Protekli vikend putovali smo preko granice, u susjednu Bosnu i Hercegovinu, u okrilje planina, među prekrasne šume, šafrane, snijeg, rijeke, slapove i dašak povijesti.
Veselo društvo od trideset Svilajinih planinara uputilo se u rano subotnje jutro na dvodnevni izlet u središnju Bosnu, na planinu Vranica.
Vranica je najviša planina srednje Bosne smještena između Fojnice na istoku i Gornjeg Vakufa – Uskoplja na zapadu, na razvođu porječja rijeka Vrbasa i Bosne. Pitoma planina bogata rudama i vodom, prekrivena pašnjacima na čijem je dlanu ledenjačko Prokoško jezero. Najviši vrh Vranice je Nadkrstac (2112 m), ali diči se Vranica i s još nekoliko dvijetisućnjaka: Bijela gomila (2071m), Krstac (2070m) i Ločika (2107m).
Naš plan obuhvaćao je uspon na vrhove Nadkrstac i Krstac u subotu i nedjeljni uspon na Ločiku.
Prvu pauzu u Livnu iskoristili smo za nabavku namirnica i kavu. Natovareni „spizom” nastavismo putovanje preko Kupresa, Bugojna i Gornjeg Vakufa – Uskoplja do naselja Ždrimci.
Prema selu Ždmirci cesta vijuga uzbrdo, a asfalt uskoro prelazi u makadamski put. Jedanaest kilometara makadama kroz tišinu planine ispresijecanu tek žuborenjem potoka Crnodol i pokojim tragom zime za sat vremena dovodi nas na južne padine Vranice, do Planinarskog doma Radovina
na 1485 m.
Smješten na proplanku okružen gustom šumom četinara, Planinarski dom Radovina naše je prenoćište i ishodište za pohod na Vranicu.
Toplina obnovljenog doma, srdačni domaćini iz Udruge planinara „Raduša” i ljepota prirode koja nas okružuje obavija nas onim poznatim planinarskim mirom, dok se raspremamo u urednim sobama i pripremamo za pohod.
U ambisima planine nestaju i posljednje naznake o mogućoj kiši, a sunce štedljivo daruje poneku zraku, u trenutku našeg polaska na Nadkrstac (2112 m). Na početku hodamo makadamskom cestom, iza sebe ostavljamo malo vikend naselje i preko drvenog mosta prelazimo potok Crnodol. Drveni mostić, slapovi, mala jelka koja kao da raste iz nekog debla idealna su scenografija za fotografiranje. Bilježimo kamerama trenutak za sjećanje, a potom uspon nastavljamo planinarskom stazom okruženom livadama prepunim šafrana, anemona, žabnjača (kaljužnica), ljubičica, jaglaca …. Ljepoti prizora doprinosi zelenilo šume i vrhovi Vranice pod krpama snijega. Malo odmora, malo fotografiranja, malo blata, malo snijega i stižemo pod vrh Devetaci. Prelazimo terenski put koji presijeca Vranicu cijelom dužinom i nastavljamo prema našem cilju – vrhu Nadkrstac.
Nadkrstac (2112 m), najviši je vrh Vranice, peti najviši vrh u Bosni i Hercegovini. Predaja kaže da ime potječe od njegovog geografskog položaja nad vrhom Krstac (2070m), dok je po drugoj predaji vrh dobio ime po križu postavljenom na njemu 1914.g. Križ je tada bio postavljen kao znak molitvi majki iz Gornjeg Vakufa da im se sinovi živi vrate iz Prvog svjetskog rata.
Danas na vrhu ne nalazimo križ, tek postolje s imenom vrha i nadmorskom visinom iznad kojeg je metalni stup sa službenom zastavom Bosne i Hercegovine, imenom vrha i nadmorskom visinom.
Dolaskom na Nadkrstac shvaćamo da nam Vranica uskraćuje gostoprimstvo. Snijeg nam je zatvorio put prema vrhovima Krstac i Ločika, oblak onemogućio pogled na Prokoško jezero. Vranica je odlučila do kuda će nas pustiti, a nama je ostalo prihvatiti i prilagoditi se čudima planine.
Zadovoljni jer nas je planina pustila na svoj najviši vrh, unatoč hladnoći uživali smo u hrani iz ruksaka. Povremeno bi se oblaci razišli otvarajući poglede na susjedne vrhove ili planine šireg područja. Zajedničkom fotografijom preduhitrili smo oblak koji nam se približavao i krenuli natrag prema Radovini.
Sunce je obasjalo Nadkrstac kad smo stigli do PD Radovina. Nakon kratkog odmora i osvježenja krenule su pripreme večere.
Dok je muški dio ekipe bio zadužen za meso s gradela, vrijedne ruke Svilajinih planinarki sjeckale su kupus za salatu, čistile kapulu i postavile pribor za jelo na stolove, a nakon večere oprale i pospremile suđe.
Na večeri nam se pridružilo i nekoliko članova domaćima. Subotnja večer prošla je u razgovoru, smijehu i druženju.
U nedjeljno jutro, nakon doručka pozdravili smo domaćine i krenuli ka Ždrimačkom slapu. Crnodol čije smo žuborenje osluškivali kod Doma i kojeg smo prešli na usponu, na ovom mjestu pokazuje svu svoju snagu spuštajući se kroz slap visok 29 metara, skriven gustom šumom i zagrljen stijenama. Unatoč kapljicama vode koje prskaju na sve strane, nismo odolili fotografiranju na drvenom mostu ispod impresivnog slapa.
A potom smo krenuli osobnim putovima. Vođeni željom za još malo puta i pogleda, neki su krenuli osjetiti duh bosanske čaršije u vezirskom gradu Travniku, neki u kraljevski grad Jajce, a bilo je i onih koji su bez posebnog plana samo nastavili cestom prema Kupresu.
U nedjelju navečer povratkom u Sinj, priveli smo kraju još jedan izlet ispunjen planinom, prijateljstvom, novim vidicima i tihim osjećajem slobode zbog kojeg uvijek iznova krećemo na Svilajine izlete.
Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.
Stanka
