje krškog terena kad nas je mrko nebo
odlučilo počastiti i laganom kišicom i krupicom, tako da smo u praksi naučili i važnost
kabanice koja često zaboravljeno zaluta na dno torbe. Naravno da se nismo dali pokolebati
pažljivo gazeći po skliskom i glatkom kamenju s nadom da će sunce ipak pronaći put
između oblaka i da će vrh donijeti očekivano olakšanje. Kao i inače, bili smo u pravu, i na
vrhu nas je dočekalo sunce koje je rastjeralo oblake da nam ne zaklanjaju predivan pogled
na Sinj i cijelo Sinjsko polje i krajinu, ali i Biokovo, Mosor, more, Svilaju i Perućko jezero,
kao i druge vrhove Kamešnice.
Budući da je škola cjeloživotna i ne pita za mjesto i vrijeme, tako smo se i na Glavašu
nakon standardne ćoša panceta kapula okrepe prisjetili osnovnih čvorova na zamkama koji
će nam biti veoma od pomoći na strmijim terenima. Udahnuvši svježi zrak i odlučivši da
sigurno osvajamo i ostale kamešničke vrhove, s ponekim planom za vikendicu na tako
umirujućem mjestu, lagano smo se spustili manje strmim putem kroz predivnu hrastovu
šumicu punu žutih nijansi koje nisu ni načule da je proljeće već počelo.
U svakom slučaju, Kamešnico, vidimo se uskoro!
