Novosti

U Sinju, 05.09.2025.g.

Prokletije, Proklete planine ili Balkanske Alpe kako ih često nazivaju, planinski su svijet za sebe. Visoki vrhovi preko 2000 metara, duboke doline, uski kanjoni, ledenjačka jezera, sve je to bio izazov za pedesetak Svilajinih planinara. Interes za ovaj izlet nadmašio je sva očekivanja, te je naš predsjednik Zoran „muku mučio” da pronađe adekvatan smještaj.

Inicijalno planiran je uspon na Komove, ali je zbog nedostatka smještajnih kapaciteta u Eko katunu Štavna, destinacija promijenjena. Ide se u Plav, penjemo se na Visitor, jedan od većih ogranaka Prokletija, planinu u pjesmama opjevanu.

Sve je krenulo 29. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Autobusom preko Trilja na Dalmatinu, potom ulazak u Bosnu i Hercegovinu.

Prvu kavu ispijamo u Čapljini. Razbuđeni obavljamo kupnju namirnica i svega što nam fali, te nastavljamo putovanje. Prolazimo Stolac, ne uočivši poznate vizure srednjovjekovnog grada Vidoškog na putu prema Bileći. I tu počinje naša mala avantura. Umjesto širokom prometnicom, vozimo se uskom zavojitom cestom kroz slabo naseljeni planinski kraj. Raštrkana naselja bez stanovnika, rijetke kuće, većinom ruševne i napuštene. Uz cestu brojna groblja s velebnim mramornim nadgrobnim spomenicima. Veličina i broj groblja nikako ne korespondiraju s veličinama naselja. „Odakle ih dovoze” pita se teta Jadra. Njeno pitanje nas zaintrigira, pa i mi obraćamo pažnju. Kratimo vrijeme jer svima je previše vožnje po nedođiji. Konačno odahnemo kad ugledamo Bileću.

Nastavljamo putovanje uz Bilećko jezero, prelazimo još jednu granicu i u Crnoj Gori smo. Put nas vodi pokraj Nikšića, nastavljamo uz dolinu rijeke Zete i Danilovgrad. I dok se u daljini nazire manastir Ostrog, nas zabavlja šareni vlak. Vlak nestaje u usjecima pruge, pa se na našu radost opet pojavi vozeći prema Podgorici. Naime, kroz Danilovgrad prolazi željeznička pruga koja spaja Nikšić i Podgoricu. Već umorni od busa maštamo o vožnji vlakom do Podgorice. Iako smo ga u jednom trenutku izgubili iz vida, ponovo ga ugledamo u Podgorici. U isto vrijeme kao i naš autobus i šareni vlak stigao je u Podgoricu.

U Podgorici pauza za ručak i kratka šetnja, te nastavak putovanja koje nam krati Bruno s pjesmom i gitarom. Nakon Bruna, Iva preuzima gitaru i časti nas prekrasnom izvedbom.

Prolazimo zimski turistički Kolašin, pa preko Berana stižemo do našeg odredišta, gradića Plava.

Plav je grad u Sandžaku, smješten ispod Prokletija na izvoru rijeke Lim. Naseljen pretežno albanskim stanovništvom, od kojih je većina radila ili radi u SAD. Stečena sredstva uložena su u gradnju kuća, koje s kičastim detaljima i tornjevima izgledaju poput dvoraca iz dječjih slikovnica ili crtanih filmova.

Mi smo se smjestili u Hotelu – kampu LakeViews. Hotel s pogledom na Plavsko jezero s jedne strane i Visitor s druge, no umorni od dugog putovanja nismo dugo uživali u pogledima. Trebalo nam je odmora pa smo se uputili na spavanje.

Drugog dana boravka naša se planinarska avantura nastavila u pravom smislu. Nakon doručka podijelili smo se u dvije grupe. Četrdesetak svilajaca iz grupe A (prikladnog imena Riders on the Storm:) ) uputili su se okrilje Visitora, dok je grupa B (prikladnog imena Fujo i sedam Snjeguljica:)) angažirala lokalnog poduzetnika Denisa za izlet na Hridsko jezero.

Grupa A krenula je planinarskom stazom od Brezojevice ka vrhu Bandera (Krivi smet) na 2211 mnv. Trebalo je prijeći 7,9 km, savladati oko 1300 m uspona za oko 5 i pol sati hoda. Kontinuirani zahtijevan uspon kroz bukovu šumu zaslađivali smo kupinama, malinama i borovnicama, osvježili se hladnom vodom na Velikoj Gropi.

Praćeni gostoprimstvom Visitora po toplom sunčanom danu nastavili smo prema vrhu imajući u planu i posjetu Visitorskom jezeru.

No, u jednom trenutku planina je pokazala svu nepredvidivost. Topao i sunčan dan zamijenili su jak vjetar, oblaci, kiša i tuča praćeni grmljavinom. Oluja je većinu svilajaca zatekla u blizini Katuna Mramorje. Otvorene planinarske kolibe pružile su nam zaklon i zaštitu od kiše na 1850 mnv.

Planina je rekla nema dalje, dio naših planinara zbog nevremena bio je prisiljen odustati pred samim vrhom, vrativši se u Katun pokisli do kože. Ipak, sedam svilajaca uspjelo je doći na Banderu. Vesna i Ljubo stigli su na vrh neposredno prije nevremena, pa su nam fotografijama dočarali poglede s vrha.

Sedmorici veličanstvenih upućujemo naklon do poda i čestitamo. Pothvat vrijedan divljenja, imajući na umu kakvi su ih vremenski uvjeti dočekali na vrhu i/ili pratili pri spuštanju.

Mokri poput miševa stigli su u kolibe na Mramorju, dok je ostatak grupe navlačio kabanice, spremajući se na povratak makadamskom cestom dužine 12,7 kilometara prema Murinu, gdje nas je čekao autobus.

I dok je grupa A kročila bespućima Visitora kroz sunce i oluju, grupa B uživala je u avanturi s vozačem Denisom uz borovnice i pogledima na Hridsko jezero ili „jezero sreće” na skoro 2000 mnv. Legenda kaže da kupanje u jezeru donosi zdravlje i sreću u braku. Vjeruje se da pri odlasku, zamislivši želju neki komad nakita treba za sreću baciti u jezero.

Ne znamo da li su „Fujo i Snjegulice” postupili po legendi, ali sigurno znamo da su dobro ručali u Denisovu katunu, da nisu pokisli, da su se smijali i lijepo proveli.

Dan smo završili prepričavanjem doživljaja uz večeru, pjesmu i druženje.

Nedjelja, dan povratka. Nakon kišne noći, osvanulo je oblačno jutro. Prokletijske planine Vizitor i Karanfile zaklonili su oblaci, dok se jezero poput ogledala isticalo u okolnom zelenilu, a mi smo za uspomenu pozirali za zajedničku fotografiju. Pozdravili smo domaćine i krenuli prema Sinju.

Pauzu za ručak u Nikšiću, pamtit ćemo po šetnji upaljenih mišića, odličnom ručku i slasnim kolačima u slastičarni La Parisienne.

Nastavak putovanja vodio nas je preko Bileće, Stolca, Čapljine, na granični prijelaz, Dalmatinom do Biska, zatim preko Trilja do Sinja

Tri dana, brojni kilometri, zahtjevan uspon, prekrasna priroda, borovnice, maline, kiša, tuča, a iznad svega druženje.

Legende kažu da su gorske vile zaslužne za ime Prokletija i nastanak Hridskog jezera.Legende su da se pričaju i prenose se u narodu s koljena na koljeno, baš kao što će se i uspomene s ovog izleta kroz fotografije i vaše priče, dijeliti i prenositi nekim budućim planinarima, možda već i novoj generaciji Svilajine opće planinarske škole koja uskoro kreće.

Do slijedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

U Sinju, 05.07.2025.g.

Dok je rano jutro na kraju lipnja nagovještavalo još jedan vrući sinjski dan, a miris lipa gubio se u ljetnoj suši, pedesetak svilajaca otisnulo se put Dežele.

Kako „pravila puta” nalažu, prvu pauzu radimo u Kninu, pa iako je autobus osim naših ruksaka prepun pancete, sira, narezaka, ne propušta se prilika za kupnju bureka. Nezainteresirani za burek, naručuju prvu dozu kofeina, a zatim siti, razbuđeni sa zalihama kruha nastavljamo putovanje.

Preko Gračaca, na Sveti Rok dalje Dalmatinom uz neizostavne priče o dogodovštinama s ranijih izleta, posebno dok su u vidokrugu Zir ili Klek.

Iduću pauzu na Tifonovoj benzinskoj postaji Dobra, neki koriste da dodaju nove doze koefina, dok se dio planinara odlučuje za XXL krempite.

Okrijepljeni nastavljamo putovanje.

Karlovac, Jastrebarsko, zagrebačka obilaznica i dalje kroz Hrvatsko zagorje prema Sloveniji. U Zaboku nas u svojoj Škodi čeka Petar, pa se Jasna i Jozo prebacuju i putovanje nastavljaju s Petrom.

U Ptuj stižemo u vrijeme ručka. Najstariji grad u Sloveniji ponosi se prekrasnim dvorcem, rijekom Dravom, pitoresknim ulicama i starim vinogradima u samom središtu mjesta.

U potrazi za dobrom „spizom”, kratko obilazimo ovaj šarmantni gradić i dok dio planinara bira starinsku „gostilnu”, dio ekipe uživa u „streed foodu”.

Zadovoljni i siti, putovanje nastavljamo prema našem odredištu Koči na Loki pod Raduho. Vozimo se Štajerskom prema Kamniško – Savinjskim Alpama. Prolazimo zelenim dolinama ispresijecanim riječnim tokovima i zelenim brežuljcima. U daljini se kočopere Alpe, a ispred nas brojni nasadi hmelja.

U Mozirju se kratko zaustavljamo, u lokalnoj trgovini popunjavamo zalihe hrene, vode, pive i svega potrebitog. Dolinom Savinje nastavljamo do općine Luče, a potom naš autobus skreće prema Koči na Loki pod Raduho. Čekalo nas je 19 kilometara vožnje uskom zavojitom cestom, uz provalije s obje strane i prijelazom preko drvenog mosta. Uz strah postalo nam je jasno da autobus neće moći do smještaja, te ćemo nekih pola kilometra nositi ruksake.

Ipak na leđima smo nosili samo dio prtljage dok nam je Petar dio prtljage prevezao svojom Škodom.

Dom u Loki pod Raduhom se nalazi u gornjem dijelu Loškog gorja, u dolini podno 1925 m visokog Laneža. Dom je na visini od 1534m i polazna nam je točka za uspon na Raduhu. Nekoliko metara iznad Doma, drvena je kapela Svetog Križa.

Smjestili smo se u spavaonice, a potom nastavili druženje ispred Doma uz predivne poglede na Gornju Savinjsku dolinu i planine iznad nje. Alpski zrak dobrano nas je rashladio i potjerao na spavanje, a čekao nas je i sutrašnji uspon na Raduhu (2062m).

Subotnje jutro svanulo je svježe, a mi smo orni i veseli nakon doručka krenuli na uspon prema Raduhi. Lagana staza kroz šumu pružala nam je hlad gotovo cijelim putem. Uživali smo u pokojoj šumskoj jagodi i pogledima na alpske vrhove na mjestima gdje nam je šuma otvarala svoje prozore od granja ili poklanjala vidikovce na zaravnima.

Dolaskom na vrh odmarali smo i uživali, čekajući da nam se pridruže svi planinari kako bismo ovaj uspon obilježili zajedničkom fotografijom.

Kuriozitet je da se dio svilajinih planinara popeo na Raduhu točno prije 20 godina.

I dok je magla prije 20 godina onemogućavala uživanje u pogledu, Raduha je ove godine odlučila biti gostoljubljiva poklonivši nam prekrasne poglede na najviše vrhove Kamniško-Savinjskih Alpa i Olševe, Uršlju goru, Pecu, Travnik i Komen, Golte i brojne vrhove iznad glavnog dijela rijeke Savinje.

Osam svilajaca koji su Raduhu pohodili prije 20 godina „ovjekovječeni” su fotografijom za vremensku kapsulu na istom mjestu.

Nakon marende i fotografiranja uputili smo se do Doma, ovaj put za silazak je odabrana druga staza. Da se ne bi izgubili, putem je netko na raskrižju ispod table na tlu ostavio makraciju ispisanu flomasterom ili ružom na komadu papira „Svilaja livo” 🙂

Uronjeni u tišinu, hodali smo po kamenjaru, po livadama prepunim vrkute i planinskog cvijeća željno očekujući pogled na Koču pod Raduhom, jer je to značilo da je Dom blizu i da ćemo uskoro skinuti ruksake i dobiti zasluženu pivu.

A nakon pive i večere uslijedio je dogovor za nedjelju.

Hladna alpska noć potjerala nas je na spavanje. Noć je bila tiha, soba i kuća su poprimili naše miomirise jer nažalost, vode za tuširanje ovaj put u Domu nije bilo zbog iznimne suše i nedostatka snijega.

Nedjelju je obilježilo rano ustajanje. Dio planinara odlučio je dva i pol sata pješačiti do mjesta Luče, dok se dio ohrabren iskustvom vozača u dolasku odlučio još jednom „put straha” proći autobusom.

Obje grupe sastale su se u mjestu Luče i nastavile putovanje do prekrasne Logarske doline. Bajkovita ledenjačka dolina duga 7 kilometara okružena vijencem planinskih vrhova viših od 2000 metara ostavlja nas bez daha. Dolina je 1987.g., proglašena krajobraznim parkom zbog brojnih prirodnih i kulturnih zanimljivosti.

Mi smo na putu kući, odustajemo od dužih uspona i biramo šetnju do slapa Rinka i objekta Orlovo gnezdo.

Slap Rinka s impresivnom visinom od 90 metara, jedan je od najljepših i najposjećenijih slapova u Sloveniji. Na putu kroz Logarsko polje nestaje i izranja kao izvor rijeke Črnje, da bi postao i dio rijeke Savinje, zbog čega ga smatraju njenim prvim izvorom.

Desno od slapa Rinka, ugostiteljski je objekt Orlovo gnezdo. Penjemo se drvenim stubištem do terase, uživamo u pogledu na Slap i vrhove planina uz fotografiranje.

Bajkovitim prizorima Logarske doline završavamo naš boravak u Sloveniji, prepuni uspomena krećemo prema Hrvatskoj.

Potrebno je vremena da se utisci s izleta slegnu i da se izvještaj napiše jer ljepota prirode je čudo. Tamo negdje visoko u brdima bez tuša, uz učestale gubitke signala na mobitelu, bez viška stvari, suočeni sami sa sobom, priroda nas uči jednostavnosti.

I kako je netko od planinara jednom napisao. „Sreća postaje gutljaj hladne vode, mjesto za predah u hladu, obrok pod vedrim nebom. U toj tišini, znoju, umoru i surovosti, događa se tiho iscjeljenje. Nisi više odjeća, posao, obaveze, aplikacije. Ti si tijelo koje hoda, srce koje osjeća i duša koja diše punim plućima.”

I zato volimo planine.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Osvrt na još jedan zanimljiv i zabavan planinarski vikend.

U petak, 16. svibnja krenusmo raspoređeni u dva kombija i nekoliko osobnih vozila prema Radoboju. Praćeni udarima bure, preko Knina, do Gračaca i Svetog Roka, gdje se uključujemo na Dalmatinu i vozimo prema Zagrebu i Krapini.

Opušteni razgovor, šale, prisjećanje na ranije uspone dok pogled hvata Zir, Klek, Sljeme.. K

Nastavak puta prema Hrvatskom zagorju.

Prema Krapini, s druge strane Sljemena uživamo u pogledu na klijeti prisjećajući se likova iz Kovačičevog remek – djela „U registraturi”. Uz Zgubidana, Kanoinika, Ivicu Kičmanovića, Lauru i Ferkonju približavamo se radobojskom naselju Crneki.

U šumovitom usjeku u podnožju Strahinjčice, u zelenoj oazi smjestio se Planinarski dom Radoboj, naše utočište za naredna dva dana.

Smjestivši se u sobe uređenog i vrlo reprezentativnog planinarskog objekta, upućujemo se u kratku šetnju do mjesta Radoboj. Poput zagorskih mjesta i Radoboj se diči s kućama na brežuljcima , urednim vinogradima i starom crkvom u središtu. Radoboj se prvi put spominje 1334. godine u zapisu o crkvi Svetog trojstva, ali najstarija okamina vinove loze koja je ovdje pronađena datira izmešu 12 i 14 milijuna godina. Istraživanja kazuju da je Strahinjčica nekada bila tropski otok, kao i da se mjesto značajnije počelo razvijati u 19.stoljeću.

Iako je u srednjem vijeku više je plemićkih obitelji ovdje izgradilo svoje kurije, a život mjesta mijenja se dinamičnije početkom 19. stoljeća, otkrićem nalazišta samorodnog sumpora, a potom i ugljena. U Radoboju je prvi put upotrijebljen stroj za rafiniranje sumpora, tzv. radobojski stroj, koji je 1864. godine bio je izložen na Prvoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu, a kasnije je postao poznat u cijelom svijetu.

Čini se da je danas mjesto okrenuto turistima, o čemu svjedoče brojne kuće za odmor i seoska gospodarstva.

Uživamo u zalasku sunca iznad zvonika mjesne crkve u kojoj je upravo održan obred vjenčanja. Mladenci i veseli svatovi nas pozdravljaju, mašući nam iz automobila, uzvraćamo im pozdrave. Potom, svraćamo u Hižu zagorskih štruklji, te okrijepljeni uz smijeh vraćamo prema smještaju.

Putovanje i večera učiniše nas umornim, pa se uputismo na počinak.

U subotnje jutro čekalo nas je rano ustajanje i sat vremena vožnje do Ruda, naše polazne točke za pohod „Tragom prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva”.

Stigavši u Rude, mnoštvo planinara zauzelo je stolove u okolnim kafićima. Uzimamo ruksake i opremu iz automobila dok naši vozači nastavljaju vozilima prema Poljanicama. Naime, na Poljanicama je nakon Pohoda planiran zajednički ručak i završetak manifestacije.

Dok čekamo da se naši vozači vrate organiziranim prijevozom u Rude, vrijeme kratimo ispijanjem kave u obližnjem kafiću.

Točno na dan kada su prije 150 godina dvanaestorica članova HPD-a krenuli na prvu „laznju“ na vrhove Oštrc i Plešivicu, 23 svilajina planinara uputila su se trasom Rude – Veliki dol – Oštrc – Plešivica.

Ljubazni domaćini i organizatori, pored odlično obilježene staze, osigurane hrane i pića, sudionike pohoda iznenadili su i oduševili prigodnom izložbom dječjih likovnih radova „Pogled s vrha” na Rancerju (748m), razglednom vrhu između Oštrca i Plešivice.

Svim planinarima koji su u iskaznicu pohoda prikupili žigove na svim kontrolnim točkama (Rude, Veliki dol, Oštrc i Plešivica) uručene su prigodne značke „Tragom prvog izleta HPD-a”, čime je završeno obilježavanje 150. obljetnice organiziranog planinarstva u Hrvatskoj.

Spustivši se s Plešivice, odmorismo se uz besplatan planinarski grah i zabavni program.

Nakon završetka manifestacije jedna grupa svilajaca uputila se na Stari grad Okić, a potom na štrudle u Planinarskom domu Maks Plotnikov, dok se druga grupa odlučila za samoborske kremšnite i kavu. No i jedna i druga grupa posjetiše Samobor.

Subotnju večer proveli smo u zajedničkom dtuženju u Planinarskom domu Radoboj.

Nedjelju, dan povrataka u Sinj započeli smo ranim ustajanjem i doručkom, a potom smo se uputili na Stahinjščicu, do najvišeg vrha Sušec (849 m).

Čekao nas je dug put do Sinja, pa na ovom pohodu zbog kratkoće vremena nismo hodali Stazom orhideja koja krije tridesetak samoniklih vrsta orhideja, nismo stigli obići nekropolu pod tumulima – Podstenje, impresivan lokalitet od jedanaest grobnih humaka kružne osnove, visine do metar i pol, a koji datira iz starijeg kamenog doba. A stijene Dedeka, Babice i Unučice ostavismo njihovoj legendi do nekog novog susreta.

Proveli smo još jedan lijepi i zanimljivi planinarski vikend.

Hvala predsjedniku Zoranu na organizaciji, vođenju i vožnji, hvala drugom Zoranu na vožnji, a svima koji su sudjelovali na ovom izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica Stanka

Na poziv prijatelja iz PD Plješevica Bihać uputilo se petnaest svilajaca uveličati proslavu povodom 71. rođendana plješevičana.

Rano subotnje jutro kasnog travnja s ne baš optimističnom vremenskom prognozom ispraća nas raspoređene u nekoliko vozila iz Sinja.

Prateći izmjene kiše i sunca, stižemo u Knin gdje tradicionalno ispijamo prvu jutarnju kavu i krijepimo se burecima i pecivima.

Napuštamo Knin u sunčano prohladno jutro i nastavljamo vožnju prema Srbu i Donjem Lapcu. Sitne kišne kapi na vjetrobranskom staklu polako iščezavaju kada stižemo do Donje Suvaje.

Parkiramo vozila i uređenom stazom pješačimo do izvora Une. Nakon petnaestak minuta stižemo do bajkovitog plavozelenog jezera okruženog šumom i liticama – izvora rijeke Une na 396 mnv, ispod planina Plješivice i Stražbenice. Voda koja ponire na širem području Gračaca izlazi kroz Vrelo Une na površinu kroz najdublji krški izvor u Hrvatskoj (istražen do sada do dubine 248 m) i među pet najdubljih ma svijetu.

Travanjsko zelenilo iz kojeg vire sive litice u čijem podnožju počinje svoj put od oko 220 km rijeka Una, plijeni svojom ljepotom i poziva na fotografiranje. Iako je mokro i sklisko silazimo da samog vrela, uživamo u prizoru i fotografiramo nestvarno lijepe kadrove.

Napuštamo ovo meditativno mjesto i nastavljamo vožnju prema Orašcu.

Dok se vozimo opet počinje kiša, no opremljene kabanicama i kišobranima ne brine nas nekoliko sitnih kišnih kapi. Prolazimo Srb i Donji Lapac, slušajući Zorana koji nam priča o ovom sada prilično napuštenom kraju u kojem je nekada radio. Malo je ovdje stanovnika, pokoja kuća i brojna stabla šljiva i jabuka u cvatu. Bjelina cvijeća okružena zelenim vrhovima s kapom od oblaka u čijem podnožju pasu rijetka stada ovaca i krava pratiti će nas cijelim putem na ovom izletu.

Bližimo se Orašcu i makadamskom cestom se vozimo do ulaza u Nacionalni park Una. Kiša prestaje, omogućivši nam ugodnu šetnju do Štrbačkog buka.

Tektonska pomjeranja i stvaranje sedrenih naslaga stvoriše na ovom mjestu najviši i najspektakularniji vodopad – Štrbački buk. Uživamo u snazi rijeke koja se ruši kroz 24,5 m visok vodopad. Kapljice vode poput kiše prskaju nam lice dok promatramo ovaj prirodni fenomen. Ovdje je Una prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na hrvatskoj strani uz rijeku nekadašnja unska pruga. Podsjetnik na davna putovanja Marjan expressom u Zagreb i iz Zagreba.

Nekada “žila kucavica”, danas zapuštena i devastirana.

Nakon kratke okrijepe u predivnom okruženju nastavljamo prema Japodskim otocima u Ripaču. I dok se naš Dragan šali s pitanjem da li ćemo stići na trajekt za Otoke, stižemo do područja s pet riječnih otočića, povezanih drvenim mostićima, između kojih Una stvara kaskade. Na području na kojem su Japodi ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od intenzivnijeg razvoja figuralike pa do sojeničkih naselja, danas je uređeni turistički centar. Pijemo kahvu i kavu, fotografiramo i nastavljamo prema Bihaću.

Počinje kiša, pa se umjesto šetnje Bihaćem vozimo do restorana. Unatoč gužvi u subotnje popodne uspijevamo pronaći slobodno mjesto, naručujemo hranu i nakon obroka, susrećemo se s domaćinima. Alma iz PD Plješevica vozi ispred nas do Planinarskog doma Plješevica gdje noćimo. Dom na 479 mnv na obroncima Plješevice krasi ugodna okolina sa dominantnom planinskom kotlinom u kojoj je dom smješten. Kotlinom uz neposrednu blizinu doma protiču dva potoka od kojih jedan nikada ne presušuje.

S obzirom da kiša ne prestaje Alma nas obavještava da je uspon na Crni vrh (1563 mnv) odgođen zbog blata i klizavog terena, te da je za nedjelju predviđena kružna tura od 7 km iz susjednog sela.

Iako smo se odlučili priključiti domaćinima na ovom pohodu, zbog kiše koja je padala cijelu noć, mijenjamo plan. Ujutro nakon doručka, zahvaljujemo i pozdravljamo domaćine i upućujemo se na Stari grad Sokolac, srednjovjekovnu utvrdu, sagrađenu vjerojatno u 12.stoljeću. Sokolac je igrao važnu ulogu u obrani Bihaća, ali ipak 1592. nije uspio odoliti napadu Turaka koji su ga osvojili. Svojom površinom grad Sokolac nije velik, ali je dobro očuvan, pa smo ga i mi poput Turaka osvojili. Ušavši u utvrdu iskoristili smo priliku i popeli se na na dobro očuvanu obrambenu kulu. Kao i svaku utvrdu u ovom kraju i za Sokolac i njegov nastanak vezana je legenda. Legenda priča o tri kćeri bogataša Dobriše: Biki, Soki i Vrani, koje u znak sjećanja na plemenitost oca podignuše tri grada. Soka izgradi Sokolac, Bika Bihać, a Vrana Vrnograč.

Ostavljamo Sokolac, Orlovima koji rano lete i krećemo u Martin Brod, još jedan biser Nacionalnog parka Una.

Martin Brod je lijepo selo na ušću Unca u Unu. Krasi na najveći kompleks slapova u Nacionalnom parku Una. Preko drvenog mosta dolazimo do Malog slapa uz koji je Bućnica, jedna od atrakcija Martin Broda. Radi se o nekoliko stotina godina staroj prirodnoj „perilici” oko koje se cijelo selo okupljalo da bi pralo odjeću. Ekološka perilica radi bez kemije i sapuna, a zahvaljujući snazi vode u bačvi stvara i centrifugu. Kako nismo trebali pranje odjeće, nastavili smo šetnju do Velikog slapa, a potom prošli planinarskom Martinom stazom.

Naime, i naziv Martin Brod potječe od legende o djevojci Marti, koja se zaljubila u vojnika s druge strane Une. Kako Martini roditelji nisu odobravali vezu, Marta je odlučila pobjeći ljubljenom, ali je morala prijeći Unu. Okliznuvši se pri prijelazu upala je u rijeku i utopila se, a na površini tirkizne rijeke za kratko je ostala njena zlaćano plava kosa. I tako po nesretnoj Marti selo dobi naziv Martin Brod, gdje je brod starinski naziv za mjesto gdje se rijeku moglo prijeći pješice.

Posjet Martin Brodu završili smo uživajući u gastronomskoj ponudi po prihvatljivim cijenama.

Valjalo je natrag prema kući, te smo se nakon obilnog ručka uputili preko Drvara, Strmice i Knina do Sinja.

Uživali smo dva dana u druženju i ljepotama unskog kraja. Shvativši da su Rimljani s pravom uskliknuli „Una” – „jedna, jedina” i prema jednoj od predaja dali ime ovoj još uvijek (nadamo se da će tako i ostati) modro zelenoj ljepotici.

Hvala Zoranu na organizaciji i vođenju i svima koji su sudjelovali na izletu na druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Prije nego li su kiše isprale i zadnje tragove ožujka i dan prije nego li ćemo satove pomaknuti na ljetno računanje vremena, sedamdeset i dvoje „najsretnijih i najspretnijih” svilajinih planinara krenulo je prema Lici.

Superlativi najsretniji i najspretniji označavaju planinare koji se se uspješno pribilježili za ovaj izlet, s obzirom da je sedamdeset mjesta neposredno nakon što je naš predsjednik Zoran objavio poziv za izlet promptno popunjeno, a formirala se i lista čekanja u slučaju da netko od prijavljenih odustane.

Nekoliko osobnih automobila i autobus u sigurnim rukama našeg vozača i planinara Joze, napuštaju Sinj obavijen maglom koja s prijeđenim kilometrima prepušta mjesto rijetkim zrakama sunca.

Nezaobilazno zaustavljanje u Kninu za prvu jutarnju kavu, kupnju bureka, peciva ili lagano „protezanje” nogu, a zatim nastavak putovanja prema Ziru.

Vremenski uvjeti odlučili su nas pomaziti prkoseći prognostičkim modelima s visokim postotkom za kišu, rezultirajući promjenom programa putovanja. Umjesto prvobitno dogovorenog jutarnjeg obilaska Cerovačkih špilja, jutro ćemo provesti na Ziru, a Cerovačke špilje ćemo posjetiti nakon uspona.

Vozimo se krškim Ličkim poljem usred kojega se uzdiže osamljena kamena gromada. Jedinstveni prizor koji pamti svaki putnik auto cestom Zagreb – Split. Prepoznatljivo po stijenama koje krase njegov vrh brdo Zir (850mnv), današnji nam je cilj.

Vjeruje se da je brdo za vrijeme osmanlijskih osvajanja bilo osmatračnica, idealno mjesto za kontroliranje Ličkog polja i u to doba najvažnije prometnice Udbina – Ploča – Mogorić – Ribnik. Druga pak predaja kaže da ime Zir dolazi od glagola zurenje. Navodno je brdo svojom ljepotom mamilo poglede putnika, odnosno izazivalo zurenje.

No bez obzira na točnost ili maštu o porijeklu imena Zir, naš pohod započinje u Trkuljama, malenom mjestu podno brda. Natpis upućuje da će nam do vrha trebati oko sat vremena.

Lagano se uspinjemo kroz šumu planinarskom stazom urešenom vjesnicima proljeća: jaglacima i ljubičicama. Posebnost Zira, uz njegov geografski položaj je i mnoštvo spilja i jama, a najveća se nalazi uz markiranu stazu. Hrvoje i nekoliko planinara odlučuju ući u spilju, dok ostali nastavljaju prema vrhu.

Tri kilometra duga staza u najstrmijem dijelu prema vrhu osigurana je klinovima i sajlama, dok stijena na vrhu može primiti tek desetak planinara, zbog čega se izmjenjujemo se pri usponu i silasku, čekajući svoj red.

Nakon uživanja u pogledima i obaveznog fotografiranja slijedio je silazak do početne točke u Trkuljama, a potom nastavak vožnje do Cerovačkih špilja.

Smještene na obronku južnog Velebita, na padini Crnopca, u Parku prirode Velebit, Cerovačke špilje najveći su špiljski kompleks u Hrvatskoj. Otkrivene su 1913. godine prilikom izgradnje Ličke pruge, a otkrio ih je Nikola Turkalj. Ime su dobile po željezničkoj postaji Crnopac.

Podijeljeni u dvije grupe obišli smo Gornju (671mnv) i Donju špilju (624nv). Uz stručno vođenje doznali smo da su špilje značajno paleontološko nalazište spiljskog medvjeda, nalazišta prapovijesne kulture plemena Japoda, te da je prije dvadeset tisuća godina u njima živio lovac na špiljske medvjede.

Hodajući 700 metara za turistički obilazak uređenih staza pri stalnoj temperaturi od prosječnih sedam stupnjeva, uživali smo u pogledu na bezbroj spiljskih ukrasa i krških pojava, ponora i dimnjaka. Stalaktiti i stalamgiti uz malo mašte otkrivaju kamene svatove, mačku, konjske noge, kamena srca, valove…., potvrđujući izreku nepoznatog autora: „Špilje su vrata u prošlost, u kojima je priroda oblikovala svoje umjetničko djelo kroz tisuće godina”.

Nakon obilaska, spuštamo se ispod ličke pruge, dolazimo do autobusa, napuštamo ovaj geomorfološki spomenik prirode i krećemo prema Sinju. Negdje prije Knina kišne kapi počele su udarati u vjetrobransko staklo.

Vrijeme u prapovijesnoj Japodiji nas je poslužilo. Sa kamene kape Zira pogledima smo osvojili južni Velebit i Ličko polje, dok smo se u prapovijest vratili u Cerovačkim špiljama.

Uz staru narodnu: „Da je pogača k’o Podlapača, da je slanina k’o je planina, da je mlika kolika je Lika, bio bi sir koliki je Zir” , uživajte u fotografijama i sjećanjima na magičnu i mističnu Liku.

Hvala Zoranu na organizaciji i vođenju, Mariu i mladim snagama na pomoći, a svima koji su na izletu sudjelovali na druženju i dobroj zabavi.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

20.veljače 2025.g.

Zavelim je planina zavodljiva imena, prepuna legendi o vilama i hajducima, koja se izdiže na prostoru Raškog Polja, Vira, Vinice, Zagorja i Zavelima. Od davnina Zavelim je prirodna granica između dvije zemlje. Nekada davno između Mletačke Republike i Turskog Carstva, a danas između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U okrilje planine kojom su nekada harali hajduci Andrijice Šimića stiže svilajina četrdeset dvojka u nedjeljno jutro sredinom veljače poput stihova Stipe Bartulovića – Guje iz zbirke Pjesmama o hajduku Šimiću :

Priko pusti gora i planina

Letijaše Šimić (Širinić 🙂 ) i družina,

Pa ka pali ka polju raškomu

i ravnine lugu zelenom….

No umjesto luga zelenoga, nas u Raškom Polju dočekuje bjelina snježnog pokrivača. Na skretanju prema izvoru Močila čekaju nas Zvone i Fujo. Nastavljamo kratku vožnju do Močila, početne točke našeg današnjeg uspona i krećemo prema vrhu Kolakavac (1347m).

Prolazimo pokraj glorijeta, uz kojeg snijeg, izvorska voda, stolovi i klupe djeluju opuštajuće. Razmišljajući o marendi po završetku pohoda na ovom mjestu nastavljamo prema Kolakovcu.

Planinarskom stazom prelazimo potočić i ulazimo u bukovu šumu. Uživamo u tišini šume koju prekida škripanje snijega pod našim gojzericama. Povremeno šumski mir poremeti smijeh i vriska naših planinara koji uživaju u bacanju gruda i onih do kojih grude dopiru.

Blagi uspon pri izlasku iz šume, tek malo otežava ugaženi snijeg i blato, no uz malo klizanja savladavamo ga i izlazimo na proplanak u trenutku kada počinje padati kiša. Iz ruksaka vadimo kabanice i kišobrane nastavljajući preko snježnih livada uskraćeni za doživljaj u pogledima koji pruža ova veličanstvena planina. Umjesto Vrana, Čvrsnice, Buškog jezera, Kamešnice …. u obzoru magla i sivilo, tek u pogledu prema Imotskom naslućujemo jezero, valjda Prološko blato.

Ispred nas Kolakovac i dio naše grupe na vrhu, kolona naših pod samim vrhom, dok ostatak kreće u završni uspon.

Hladno je i sivo, no utješno je što je kiša prestala. Na Vrhu bez uživanja u pogledima smo se zadržali onoliko koliko je potrebno za kratku zdravicu, zajedničke i individualne fotografije.

Kiša, mokri, ugaženi snijeg i blato učiniše staze klizavim, natjeravši nas na izmjenu rute, pa se umjesto kružno vododerinom spustimo do glorijeta istom stazom kroz šumu.

Stigavši do početno – završne točke pohoda u Močilima, pozdravljamo našu grupu koja nastavlja prema Duvanjskom polju, posjetu Špilji Bukovica i druženju u Tomislavgradu.

Druga grupa ostaje kratko u Močilima uz kratku okrjepu u glorijetu i potom kreće prema Livnu.

Fotografije kažu da je u Pivnici u Livnu bilo veselo uz ćevape i pivo. Vjerujemo da je veselo bilo i u Hotelu u Tomislavgradu.

U Sinj smo stigli u večernjim satima.

Zaveo nas je Zavelim sa svojim snježnim padinama. Ostaje obećanje o povratku ovom „malom” hercegovačkom divu na proljeće kad snijeg okopni, a bijele livade prekrije šareno cvijeće.

Hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju i vama dragi planinari/ke koji ste Zavelim pohodili.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Stanka

Sinj, 10.veljače 2025.g.

Zimsko jutro s temperaturom ispod ništice obojeno sivim oblacima i injem prekrivena priroda na početku veljače ispraćaju konvoj sinjskih planinara prema Poljicima.

Krajnje odredište Sveti Jure- Kozik (1319m), najviši vrh u istočnom dijelu Mosora.

Kratko zaustavljanje ispred sinjskih pekarnica za kupnju bureka i peciva, a potom nastavak vožnje. Spuštamo se niz Klis, sa zapadne strane na klisuri impozantna srednjovjekovna tvrđava s istočne strane surove padine Mosora, prema jugu pogled na more.

Rano je jutro, osim naše kolone vozila gotovo prazna cesta, pa ubrzo dolazimo u podmosorje, mjesto Dubrava, zaseok Čotići, odakle kreće naša avantura.

Vodiči Davor i Hrvoje broje nas tridesetak dok se pitamo gdje li je nestao jedan od organizatora Antonijo poznatiji kao Ćiro. Opravdavaju ga neodgodivim obavezama dok iz Hrvojevog ruksaka viri ananas, zaštitni znak našeg Ćire. Veselo zaključujemo da je Ćiro s nama i počinjemo naš planinarski pohod.

Malo makadama za zagrijavanje, a potom ulazak na planinarsku stazu prema Teploj poli. Staza vijuga, kontinuirano se uspinjući prolazimo pokraj izvora vode i nastavljamo hrastovom šumom. Dubova je to šuma po kojoj je vjerojatno mjesto Dubrava dobilo ime.

Uspon je strm, šumu i makiju zamijenio je kamen. Savladavamo kamen po kamen, sada smo već na visini preko 1000 m i uskoro izlazimo na greben. Ovdje se naša staza spaja s Mosorskim planinarskim putom. Biramo smjer prema Svetom Juri i nastavljamo desno po grebenu slijedeći markacije.

U obzoru ispred nas piramida u oblaku – naš današnji cilj. Iza naših leđa ispružio se greben Mosora sa svojim vrhovima (Veliki Kabal, Vickov stup, Debelo brdo…). Prema zapadu protegnula se zlatna planina kako je francuzi nazivaše (od francuskog mons d’or) sve do zaleđa Splita, tamo negdje do Klisa, pa zastaje dah od pogleda na surovu ljepotu dalmatinskog krša.

I dok savladavamo ljuti mosorski kamen koji zbog kliskih vapnenačkih gromada traži maksimalnu koncentraciju i oprez, povremeno zastanemo s pogledom na Dugopolje ispod sjevernih padina Mosora ili odlutamo pogledom do Kamešnice, Dinare, Svilaje, Orlovih stina. Opazismo ispod Orlovih stina bijelu točku, to je naš planinarski dom. S južne strane u izmaglici kao na dlanu su nam Split, Marjan, otoci Brač i Šolta.

Kamen, pa još malo kamena i evo nas na vrhu piramide na Svetom Juri ili Koziku. Zbog piramidalnog oblika ovaj vrh se smatra najljepšim na Mosoru, a Poljičani ga smatraše i najvišim vrhom Mosora (najviši vrh je ipak Veliki Kabal), pa u čast pobjede nad Turcima 1868. sagradiše na vrhu kapelicu Sv. Jure.

Planinari kažu da su s ovog vrha najbolji pogledi s Mosora, no nama ostaje samo vjerovati im na riječ jer zbog magle ostadosmo prikraćeni za bilo kakav pogled.

No zato se na vrhu, unatoč magli i hladnoći skupilo veselo društvo svilajca, pa uživamo u marendi i šalama. Hrvoje nas nudi s Ćirinim ananasom, dok nam društvo prave planinari iz PD Kozjak Kaštel Sućurac. Sućurani nam pomogoše oko zajedničke fotografije.

Brzinski je uslijedilo pojedinačno fotografiranje i udaranje pečata u knjižice obilaznica. Magla i hladnoća ne dopustiše dugo zadržavanje na vrhu, pa krenusmo na silazak prema Gatima.

Po ljutom i mokrom kršu krećemo prema istoku i stižemo do križanja planinarskih puteva. Slijedeći smjer za Gata, počinjemo spust, strmom i kako nam se činilo beskonačno dugom planinarskom stazom. Makija, kamen, sipar, u dolini cesta prema Dubravi koju moramo proći do naših S visine izgleda kao na dohvat, ali do nje nikako stići. Utjeha za napor je pogled na kanjon i ušće Cetine u Omišu.

Konačno strmina prelazi u blagu padinu i dolazimo do Crkve Svetog Ivana u Gatima. Još nas je čekalo nekoliko kilometara makadama i uzbrdice do naših automobila u Dubravi.

Umorni i sretni, svi smo prošli ovu zahtjevnu stazu.

Od sunca, oblaka, pogleda, ljutog krša i magle na vrhu do napornog spusta u Gata, uz dobru marendu, šale, ananas, a nadasve uz odlično društvo, zaborave se svi napori.

.

U Sinj smo stigli u večernjim satima.

Hvala Ćiri, Hrvoju, Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju, a svima koji su na izletu sudjelovali na društvu i zabavi.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

Sinj, 21.12.2024.g.

Prosinac se nečujno uvukao u kalendar zatvarajući polagano vrata još jedne godine. Vrijeme svođenja računa i godišnjih bilanci. Zabilježeni brojni jednodnevni i višednevni izleti ukazuju na uspješnost Svilajine planinarske godine.

A počelo je Tradicionalnim usponom na Svilaju u siječnju, nastavilo se brojnim društvenim izletima kroz godinu (Veliki Vran, Vlajina, Klek, Makedonija, Slovenija, Poštak, Pelješac…), pa kud ćeš boljeg završetka godine od Izleta iznenađenja.

Predsjednik Zoran odlučio nas je iznenaditi pohodom na Morvan (843 m).

Movran je najviši vrh planine Moseć koja se duljom od oko 30 km naslanja na Petrovo i Mućko polje i proteže paralelno s višom Svilajom. Wikipedija upućuje da je srednjovjekovni naziv ove planine bio Petrova gora. Prema legendi planina je dobila naziv po posljednjem narodnom hrvatskom kralju Petru Svačiću. Osmanlije su došavši na ovaj prostor zadržali naziv Petrova gora, dok je od 18.stoljeća planina poznata kao Moseć.

Organiziravši nagradnu igru pogađanja lokacije Zoran je probudio maštu planinara. Svakog dana objavljivana je nova asocijacija koja bi mogla pomoći otkrivanju lokacije u WA grupi PD Svilaja, a od svih koji su pogodili najbrža je bila Keti.

I dok se naveliko širila priča da se ide na Movran, Zoran je pripremio dodatno iznenađenje za koje je većina saznala tek na izletu – posjet Bunarima Rajčica uz iskonsku pripremu marende – pečenje kobasica na praljku.

U nedjeljno uputilo se tridesetak svilajaca prema Postinju Gornjem. Jutro obavijeno maglom sredinom prosinca, šutljivo i sneno ispraća nas iz Sinja, no već u Sutini zrake zubatog zimskog sunca najavljuju lijep dan.

Preko Neorića i Muća vozimo se prema Postinju Gornjem, a potom nas uska asfaltna cesta preko malenog polja dovodi do početne točke našeg uspona u zaseoku Katići. Stare prizemnice uz nekoliko novogradnji nagurane u osojnoj strani planine u zimsko doba sunca gotovo i ne vide, pa se šalimo da se nekoliko krpa obješenih vani na sušilu neće osušiti do svibnja.

Tišinu injem okovanih usnulih dvorišta prekida lavež seoskog psa, dok dim iz dimnjaka ukazuje da su se kuće probudile. I dok dim nestaje u plavetnilu neba ostavljajući za sobom topli zapah razgorenih cjepanica pomiješan s mirisom prve jutarnje kave, upućujemo se planinarskom stazom prema Movranu.

Do vrha nam prema tabli na početku staze treba oko sat i pol. Nekadašnja pastirska staza blago se uspinje kroz rijetku makiju i kamenjar. Pogledi na sjeveru sežu do Svilaje i sela na njenim južnim padinama (Radunić, Postinje, Muć…), dok iznad Svilajinih vrhova izviruje bijela kapa Troglava.

Prolazimo pored bunara isklesanog u kamenu u kojemu smrznuti ostaci vode zaklonjeni šikarom svjedoče o njegovoj napuštenosti i nastavljamo po kamenjaru do Movrana, najvišeg vrha Moseća.

Na sunčanijoj južnoj strani, uživamo u marendi iz ruksaka i pogledu na Kozjak i zakozjačka sela: Nisko, Brštanovo, Gizdavac dok nam se priključuje ostatak društva s dvije najmlađe planinarke Sarom i Iris.

Zajednička fotografija na Vrhu i upućujemo se prema ishodišnoj točki današnjeg pohoda.

Koračajući istom stazom uživamo u pogledu. Između obronaka Svilaje i Moseća ispružilo se polje, a uz njegov rub stisnula su se naselja čiji crveni krovovi ublažavaju sivilo prirode usnule u kasnoj jeseni. U daljini pod plavim nebom slikoviti prizor bijele Kamešnice. Uz pogled na snježne vrhove Kamešnice pod plavom kapom nebeskom i ne opazismo da smo stigli do naših automobila.

Vrijeme je da krenemo prema slijedećem odredištu – Bunarima Rajčica. Vozimo se prema Niskom, a zatim makadamskom cestom do Rimskih bunara Rajčica. Uz makadam ostavljamo vozila i dobro ugaženom stazom stižemo do hidrološkog lokaliteta smještenog u prirodnoj depresiji Niščanskom gaju podno Moseća. Deset bunara koji okružuju veliku lokvu razbijaju monotoniju dalmatinskog krša doimajući se kao oaza u kakvoj kamenoj pustinji.

O porijeklu ovih bunara i njihovoj starosti ne zna se puno, pa su o njima ispredane brojne legende i narodne predaje. Iako se spominju od 1829.godine, legenda kaže da je njihovo postojanje puno duže, dok prema narodnoj predaji potječu od kasnog srednjeg vijeka (13. ili 14. stoljeće). Neke predaje kažu da naziv rimski bunari upućuje da potječu još od Rimljana koji su ovim prostorima vladali početkom prvog tisućljeća.

Međutim, pisanih tragova o bunarima i njihovu porijeklu gotovo i nema. Smješteni u sušnom kršu u srcu Dalmatinske zagore, prema legendi nikada nisu presušili. Zbog svog položaja u dolini slijevanje vode s Moseća ide im u prilog, a da li postoji i neki podzemni izvor nije poznato.

Uživanje u obilasku bunara, ogledavanje u plavetnilu vode i fotografiranje prekinuo je miris roštilja.

Ostavilo smo bunare legendama i narodnim predajama, a mi smo se uputili pripremati svoj obrok, na način kako su to nekada radili pastiri na ovom području. Nagužvali smo se oko roštilja okrećući kobasice na praljku. Uz vatru i dobro raspoloženje i ne primijetismo da je sunce već otišlo na počinak. Hladnoća je preuzela zrak i počela nam se uvlačiti u kosti, pa smo pokupili svoje ruksake i krenuli prema automobilima.

U dobrom raspoloženju u Sinj smo stigli u sumrak završivši naš Izlet iznenađenja i još jednu uspješnu planinarsku godinu.

Do sljedećeg druženja zdravi bili i veseli.

Vaša izvjestiteljica

Stanka

Sinj, 08.10.2024.g.

U mračno jutro prve nedjelje u listopadu, malo nakon što se zvono na Kamičku oglasilo šest puta, pedeset i dvoje planinara iz PD Svilaja uzelo je svoje ruksake, rasporedilo se po automobilima i krenulo u novi planinarski pohod.

Ispraćeni sumrakom i pokojom kapi kiše sumnjičavo pogledavamo nebo pitajući se hoće li nam danas trebati kabanice i kišobrani, hoće li biti pogleda s vrha, blata na stazi, koliko će nam vremenski trajati uspon i slične pitalice uobičajene na početku svakog planinarskog izleta.

S takvim pitanjima, čakulama i retrospektivama s protekih izleta dogodi se nekima da „promaše” put pa umjesto skretanja ka Panju voze uz jezero Peruća čak do Potravalja. No srećom na vrijeme se okrenu natrag taman da negdje iza Dabra opaze zeleni svilajin kombi i priključe se koloni vozila sinjskih planinara.

Prolazeći Vrliku i nastavljajući prema Kninu, neizostavan pogled na moćnu i surovu Dinaru, čežnju svakog planinara po tko zna koji put izaziva divljenje rasplamsavajući uspomene na neke prošle pohode.

I dok iz ladica sjećanja vadimo uspomene, vozimo se se uz arheološki perivoj „Pet crikvah na Kosovu” ili današnjim nazivom Biskupija, jedno od najbogatijih i poznatijih predromaničkih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj. Pokretni dio srednjovjekovne povijesti lokaliteta Crkvine sačuvan je od ratnih razaranja Drugog svjetskog rata zahvaljujući sinjaninu, arheologu i povjesničaru, muzealcu i konzervatoru, akademiku Stjepanu Gunjaču i danas je izložen u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Ostavljamo Biskupiju arheolozima i povjesničarima i već nam je u obzoru slap Krčić. I dok je prije nepunih dva tjedna , korito Krčića bilo potpuno suho, nakon kiša u proteklom tjednu, Krčić je „provrio”, pa se u punoj kroz 22 metara visok slap obrušava u Krku, a mi uz rijetke kišne kapi na vjetrobranskom staklu stižemo u Knin.

Uobičajena pauza za burek, peciva i kavu, dovoljna da okrijepljeni nastavimo prema Otriću. Državnom cestom prelazimo Sučevića most i Zrmanju i zaustavljamo se na Željezničkoj stanici Zrmanja, polaznoj točki našeg današnjeg pohoda. A danas pohodimo Poštak.

Poštak (1425m), poznat i ponegdje označen i kao Kečina kosa, dio je planinskog masiva Lička Plješivica. Brdo smješteno između Like i Dalmatinske zagore uz zapadnu Bosnu, s jedne strane grli goropadni Velebit, a s druge moćna Dinara. Odvojeno kanjonom Zrmanje od Velebita i kanjonom Butišnice od Dinare, navodno se u prošlosti u nedostatku društvenih mreža i elektronske pošte pokazalo kao odlično mjesto za razmjenu pošte između dva velika carstva, Turskog i Austro-Ugarskog, pa mu poštanska djelatnost donijela naziv – Poštak.

Iz Otrića, sa željezničke stanice do vrha čeka nas oko dva i pol sata hoda. Već pri izlasku iz automobila dočekuju nas dva psa, motajući se oko nas očito navikli na prehrambene darove od planinara. Jedan odlučuje s nama krenuti u pohod, prateći nas u stopu, pa se pitamo koliko li se puta ovaj pas u potrazi za kakvim slasnim zalogajem popeo na Poštak.

Vrijeme nas je odlučilo pomaziti, kiša koja je izgleda do maločas padala je prestala, a Poštak je u oblaku. Uzimamo ruksake, pa s obzirom da vlaka nema prelazimo prugu jer je silazak do podvožnjaka blatnjav i klizak i širokom makadamskom cestom koračamo prema našem cilju. Livade su prepune gljiva, prilik je to da nas Boro i Vesna poučavaju o vrstama i jestivosti (neke su jestive samo jednom kažu) pojedine gljive. Stječući znanja o gljivarenju napuštamo makadam i planinarskom stazom prateći markacije uspinjemo se prema Poštak

Prolazimo travnate zaravani, padine i rijetku šumu hrasta sladunca, graba i pokojeg bora, praćeni igrom sunca i oblaka. Dok savladavamo oštar uspon preko Repina brda i njegova vrha s jedne i druge strane staze društvo nam prave krave. Unatoč našem strahu, krdo mirno pase ne obračajući pažnju na nas, vjerojatno naviknuto na ovakve posjete. Povremeno se oblaci raziđu, propuštajući sučeve zrake i pogled na Vrh, no zahtijevajući od nas učestalo mijenjanje iz dugih u kratke rukave i obratno. Sunce nam otkriva pogled na južni Velebit, Liku, Zrmanju, Prominu, ali i na kamenu galeriju.

Prirodni park neobičnih kamenih skulptura na travnatoj zaravni na visini oko 1200 m čiji nastanak geolozi objašnjavaju eolskom erozijoim, navodeći da je kamen izbrušen oštrim dolomitnim pijeskom nošenim burom, pri čemu su ostali tvrđi dijelovi stijene.

I dok dio planinara nastavlja markiranom stazom uz galeriju dalje prema vrhu ostavljajući fotografiranje za povratak, vesela skupina okupirala je najpoznatiju skulpturu Marsovca ili Svemirca tražeći najbolji kadar za fotografiranje. Dok se jedni fotografiraju, drugi čekajući svoj red imaju vremena za promatranje i otkrivanje skulptura. Naslagane jedna iznad druge, uske ploče potiču maštu pa netko vidi vraga, netko kornjaču, pastira, puža…

Prilika je ovo za kratak predah uz puno smijeha.

No treba krenuti dalje, pa nastavljamo oštrije uzbrdo fotografirajući galeriju iz drugog kuta i uživajući u pogledu. Prolazimo izohipsu ispod vrha i završni uspon do samog vrha. Manja kamena piramida i natpis imena i nadmorske visine jedino je što vidimo došavši na vrh. Oblak je prekrio ovu kršku travnatu zaravan onemogućivši nam bilo kakav pogled.

Kratko odmaramo uz neizostavnu marendu, u očekivanju okupljanja cijele grupe i zajedničke fotografije.

I tek što smo ponovno uzeli ruksake i krenuli natrag istim putem, sunce je na vrhu rastjeralo oblake, no mi smo ostali uskraćeni za pogled.

Spuštajući se istim putem do Otrića, nailazimo na kameni krug, Ćiro vidi gumno, a mi ga zezamo da su ostataci svemirskog broda kojim se spustio Marsovac.

Nastavljamo do kamene galerije, još jednom pozdravljamo Marsovca, javljamo se i kravama uz put i stižemo do Željezničke stanice Zrmanja u trenutku kada prolazi rijetka kompozicija od dva vagona.

I dok čekamo da se okupimo kako bi krenuli ka izvoru Zrmanje, ka drugom dijelu našeg izleta Davor i Zlatko nas svirkom na bendžu i mandolini. Uživamo u kratkom odmoru, neki s pivom, neki s bevandom i gemištom, dok ponovno u koloni ne krenemo ka izvoru Zrmanje.

Iz krškog vrela u podnožju Poštaka i stijene Misije izvire u selu Zrmanja vrelo, usred divlje prirode svoj put do Novigradskog mora, dug 69 kilometar počinje ova dalmatinska rijeka.

Umorni od ranog ustajanja i pješačenja šetamo prema izvoru, no zbog obilnih kiša i vode po stazi do samog izvora se ne može, pa dolazimo do 1924.g. izgrađene brane – kamenog mosta iz kojeg teče bistra izvorska voda. S nekoliko videa i fotografija brzo se vraćamo na parking i krećemo prema Radučiću. Lokal patriotski komentiramo da nam je puno ljepše vrelo Cetine, još uvijek bez znatnije čovjekove intervencije u prirodi.

U Radučiću kod Pere čekala nas je okrijepa i druženje. Uz spizu, prepričavanje dojmova i šale vrijeme je brzo prošlo. Neki su odmah krenuli put Sinja, neki su iskoristili blizinu vidikovca za pogled na Manojlovački slap, a neki su se preko Oklaja i Drniša uputili ka Sinju.

I dok se još uvijek sređuju dojmovi s ovog izleta, još jednom smo potvrdili koliko nas ovakvi trenuci ispunjavaju srećom i zadovoljstvom, povezujući nas snažnije i brišući dobne razlike među nama.

Na vrhu nas je bilo svih generacija, od najstarije teta Jadre do najmlađe Sare, od školaraca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, no na Poštaku, Zrmanji i/ili Kod Pere različitosti su se pretvorile u jedinstvo ljubitelja prirode i planinara.

Hvala PD Svilaja i našim mladim snagama (Dadi, Mariu, Hrvoju, Antoniju i ostalima) na organizaciji izleta i vođenju, a svima koji su bili dio ovog izleta na druženju i jednom nezaboravnom danu.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka

09.09.2024.

U vrijeme dok su još planinske livade prepune proljetnog cvijeća, a školarci iz Svilajine opće planinarske škole usvajaju potrebna znanja za skorašnji ispit, sastanu se „glavni i odgovorni” iz našeg planinarskog društva, rasprostru po stolu planinarske karte, pa onako uz čakulu razmijene ideje i mišljenja (ili kako se u općoj poplavi anglizama kaže odrade „brainstorming”)” i odrede odredišta za dva ljetna izleta.

Tradicionalno jedan izlet je u lipnju, a drugu krajem kolovoza.

Ove godine u lipnju smo preko pet zemalja putovali u Makedoniju, dok je za kraj kolovoza odredište bila Slovenija, mikro lokacija – Vršič i Julijske Alpe.

Trodnevni izlet u Sloveniju većina planinara nije željela propustiti. Mjesta u autobusu popunjena su kao i uvijek po principu „najbrži prst”. Ipak dio najspretnijih i najbržih morao je zbog novonastalih i neodgodivih obaveza odustati od putovanja na sreću onih s „liste čekanja”.

Dugo očekivano jutro usred toplinskog vala na kraju kolovoza ispraća 45 svilajaca na put prema Deželi nagovještavajući nam dva sunčana dana, unatoč ranijim prognozama o mogućnosti za pokoju pahulju, jer ipak pohodimo Alpe.

Put nas vodi preko Knina, nezaobilaznog bureka, kave i peciva, dalje do Bregane. Na graničnom prijelazu prema Sloveniji teta policajka unatoč „Schengenu” odlučuje pregledati naše osobne karte. Šeta po autobusu i ovlaš baca pogled na naše dokumente, čini nam se kao da to radi da skrati vrijeme jer ubrzo napušta autobus, a mi krećemo prema Ljubljani.

Ljubljana nas dočekuje s temperaturom iznad 30 stupnjeva, vrijeme je ručka pa radimo dužu pauzu.

Mali, a veliki glavni grad susjedne nam republike, šarmantan, pitoreskan, zanimljiv, zelen i suvremen.

Ljubljanski centralni trg posvećen je velikom slovenskom pjesniku – Francu Prešernu, autoru poeme Zdravica čija je najpoznatija sedma kitica proglašena slovenskom državnom himnom.

Osvježenje od vrućine nalazimo na vodenoj instalaciji ispred Crkve Marijina navještenja čije ružičasto pročelje dominira Trgom, uživajuću u pogledu na Tromostovje i zelene krošnje drvoreda platana između kojih vijuga Ljubljanica.

Nastavljamo prema Odprtoj kuhni na ljubljanskoj tržnici. Na Pogačarjevom trgu bezbroj je šarenih štandova uz ugodnu glazbenu kulisu gdje svatko prema afinitetu uživa u atmosferi i gastronomskoj ponudi food festivala koji se ove godine održava dvanaesti put.

Nakon ručka, preostala je još kratka šetnja uz Ljubljanicu uz pokoji sladoled, a potom i nastavak vožnje prema Vršiču.

Vozeći se prema Vršiču sa strahopoštovanjem promatramo surove Alpe koje su nam sve bliže. Pogled na jezero Jasna na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pipšnice obznani nam da smo na Vršičkoj cesti. Prekrasno jezero i refleksija planina u kristalnoj vodi privukli su brojne kupače. Neki su ovaj nezaboravan prizor vidjeli, a neki su prespavali. Nastavljamo vožnju jednom od najljepših europskih panoramskih cesta – Ruskom cestom. Serpentinska cesta koju su tijekom Prvog svjetskog rata izgradili ruski ratni zarobljenici vijuga kroz 50 oštrih zavoja spajajući Kranjsku goru i Bovec.

Vještim rukama našeg vozača, planinara i prijatelja Joze mimoilazimo se s kamperima natovarenim biciklima, osobnim automobilima nakrcanim cijelim obiteljima i kućnim ljubimcima, mišićavim biciklistima i planinarima.

Na prijevoju Vršič (1611 m) stihovi iz pjesme Slovenija rock grupe Buldožer „…ljudi su tamo pametni i zdravi, voze bicikle i skakuću po travi” postaju stvarnost.

Najviši gorski prijevoj u srcu slovenskih Julijskih Alpa dočekuje nas u smiraj dana s ugodnom temperaturom i pruža odmor od nesnosnih dugotrajnih vrućina.

Smještamo se u Tičarjevom domu s pogledom na surove planinske vrhove koji nas sutra očekuju. I dok laganom šetnjom istražujemo okolicu, pokušavajući zamisliti što donosi sutrašnja planinarska avantura, sa sjevernog zida Prisojnika okamenjenim pogledom promatra nas Ajdovska deklica, bijela gorska vila i nastradali glasnik iz legende o tužnoj ljubavnoj priči i Zlatorogu sa alpskih proplanaka.

Ugledavši svjetla Poštarskog doma okruženog planinama u plavičastom sutonu kao da uronismo u davne Božićne razglednice ili u kolibu Heidinog djeda.

Bajkovitu večer završili smo pripremom za sutrašnje uspone i ranijim odlaskom na počinak.

U subotnje jutro gorski divovi sa Julijskih Alpa odlučili su nas počastiti sunčanim danom dozvolivši nam podijeljenima u tri grupe pohoditi Prisojnik ( 2547 m), Malu Mojstrovku (2332m) i Slemenovu Špicu (1909m).

Grupa koja odabrala uspon na vrlo zahtijevan Prisojnik, popela se na vrh iz tri različita smjera. Dok se nekolicina penjala prema Prisojniku sjevernom stijenom kroz okno po ferati Kopiščarjeva pot, dio je do impresivnog okna stigao Grebenskim putem, a potom zajedničkim dijelom grebenskog uspona do vrha, dok je ostatak planinara do vrha Prisojnika stigao južnom Slovenskom rutom.

Istovremeno, druga grupa savladavala je sipar penjući se južnom stranom prema zahtjevnoj Maloj Mojstrovki, dok je treća grupa uživala u prekrasnim vidicima sa Slemenove Špice.

Savladavši uspone, bez obzira koji odabrali, uživali smo u zagrljaju prirode, dok su nas oblaci odlučili nagraditi otkrivajući nam pogled na zelene doline i surove planinske vrhove, uključujući i najviši vrh Slovenije, veličanstveni Triglav.

Vrativši se u Tičarjev dom, umor nam nije bio prepreka za završetak dana uz kratke šetnje i druženje uz pjesmu.

U nedjelju smo sređujući dojmove i pregledavajući brojne fotografije, krenuli kući vozeći se drugim dijelom Ruske ceste ka dolini Soče. Dolazak u Bovec, pauza za kavu, kratka šetnja mjestom i nastavak putovanja smaragdnom dolinom Soče prema Sinju.

Iza nas je još jedan planinarski izlet, još jedna planinarska priča u kojoj smo doživjeli nešto novo, neku drugačiju snagu emocija, iznova pomaknuli granice izdržljivosti i spoznali koliko nas sitnih i prekrasnih trenutaka beskrajno veže.

Hvala Zoranu, Ivici i ekipi na organizaciji, a svim sudionicima na nezaboravnom i veselom druženju.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Vaša izvjestiteljica,

Stanka