Sjedim pred laptopom i „buljim” u bijeli papir ispred sebe. Pokušavam pisati izvještaj o ovogodišnjem Danu žena na Orlovim stinama, a čini mi se kao da sam tek nedavno napisala onaj prošlogodišnji.

Razmišljajući kako vrijeme leti, sjećam se prošlogodišnjeg pohoda iz Sinja preko Plišivice i Zelova do Orlovih stina, pa čak i onog od godinu prije novom markiranom stazom iz Potravlja do Orlovih stina. Bili su to događaji za pamćenje i prepričavanje, te ujedno i razlog zbog kojega smo sada već tradicionalni pohod od Ogorja preko Kapetanovića i Badnja do Planinarskog doma Orlove stine s nestrpljenjem očekivali.

Veselje nam je pomalo kvario pogled na vremensku prognozu. Po svim modelima očekivala nas je kišna i tmurna subota pa su se mnogi pitali hoće li se izlet uopće održati, a neki su i odustali.

No mi nismo željeli odustati.

Rano subotnje jutro donijelo je kišu, koja je povremeno rominjala, povremeno prestajala natjeravši nas na izmjenu plana, te se grupa od pedesetak planinara i planinarki naoružanih kišobranima i kabanicama ukrcala u autobus i umjesto ka Milešinama krenula ka Zelovu.

Naime, odlučeno je da se ide od Zelova do Doma Orlove stine, popne na Orlove stine i ako kiša dopusti vrati istim putem natrag na Zelovo.

Smijeh i veselje u autobusu razbijalo je sivilo dana i tjeralo kišne kapi s vjetrobranskog stakla.

Prolazimo Karakašicu i dok putujemo uz Miloševo jezero kroz sivu zavjesu u daljini naziru se tek djelići Dinare. Niski oblaci priječe pogled ka Troglavu, Maglajima, Vrdovu, a priroda kao da se dodatno uspavala ispod tmurnog neba.

Na sjevernoj granici Hrvaca, napuštamo državnu cestu koja nastavlja prema Vrlici i krećemo lijevim odvojkom put Zelova. Asfaltna cesta krivuda između hrastika i odmotavajući se poput sivog šala dovodi nas do napuštene zelovske škole.

Komentirajući po tko zna koji put besmislenost i nebrigu oko ove napuštene na pola srušene škole koja bi uz dogovor lokalnih zajednica i malo ulaganja mogla poslužiti kao učionica u prirodi brojnim školarcima, napuštamo autobus.

S lijeve strane sada gledamo Plišivicu, desno pogled seže do Gradine, a između njih se poput tepiha se prostire Zelovsko poljce.

Pripremajući se za pješačenje, mnoštvo šarenih ruksaka na planinarskim leđima u trenutku razbija monokromatski krajobraz. Veselo društvo lagano korača preteći markacije prema Zelovskim gajima.

U sjećanju nam je prošlogodišnji pohod kada smo ovuda koračali zadnju etapu fotografirajući tisuće ljubičastih šafrana. I tek što se upitasmo da li nas „čekaju” i ove godine pred nama se otvoriše livade prepune šafrana. Kakva ljepota u ovom sivom danu.

Prolazimo asfaltnom cestom između kuća. I dok stare kuće složene od klesanika svjedoče o petrografskoj strukturi planine i umijeću zelovskih meštara, šarene fasade novogradnji s cvjetnim okućnicama pričaju o novom dobu.

A mi promatrajući igru starog i novog napustismo asfalt i zakoračismo u Zelovske gaje. Prateći markacije hodamo između suhozida prolazeći niz ograda i dočića obrubljenih raznovrsnim drvećem. Najviše je hrasta, no vidimo i grab, jasen, klekovinu…

Od davnina su zelovljani poznati po izradi „drvene galanterije”. Bukare, balote, grablje, trovile, držala, vučije, maštela, kašike, frule, diple, lule, samari i ostali drveni asortiman u potrazi za kupcima prebacivani su na magarcima kroz Plišivicu, Lučane, Karagušu sve do sinjske pijace. Surovost ovog kraja i škrta zemlja otvrdnuše težačke dlanove i stvoriše samouke majstore, čiji se proizvodi i danas se traže, no većinom kao suvenir.

Laganim korakom uz pokoju kišnu kap uspinjemo se prema vidikovcu i makadamu. Sasa je pod težinom kišnih kapi zatvorila latice i prignula se ka zemlji. Zadivljeni njenom ljepotom i ne opazismo da smo stigli do vidikovca. Stol i klupe koje su postavili naši svilajci zovu na predah, no ovaj put nas podi na rubovima Svilaje ne časte pogledom na Dinaru i Perućko jezero. Umjesto Biokova i primorskih planina u obzoru razvučena maglena koprena.

Bez zadržavanja nastavljamo dalje na makadamsku cestu koja nas za kratko dovodi do Planinarskog doma Orlove stine.

Ulazimo u Dom, godi nam toplina prostora, pa kratku pauzu koristimo za kavu, čaj i poneku žesticu. S obzirom da je kiša prestala, odlučujemo se na šetnju oko Orlovih stina. Uzimamo za svaki slučaj kabanice i krećemo markiranom planinarskom stazom. Dok koračamo podno kamene gromade Orlovih stina, vrijeme nas odlučuje počastiti. Maglena zavjesa djelomično se raspršila, pa nam se kao na nekoj pokidanoj razglednici otvara pogled na Potravlje i Peruću. U jednom trenutku stidljivo provire sunčane zrake pretvarajući kišne kapi na granama stabala u pravu malu čaroliju.

Koračamo prema Mačkuli, no kiša je neumoljiva, zaustavlja nas i vraća natrag. Odlučujemo se na povratak s druge strane Orlovih stina. U trenu nestaje jezero Peruća pod maglenom zavjesom, a kiša pojačava. Pod kabanicama žurimo preko dočića do Šumskog puta. Promrzli i mokri vraćamo se u Dom.

Sušimo se i grijemo uz peć, a potom zauzimamo mjesta oko stolova u očekivanju ručka. Naši kuhar Jure i mali od kužine Boris pripremili su nam pašticadu i crni rižot, dok su naše planinarke pobrinule za slatke delicije.

Ukusnom spizom vraćamo izgubljene kalorije uz nezaobilazan smijeh i zafrkanciju. I dok pričamo o obilnom obroku, Petra iznosi rođendansku tortu. Nije pristojno damama otkrivati godine pa ćemo napisati da je Petra svjećice ugasila u trenu, a mi smo joj zapjevali, poželjeli sreću i zasladili se ukusnom tortom.

I za kraj naša vrijedna Ankica iz Ankicin slatki svijet pripremila nam je košaru prigodno ručno oslikanih medenjaka. Naš predsjednik Zoran uz pomoć Sare, Iris i Ankice podijelio nam je medenjake čestitajući Dan žena, a potom je uslijedila i zajednička fotografija.

Unatoč kiši koja je neprekidno padala, mi smo se odlično zabavili i u dobrom raspoloženju uputili se kućama.

Hvala organizatorima, kuharima i svima koji su ovaj tradicionalni Dan žena na Orlovim stinama učinili lijepim, uspješnim i posebnim.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili!

Vaša „izvjestiteljica”

Stanka Milošević

Dok Perun vlada svemirom bdijući nad općim redom, neprijatelj mu Veles prkosi, te kradući vodu i stoku unosi nered. Ukrade Veles i Perunovu ženu Mokoš i sina Jarila i dođe vrijeme između ljeta i zime kada su dani sve kraći, a sunce gubi svoju snagu. I dok je Mokoš u posjedu Velesa traje zima.

No gromovnik Perun se ne predaje, udarajući protivnika gromovima i munjama preotme Mokoš i donesi proljeće.

Ako je „vjerovati” staroj slavenskoj mitologiji dva vikenda u veljači, kao i prve subote u ožujku udarao je Perun na Velesa gromovima, munjama i kišom, tjerajući nas da dva puta odgodimo ovaj planinarski izlet. Konačno, prve nedjelje u ožujku dozvoliše gospodari svemira da se dvadeset svilajaca uputi na brdo Perun.

Perun ili Poljička planina mali je masiv koji dijeli Srednja poljica od Primorskih poljica. Proteže se između Mosora i mora, od rijeke Žrnovnice do ušća Cetine kod Omiša u dužini od 17 km, nazivaju ga Poljička planina jer u cijelosti pripada Poljicima. Vrh iznad Žrnovnice je Perun, pa je ova planina poznata i po nazivu Perun.

Rano jutro neradnog dana, rijetki automobili na cesti i vrlo brzo stižemo u Stobreč. Dok dio naše grupe nastavlja preko Žrnovnice do Vilara, mi nastavljamo vožnju do Gornjih Jesenica. Plan je naime, da se na Perun popnemo poučnom stazom iz kanjona Vilar, te šetnjom po vršnom grebenu dođemo do Jesenica, gdje ćemo ostaviti svilajin kombi koji će vozače osobnih automobila prebaciti do Vilara, kako bi nas kasnije „pokupili” na Jadranskoj magistrali u mjestu Jesenice.

Ostavljamo kombi u Gornjim Jesenicama, zbijenom naselju krškog područja smještenog uz planinsku kosu i s drugim se vozilom vozimo zavojitom cestom ispod Poljičke planine ka Vilaru. Uz cestu između Žrnovnice i Srinjina parkiramo automobil. Pripremajući se za uspon ugledasmo našu grupu na pola serpentinske staze koja vodi na Perun. Krećemo za njima shvaćajući zašto je po mnogima ovo jedna od najljepših staza ka Perunu. Dok nas prati miris mediteranskog raslinja uživano u vizurama. Kao da je jedan pogled dovoljan da obuhvati Mosor od Klisa do Srinjina. Dok „ koltrina” od oblaka zaklanja vrhove, na južnim padinama sunčaju se Sitno Gornje i Zvjezdano selo Mosor, a dolje duboko vijuga cesta od Vilara ka Srinjinama, Tugarima, Gatima, Omišu….

Izlazimo na greben i nastavljamo prema Perunu (441m) ili vrhu Perunskom. Vrh se nalazi na kraju Poljičke planine. U čast zaštitnika Poljica Sv.Jure na Vrhu je crkvica Svetog Jure vjerojatno sagrađena prije desetog stoljeća kamenom građom s obližnje ilirske gradine.

Dok na mobitelima gledamo poslanu nam zajedničku fotografiju naših članova s Vrha, ka Vrhu se uspinje kolona od 50-tak planinara.

Kasnije ćemo od naših članova saznati da se radi o školskom izletu OPŠ naših prijatelja PK Gojzerice iz Splita.

Mi pridošli iz Jesenica, odlučujemo ovaj put preskočiti vrh Perun, pričekati našu grupu i nastaviti dalje grebenom, istovremeno donoseći odluku o povratku na ovo čarobno mjesto i uživanju u prizorima zalaska sunca u smiraj ljetnog dana.

„Putovanje” u ljetni suton prekida zvuk koraka u ranom proljeću po kamenitoj zaravni od Svetog Jure na Perunskom prema Svetom Juri na Vršini (Gornja Podstrana). Vršnim grebenom hodamo oko 4 km dugom planinarskom stazom prema crkvi Svetog Jure na Vršini. Prolazimo sjevernim podnožjem prapovijesne velike gradine Obloženica, u prošlosti najvjerojatnije sa svjetovnom funkcijom (pastirska nastamba), smještene uz vrh Perunić (448m), te nastavljamo uz najviši vrh Križ (533m). Staza je ugodna za hodanje dopuštajući uživanje u izuzetnim panoramskim vidicima. Prekrasni kadrovi od Podstrane, Stobreča, Splita, Kaštelanskog zaljeva do Drvenika, Šolte, Brača pod bjelinom oblaka uokvireni plavetnilom neba i mora „mame” nas na fotografiranje. „Udaraju” se selfiji, mole se kolege za još jednu fotografiju, bilo pojedinačnu ili grupnu. Uživanje u pogledu i trenutku koje je vrijedno zabilježiti.

No pred nama je još uvijek zahtjevni dio „Trans Peruna”, a i vrijeme za okrijepu, pa žurimo dalje i stižemo do crkvice Svetog Jure na Vršini. Unutrašnjost rano romaničke crkve upućuje da je sagrađena u 9. ili 10. stoljeću na putu iz Srednjih Poljica u Primorska Poljica uz prapovijesnu gradinu Vilanjski grad. Ostaci ove gradine nalaze se na uzvisini udaljenoj oko 400 m od crkve Sv Jure na Vršini. Položaj gradine i orijentacija njezinih najmasovnijih djelova navode na zaključak da je njena funkcija mogla biti razgraničenje pastirske domene između ilirskih plemena – podstranskih Pituntina i jeseničkih Narestina.

Na Vršini radimo pauzu za odmor, marendu i neizostavno fotografiranje. Podno strmih litica Vršine logitudinalni niz stoljetnih kamenih kuća Gornje Podstrane poput čuvara povijesti prkosi modernoj „morskoj” Podstrani s brojnim vilama i novogradnjama podno starog naselja.

Hladan vjetar s Mosora ili s mora požuruje nas na nastavak puta. Nastavljamo markiranom stazom do jedan kilometar udaljene Pišćenice, velike kamene gomile na oko 480 m.Sa svih strana nasuta kamenjem ova gomila široka je oko 30, a visoka oko 7 metara. Podzidi s južne strane i pronađeni ulomci ilirsko – rimske keramike upućuju na grobišni i kultni karakter ove gomile, no nije isključena ni njena strateška uloga.

Od Pišćenice prema Jesenicama u dužini od cca 2 km krećemo slabije prohodnom stazom, prožetom brojnim škrapama . Ovaj dio prolazimo s maksimalnim oprezom, gotovo poskakujući s kamena na kamen. Izlaskom na kamenitu zaravan pred nama se ističu Omiška Dinara i vrh Šatorica, te Biokovo u pozadini. Mosor s putujućim oblacima nam je s lijeve strane, a pogled na more i otoke s desna.

Na ovom dijelu se priroda poigrala kamenom tvoreći razne skulpture, pa uz malo mašte može se vidjeti panda, ovca, pas, slomljeno srce….

Prelazimo na južnu padinu i silazimo nezahtjevnom stazom prema Jesenicama. Vizure su sada drugačije, pogled je usmjeren na more, u obzoru flota mini kruzera krilskih brodara odmara u mandraču, preko „puta” Brač, a u daljini preko Dugog Rata, konture omiškog primorja.

Putem uz bogatstvo divljih šparoga, procvjetalog ružmarina i podloge od borovih iglica stižemo do Gornjih Jesenica. Stara crkva na kojoj sat pokazuje točno vrijeme svjedoči da ovdje ipak ima života, unatoč napuštenim i srušenim starim kućama.

I dok vozači kombijem odlaze do Vilara po automobile, mi nastavljamo do magistrale. Hodamo uskom asfaltnom cestom, uz kuće s terasama i vrtovima ukrašenim procvjetalim cvijećem raznih boja, stablima prepunim limuna, palmama… Početak je ožujka, a ovdje je sve u cvatu komentiramo dok se približavamo magistrali.

Dok čekamo prijevoz, u neuspješnoj potrazi za šalicom kave, stižu nam naši vozači s automobilima. Krećemo prema Sinju prepuni dojmova o brojnim prirodnim i kulturno – povijesnim znamenitostima, od ilirskih obrednih gomila do srednjovjekovnih crkvica na mitskom Perunu.

Ipak prije povratka kućama popili smo zasluženo piće u Strožancu, još se jednom osvrnuvši na Perun, zahvalni što nas je danas odlučio ugostiti bez kiše, gromova i munja prekinuvši borbu s Velesom. Mokoš je znači kod Peruna, dolazi proljeće.

U očekivanju početka Svilajine Opće planinarske škole, veselimo se sljedećem izletu od Ogorja do Orlovih stina povodom Međunarodnog dana žena.

A do tada zdravi i veseli bili.

Stanka

17.02.2024. BIH-Bogodol – Čabulja (vrh Velika Vlajina 1780m)

Subota, 17. 2.2024. , prvi dan dvodnevne avanture, započela je ranom zorom okupljanjem ispred prostorija HGSS-a. Uspavana, ali vesela ekipa rasporedila se po automobilima i lagano krenula. Ekipa koja se odlučila za jednodnevni izlet krenula je kombijem Društva.

Prelaskom granice krenula je potraga za kruhom. Potraga je trajala i trajala jer, na naše iznenađenje, kruh se u pekarama prodaje iza “podne”. To nas nije spriječilo da kupimo burek i krenemo dalje. Uz povremeno skretanje s puta dolazimo do polazne točke planinarskoga doma Bogodol. Domaćin iz PD Prenj Mostar ugodno nas je dočekao i uputio u sve.

Ova planinarska avantura i uspon na Čabulju (vrh Velika Vlajina) započinje od Planinarskog  doma Bogodol. Smješten je na nadmorskoj visini od 820 m. Na prvi pogled osvojila me kamena kuća, odnosno planinarski dom, koji dijeli prostor sa mjesnom zajednicom Bogodol. Dom se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje te dviju spavaonica u koje se može smjestiti 20 osoba. Grijanje je na drva što posebno daje topli ugođaj. Kuća je opskrbljena s pitkom vodom.

Nakon razgledavanja krećemo na svoju rutu dan 1. Pješačenje započinjemo planinarskom stazom koja najprije vodi asfaltnom cestom. Na toj stazi postavljena je informativna ploča sa svim bitnim uputama za uspon na vrh Čabulje.

Nastavljamo planinarskom stazom koja vodi kroz zatravljenu padinu prošaranu sitnim kamenjarom. Nakon toga stižemo do lijepo građene pješačke staze po kojoj dalje nastavljamo uspon.

Dobro markirana i lijepo građena i ugažena planinarska staza omogućava nam ugodno pješačenje uz kontinuirani blagi uspon. U ovo doba godine nitko nije očekivao ovako sunčan dan. Dereze smo ostavili u autima, a tražile su se kreme sa zaštitnim faktorom.

Nakon prvotnog laganog hoda dolazimo do mjesta gdje završava građeni planinarski put. Od ove točke nastavljamo dalje stazom koja vodi do izlaska na usjek između vrhova Vijarak i Veliko Razdolje. S tog prijevoja se po prvi put otvara vidik na Čabulju – na vrh Velika Vlajina i na njen cijeli greben koji je tek pred nama. S desne strane grebena Čabulje prostiru se ograde ozidane suhozidom – Sitni dolac, a prema sjeveru Dolovi. Na tom mjestu stazu presijeca poljski put kojim se može doći do lokve – jezerca Konjđuša.

U nastavku uspona, od spomenutog jezerca, planinarska staza kreće jako oštro uzbrdo. U prvom dijelu ovog uspona prolazi se kroz šumu visoke bukve Cvitin Gvozd. Nakon izlaska na čistinu, planinarska staza u prvom dijelu nastavlja jako oštro uzbrdo, izravno prema vrhu, zatim vodi između dva grebena koja vode prema vrhu. Tu se nastavlja izravno uzbrdo po kamenjaru.

S vrha je prekrasan pogled na 1500 metara dubok kanjon rijeke Drežanke i vrhove planina Čvrsnice, Prenja i Veleža te grad Mostar.

Nakon pojedinačnog i skupnog fotografiranja i krenula je marenda, sunčanje i druženje.

Vesela ekipa krenula se spuštati jer grah se ne smije ohladiti. Dolaskom u dom raspremili smo stvari i večerali. Večer je krenula laganom pjesmom, a dalje se razvila opasnim dvobojom na balote. O ishodu nećemo puno pričati, nije tema izvještaja 

Nakon nekoliko piva ekipa je lagano krenula na spavanje jer sutra nas čeka dug dan…

18.02.2024. Blagaj- Blagajska tekija, Stara tvrđava iznad Blagaja, Mostar

Ranim buđenjem započinje drugi dan avanture. Nakon ispijene kavice i pozdrava s domaćinom krećemo prema prvom odredištu – Blagaj.

Blagaj je naseljeno mjesto koje je smješteno jugoistočno od grada Mostara. Ime je dobio zbog svoje blage klime. Smješten je na izvoru rijeke Bune i stare tekije. Tekija u Blagaju sagrađena je za derviše oko 1520. godine. Blagaj je poznat po svojim elementima osmanske arhitekture. Na osnovu njegovog arhitektonskog rasporeda i upotrebe materijala pri njegovoj izgradnji svrstan je u mediteransku grupu osmanlijskih tipova malih naselja. Blagaj je uvršten u spisak nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a ujedno je na spisku moguċih kandidata za zaštitu svjetske kulturne baštine UNESCO.

Nismo odoljeli i morali smo proučiti povijest blagajske Tekije. Zbog svog prirodnog ambijenta i povijesnog značaja, u svijetu je poznata kao “Tekija na vrelu Bune” ili Tekija u Blagaju.

U sjećanju će mi ostati zadivljujuća fotografija Blagaja s pećinom, rijekom Bunom i derviškom kućom. To je veličanstven pogled. Ako Vas put navede, obavezno uključite posjet povijesnoj tekiji Blagaj (Derviški samostan) koja je izgrađena u 16. stoljeću. Uživajte u tradicionalnoj bosanskoj kavi i opustite se uz umirujuće zvukove…

Krenuli smo dalje. Slijedi pravo iznenađenje – stara tvrđava iznad Blagaja.

Tvrđava Blagaj, lokalno poznata kao Stjepan-grad, predstavlja kompleks gradskih tvrđava u blizini grada Blagaja. Stara utvrda Blagaj sagrađena je na visokom, nepristupačnom brdu, na nadmorskoj visini od 310 metara i 266 metara iznad izvora rijeke Bune.

Nakon spuštanja s tvrđave i povratka do automobila kenuli smo prema Mostaru poprilično gladni. Prilikom dolaska u Mostar jedino o čemu sam razmišljala su čevapi, a mislim da je i ostalima bilo tako. Nakon kvalitetnog ručka i druženja popila se zadnja kava pod mostarskim suncem i u popodnevnim satima krenulo se put svojih kuća.

Zaključak dvodnevnog izleta je teško donijeti jer je toliko dojmova koje bih željela prepričati, ali o tome ćemo kroz iduća druženja i moje izvještaje koji će s vremenom biti i bolji.

S ponosom,

Vaša nova članica Ivana Norac-Kljajo

U rano subotnje jutro prvog vikenda u veljači, uputilo se nas 26 preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada prema Blidinju. Uz Buško jezero dočekuju nas ranojutarnje zrake sunca nagovještavajući lijep dan, no vanjska temperatura ispod ništice donosi „zrno sumnje” vezano uz led na stazi i eventualnu potrebu za derezama koje većina ipak nema.

Razmišljajući o alternativnim šetnjama približavamo se Dugom Polju, krškom polju između planina Vrana i Čvrsnice, poznatom po nekropoli sa 150 stećaka, srednjovjekovnih kršćanskih nadgrobnih spomenika, podizanih od sredine dvanaestog stoljeća pa sve do prodora Osmanlija. Jedna je ovo od osam nekropola na području Parka prirode Blidinje, koja bogatstvom oblika i ukrasa svjedoči o umješnosti njihovih kovača i dijaka.

Uz priče o nekropoli, vozimo se uz zaleđeno Blidinjsko jezero, geomorfološki spomenik prirode.

Jezero se nalazi u dnu Dugog polja, a zbog relativno male dubine od maksimalno četiri metra najveći dio površine je zaleđen.

I dok nas s jedne strane jezera pozdravlja snijegom pokrivena Čvrsnica, na drugoj strani ispružio se „mrki” Vran sa „snježnim krpama”. Ogledavajući su na ledenoj površini jezera kao da nas svojim snježnim vrhovima namamljuju da zaronimo u svijet legendi o vilama, hajducima Mijata Tomića ili o lijepoj mučenici Divi Grabovčevoj.

Vran je planina smještena u četverokutu Rame, Jablanice, Posušja i Tomislavgrada čije se ime spominje od daleke prošlosti, a posebno u vrijeme turske vladavine. Ispresijecan je brojnim putovima po kojima su nekada hodile hajdučke čete ili trgovačke karavane Ramljaka u borbi za goli život, a danas su uglavnom prepušteni planinarima i pokojem pastiru.

Propitujući etimologiju imena planine koje je navodno vezano uz njenu tamnu boju ili pak za pastirske priče o jatima vrana koja su nekad davno obitavala u podnožju planine stigosmo i do motela Hajdučke vrleti.

U trenutku se nađosmo u stihu ramskog pjesnika Nenada Metera: „misli su mi bile u daljini, pogled gledo prema Vran planini”.

Nestadoše nemiri u mislima o težini uspona i zimskim uvjetima, zov Vrana ih nadjača.

Parkiramo automobile, i dok spremamo ruksake vodič Davor nam poklanja desetak minuta za brzinsko ispijanje kave i pripremu za uspon.

Planinarskom stazom od Hajdučkih vrleti do Velikog Vrana trebati će nam vremenski po procjenama oko 3 sata, ali nam se zbog visinske razlike koju trebamo savladavati i visine odredišta nameće pitanje da li na stazi ima leda i snijega.Od planinara koji su prethodnog dana pohodili Vran saznajemo da je staza prohodna i da se može se proći bez posebne zimske opreme, pa se rasterećeni upućujemo na planirani pohod.

Krećemo asfaltnom cestom koju ubrzo zamjenjuje planinarska staza kroz borovu šumu. Kontinuirani uspon i ostaci leda na stazi traže oprez. Prateći igru svjetla i sjene i ne opazismo da smo izašli iz borovine. Dan je sunčan uz malo vjetra, idealan za planinarenje.

Izlaskom iz šume dočekuje nas plesan (lokalni naziv za zavalu) mjestimično pokriven snijegom. Hodajući uz kamenjar i vrtače ubrzo napuštamo plesan penjući se sve više dok nam se iza leđa otvaraju prekrasni vidici. U dubini svjetluca Blidinjsko jezero iznad kojeg se kočopere snijegom prekriveni čvrsnički vrhovi; Veliki Vilinac i Pločno.

Ulazimo o područje klekovine i dubljeg snijega. No staza je utabana, pa je prateći markacije savladavamo s užitkom dok nam se vidokrugu pojavljuje i sam vrh, naš današnji cilj. Povremeno zastajemo uživajući u pogledima koji postaju sve atraktivniji. U čudesnom visoko gorskom ambijentu okruženi bjelinom snijega, zelenilom klekovine i sivilom kamenjara kojemu je vjetar oteo snježnu kapu uživamo u trenutku pokušavajući ga zadržati čim duže ili barem pohraniti duboko u memoriju sjećanja.

U tišini hodamo s pogledom na Vrh i dio naše grupe koji se već popeo tik do Vrha. Ne zaustavljajući se žurimo prema Vrhu koristeći poput stubišta otiske nečijih stopala u dubokom snijegu. Bez većeg napora stižemo pod Veliki Vran.

I dok su se „Svilajci” „razmahali” u zavjetrini uz hranu i piće iz ruksaka, hladnoća opominje da je vrijeme za zajedničku fotografiju na samom vrhu i silazak.

Upućujemo se do kamene gomile s natpisom Veliki Vran 2074 m. Hladan vjetar nas požuruje na fotografiranje, no zadivljujući pogled na vizure planina zapadne Bosne zaustavlja vrijeme prkoseći hladnoći i vjetru.

Naime, Vran je smješten između nekoliko planina pa u toj čudesnoj prirodnoj loži poput kakvog VIP uzvanika zauzima centralo mjesto. Stoga Veliki Vran pruža impresivne poglede prema Rami i Raduši, prema Livnu i Tomislavgradu, prema susjednoj Čvrsnici, kao i raritetni pogled na tri jezera: Ramsko, Blidinjsko i Buško

Vran nas je zaista odlučio počastiti prekrasnim vizurama, dok hladan vjetar skraćuje gostoprimstvo.

Polusmrznuti namještamo se za zajedničku fotografiju, a potom nastavljamo individualni „photo session”. Nemoguće je ne zastati na trenutak uživajući u pogledu i ne fotografirati se za uspomenu.

Vjetar nas brije, ulazi u svaku poru i opominje da je vrijeme za silazak. Motivirani ljepotom krajolika i snježnom idilom hitamo natrag u Hajdučke vrleti gdje nas je čeka zasluženi zajednički ručak.

Uz prepričavanje doživljaja, šale i ukusnu hranu približilo se vrijeme povratka kućama.

Zahvalni smo Davoru na organizaciji i vođenju ovog lijepog izleta, vozačima na vožnji, a svim sudionicima na prekrasnom druženju.

Do sljedećeg izleta, zdravi i veseli bili.

Stanka Milošević

Nakon što smo saželi i u sjećanje pohranili sve one prekrasne izlete i skitanja iz 2023. planinarske godine, došlo je vrijeme za otvoriti novu stranicu.
Tijekom noći s petka na subotu bura se utišala i svanulo je hladno zimsko jutro nagovještavajući idealan dan za uspon.
Sunce se pomaljalo iza vrhova Kamešnice, no škrte zrake nisu otjerale sivu koprenu na cesti kroz Karakašicu i Hrvace.
Ipak došavši na Zelovo dočekuje nas sunčan dan, a zvonik crkve Sv. Vida „obavijesti” nas da smo na plećima Svilaje. S tugom kao i uvijek komentiramo staru napuštenu zelovsku školu i skrećemo prema Orlovim stinama. U pitomom docu koji oponira surovoj kamenoj gromadi zvanoj Orlove stine, nazire se bijela točka. Naime, tako izgleda Planinarski dom Orlove stine promatran sa Zelova. Nastavljamo vožnju makadamskom cestom dok se prijašnja bijela točka ne pretvori se u Planinarski dom u punoj veličini. Dvokatnica sa zelenim prozorima u ovo hladno zimsko jutro smiješi nam se kao toplo utočište. Ujedno na polazišnoj smo točki današnjeg pohoda.
Iako je do početka uspona preostalo još sat vremena, parkirana vozila nagovještavaju da će vrh Svilaje danas obilovati posjetiteljima.
U Domu Jadranka i Ivica dočekuju s okrjepom. Kava, čaj, žestica i dobro raspoloženi planinari/ke prije početka uspona.
Dio sudionika, većinom onih koji na ovom usponu sudjeluju po tko zna koji put odlučuje samostalno krenuti prema Vrhu, dok dio ostaje u Domu čekajući polazak grupe. Neki se odlučuju za uspon tzv. „Šumskim putem”, dok će grupa s vodičem Davorom i dio planinara kružno usponom kroz Badnje i povratkom Šumskim putem. Odlučivši se za kružnu turu, krećemo se markiranom planinarskom stazom paralelno s makadamskim putem, uživajući u pogledu. Dok su vrhovi Troglava pod „rasparanom” snježnom kapom, Dinara kao da je usnula grijući se na zimskom suncu i povukla „svoje noge” iz modre hladne vode Perućkog jezera. Zadivljeni ljepotom prizora, hodamo svatko sa svojim mislima, dok tišinu prekida samo škripanje tankog snježnog pokrivača pod nogama.
Bez velikih napora prolazimo Badnje i izlazimo na kršku golet. Sada su nam na obzoru grupe planinara koji su se odlučili na pohod Šumskim putem. Susret ćemo se s njima , na križanju puteva „kroz Badnje” i Šumskog puta, gdje nam Renato i društvo nude okrjepu čajem i kuhanim vinom. Nakratko zastajemo, konzumirajući tople napitke i koristeći vrijeme za fotografiju, kratko čavrljanje s pridošlim planinarima sa Šumskog puta, te nastavljamo dalje.
Hodajući ispod grebena Svilaje pod Vršinom uživamo u vidicima. Bura je „pomela” izmaglicu pa su nam kao na dlanu Biokovski masiv, Matokit, Mosor, Kozjak, Promina, Velebit, te more i otoci, sve do pučinskog otoka Svetac (Sveti Andija ili po domaćima Štondrija).
Uživajući u trenutku i ljepoti prizora stižemo na vrh Svilaje (Bat 1508 m.) Dočekuju nas Zvone, Fujo i Bruno s bocama pjenušca. Dok čekamo da nam se pridruže ostali, vrijeme koristimo za pojedinačne i zajedničke fotografije, te uživanje u pogledima na Cetinsku krajinu, Peruću, Dinarske vrhove, Kamešnicu… U daljini pogled seže i do bosansko – hercegovačkih planina Cincar, Čvrsnica, Vran…
Mnoštvo svijeta je već na Vrhu, a hladnoća požuruje na otvaranje pjenušca doprinijevši njegovoj ohlađenosti na idealnu temperaturu. Uz smijeh i veselje otvorismo pjenušac, nazdravivši novoj planinarskoj godini u kojoj se slavi 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i 102 rođendan PD Svilaja Sinj, veseleći se novim adrenalinskim avanturama i poduhvatima.
Nakon veselog nazdravljanja, još malo okrijepe hranom iz ruksaka, pokoja fotografija i silazak.
Pažljivo silazeći zbog blata i skliskog kamenja, srećemo grupe i pojedince koji su se kasnije zaputili ka Vrhu. Srdačni susreti i pozdravi sa znanim i neznanima, no sa svima na istoj „valnoj dužini” – ljubavi prema prirodi i planinama,. Još jednom zastajemo po kuhano vino i čaj kod Renata, družimo se s pridošlicama i „povratnicima”, smijemo i šalimo, a zatim se blatnjavim, ponegdje i smrznutim strmim Šumskim putem spuštamo prema makadamu koji vodi ka Domu.
A u Domu mnoštvo svijeta i prava gozba. Slasni planinarski grah glavnog kuhara Ivice, „male od kužine” teta Jadre i naše Tatjane na „zadatku”podjele hrane.
Kasnije smo im se po uzoru na „bečki brigadni sustav” ugostiteljskog osoblja pridružile kao pomoćno osoblje za pranje i brisanje suđa.
Uz slatke zalogaje sa plitica prepunih raznih kolača koje su ispekle vrijedne ruke naših planinarki, zabava je nastavljena u veselom duhu. Približilo se vrijeme za dodjelu priznanja za obilazak Cetinske transverzale za petnaest planinarki i planinara koji su u 2023.godini uspješno završili obilazak.

Uz pjesmu „Svilaja band” i šale vrijemo brzo prolazi, te se primakao završetak još jednog lijepog druženja.
Za kraj ću „demantirati” našeg tajnika Željka koji je u subotu najavio „150 duša” u Domu. Bilo nas je preko 200, najviše iz dalmatinskih planinarskih društava, ali i planinara iz cijele Hrvatske, te susjedne Bosne i Hercegovine.
Hvala svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli uspješnosti Tradicionalnog zimskog uspona na vrh Svilaje u organizaciji PD Svilaja Sinj.

Uz čestitke i zahvale Organizatoru, najavljujemo 14.09.2024. i novi pohod na vrh Svilaje u organizaciji našeg društva – Tradicionalni pohod od Zelova na Svilaju, a do tada se vidimo i družimo na individualnim i organiziranim izletima i pohodima u novoj planinarskoj 2024. godini.

Zdravi i veseli bili!

Stanka Milošević

Ljeto se lijeno povlačilo ispunivši sve kraće listopadske dane ugodnim temperaturama, pa smo prije nego li nastupi studeni i sivilom obriše paletu jesenjih boja krenuli na dvodnevni izlet u Bosnu i Hercegovinu.

U dva ispunjena dana spoznasmo koliko je Bosna i Hercegovina neistraženi biser, zemlja različitosti, predivne netaknute prirode, skrivenih jezera, živopisnih planinskih vrhova, ali i povijesnih turbulencija kroz koju su istočne kulture ulazile u Europu ili su ovdje bivale zaustavljene.

U rano subotnje jutro ispraćeni maglom krećemo prema Livnu. Kroz Glavice preko Cetine na Hanu, nastavljamo vožnju prema Vagnju, promatrajući kako se niski oblaci vuku po sinjskom polju. Dijelovi Cetine poput očiju vire iz „pamučne kape”, dok nas Kamešnica grli svojim sivim skutima.

I ne opazismo da su granične formalnosti iza nas. Preko Vagnja spuštamo se prema Livnu dok kišne kapi udaraju po vjetrobranskom staklu. Valjda će kiša prestati. Pa šta da i ne prestane imamo kišobrane i kabanice komentiramo međusobno, ne dozvoljavajući da nam par kišnih kapi pokvari raspoloženje.

Stižemo u Livno i zaista kiša prestaje. Ovakva igra kiše i sunca pratiti će nas cijeli dan, uglavnom nas prepuštajući sunčevim zrakama tijekom šetnje i obilazaka.

Nakon kupnje namirnica, jutarnje kave, ponekog kolača i nezaobilaznih Teinih/Merinih buhtli nastavljamo prema Skopaljskoj dolini. Uz Cincar put nam priječe divlji konji ponosno prelazeći cestu kao da nam žele pokazati tko ovdje gazduje.

Uz priču i ne opazismo da je ispred nas Kupreška visoravan. S jedne strane Čajuša i poznati hotel Adria Ski budi sjećanja na djetinjstvo, davne izlete, sanjkanja i druženja. Ispred nas ispriječila se planina Stožer kao podsjetnik na jedan ne tako davni izlet na Dane kosidbe.

Prolazeći kroz Kupreška vrata ostavljamo iza sebe nostalgični amakord zamijenivši ga pogledom na zelenilo vitkih i visokih jela ispresijecano zlatnim lišćem bjelogorice koje kroz tišinu kišnih kapi polako pada na tlo stvarajući mekani žuto – narančasti sag.

Uz kišne kapi obilazimo Ajvatovicu. Otpalo lišće koje šušti pod našim nogama svjedoči o prolaznosti vremena, ali i upućuje ka Starom gradu Pruscu. Opet nas prati kiša sve do ulaza na gradska vrata. U trenutku kada prolazimo kroz rekonstruirana gradska vrata, kiša prestaje i nastavljamo do Utvrde.

Dok klizava i mokra staza vodi do Utvrde, preko Sahat kule dopiru sjajne sunčeve zrake stvarajući kaleidoskop sa jesenskim šarenilom okolnih šuma, djelomično skrivenih igrom oblaka.

Ostaci utvrde poznate kao Prusac, Biograd, Terra bianca, Prussena, Akhisar i Acmar nijemi su svjedoci turbulentne povijesti ovog kraja i izmjene njegovih gospodara. Kratak obilazak, zajednička fotografija i silazak. Ostavljamo ostatke Starog grada povjesničarima, a mi prepričavajući viđeno stižemo u Bugojno. Vrijeme je ručkai dok tražimo mjesto za nešto prezalogajiti ostajemo iznenađeni urednošću grada. Šetajući kroz pješačku zonu kao da se osjeća dašak nekadašnje aristokracije i minulog života, a mnoštvo domaćeg svijeta u čevabdžinici na glavnom gradskom trgu ukazuje na dobar izbor mjesta za ručak.

Nakon odličnih čevapa krenusmo u susret s domaćinima iz PD Koprivnica koji nas vode do Planinarskog doma Duboka u kojem ćemo noćiti. Na putu do Doma obilazimo Veselu (nekada Vesela straža) i lokalitet Crkvine. Na ovom mjestu ostaci su crkve pronađeni 2010.g., za koje se pretpostavlja da se radi o ostacima nekadašnjeg franjevačkog samostana iz 13.stoljeća.

Rutom uz nekadašnji rimski put koji je vodio za Split stižemo do Planinarskog doma. Jak pljusak za kratko remeti planirani pohod na Hajdučka vrata. Domaćini nas nude s toplim čajem, kavom, kolačima i voćem, a vrijeme prestankom kiše. Uz pratnju lokalnih vodiča upućujemo na Hajdučka vrata.

Većini će prva pomisao biti na Hajdučka vrata na Čvrsnici. No velika kamena gromada u obliku prstena između Bugojna i Kupresa veća je i čvršća u odnosu na Čvrsnicu. O ovom prirodnom fenomenu ljudi su tijekom povijesti tražili odgovore u vidu mitova i legendi, no danas znanost kaže kako su to samo naslage vapnenca i lapora s prisojima pješčenjaka.

Makadamskom cesto koračamo od Doma nekih 20 minuta, prelazimo kamenu podzidu koja služi kao most preko Duboke i krećemo na uspon. Iako se Hajdučka vrata vide s makadama, do njih planinarska staza vodi oštro uzbrdo kroz šumu, a blato i klizav teren traže maksimalan oprez. Drveni rukohvati za pomoć pred samim vratima nisu u funkciji. Unatoč nelagodi na stazi svi bez problema stižemo do kamenog prstena. Postajući na trenutak „gospodarima prstena” arhiviramo trenutak zajedničkim fotografijama.

I opet boje jeseni čine šumu čarobnom, dok visoki borovi obavijeni maglom dodaju dozu mističnosti. Ali bliži se noć pa žurimo natrag donoseći odluku o spuštanju drugim smjerom, što ovu turu čini kružnom. Slijedi ponovno kratak uspon, a potom oprezno spuštanje, prelazak rijeke i povratak u Dom.

Dan završavamo druženjem uz gradele i pjesmu u glorijetu ili „velikom šadrvanu” kako kažu domaćini.

Nedjelja je osvanula vedra i sunčana, pa s veseljem očekujemo današnje „šuljanje” na Veliku Šuljagu 1532 m. Dodatan poticaj za uspon daje nam doručak koji su za nas pripremili naši domaćini. Nakon pileće juhe, uštipaka s kajmakom, domaće marmelade od šipka i bosanske kave, slijedi kratak obilazak slapova Duboke, ukrcaj u auta i vožnja do Kupreških vrata, polazne točke za pohod na Veliku Šuljagu.

Na magistrali neposredno prije tunela Kupreška vrata čekaju nas vodiči. Naime, prolazimo kroz minski sumnjivo područje, slušamo upute lokalnih vodiča koji upozoravaju na dodatan oprez i hodanje isključivo po markiranoj stazi.

Uspon započinjemo po širokom makadamskom putu, nakon čega slijedi kontinuirani uspon kroz šumu u trajanju oko sat vremena. Šuma nas štiti od juga koje poprilično jača izlaskom na prijevoj i na samom vrhu.

Vjetar ne dozvoljava zadržavanje na samom vrhu. Skrivamo se u zavjetrini šume, a kratku pauzu koristimo za „eliminiranje” prehrambenih sadržaja iz naših ruksaka.

Uz mukotrpno zadržavanje kamera i mobitela slijedi zajednička fotografija i silazak do polazne točke.

Pozdravljamo domaće planinare i vodiče, te krećemo prema Kukakvičkom jezeru, prirodnom biseru ispod planine Stožer. Prema legendi ovo glacijalno jezero udaljeno oko 8 kilometara od Kupresa, nastalo je od suza zlatokose vile koje je ona prolila kada je njen naočiti kupreški đuvegija nestao.

Uz očaravajuće refleksije na bisernoj površini jezera, ostavljamo legende za pričanje u dugim zimskim večerima., a mi krećemo prema Sinju.

Preostale su nam još nezaobilazna kava i baklave u Livnu, pa „put pod noge” i preko Vagnja natrag kući.

Bila su to zaista dva predivna, opuštajuća dana u prekrasnoj prirodi u veselom društvu.

Hvala svima na organizaciji, vožnji, gradelama i nadasve na odličnom druženju.

Zdravi i veseli bili do slijedećeg susreta.

Stanka Milošević

U subotu 14. listopada naše planinarsko društvo Svilaja uputilo se iz alkarskog Sinja u našu predivnu Liku na prekrasni jednodnevni izlet. U rano jutro kod HGSS-a u Sinju prvi već dolaze oko 05 i 45h, a oko 6 sati krećemo prema Lici. Kombi i dva auta, nas 15 pošlo je prema Babića jezeru iznad sela Otrić. U kraljevskom, Zvonimirovu gradu Kninu stali smo na kavu i doručak. Nastavili smo putovanje, negdje pola sata autom do sela Otrić, te skrenuvši s glavne ceste nastavili još pola sata vožnje po makadamskom putu, do našeg odredišta gdje smo se parkirali. U koloni jedan iza drugoga predvođeni našim Dadom, nemarkiranom i zaraslom stazom bez signala na mobitelu uputili smo se prema cilju. Ujutro oko 8 i 30, bilo je hladno pa smo svi pošli u dobroj zimskoj opremi, ali već nakon pola sata hoda, slojevi su se počeli skidati jer je sunce prodiralo i bilo je pomalo vruće. Ovoga puta našem društvu se pridružio i prijatelj iz PD Promina naš Tom. On je stvarno hodajuća enciklopedija. Uz našeg Dadu objašnjavao nam je mnoge zanimljivosti ovog dijela Hrvatske. Malo gore, malo dolje znoj je kapao, a štapovi su se pomalo počeli upotrebljavati. I tako kilometar po kilometar odužilo se do jezera. Ali, uživali smo u pogledima po onoj Thomsonovoj pjesmi “gdje su vuci, vile i hajduci” jer je stvarno netaknuta predivna priroda. Nakon nekoliko stanki i odmora te prijeđenih gotovo 8 tisuća metara ili 8 km stižemo do pogleda na naše predivno Babića jezero. Svi smo ubrzali hod, da bi što prije došli do ovog “gorskog oka”. Dolazak na najnižu točku našeg puta, na Babića jezero ostavlja nas sve bez teksta. Ta ljepota i svježina zraka, sve nas opija tako da smo svi odmah počeli vaditi mobitele te fotografirati ovu netaknutu prirodu. Naš Ćiro skida sa sebe odjeću i onako potpuno opušten zapliva u jezeru. Dok mi ostali iz ruksaka vadimo nešto za pojesti. Sat vremena uživanja u netaknutoj prirodi, dobro je došlo, ali je kratko trajalo. Odlazak prema nazad bližio se. Oko 13.15 sati uputili smo se s jezera. Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak. Malo hoda, malo uspona jedna ekipa naprijed, druga nazad tako je prolazio prekrasno dan. Na putu prema našoj početnoj točki dočekala nas je domaćica ove prekrasne prirode, zmija poskok, našem Dadi najdraži dio dana, dok je nekim našim curama strah ušao u kosti, ali sve je dobro prošlo.
Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli skoro do kraja našega puta.
Tako na kraju puta, izbrojali smo prehodane korake i ukupno prijeđenih 17 kilometara! Sritni, zadovoljni i ispunjeni ljepotama Lijepe naše oko 17 i 30 sati ukrcali smo se u aute i krenuli prema kući. U Kninu smo svratili na čašicu ćakule i pive. Bilo nam je prekrasno. Što drugo nego, hvala Bogu na lijepom vremenu i dobroj ekipi!

Do sljedećeg izleta, skačite, treniranje i pratite naše društvene mreže!

Nakon što je dio naših članova u subotu tradicionalno volontirao na utrci Salomon Sinj Trail, u nedjelju je trebalo ispoštovati još jednu tradiciju.

Naime, nedjelja 17. rujna 2023.g. je bila rezervirana za tradicionalni pohod na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja iz Sinja.

U rano nedjeljno jutro okupljamo se ispred Planinarskog doma Orlove stine, te nastojeći izbjeći vrućinu polako krećemo prema Batu, najvišem vrhu Svilaje. Šumskim putem stižemo do markacije koja „ukazuje” na dvije mogućnosti: ili stazom preko Badnja ili „šumskim putom”. Mi se nakon kratkog dogovora odlučujemo za „kružnu turu”, što znači da idemo preko Badnja i povratak

Koliko god puta da smo prošli kroz Badnje, svaki put je drugačiji doživljaj. Koračamo kroz bukovu šumu urešenu grmovima crvenih šepurika, s pogledom prema Perući i Dinari uz opojni miris vrijeska.

Uživajući u ljepoti prizora i mirisa, gotovo i ne primijetismo da smo napustili usku planinsku stazu. Markacija sada vodi širokom cestom na kojoj uočavamo nove putokaze: Ogorje 1:30 h; Svilaja 1 h. Ne možemo proći pored tabli da ih ne fotografiramo i komentiramo da su ih ljetos postavili vrijedni članovi našeg društva.

U vidokrugu su nam sada i planinari koji stižu „šumskim putom”. Sunce je visoko, hodamo po ugaženoj kamenitoj stazi bez imalo hlada, pa hladovinu ispod osamljenog bora koristimo za kratak predah i pijenje tekućine. Pridružuje nam se grupa planinara, a dolaze nam u susret i naši Ivica i Tatjana s unukom Antom. Nakon malo zafrkancije i smijeha, krećemo dalje. Staza laganim usponom vodi ispod vrha Vršine (1466 mnv). Vršina zaklanja pogled prema Dinari, no jedan okret unatrag dovoljan je za pogled prema Biokovu, Mosoru, Promini, Velebitu…. Izmaglica priječi bistrinu kadra za fotografiranje, no ne umanjuje užitak pogleda na more i otoke Brač i Šoltu.

Nažalost ovaj put ne vidimo druge otoke poput Sveca, no uvijek pažnju privuče nekadašnje pojilište i napuštena kućica (bivša otkupna stanica). Pojilište poput nekog jezera smještenog ispod Vršine svjedoči o načinu nekadašnjeg življenja u ovom kraju.

Razmišljajući o tužnoj priči napuštanja ognjišta u potrazi za „boljim” životom nameću se stihovi Petra Preradovića: „ od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijenja jest”, i ne opazih da stigosmo na kameniti prijevoj.

Koliko god puta pohodili vrh Svilaje, ponovo zadivljuje ljepota prizora koja se s ovog mjesta „otvara”. Ispred nas se sada lijepo vidi Bat (1508 mnv) na koji ćemo za kratko kročiti. Sunce u zenitu umara planinare koji pristižu, pa na njihovo pitanje koliko još do vrha, odgovaramo poznatom „još 10 minuta”.

I ne za dugo, mi smo na Batu. Ovaj put vjetar nas „ne brije” kao zimus, ali izostaje i ono ugodno „ventulanje”, pa većina planinara nakon fotografiranja svoje ruksake odlaže na sjevernu stranu Svilaje.

A Svilaja nas kao usamljena ljepotica kroz izmaglicu časti pogledom na Dinaru, Vran, Čvrsnicu…. Nasuprot nas kočoperi se Troglav sa svoje tri glave, a iz ptičje perspektive uživamo u pogledu na cijelu Peruću. Oko jezera načičkana naselja od kojih nam je trenutno najbliže Potravlje, a tamo preko jezera vijugavi Dabar i njegova klisura mamiti će nam pogled i pri silasku šumskim putom.

Polako se završava planinarska marenda, dok kontinuirano na Bat pristižu brojni planinari. Na vrhu su i dva psa koji veselo trčkaraju oko planinara očekujući kakvu slasnu nagradu.

Srdačni planinarski susreti, zajednička fotografija, prepuštanje uživanja u pogledu pridošlicama i povratak.

Na povratku pod samim vrhom veselo u skladu s imenom pozdravlja nas naša Vesela i njeni školarci, mladi planinari iz Ogorja. Nedugo zatim srećemo Jasnu. Jasna za ruku vodi nećakinju Iris, vjerojatno najmlađu planinarku koja je stigla na vrh.

Pozdravljamo Jasnu bodreći Iris i nastavljamo prema šumskom putu. Prema nama idu Ankica i Kata. Iako su njih dvije na ovoj stazi kao „u dnevnom boravku”, spominjući Ankicine „nenadmašne” medenjake i njih „zezamo” s poznatim „još 10 minuta”.

Uživajući u susretima, ljepoti prirode, raskošnim bojama i plodovima rane jeseni nismo ni primijetili da smo već stigli do Planinarskog doma Orlove stine.

A u Domu nas je dočekao planinarski grah, arambaši, neizostavni uštipci i kolači. Domaćini iz PD Svilaja pobrinuli su se da svi siti, zadovoljni i veseli pođu svojim kućama.

Završen je još jedan tradicional pohod na Svilaju.

A što više reći nego – kakav dan, kakvi ljudi.

Hvala PD Svilaja Sinj na organizaciji, vidimo se na tradicionalnom Novogodišnjem pohodu u siječnju 2024.godine.

A do tada zdravi i veseli bili.