Novosti

Inspirirani dobrim provodom na prijašnjim izletima „nastavili smo niz”, te smo prve subote u ožujku odlučili krenuti „na Mars”.

U posjet Pagu „namamili” su nas njegov najviši vrh Sveti Vid (kontrolna točka HPO), ali i jedna od najljepših trail staza u Hrvatskoj – Life on Mars trail.

Kad smo prošli tjedan izabrali i objavili destinaciju, činilo se da nema puno zainteresiranih za ovu avanturu. S obzirom da su meteorološke indikacije bile povoljne u subotu ujutro na standardnom mjestu okupilo se nas četrnaest spremnih za „lansiranje”, no umjesto u rakete ukrcali smo se u automobile i krenuli prema Pagu.

Google nam je sugerirao da ćemo najbrže stići vozeći auto cestom od Dugopolja do Posedarja, pa preko Paškog mosta do Kolana, naše polazne točke za Sveti Vid.

I tako smo se uputili navedenim pravcem i za nekih dva sata prešli Paški most. Odmah po prelasku Mosta, s lijeve strane dočekuje nas antička utvrda Fotica. Narodna predaja kaže da su baš na tom mjestu Pažani na kratko ugostili mađarskog kralja Belu IV skrivajući ga pred napadom Mongolske vojske.

Iz geografije smo naučili da je otok Pag peti najveći otok u Jadranskom moru, te je duljinom obale od 302,47 km , najrazvedeniji otok Jadrana. Zbog svog položaja pod Velebitom otok Pag izložen je jakim udarima velebitske bure, te je čitav otok pokriven posolicom iz Velebitskog kanala. O tomu sam osobno svjedočila boraveći u gradu Pagu jednog prosinca, kada je za kratko vrijeme naš automobil parkiran na rivi bio potpuno bijel od posolice.

Posljedično, jedinstveno iskustvo nudi vožnja kroz kamenit krajolik ukrašen s tek pokojom vlati aromatičnog bilja koje pasu ovce zaslužne za znameniti paški sir. Reklamni natpisi svako malo upućuju na ambulantnu prodaju sira, no na našu žalost će se utvrditi da su sve „prodavaonice” zatvorene ili zbog perioda izvan sezone ili jednostavno jer smo kupnju pokušali obaviti na povratku u kasno subotnje popodne. Pag je u ovo doba godine pust i gotovo nema otvorene prodavaonice uz tek rijetko otvoren pokoji kafić u većim mjestima.

U razgovoru o paškim siru i gledanju ovaca i njihova podmlatka primjećujemo da na morskoj strani dominira trstika koja uredno zaklanja bazene Solane Pag. Vozeći se uz Solanu, primičemo se gradu Pagu, još jednom prelazimo most i pratimo putokaz za Kolan. Sada smo već duboko na Marsu, prolazimo Šimune, mjesto s turističkim kapacitetima (poznati auto kamp, marina). I ovdje je nažalost kao i u samom Pagu apartmanizacija uzela danak i nagrdila ljepotu prirode. Zatvorene škure i kapije, kuće bez stanovnika i prazna cesta u ovo doba godine djeluju pomalo apokaliptično, a mi smo već u Kolanu. Prolazimo poznatu siranu i ulazimo na makadamsku cestu koja nas vodi do polazišta za Sveti Vid.

Ostavljamo automobile kod gospodarskog objekta koji nam se čini napušten, no na povratku ćemo upoznati gazdaricu koja će nam održati edukativno predavanje o uzgoju ovaca.

Uskom kamenitom stazom pješačimo kroz Kolansko polje, u naravi siromašne livade ograđene suhozidima i pokojim zakržljalim stablom, te dolazimo do kamenite goleti. Ovdje se staza račva, pa markacija za Sv. Vid upućuje lijevo uzbrdo i to 30 minuta hoda, dok prema jugu put vodi markirana staza prema mjestu Šimuni. Staza se lagano uspinje dovodeći nas do lokve gdje susrećemo grupu motorista, pa zaključujemo da postoji cesta od Šimuna do ove lokve kojom se možda može stići i autom. Preostaje još prići Vrhu malo oštrijim usponom. Čudna je surovost prostora i borba vegetacije za opstanak u posoljenom kamenjaru, a rijetke biljke zbog soli izgledaju kao prekrivene injem. Sivilo ublažava tek pokoji procvjetali šafran, pa promatrajući taj čudesni biljni svijet dolazimo na najvišu točku otoka Paga – vrh Sveti Vid (348m). Obilazimo ostatke crkvice podignute u 14. stoljeću u čast boga gromovnika.

Gledajući s Vrha nepregledne kilometre kamenjara, ne čudi da se u zapisima otkrivenim u Kolanu spominje bog Vid i prinošenje žrtve kako bi se prizvale kiše i bogat urod. Fascinirani razvedenošću obale, sivilom kamena u kontrastu s plavetnilom mora, na sjevernom obzoru divimo se Velebitskim vrhovima, Paškom zaljevu, te vidicima prema mjestima Pag, Košljun, Kolan, Šimuni…), a u izmaglici se naziru i otoci Rab, Silba, Lošinj, Olib…

Nakon obaveznog fotografiranja popraćenog veseljem i smijehom vraćamo se istim putem do automobila.

S obzirom na kratkoću uspona, nije nas bilo teško nagovoriti da se uputimo ka dvadesetak kilometara udaljenoj Metajni i barem djelomično prohodamo poznatu planinarsko – trail stazu Life on Mars.

Vozeći prema Novalji nailazimo na putokaz za ljekovito Kolansko blato, ali i shvaćamo i opravdanost naziva Mjesečev otok ili Mars. Cesta vodi usred kamnejara pokraj suhozida razasutih po cijeloj površini poput bisernih ogrlica otočne tradicije i graditeljstva. Mjerenja paških suhozida došla su do impozantnih 1100 kilometara, no vjerojatno su i duži jer ih je zapravo nemoguće izmjeriti.

Pag je zaista jedinstven. S jedne strane predivne plaže, s druge surova priroda i pogled na Velebit. Vozeći se pokraj poznate, ali u ovom dijelu godine prazne i napuštene plaže Zrće, ne možemo ne komentirati ljetne partije, pa Petra u šali predlaže kako bi bilo najbolje već sada staviti šugoman i osigurati mjesto u ljetnoj gužvi.

Prolazimo Novalju i okrećemo na gornju stranu nasuprot Karlobagu prema Metajni. Prolazeći kroz Kustiće poznate po čudesnom Paškom trokutu. Na povratku ćemo vidjeti i dio Paškog trokuta, kamene formacije čija misterija nastanka do danas nije otkrivena. Mi veselo/šaljivo zaključujemo da je trokut nekada bio mjesto na koje su se spustili marsovci.

Vozeći oprezno zbog sveprisutnih ovaca po cesti dolazimo do šarmantne i pitoreskne Metajne. Parkiramo pokraj Vatrogasnog doma i pratimo markaciju Traila. Međutim izlaskom na prijevoj susrećemo par planinara koji nam kažu da će nam za obilazak trebati dva do tri sata, iako staza nije pretjerano teška. Zbog nedostatka vremena odlučujemo se za kraću stazu i kroz mjesto dolazimo do pješčano šljunčane plaže Ručice. Ručica je jedna od najljepših plaža na Pagu, pa uživamo u ljepoti prizora. Šetajući plažom uz šum mora, fotoaparatom lovimo kadrove Velebita s jedne strane, Svetog Vida s druge strane, te prekrasne uvale ispred nas koja nas neodoljivo pozove na skidanje gojzerica i šetnju plićakom.

Kamene skulpture koje smo vidjeli sa Svetog Vida sada su nam sasvim blizu, no zbog kratkoće vremena posjet kamenim skulpturama na plaži Beritnici, kao i posjet plažama Slana i Malin odgađamo za neki drugi izlet. Definitivno ova staza zavređuje povratak.

Sretni i zadovoljni istim putem se vozimo natrag i diveći se mjesečevim prizorima, ne opažamo da smo već napustili Pag. Za nekih dva sata stigosmo u Sinj.

I dok još uvijek sređujemo utiske, nadamo se da će nam nebo u nedjelju biti naklonjeno, te da ćemo uživati u hodanju od našeg Bazena preko Plišivice na Orlove stine.

A do tada zdravi i veseli bili.

Jutros otvorim PC kako bi počela pisati izvještaj sa nedjeljnog izleta i javi mi se poruka da je On Drive prepun fotografija i da nema više prostora. Krenem premještati fotografije na vanjsku jedinicu i kako ih otvaram a najveći dio je s planinarenja) još jednom se uvjerim kako je svaki izlet s PD Svilaja na svoj način poseban. A ovaj nedjeljni na Babinu Gomilu prštio je smijehom i veseljem uz radnu akciju „guraj auto da upali” kao desertom za kraj.

No krenimo redom. U subotu smo uspješno u Planinarskom domu Orlove stine održali Skupštinu PD Svilaja, a u rano nedjeljno jutro uputilo se veselo društvo svilajaca prema Dubrovačko- neretvanskoj županiji i planini Rujnici.

Preko Trilja, pa na autocestu od Biska do Ploča, za nekih dva sata ugledasmo dolinu Neretve, najveću hrvatsku deltu gusto naseljenu još od antike gdje su stoljeća života ispisala jedinstvene tragove.

Za razliku od Cetine i Krke koje „mirno” utječu u more, Neretva, rijeka sa izvorom u Bosni i Hercegovini, prije nego li se „utopi” u Jadranskom moru u svom slivu kroz Hrvatsku tvori deltu od 12.000 hektara omeđenu ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko- slivanjskim brdima.

Spuštajući se s autoceste prema Pločama impresionira nagla promjena krajobraza, zelena dolina čini se poput oaze u sivilu dalmatinskog krša, a brda koja se izdižu između rukavaca kao otoci nekog neobičnog mora.

Uživajući u pogledu na polja prepuna nasada mandarina, napuštamo Jadransku magistralu i vozimo se prema naselju Desne. Kroz kršku depresiju na desnoj obali Neretve trstika i šaš oponiraju maslinicima i nasadima mandarina, a uz sam rub brdskog područja ugledasmo krško jezero Modro oko. Nebesko plava boja vode opravdava naziv ovog izvora pitke vode. Ovo područje je značajno sa stanovišta biološke raznolikosti jer sadrži ugrožena staništa. Bijela čaplja jedna od zaštićenih vrsta u ovom kraju nameće se kao veza ovog kraja i naše Alke, Naime, nekada su se penoći (perjanice) koji krase alkarske kalpake radili od perja bijele čaplje, a perje se često nabavljalo u ovom kraju.Danas su ipak druga ekološka vremena, pa se penoći vjerojatno rade od prihvatljivijih materijala.

I dok vozimo makadamom kroz polja maslina, gdjegod opazimo vilu s bazenom ili stare napuštene kamene kuće a arkadama obraslim bršljanom i evo nas na polazišnoj točci današnjeg uspona u naselju Desne.

Prateći markaciju udaljavamo se od naselja, maslinici prepuštaju mjesto makiji i niskom raslinju. Staza je dobro markirana i ne predstavlja veliki problem za hodanje, ali oblaci ne dozvoljavaju jasan pogled na dolinu. Nailazimo na malenu kapelicu kod koje se kratko zadržavamo i nastavljamo dalje pitajući se koje brdo ispred nas je naš cilj Babina Gomila.

I hodajući ugledamo na stazi stijene koje nam se učine kao kamene stolice pogodne za kratku pauzu. Sladeći se čokoladom i osvježavajući se raznim tekućinama kroz zafrkanciju odredismo žiri za ocjenu najboljeg čaja.

Naime, dio ženske ekipe naoružan je termosicama „zdravih čajeva”. Kasnije će se ispostaviti da će čaj u mojoj termosici ostati „neocijenjen” jer se žiri prebacio na pivu, pa bi mu se pomiješali okusi, što je naravno praćeno urnebesnim smijehom.

U dobrom raspoloženju i šalama stigosmo do prijevoja ispod Babine Gomile. Babina Gomila (735 m) je najviši vrh planine Rujnice koja dominira nad dolinom Neretve. Do Vrha vodi oštar uspon po kamenjaru pa se povremeno služimo rukama komentirajući babu koja je nagomilala toliko kamenja i otežala nam uspon. Kratke predahe koristimo za uživanje u pogledu. Iako kroz izmaglicu pogled na dolinu i ušće Neretve impresionira. Odnekud dopire pjesma i muzika, pa zaključujemo da su pokladni običaji i mačkare zavladali i ovim krajem.

Oprezno zbog mokrog kamenjara stižemo do samog vrha označenog betonskim stupom na kamenim gromadama. Odmah se „prijavljujemo Pokemonu” udarajući pečat u Obilaznicu HPS.

Oni najbrži već su izvadili hranu iz ruksaka pa im se priključujemo. Veselje nam pomalo kvari hladnoća, te se nakon obaveznog fotografiranja spremamo na silazak. Ovaj put je obavezu službenog fotografa preuzeo Fujo uz asistenciju našeg predsjednika Zorana.

Spuštanje sa Vrha je tražilo dodatan oprez zbog klizavog terena, ali i kamenja kojeg je baba nagomilala. Putem srećemo grupu planinara iz Vrgorca koji poznaju našeg Zorana, pa nakon obavezne čakule krećemo prema Desnama.

Povratak u Desne je prošao uz urnebesni smijeh i zafrkanciju, a došavši u Desne čekalo nas je jedno iznenađenje u vidu radne akcije guranja Sanjinog auta. Naš muški dio ekipe junački odradiše uspješno ovaj zadatak o čemu svjedoči snimljeni video od strane ženske ekipe.

Kad je auto konačno „zaverglalo” poput Hamleta javila se dilema „ Pelješki most-da ili ne”. Odluka je pala za piće u Opuzenu, no kako nam nije radio kompas i nismo dobro odredili azimut završili smo na piću u Pločama.

Bez obzira na lokaciju i dalje je bilo veselo, Fujo je sreo poznate planinarke koje su pohodile Svilaju, mi smo šetali i razgledali Ploče, te se istim putem vratili kući u Sinj.

Unatoč izostanku pogleda s Babine Gomile bio je to nezaboravan dan prepun smijeha i dobrog raspoloženja.

Hvala svima na organizaciji i sudjelovanju na ovom predivnom pohodu.

Veselimo se idućem druženju, a do tada zdravi i veseli bili.

Sinj se prošlu subotu budio okovan injem na minus sedam stupnjeva, okružen planinama prekrivenim snijegom što je bio znak da valja krenuti prema jugu. U ranim jutarnjim satima okupljamo se čekajući u toplini automobila polazak prema Gradcu odakle ćemo pohoditi najjužniji vrh Biokova – Svetog Iliju (772m).

Naša mala kolona za nešto više od dva sata vožnje dolazi do groblja Svetog Ante iznad mjesta Gradac, polazne točke našeg današnjeg pohoda.

Biokovo i Sveti Ilija ispisuju nam pozivnicu nudeći nam gostoprimstvo u vidu toplog sunčanog dana. Ostavljamo višak odjeće u automobilima i krećemo makadamskim putem kroz maslinike i bujno mediteransko raslinje. Procvjetali bajami pozdravljaju nas ružičastim cvjetovima, dok se iznad nas kočopere kamene skulpture Biokova. Po tko zna koji put impresionirana sam surovosti ove planine zamišljajući od djetinjstva Biokovo kao velikog diva s glavom u oblacima i kamenim nogama uronjenim u more.

Dolaskom u zaselak Miljačići nailazimo na putokaz na kojem je označeno Sv. Paškal (1,30h), a Sveti Ilija (2,30 h). Slijedeći smjer za Sv. Iliju napuštamo makadam ulazeći na dobro građenu stazu i uz neprekidni uspon za pola sata napuštamo borovu šumu. Sada su ispred nas kamene serpentine, a iza nas pruža se predivan pogled na more i otoke.

Uspon dalje vodi po od davnina uhodanoj stazi kojom je Gradac kao i svako veće mjesto na dalmatinskoj obali bio spojen sa zaleđem. Stari su to putovi sagrađeni u surovom kamenjaru za potrebe trgovačkih karavana i pastirskih stanova. Danas održavani voljom entuzijasta služe planinarima i pokojem pastiru.

Staza se uspinje serpentinama naslonjenim na visoke suhozide, pa kroz građevinsko nasljeđe davne povijesti mediterana uključujemo se u potragu za davnim vremenom kojem ova staza svjedoči.

Savladavajući uspon i uživajući u pogledima koji su sve širi i ljepši, bilježeći kadrove fotoaparatom, kroz rijetku makiju i kamen, dolazimo do prijevoja. U hodu kroz ravni dio odmaramo noge od uspona i evo nas kod novog raskršća. Staza se ovdje odvaja za Sveti Paškal, a putokaz pokazuje da je do Svetog Ilije potreban sat vremena.

Nastavljamo prema Svetom Iliji, napuštajući građenu stazu. Uspon sada postaje kamenitiji i oštriji. Pratimo markacije i/ili oznake i oprezno se penjući dolazimo na vrh.

S obzirom da je vrh KT HPO „lovimo Pokemone” kako naša Anđela simpatično naziva prikupljanje pečata u Dnevniku HPO.

Sveti Ilija odlučio nas je počastiti divnim sunčanim danom pa uživamo u pogledu. Gledamo Vran, Čvrsnicu i Prenj s jedne strane, uživamo u pogledu prema sedam smaragdno zelenih Baćinskih jezera, te ušću Neretve. U plavičastoj izmaglici se naziru poluotok Pelješac, otoci Korčula, Hvar i Mljet, a prema zapadu iza Svetog Paškala ispružilo se Biokovo.

Uživajući u pogledu i hrani iz ruksaka vrijeme brzo prolazi, pa se nakon obaveznog fotografiranja spremamo za silazak. Vraćamo se istim putem, a kako je vrijeme suho silazak ne predstavlja problem. Dio naših planinara odlučuje pohoditi i Sveti Paškal, a ostatak uživajući u pogledu na more još jednom prolazi stare serpentine i spušta se prema Gradcu.

Naš izlet se bliži kraju, neki od nas odlučili su otići do Baćinskih jezera, neki će na piće u Gradac ili Drvenik, neki prema Sinju.

Još uvijek pod dojmom ovog prekrasnog izleta zahvaljujemo PD Svilaja i Zoranu na organizaciji i vođenju, a našim planinarima na sudjelovanju.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Razmišljajući kako započeti priču s nedjeljnog izleta, sjetih se stihova naučenih davno u jednom od nižih razreda osnovne škole:

„Huji bura čista žena, poderana izgrebena, uz vrtače niz vrtače, lakonoga sve preskače.”

Navedeni stihovi čine mi se odlična ilustracija i sažetak izleta u organizacije PD Svilaja prve nedjelje u veljači.

Dakle, usprkos buri i hladnoći nas dvadesetak uputilo se u nedjeljno jutro „malom cestom preko Zagore” prema Prapratnici u trogirskom zaleđu. Vozeći se kroz Sutinu koja nas kao i uvijek ostavlja bez daha, nastavljamo prema Muću, Gizdavcu, Radošiću.. Negdje uz put ugledamo putokaz za Bunare Rajčica, no taj posjet ćemo odgoditi za neki drugi izlet. Ipak komentiramo kako su nam Bunari bili puno ljepši bez čovjekovih intervencija zadnjih godina.

Polako preko Gizdavca i Radošića naša vesela kolona dolazi do Prapratnice. Skrećemo na usku cestu omeđenu suhozidima s obje strane i za kratko smo na kraju naselja Bojići, našoj početnoj točki za uspon na Vilaju.

Tek što smo izišli iz automobila, bura nas nimalo gostoljubivo ne dočekuje, pa se maskiramo kapama, šalovima, kapuljačama… Zamatanje i uzimanje ruksaka praćeno je smijehom, posebno kad lokalna baka u prolazu gledajući nas u čudu upita „ kud iđete po ‘vakoj buri”.

No naoružane dobrom voljom i zalihama hrane za tri dana snaga bure nas ne može odgovoriti od pohoda, pa krećemo prema Crnom vrhu.

Crni vrh (739 m) najviša je točka Vilaje, planine koja se ispriječila kao granica mora i Zagore između Šibensko – kninske i Splitsko- dalmatinske županije.

Krećemo od zadnjih kuća oštrim usponom. Dobro markirana staza vodi kroz makiju koja djelomično štiti od udara bure. Kontinuirani uspon i bura me usporavaju, pa u kratkim pauzama hvatam dah promatrajući siromašne krške udoline zaključujući da ovdje caruje makija i kamen.

Za razliku od bure iz navedenih stihova koja lakonoga sve preskače, vrtače prelazim četveronoške uz neizostavnu misao „šta je meni ovo trebalo”. Nakon kamenitog dijela slijedi blaži uspon, a kako bura gotovo i ne puše koračamo pogledavajući more s jedne strane, a poznate vrhove Svilaje s druge strane. Prizori izazivaju divljenje, bura je očistila horizont pa se prepuštamo ljepoti prirode i miru koji potpuno obuzima dušu.

Došavši na Vrh, očaravajući pogled zaustavlja dah. Kao na dlanu ispred nas su Sveti Andrija, Kornati i prosuta niska jadranskih otoka kao krajobraz s morske strane, dok se s kontinentalne strane protežu Promina, naša Svilaja, pa redom Dinara, Kamešnica, Kozjak, Mosor, Biokovo…., a u podnožju načičkana pitoma naselja. Kako li je samo čovjek u tom kršu nekad davno pronašao oaze i izgradio naselja.

Uživanje u trenutku prekidamo za kratku okrjepu i fotografiranje. I dok se društvo namješta na Vrhu za zajedničku fotografiju sa Svilajom u pozadini, netko šeretski traži obavezno more u pozadini fotografije, iako je iza nas isključivo Zagora. Komentar izaziva bučan smijeh, a nakon zajedničke slijede pojedinačna fotografiranja i spremanje za silazak.

Žurimo istom stazom jer još nas čeka Biranj na Kozjaku. Ponovo u koloni preko Radošića vozimo prema prijevoju Malačka. Na Malačkoj ostavljamo automobile i krećemo prema Birnju (531 m). Obzirom da nam je polazišna točka na 499 m, čeka nas sat vremena šetnje kamenitim i burnim hrptom zapadnog Kozjaka bez značajnijeg uspona. Kroz makiju i brnistru penjemo se do Birnjca, te nastavljamo prema Birnju. (631m), mjestu prapovijesne gradine, jedne od najvećih na kaštelanskom području. Crkva sv. Ivana Krstitelja zaštitnika Kaštel Lukšića, egzistira na Birnju od 13.st., ali se ne zna kada je Crkva točno izgrađena. Zbog izloženosti mjesta na kojem se nalazi, često je stradavala, povijest kaže da je kroz stoljeća obnavljana zadržavši izvornu polukružnu apsidu na začelju.

Došavši na Biranj, skrivamo se od udara od bure s južne strane Crkve i dok se iz ruksaka vadi hrana gledamo na Kaštela, Split, Mosor…Pogled privlači srebreni odsjaj piste splitske zračne luke, preko koje se vide otoci, ali sada iz drugačije perspektive u odnosu na onu s Vilaje.

Nakon obaveznog fotografiranja za povratak do Malačke pratimo žuto zelene markacije kojima je obilježena ekološko -poučna staza, te dolazimo na smrznutu kršku lokvu Jezero u čijoj je blizini nepresušan izvor.

Za kratko preko Planinarske kuće Česmina dolazimo do automobila.

Nakon kratkog odmora i okrijepe u Planinarskom domu Malačka preko Zagore smo se vratili u Sinj.

Za kraj, hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju, kao i našim planinarima koji su sudjelovanjem i veseljem uljepšali ovaj izlet.

Zdravi i veseli bili do slijedećeg druženja.

Tradicionalno je za siječanj u mom kalendaru pospremljen događaj – Zimski uspon na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja i tradicionalno tjedan dana prije uspona pratim vremensku prognozu pitajući se „što ako?”.

Pitanje se naravno odnosi na onu vječnu dilemu da li sam „u glavi, u koljenima” i/ili u kondiciji spremna sudjelovati na ovom usponu i u slučaju lošeg vremena.

I tako dok sebe ohrabrujem da ja to mogu u svakom slučaju ili se tješim da se uvijek mogu vratiti ako baš bude gadno, dočekam subotu.

Subotnje jutro osvanulo je tmurno, uz pokoju kap kiše na vjetrobranskom staklu nije djelovalo ohrabrujuće za na Svilaju. Ipak, uz stečeno znanje u Svilajinoj općoj planinarskoj školi u ruksak stavljam gamaše, kabanicu i rezervnu odjeću kao za „svaki slučaj”, a dobro znam da sam već odlučila ići na Uspon.

Vozeći se kroz Hrvace i Zelovo kiša pojačava, a na Orlovim stinama nas dočekuje hladnoća uz pokoju snježnu pahuljicu.

Brzim korakom spuštamo se do Doma, gdje ugrijani toplim čajem gledamo kako pršti sve gušći snijeg. Bezbroj sitnih pahuljica pleše na jakom vjetru dok naš Fujo ubacuje još drva u peć, a Tatjana i Ivica u ime domaćina nude okrjepu čajem sve većem broju planinara koji pristižu u Dom. Promatrajući dolazak automobila, kombija i autobusa raduje nas veliki odaziv pa komentiramo kako nas s obzirom na snijeg koji i dalje pada očekuje pravi izazovni uspon. Naš vodič Zvone nas uvjerava da će snijeg prestati, a nebo kao da ga čuje i u jednom trenutku vrijeme se smiruje i nestaje pahuljica u zraku.

Uskoro će devet sati i vrijeme polaska, pojedine grupe planinara polako se upućuju prema Batu. Grupa sa Zvonom će kroz Badnje, dok se dio planinara odlučuje Šumskim putem. Kako danas ne vrijedi ona „po jutru se dan poznaje” koračamo po tankom bijelom pokrivaču dok nam se smiješi zubato zimsko sunce. Dinara se bijelim pokrivačem ponosno zrcali u plavetnilu Peruće, dok ljepotica Cetina polako vijuga snenim Hrvatačkim poljem. Iza nas u daljini diči se Kamešnica sa svojim snježnim vrhovima. Ispred nas Vršina pod bijelom kapom priječi pogled na Bat – vrh Svilaje, naš današnji cilj.

Upijamo ljepotu trenutka i već vidimo more i dalmatinske otoke. Tisuće nijansi plave razlijeva se ispod nas, uz posebno dojmljiv prizor Biokova, pojačan srebrenom površinom mora ispred i iza Splitskih vrata. U daljini naziru se konture Pelješca, pa Vrgoračko gorje, ispred nas Brač, Šolta, Hvar, Vis, Svetac, Kornati….. pa čak se i Apenini ako se bolje zagledaš mogu uočiti.

Burna Svilaja časti nas pogledom, pa ne prestajem fotografirati. Pazeći na snijeg i led pažljivo koračam i nailazim na kameno srce točno uz markaciju, vadim foto aparat i bilježim detalj. Nakon Cetinske transverzale kondicija je dobra pa uspijevam hvatati ritam unatoč pauzama za fotografiranje i evo već se približavamo Vrhu.

Najbrži se već vraćaju, pa na našu molbu da se vrate na Vrh zbog zajedničke fotografije upozoravaju na polarne uvjete na samom Vrhu.

Dolaskom na Bat i sami se uvjeravamo u hladnoću. Kako ovim Zimskim usponom simbolički obilježavamo početak nove planinarske godine otvaranjem pjenušca u šali se pitamo hoće li se pjenušac uspjeti ohladiti. Uz salve smijeha Fujo i Zvone odnose boce od geodetskog stupa stavljajući ih u snijeg, stvarajući dodatni motiv za fotografiranje.

Bura i hladnoća ne dozvoljavaju dugo zadržavanje na Vrhu, pa su se stotine planinara razmjestile u zavjetrini ispod Vrha, dok pojedinci ili grupe još uvijek pristižu i idu prema samom vrhu. Većina se fotografira i sklanja u zavjetrinu. U zavjetrini je manje hladno pa se iz ruksaka vadi „spiza” nudeći jedni drugima okrjepu priča se kojim putem se išlo, ima li snijega, blata leda uz neizostavnu zafrkanciju i smijeh. Odnekud dopre i pjesma.

Prizori su unatoč hladnoći zaista veličanstveni. Zvone pokazuje i navodi imena planina na horizontu, te poziva na okupljanje i otvaranje pjenušca i fotografiranje. Promrzle ruke uzimaju boce pjenušac se otvara i ulijeva u čaše i šalice, nazdravlja se novim planinarskim okupljanima, ali hladnoća ne dozvoljava zadržavanje, pa se polako pripremamo za silazak.

Silazak zahtjeva oprez zbog ugaženog snijega, leda i blata, ali nas to ne ometa u uživanju u pogledu. Polako se spuštamo do Šumskog puta i idemo prema Domu gdje nas čeka planinarski ručak, ali i dječja vriska. Naši mali Leteći medvjedići su uz pomoć svojih nastavnika uz vođenje našeg Antonija su uspješno osvojili vrh Plišivicu, a se preko Zelova popeli i na Orlove stine, dok su

stariji učenici sudjelovali u usponu na Svilaju.

Uz pjesmu, šalu i zabavu druženje se nastavilo u našem Domu, uz planiranje novih izleta.

I za kraj zahvala našim vrijednim članovima na organizaciji i vođenju, te svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli da nam ovaj dan ostane u lijepom sjećanju.

Zdravi i veseli bili!

Nakon dužeg kišnog perioda sunčanu nedjelju smo iskoristili za izlet na Kijevski bat. 25 članova društva okupilo se u 9 ujutro kod hotela Alkar u Sinju i zaputilo put Kijeva. Oko 10 sati smo stigli u podnožje i laganim korakom zakoračili prema vrhu.
Prvi dio puta prošli smo kroz ograđeno lovište pod budnim okom našeg vodiča Zvone i praćeni pucnjevima lovaca.
Pri izlasku iz lovišta na planinarsku stazu potrebno je prijeći žičanu ogradu ljestvama, gdje smo malo zastali kako bi svi sigurno prešli pomalo sklisku prepreku. Uspon osojnom padinom planine trajao je kratko, željni sunca smo htjeli što prije uspeti greben.
Na grebenu su nas dočekale krave i pogled na vrlički, kninski i drniški kraj. Uskoro su se otvorili pogledi i prema ostatku Dalmacije i moru. Na vrhu smo se nauživali sunca, najavljena bura nije puhala i uz dobro društvo i hranu smo upijali ljepote krajolika.
No, valjalo je ipak požuriti nazad prema autima, jer su nas na Svilaji na našem domu čekale diplome za friško diplomirane školarce i ručak.
Sunce je već uranjalo u Jadran kad smo se autima uspeli do našeg doma, gdje je profesor Željko već nestrpljivo čekao svoje školarce.
Uz odličnu hranu i čašicu vina Željko i predsjednik Zoran uručili su diplome našim školarcima, koji već planiraju iduće planinarske pustolovine.

U nedjelju 18. prosinca organizira se izlet na Kijevski bat. Polazak u 9 h ispred hotela Alkar. Prijevoz vlastitim automobilima. Vodič Zvone Ajdučić. 0981357598