Kategorija: Novosti

Prošli vikend smo željeli imati Biokovo samo za sebe, pa smo se prije otvaranja sezone u Parku prirode „Biokovo” i gužvanja s turistima koji uskom zavojitom cestom posjećuju vidikovac Skywalk, odlučili za planinarski izlet na Biokovo.

I dok su školarci „Svilajine” opće planinarske škole krenuli prema Maglajima na Dinari, mi smo u rano nedjeljno jutro prikraćeni za sat spavanja, krenuli prema Makarskoj.

Cilj je pohoditi vrh Kimet, a potom i Vošac, dok se su se naše četiri planinarke odlučile za planinarsku turu od Vošca prema Svetom Juri, bez posjete Kimetu. Plan je bio ukoliko vrijeme i stanje ceste dozvoli da se nakon Kimeta i Vošca i mi odvezemo automobilima do Svetog Jure i da se zajednički okupimo na vrhu.

Kimet (1536 m) je najviši biokovski vrh jugoistočno od Svetog Jure. Vrh ima oblik istaknutog grebena koji dominira područjem prepunom dolaca i krševitih grebena. Staza koja vodi do Vrha ima polazište od Ravne Vlaške, odnosno Skywalka.

Vozeći prema Ravnoj Vlaškoj prolazimo Makarsku i državnom cestom Makarska -Vrgorac nakon 6 kilometara dolazimo do glavnog ulaza u Park prirode „Biokovo” na predjelu zvanom Staza.

Do našeg polazišta vozit ćemo se trideset minuta Biokovskom cestom. Na skretanju za Biokovsku cestu natpis upozorava da se ovom cestom vozi na vlastitu odgovornost. Ubrzo shvaćamo opravdanost upozorenja jer je brdska cesta uska, zavojita, jednotračna s povremenim ugibalištima, a istovremeno dvosmjerna. Trinaest kilometara voženje oštrim zavojima uz ambis s južne strane, izaziva strahopoštovanje prema vozačima, ali i zatvaranje očiju i strah suputnika. Tek po dolasku na Skywalk priznajemo kako smo se tokom vožnje grčevito držali za sjedala i pitamo se kako će nam tek biti u povratku. U trenutku se kroz šalu domišljamo da ćemo se na povratku voziti s povezom na očima, istovremeno hrabreći naše vozačice.

Nalazimo se na parkiralištu kod Skywalka. Vidikovac je zatvoren, no mi se penjemo sa strane hvatajući kadrove za fotografiranje. Mene osobno ne impresionira hodanje po staklenoj površini nad ambisom Biokova, no ljudi vole, dolaze i sigurno Nebeska šetnica doprinosi prepoznatljivosti i razvoju destinacije.

Područje Biokova je poznato po brojnim docima ograđenim suhozidima, obrađenim i kultiviranim što smo opazili dok smo se vozili. Ne znam što ovdje osim krumpira i kupusa može uspijevati, no uz vrtače su obnovljene tradicijske nastambe. Možemo samo nagađati da li su oni u služnosti vlasnicima, turistima ili planinarima.

Dok razmišljamo o ovim malim poljoprivrednim oazama u ljutom kamenjaru, ni ne opažamo da smo već prošli Info pult Parka prirode, pa napuštajući borovu šumu izbijamo povrh velike livade. Livada je prepuna cvijeća pa zastajemo i fotografiramo. Napuštamo vrtače i vjesnike proljeća i vraćamo se u zimu gazeći nanose smrznutog snijega. Penjući se kozjom stazom preko kamenitih polica dolazimo na prijevoj odakle se vidi Kimet.

Slijedimo markaciju uz rub šumovite vrtače. Šuma je bjelogorična, no u bjelogorici se ističe zelenilo jedne osamljene jele. Na ovom dijelu tuče nas jako jugo, pa brzo obilazimo vrtaču i kročimo dalje kroz bespuće kamenjara. Savladavamo oštar uspon koji nas vodi do grebena. Pod samim grebenom susrećemo grupu planinara iz našeg kraja koji su na povratku. Informiraju nas da je preostalo tek malo hodanja po grebenu bez značajnijeg uspona, te da na samom vrhu jugo nije toliko jako.

I uskoro dolazimo do Kimeta. Naša grupa je već sijela u zavjetrinu. Pridružujemo se na marendi s pogledom na Svetog Juru, Modro i Crveno jezero, grad Imotski, Hercegovinu i bijele vrhove bosansko -hercegovačkih planina na sjeveru, te Vrgoračko gorje i Pelješac u daljini na istoku. Uskoro nam se priključuje veseli planinarski kvartet iz Šibenika pa ih molimo za zajedničku fotografiju. Individualne foto seanse i uživanje u pogledu na Hvar, Korčulu i dijelove primorja prekida jako jugo, pa poziciju za odmor u zavjetrini ostavljamo šibenčanima, a mi se istim putem pažljivo vraćamo do Skywalka.

Slijedio je drugi dio izleta, vožnja automobilima do pod Vošac, te izgrađenom stazom u serpentinama laganim usponom do vrha Vošac i Planinarskog doma „Toni Roso”.

Vrh Vošac (1422 m) se nalazi na južnoj strani Biokova, gotovo iznad grada Makarske. Unatoč jugu i hladnoći s Vošca smo uživali u nezaboravnim vidicima. Kao na dlanu gledali smo Makarsku, Tučepe, Bašku Vodu, Brela… Pogled uz majstorsko djelo prirode preko Biokova seže daleko prema Omišu i skoro do Splita, a ispred nas razasuti Brač, Hvar, Korčula…. Posebno atraktivno bilo je vidjeti Svetog Juru u igri s oblacima. Poput igre skrivača izranjao je i nestajao u oblacima.

Hladno jugo nas je potjeralo s Vrha, pa smo krenuli istom stazom do automobila. Na parkiralištu nas ponovno dočekuje krdo divljih konja i magaraca. Očito naviknuti na prisutnost čovjeka, ne sklanjaju se s puta tražeći od nas slatkiš ili jabuku. Odolijevamo od hranjenja jer uz poučne table stoji molba da ih ne hranimo, ali njihovu spremnost za poziranje bilježimo kamerom.

I dok se zabavljamo s ovim plemenitim životinjama, susrećemo naše planinarke koje su pohodile Svetog Juru. Prepričavamo međusobno događaje, a one nas informiraju o visini snijega i težini uspona, pa odlučujemo da ćemo Svetog Juru pohoditi pješice na jesen kada ne bude ni turista ni snijega, a šuma na putu poprimi predivne boje jeseni.

Nekoliko naših planinara unatoč njihovim informacijama odlučuje autom otići do rampe, te se uz konope kroz snijeg popeti do Vrha, a mi se istim putem vraćamo prema Sinju.

Ne mogu ne spomenuti da nam na povratku u vožnji Biokovskom cestom nije trebao povez na očima. Možda zbog naviknutosti na dubinu u pogledu s vrhova ili jednostavno zbog umora, vožnja nam je prošla u trenu bez trunke straha.

Umorni od tabananja po bespućima kamenjara i skakanja po škrapama, ali sretni s puno dojmova završili smo ovaj nezaboravan izlet.

Do idućeg izleta uobičajeni pozdrav zdravi i veseli bili.

Svaki put prije nego počnem pisati izvještaj s planinarskog izleta upitam se koliko pravim piscima mora biti teško smisliti i napisati prvu rečenicu neke pripovijetke, romana i ostalih književnih dijela u kojima poslije uživaju generacije. Meni je početak svakog izvještaja najteži. Ne želim se ponavljati s kronologijom događaja i vremenskim indikacijama, pa dok razmišljam kako početi predmetni izvještaj vratim se u mislima na trajekt koji iz Splita plovi prema Supetru. Cilj današnjeg izleta je posjet otoku Braču gdje će nas pedesetak pohoditi do Pustinje Blaca, a potom posjetiti i najviši vrh jadranskog otočja Vidovu goru (780 m).

Brač je dužinom od 40 kilometara i širinom od prosječnih 12 kilometara najveći srednjodalmatinski otok. Karakterizira ga razvedenost obale sa bezbroj dubokih i privlačnih uvala, a još od antičkih vremena nadaleko je poznat po raznim varijetama vapnenca koji se koristi u graditeljstvu. Djela od bračkog kamena nalaze se u zemljama širom svijeta. Općeprihvaćeni mit je i da je rezidencija američkog predsjednika Bijela kuća izgrađena od bračkog kamena.

Kroz priču o povijesno -geografskim obilježjima Brača doplovili smo do Supetra. Slijedi iskrcaj s trajekta i vožnja automobilima u pravcu Bola. Dok vozimo prema Nerežišću, lagano se uspinjemo, promatrajući kamenite zaravni i vrtače ispunjene vapnenačkom crvenicom i nasadima maslima. Ostavljamo Nerežišća s desne strane i vozimo prema Vidovoj gori, no kako je u prvom dijelu izleta planiran obilazak Pustinje Blaca za kratko napuštamo asfaltnu cestu i makadamom vozimo nekih 6.5 kilometara do Dragovoda gdje na većem proširenju parkiramo automobile.

Slijedi lagana šetnja do Pustinje Blaca. Naziv Pustinja asocira na polja pijeska i suhog područja, pa se šalimo kako ćemo za manje od sat vremena ugledati deve i beduine. Međutim, naziv Pustinja odnosi se na eremitorij odnosno prebivalište pojedinaca tzv „pustinjaka” koji su se s pojavom kršćanstva odlučili na život u samoći, udaljenih od mjesta prepunog ljudskog žamora kako bi život posvetili molitvi i duhovnom životu.

Na ulazu u planinarsku stazu koja će nas za manje od sat vremena dovesti do Pustinje Blaca, postavljen je kameni križ, te smjerokaz koji upućuje na Obršje (2h) i uvalu Blaca (1 h). Ugodnom šetnjom prateći markacije spuštamo se izgrađenom planinarskom stazom, te prolazimo uz malu zavalu i napušteno selo Dragovode – Drage vode, jedno od starih bračkih naselja čiji je život bio određen vezom sa pustinjacima iz Blaca. Odumiranjem samostana i tadašnjeg načina života, stanovnici Dragovoda napustiše ovaj kraj u potrazi za boljim životom. Mjesto je danas ostavljeno tek povremenim posjetima vlasnika malobrojnih kuća, pokojem pastiru i njegovom stadu ovaca.

Približivši se glagoljaškoj pustinji ostajemo zatečeni njenom ljepotom. Stambeni i crkveni prostor sljubljeni sa stijenama iznad njih u tako izoliranom prostoru svjedoče o upornosti i snazi ljudskog uma i ruku, djelujući na posjetitelja meditativno, čarobno, mistično usmjeravajući ga u neku sasvim drugačiju dimenziju života.

Pustinju Blaca osnovali su u 16. stoljeću poljički svećenici pobjegavši pred Turcima. Prvobitno su se nastanili u pećini Ljubitovici. Kasnije su kroz vrijeme uz dozvole ondašnjih vlasti izgrađeni crkveni i stambeni prostori. Danas posjetitelji mogu vidjeti nekoliko zgrada međusobno povezanih hodnicima i kamenim stubištem. U jednoj od stambenih zgrada posjetili smo uz stručno vođenje Muzej u kojem se nalazi knjižnica, nekoliko slika i glagoljskih misala, zbirka starih pušaka, tiskara, te teleskop. Naime, u Pustinj Blaca je 1926.g. don Niko Miličević osnovao astronomsku postaju s dva teleskopa.

Nakon posjeta Muzeju, razgledavanja zgrada i obaveznog fotografiranja odmorili smo uz „šternu” s vodom, fotografirajući se uz zrcalenje na vodi i razmatrajući opcije povratka. Dio planinara odlučio se vratiti istom stazom do automobila, dok se dio odlučuje za uspon sa zapadne strane. Iako je uspon sa zapadne strane izgledao kao zahtijevan u konačnici nije bio toliko zamoran, a pokazao se kao odličan izbor. Izgrađenom planinarskom stazom spuštamo se u zavalu koračajući uz stoljetne masline i ostatke nekadašnjih vinograda. Iza nas ostaje redovnička pustinja u pustoj divljini iznenađujući nas skladnošću i raskoši oblicima izvornog graditeljstva. Očarani ljepotom ovog zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske ne prestajemo fotografirati. Svaki korak kojim savladavamo uzvisinu otkriva sve ljepše prizore građevina i kamenih kaskada. U jednom trenutku opazimo da su iznad tradicijskih objekata na jednom suhozidu vješto skriveni solarni paneli. Pustinja koju je zadnji redovnik – subrat napustio 1963.godine, kroz stoljeća je bila i avangardni gospodarski subjekt na otoku (poljoprivredna zadruga zasnovana na podjeli ostvarene dobiti u zajedničkom vlasništvu, trgovina, astronomija), pa mi solarni paneli unatoč tomu što su skriveni od pogleda posjetitelja i što mi se ovdje nekako ne uklapaju, ipak u konačnici djeluju kao logičan nastavak razvoja. U objektima se dakle koristi sunčeva energija.

Napuštajući planinarsku stazu koja je spoznajemo i dio poznate planinarsko – turističke staze „Via Bratti” (označena plavo bijelim markacijama), izlazimo na makadamsku cestu. Ostavljamo iza sebe pogled na Hvar i Vis, te uz nekad opožareno područje koračamo prema parkiralištu u Dragovodama na kojem nas čeka ostatak naših planinara, kako bi krenuli na Vidovu goru.

Iako smo u Pustinji Blaca uočili markacije za Vidovu goru, pješačenje traži tri sata hoda u jednom smjeru, pa zbog kratkoće vremena na jednodnevnom izletu, Vidovu goru pohodimo automobilima.

Vidova gora je najviši vrh otoka Brača, te najviši gorski vrh na cijelom Jadranu. S obzirom da je Vrh kontrolna točka HPS „lovimo Pokemone” uzimajući pečat za Dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, uživamo u pogledu na Zlatni rat i otok Hvar.

Planinarski dom je zatvoren, pa se nakon obilaska i zajedničke fotografije vraćamo do automobila i vozimo natrag u Supetar.

Na putu prema Supetru valjalo je obići „brački bonsai”. Riječ je o 170 centimetara visokom” boriću” na krovu crkvice sv. Petra i Pavla u Nerežišćima. Zbog vrlo loših životnih uvjeta na krovu malene apside šesto godina stare crkvice ovaj bor je ostao kržljav i malen, a kao rijedak primjer drveća proglašen je 1969. g. spomenikom prirode. Za njega kažu da je nakon Zlatnog rata javiše fotografirani objekt na Otoku, pa smo i mi iskoristili posjet za zajedničku fotografiju.

Nakon obilaska nastavljamo prema Supetru. Nedjelja je navečer i treba pravovremeno osigurati mjesta na trajektu.

Prepuni „Hrvat” oko 19h sretno akoštaje u Splitu, a mi za manje od sat vremena „akoštasmo” u Sinju privodeći kraju ovaj nezaboravan izlet.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili!

Prošlo je već godinu dana od nezaboravnog pohoda novom markiranom stazom iz Potravlja na Orlove stine koji je organiziralo Planinarsko društvo Svilaja povodom lanjskog Dana žena. I evo nas ponovo ove godine istim povodom na tradicionalnom pohodu prema Orlovim stinama. Ovogodišnja ruta od sinjskog bazena preko Plišivice i Zelova na Orlove stine, ukupne dužine cca 15 km je malo zahtjevnija ili kako se voli reći malo izazovnija.

Unatoč zahtjevnosti staze uz naklonost vremenske prognoze okupljamo se na Bazenu. Veseli nas što su se nama, članovima planinarskih društava sa područja Cetinske krajine na ovom pohodu pridružile i planinarke iz drugih dijelova Dalmacije, potvrđujući nam prepoznatljivost ovog tradicionalnog događaja, ali i gostoprimstvo Svilajaca.

Nakon uobičajenog pozdravljanja i radosti zbog ponovnog susreta uz šalu i smijeh krenusmo na naš pohod. Iza sebe ostavljamo Šimce i krećemo prema Karaguši, pri čemu jedan dio planinara prolazi prečicom pa sada ispred nas idu prema Lučanima. Slijedimo ih uz šaljive komentare, a ugledavši na dalekom brežuljku crkvu Svete Kate, shvaćamo da smo već u Lučanima. Rubom Lučanskog polja koračamo uz mirnu Sutinu, koja je ovdje već promijenila ime u Karakašica, a za kratko opet će promijeniti ime u Jaruga.

Prolazimo pokraj lijepog kamenog lučnog mosta ugledavši prvu markaciju koja nas upućuje uzbrdo.

Asfalt napuštamo iznad Baraćevih kuća i polako ulazimo u Plišivicu. Kamenita planinarska staza kroz makiju i nisko drveće kontinuirano se uspinje, pa uspon traži dobru kondiciju. Povremeno zastajemo i obuhvaćamo pogledom pitomu Lučansku kotlinu. Kiše su tisućljećima ispirale Plišivicu hraneći bujicama Sutinu. Podsjeti me ova staza na djetinjstvo i šetnje na Točila odakle su se rušile vode i osipalo kamenje. A u dolini, vrijedne su težačke ruke obrađivale vodom bogatu zemlju, a laičkim marketingom na Peškariji su se nudile šljive i verdura natječući se s ljutom konkurencijom iz Glavica oko kvalitete kupusa.

Društvo mi prave Andrea, Zlatko, Anđela i Mira, hodajući komentiramo ljepotu pogleda na Polje, Kamešnicu, Visoku, Visočnicu, a u jednom trenutku ugledamo i plavi djelić Cetine . Učini se kao da je Cetina poput šala ovila zelenu dolinu. Dok hvatamo dah i odmaramo uživajući u pogledu sustiže nas predsjednik Zoran koji nam pokazuje Tovarnicu, Zavelim, Vrgoračko gorje s Matokitom u daljini. Posebno je interesantno vidjeti piramidu Svetog Mihovila kojeg upravo zbog tog oblika nazivaju dalmatinskim Matterhornom.

Zoran nam govori svoju poznatu „još deset minuta uspona”, a mi sumnjajući u istinitost tvrdnje nastavljamo dalje. Uskoro dolazimo do putokaza za vrh Plišivice. Na ovom dijelu PD Svilaja je postavila drvenu klupu koju dio naše grupe koristi za kratki predah. Naime, na ovom usponu sudjelovali su i naši najmlađi planinari: Grgo, Toma, Sara… Dok odmaraju, dečki krate vrijeme igricama na mobitelu, koji će im kasnije „bezobrazni ćaća” oduzeti nastojeći im opravdano virtualni svijet zamijeniti ljepotom prirode.

Uspon nije više tako oštar pa hodamo bez zastajkivanja makadamskom cestom i ulazimo u šumu. Iza sebe ostavljamo pogled na južne planine, a pred nama su mirna Svilaja i surova Dinara. Planinarska staza vodi kroz šumu, s desne strane nam ostaje Plišivica (985 m), a s lijeve je Gradina (870m). Koračamo prema Zelovu prepoznajući u daljini crkvu Svetog Vida. Promatrajući Orlove Stine ugledasmo i naš Planinarski Dom.

Odjednom iza nas nailazi najbrži dio naše ekipe i u čudu ih pitamo otkud oni znajući brzinu kojom hodaju. Ispostavlja se da je ova ekipica malo istraživala teren prema Ogorju, što je popraćeno smijehom i veseljem.

U dobrom raspoloženju, sada već ravnom cestom stižemo na Zelovo. Prolazimo staru školu i nastavljamo prema Zelovskim gajima. Ostaje još proći uspon kroz Zelovske gaje i dohvatiti se makadamske ceste do Doma.

Ovdje nam se priključuje i dio planinara koji su se odlučili s nama prohodati ovaj zadnji dio staze.

Spuštajući se prema Gajima, nailazimo na prekrasne livade pune šafrana. Prolazimo pokraj starih kuća složenih od klesanika koji otkriva strukturu stijena planine, ali i umijeće zelovskih majstora. Starim kućama oponiraju raznobojne fasade novije gradnje. Napuštamo zaselak i krećemo put Orlovih stina. Markacije vode kroz Zelovske gaje, niz dočića i ograda obrubljenih sjenovitim krošnjama. Pitomi doci prepuni šafrana oduševljavaju nas, a raznolikost vegetacije u kojoj dominiraju hrast, bukva, klen, javor otkriva uzroke nastanka davnih zelovskih obrta – izrade lula, kamiša, balota, cigašpica, raznih držala…. Nosili su zelovljani svoje nadaleko poznate proizvode na Sinjsku pijacu. Poslužiše i kao inspiracija Mirku Božiću koji u znamenitu trilogiju o Kurlanima uvrsti poznatu izreku „ Masovčića gdje je kula, tamo viču evo lula”.

Prateći markaciju kroz Gaje uspinjemo se prema makadamskom putu diveći se strogo zaštićenoj sasi koja je upravo u cvatnji. Još kratak odmor na Vidikovcu, a potom makadam kojim za kratko stižemo u Dom. Ispred Doma dočekuje nas ekipa HRT koja snima prilog o našem Pohodu zamolivši nekoliko planinara i planinarki da svoje dojmove podijele „u kameru”.

Odlažemo ruksake, hvatamo mjesto na terasi Doma oporavljajući se uz slasne Marijine uštipke. Prepričavanje doživljaja s današnjeg i ranijih izleta, te plastična posuda na kojoj je da ne bude zabune napisano Posuda izazivaju urnebesni smijeh i veselje, pa u dobrom raspoloženju dočekujemo ručak koji su nam pripremili naši Tatjana i Ivica, uz Jadrankinu ispomoć.

Ručak završavamo desertom jer nam Tatjana donosi tacne pune raznih kolača koje su ispekle naše vrijedne planinarke.

Uz zafrkanciju i smijeh pratimo nastup našeg Svilaja banda. Davor sa bendžo gitarom, Zlatko s mandolinom i usnom harmonikom, te Iva i Boris, kojima se kasnije pridružio Bruno s gitarama zaslužni su što ovaj dan završavamo pjesmom.

Sunce je već bilo polako na zalazu, a hladnoća nas je opomenula da je vrijeme povratka kućama.

Zahvale organizatoru PD Svilaja, posebno onima koji su nas vodili, nahranili i napili, curama i ženama na odličnim kolačima i uštipcima, glazbenicima koji su nas glazbom i pjesmom zabavljali, te svima koji su svojim prisustvom uveličali ovaj događaj.

Za idući događaj očekujemo pripremu repertoara limene glazbe u izvedbi naših članova glazbara.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.

Inspirirani dobrim provodom na prijašnjim izletima „nastavili smo niz”, te smo prve subote u ožujku odlučili krenuti „na Mars”.

U posjet Pagu „namamili” su nas njegov najviši vrh Sveti Vid (kontrolna točka HPO), ali i jedna od najljepših trail staza u Hrvatskoj – Life on Mars trail.

Kad smo prošli tjedan izabrali i objavili destinaciju, činilo se da nema puno zainteresiranih za ovu avanturu. S obzirom da su meteorološke indikacije bile povoljne u subotu ujutro na standardnom mjestu okupilo se nas četrnaest spremnih za „lansiranje”, no umjesto u rakete ukrcali smo se u automobile i krenuli prema Pagu.

Google nam je sugerirao da ćemo najbrže stići vozeći auto cestom od Dugopolja do Posedarja, pa preko Paškog mosta do Kolana, naše polazne točke za Sveti Vid.

I tako smo se uputili navedenim pravcem i za nekih dva sata prešli Paški most. Odmah po prelasku Mosta, s lijeve strane dočekuje nas antička utvrda Fotica. Narodna predaja kaže da su baš na tom mjestu Pažani na kratko ugostili mađarskog kralja Belu IV skrivajući ga pred napadom Mongolske vojske.

Iz geografije smo naučili da je otok Pag peti najveći otok u Jadranskom moru, te je duljinom obale od 302,47 km , najrazvedeniji otok Jadrana. Zbog svog položaja pod Velebitom otok Pag izložen je jakim udarima velebitske bure, te je čitav otok pokriven posolicom iz Velebitskog kanala. O tomu sam osobno svjedočila boraveći u gradu Pagu jednog prosinca, kada je za kratko vrijeme naš automobil parkiran na rivi bio potpuno bijel od posolice.

Posljedično, jedinstveno iskustvo nudi vožnja kroz kamenit krajolik ukrašen s tek pokojom vlati aromatičnog bilja koje pasu ovce zaslužne za znameniti paški sir. Reklamni natpisi svako malo upućuju na ambulantnu prodaju sira, no na našu žalost će se utvrditi da su sve „prodavaonice” zatvorene ili zbog perioda izvan sezone ili jednostavno jer smo kupnju pokušali obaviti na povratku u kasno subotnje popodne. Pag je u ovo doba godine pust i gotovo nema otvorene prodavaonice uz tek rijetko otvoren pokoji kafić u većim mjestima.

U razgovoru o paškim siru i gledanju ovaca i njihova podmlatka primjećujemo da na morskoj strani dominira trstika koja uredno zaklanja bazene Solane Pag. Vozeći se uz Solanu, primičemo se gradu Pagu, još jednom prelazimo most i pratimo putokaz za Kolan. Sada smo već duboko na Marsu, prolazimo Šimune, mjesto s turističkim kapacitetima (poznati auto kamp, marina). I ovdje je nažalost kao i u samom Pagu apartmanizacija uzela danak i nagrdila ljepotu prirode. Zatvorene škure i kapije, kuće bez stanovnika i prazna cesta u ovo doba godine djeluju pomalo apokaliptično, a mi smo već u Kolanu. Prolazimo poznatu siranu i ulazimo na makadamsku cestu koja nas vodi do polazišta za Sveti Vid.

Ostavljamo automobile kod gospodarskog objekta koji nam se čini napušten, no na povratku ćemo upoznati gazdaricu koja će nam održati edukativno predavanje o uzgoju ovaca.

Uskom kamenitom stazom pješačimo kroz Kolansko polje, u naravi siromašne livade ograđene suhozidima i pokojim zakržljalim stablom, te dolazimo do kamenite goleti. Ovdje se staza račva, pa markacija za Sv. Vid upućuje lijevo uzbrdo i to 30 minuta hoda, dok prema jugu put vodi markirana staza prema mjestu Šimuni. Staza se lagano uspinje dovodeći nas do lokve gdje susrećemo grupu motorista, pa zaključujemo da postoji cesta od Šimuna do ove lokve kojom se možda može stići i autom. Preostaje još prići Vrhu malo oštrijim usponom. Čudna je surovost prostora i borba vegetacije za opstanak u posoljenom kamenjaru, a rijetke biljke zbog soli izgledaju kao prekrivene injem. Sivilo ublažava tek pokoji procvjetali šafran, pa promatrajući taj čudesni biljni svijet dolazimo na najvišu točku otoka Paga – vrh Sveti Vid (348m). Obilazimo ostatke crkvice podignute u 14. stoljeću u čast boga gromovnika.

Gledajući s Vrha nepregledne kilometre kamenjara, ne čudi da se u zapisima otkrivenim u Kolanu spominje bog Vid i prinošenje žrtve kako bi se prizvale kiše i bogat urod. Fascinirani razvedenošću obale, sivilom kamena u kontrastu s plavetnilom mora, na sjevernom obzoru divimo se Velebitskim vrhovima, Paškom zaljevu, te vidicima prema mjestima Pag, Košljun, Kolan, Šimuni…), a u izmaglici se naziru i otoci Rab, Silba, Lošinj, Olib…

Nakon obaveznog fotografiranja popraćenog veseljem i smijehom vraćamo se istim putem do automobila.

S obzirom na kratkoću uspona, nije nas bilo teško nagovoriti da se uputimo ka dvadesetak kilometara udaljenoj Metajni i barem djelomično prohodamo poznatu planinarsko – trail stazu Life on Mars.

Vozeći prema Novalji nailazimo na putokaz za ljekovito Kolansko blato, ali i shvaćamo i opravdanost naziva Mjesečev otok ili Mars. Cesta vodi usred kamnejara pokraj suhozida razasutih po cijeloj površini poput bisernih ogrlica otočne tradicije i graditeljstva. Mjerenja paških suhozida došla su do impozantnih 1100 kilometara, no vjerojatno su i duži jer ih je zapravo nemoguće izmjeriti.

Pag je zaista jedinstven. S jedne strane predivne plaže, s druge surova priroda i pogled na Velebit. Vozeći se pokraj poznate, ali u ovom dijelu godine prazne i napuštene plaže Zrće, ne možemo ne komentirati ljetne partije, pa Petra u šali predlaže kako bi bilo najbolje već sada staviti šugoman i osigurati mjesto u ljetnoj gužvi.

Prolazimo Novalju i okrećemo na gornju stranu nasuprot Karlobagu prema Metajni. Prolazeći kroz Kustiće poznate po čudesnom Paškom trokutu. Na povratku ćemo vidjeti i dio Paškog trokuta, kamene formacije čija misterija nastanka do danas nije otkrivena. Mi veselo/šaljivo zaključujemo da je trokut nekada bio mjesto na koje su se spustili marsovci.

Vozeći oprezno zbog sveprisutnih ovaca po cesti dolazimo do šarmantne i pitoreskne Metajne. Parkiramo pokraj Vatrogasnog doma i pratimo markaciju Traila. Međutim izlaskom na prijevoj susrećemo par planinara koji nam kažu da će nam za obilazak trebati dva do tri sata, iako staza nije pretjerano teška. Zbog nedostatka vremena odlučujemo se za kraću stazu i kroz mjesto dolazimo do pješčano šljunčane plaže Ručice. Ručica je jedna od najljepših plaža na Pagu, pa uživamo u ljepoti prizora. Šetajući plažom uz šum mora, fotoaparatom lovimo kadrove Velebita s jedne strane, Svetog Vida s druge strane, te prekrasne uvale ispred nas koja nas neodoljivo pozove na skidanje gojzerica i šetnju plićakom.

Kamene skulpture koje smo vidjeli sa Svetog Vida sada su nam sasvim blizu, no zbog kratkoće vremena posjet kamenim skulpturama na plaži Beritnici, kao i posjet plažama Slana i Malin odgađamo za neki drugi izlet. Definitivno ova staza zavređuje povratak.

Sretni i zadovoljni istim putem se vozimo natrag i diveći se mjesečevim prizorima, ne opažamo da smo već napustili Pag. Za nekih dva sata stigosmo u Sinj.

I dok još uvijek sređujemo utiske, nadamo se da će nam nebo u nedjelju biti naklonjeno, te da ćemo uživati u hodanju od našeg Bazena preko Plišivice na Orlove stine.

A do tada zdravi i veseli bili.

Jutros otvorim PC kako bi počela pisati izvještaj sa nedjeljnog izleta i javi mi se poruka da je On Drive prepun fotografija i da nema više prostora. Krenem premještati fotografije na vanjsku jedinicu i kako ih otvaram a najveći dio je s planinarenja) još jednom se uvjerim kako je svaki izlet s PD Svilaja na svoj način poseban. A ovaj nedjeljni na Babinu Gomilu prštio je smijehom i veseljem uz radnu akciju „guraj auto da upali” kao desertom za kraj.

No krenimo redom. U subotu smo uspješno u Planinarskom domu Orlove stine održali Skupštinu PD Svilaja, a u rano nedjeljno jutro uputilo se veselo društvo svilajaca prema Dubrovačko- neretvanskoj županiji i planini Rujnici.

Preko Trilja, pa na autocestu od Biska do Ploča, za nekih dva sata ugledasmo dolinu Neretve, najveću hrvatsku deltu gusto naseljenu još od antike gdje su stoljeća života ispisala jedinstvene tragove.

Za razliku od Cetine i Krke koje „mirno” utječu u more, Neretva, rijeka sa izvorom u Bosni i Hercegovini, prije nego li se „utopi” u Jadranskom moru u svom slivu kroz Hrvatsku tvori deltu od 12.000 hektara omeđenu ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko- slivanjskim brdima.

Spuštajući se s autoceste prema Pločama impresionira nagla promjena krajobraza, zelena dolina čini se poput oaze u sivilu dalmatinskog krša, a brda koja se izdižu između rukavaca kao otoci nekog neobičnog mora.

Uživajući u pogledu na polja prepuna nasada mandarina, napuštamo Jadransku magistralu i vozimo se prema naselju Desne. Kroz kršku depresiju na desnoj obali Neretve trstika i šaš oponiraju maslinicima i nasadima mandarina, a uz sam rub brdskog područja ugledasmo krško jezero Modro oko. Nebesko plava boja vode opravdava naziv ovog izvora pitke vode. Ovo područje je značajno sa stanovišta biološke raznolikosti jer sadrži ugrožena staništa. Bijela čaplja jedna od zaštićenih vrsta u ovom kraju nameće se kao veza ovog kraja i naše Alke, Naime, nekada su se penoći (perjanice) koji krase alkarske kalpake radili od perja bijele čaplje, a perje se često nabavljalo u ovom kraju.Danas su ipak druga ekološka vremena, pa se penoći vjerojatno rade od prihvatljivijih materijala.

I dok vozimo makadamom kroz polja maslina, gdjegod opazimo vilu s bazenom ili stare napuštene kamene kuće a arkadama obraslim bršljanom i evo nas na polazišnoj točci današnjeg uspona u naselju Desne.

Prateći markaciju udaljavamo se od naselja, maslinici prepuštaju mjesto makiji i niskom raslinju. Staza je dobro markirana i ne predstavlja veliki problem za hodanje, ali oblaci ne dozvoljavaju jasan pogled na dolinu. Nailazimo na malenu kapelicu kod koje se kratko zadržavamo i nastavljamo dalje pitajući se koje brdo ispred nas je naš cilj Babina Gomila.

I hodajući ugledamo na stazi stijene koje nam se učine kao kamene stolice pogodne za kratku pauzu. Sladeći se čokoladom i osvježavajući se raznim tekućinama kroz zafrkanciju odredismo žiri za ocjenu najboljeg čaja.

Naime, dio ženske ekipe naoružan je termosicama „zdravih čajeva”. Kasnije će se ispostaviti da će čaj u mojoj termosici ostati „neocijenjen” jer se žiri prebacio na pivu, pa bi mu se pomiješali okusi, što je naravno praćeno urnebesnim smijehom.

U dobrom raspoloženju i šalama stigosmo do prijevoja ispod Babine Gomile. Babina Gomila (735 m) je najviši vrh planine Rujnice koja dominira nad dolinom Neretve. Do Vrha vodi oštar uspon po kamenjaru pa se povremeno služimo rukama komentirajući babu koja je nagomilala toliko kamenja i otežala nam uspon. Kratke predahe koristimo za uživanje u pogledu. Iako kroz izmaglicu pogled na dolinu i ušće Neretve impresionira. Odnekud dopire pjesma i muzika, pa zaključujemo da su pokladni običaji i mačkare zavladali i ovim krajem.

Oprezno zbog mokrog kamenjara stižemo do samog vrha označenog betonskim stupom na kamenim gromadama. Odmah se „prijavljujemo Pokemonu” udarajući pečat u Obilaznicu HPS.

Oni najbrži već su izvadili hranu iz ruksaka pa im se priključujemo. Veselje nam pomalo kvari hladnoća, te se nakon obaveznog fotografiranja spremamo na silazak. Ovaj put je obavezu službenog fotografa preuzeo Fujo uz asistenciju našeg predsjednika Zorana.

Spuštanje sa Vrha je tražilo dodatan oprez zbog klizavog terena, ali i kamenja kojeg je baba nagomilala. Putem srećemo grupu planinara iz Vrgorca koji poznaju našeg Zorana, pa nakon obavezne čakule krećemo prema Desnama.

Povratak u Desne je prošao uz urnebesni smijeh i zafrkanciju, a došavši u Desne čekalo nas je jedno iznenađenje u vidu radne akcije guranja Sanjinog auta. Naš muški dio ekipe junački odradiše uspješno ovaj zadatak o čemu svjedoči snimljeni video od strane ženske ekipe.

Kad je auto konačno „zaverglalo” poput Hamleta javila se dilema „ Pelješki most-da ili ne”. Odluka je pala za piće u Opuzenu, no kako nam nije radio kompas i nismo dobro odredili azimut završili smo na piću u Pločama.

Bez obzira na lokaciju i dalje je bilo veselo, Fujo je sreo poznate planinarke koje su pohodile Svilaju, mi smo šetali i razgledali Ploče, te se istim putem vratili kući u Sinj.

Unatoč izostanku pogleda s Babine Gomile bio je to nezaboravan dan prepun smijeha i dobrog raspoloženja.

Hvala svima na organizaciji i sudjelovanju na ovom predivnom pohodu.

Veselimo se idućem druženju, a do tada zdravi i veseli bili.

Sinj se prošlu subotu budio okovan injem na minus sedam stupnjeva, okružen planinama prekrivenim snijegom što je bio znak da valja krenuti prema jugu. U ranim jutarnjim satima okupljamo se čekajući u toplini automobila polazak prema Gradcu odakle ćemo pohoditi najjužniji vrh Biokova – Svetog Iliju (772m).

Naša mala kolona za nešto više od dva sata vožnje dolazi do groblja Svetog Ante iznad mjesta Gradac, polazne točke našeg današnjeg pohoda.

Biokovo i Sveti Ilija ispisuju nam pozivnicu nudeći nam gostoprimstvo u vidu toplog sunčanog dana. Ostavljamo višak odjeće u automobilima i krećemo makadamskim putem kroz maslinike i bujno mediteransko raslinje. Procvjetali bajami pozdravljaju nas ružičastim cvjetovima, dok se iznad nas kočopere kamene skulpture Biokova. Po tko zna koji put impresionirana sam surovosti ove planine zamišljajući od djetinjstva Biokovo kao velikog diva s glavom u oblacima i kamenim nogama uronjenim u more.

Dolaskom u zaselak Miljačići nailazimo na putokaz na kojem je označeno Sv. Paškal (1,30h), a Sveti Ilija (2,30 h). Slijedeći smjer za Sv. Iliju napuštamo makadam ulazeći na dobro građenu stazu i uz neprekidni uspon za pola sata napuštamo borovu šumu. Sada su ispred nas kamene serpentine, a iza nas pruža se predivan pogled na more i otoke.

Uspon dalje vodi po od davnina uhodanoj stazi kojom je Gradac kao i svako veće mjesto na dalmatinskoj obali bio spojen sa zaleđem. Stari su to putovi sagrađeni u surovom kamenjaru za potrebe trgovačkih karavana i pastirskih stanova. Danas održavani voljom entuzijasta služe planinarima i pokojem pastiru.

Staza se uspinje serpentinama naslonjenim na visoke suhozide, pa kroz građevinsko nasljeđe davne povijesti mediterana uključujemo se u potragu za davnim vremenom kojem ova staza svjedoči.

Savladavajući uspon i uživajući u pogledima koji su sve širi i ljepši, bilježeći kadrove fotoaparatom, kroz rijetku makiju i kamen, dolazimo do prijevoja. U hodu kroz ravni dio odmaramo noge od uspona i evo nas kod novog raskršća. Staza se ovdje odvaja za Sveti Paškal, a putokaz pokazuje da je do Svetog Ilije potreban sat vremena.

Nastavljamo prema Svetom Iliji, napuštajući građenu stazu. Uspon sada postaje kamenitiji i oštriji. Pratimo markacije i/ili oznake i oprezno se penjući dolazimo na vrh.

S obzirom da je vrh KT HPO „lovimo Pokemone” kako naša Anđela simpatično naziva prikupljanje pečata u Dnevniku HPO.

Sveti Ilija odlučio nas je počastiti divnim sunčanim danom pa uživamo u pogledu. Gledamo Vran, Čvrsnicu i Prenj s jedne strane, uživamo u pogledu prema sedam smaragdno zelenih Baćinskih jezera, te ušću Neretve. U plavičastoj izmaglici se naziru poluotok Pelješac, otoci Korčula, Hvar i Mljet, a prema zapadu iza Svetog Paškala ispružilo se Biokovo.

Uživajući u pogledu i hrani iz ruksaka vrijeme brzo prolazi, pa se nakon obaveznog fotografiranja spremamo za silazak. Vraćamo se istim putem, a kako je vrijeme suho silazak ne predstavlja problem. Dio naših planinara odlučuje pohoditi i Sveti Paškal, a ostatak uživajući u pogledu na more još jednom prolazi stare serpentine i spušta se prema Gradcu.

Naš izlet se bliži kraju, neki od nas odlučili su otići do Baćinskih jezera, neki će na piće u Gradac ili Drvenik, neki prema Sinju.

Još uvijek pod dojmom ovog prekrasnog izleta zahvaljujemo PD Svilaja i Zoranu na organizaciji i vođenju, a našim planinarima na sudjelovanju.

Zdravi i veseli bili do sljedećeg izleta.

Razmišljajući kako započeti priču s nedjeljnog izleta, sjetih se stihova naučenih davno u jednom od nižih razreda osnovne škole:

„Huji bura čista žena, poderana izgrebena, uz vrtače niz vrtače, lakonoga sve preskače.”

Navedeni stihovi čine mi se odlična ilustracija i sažetak izleta u organizacije PD Svilaja prve nedjelje u veljači.

Dakle, usprkos buri i hladnoći nas dvadesetak uputilo se u nedjeljno jutro „malom cestom preko Zagore” prema Prapratnici u trogirskom zaleđu. Vozeći se kroz Sutinu koja nas kao i uvijek ostavlja bez daha, nastavljamo prema Muću, Gizdavcu, Radošiću.. Negdje uz put ugledamo putokaz za Bunare Rajčica, no taj posjet ćemo odgoditi za neki drugi izlet. Ipak komentiramo kako su nam Bunari bili puno ljepši bez čovjekovih intervencija zadnjih godina.

Polako preko Gizdavca i Radošića naša vesela kolona dolazi do Prapratnice. Skrećemo na usku cestu omeđenu suhozidima s obje strane i za kratko smo na kraju naselja Bojići, našoj početnoj točki za uspon na Vilaju.

Tek što smo izišli iz automobila, bura nas nimalo gostoljubivo ne dočekuje, pa se maskiramo kapama, šalovima, kapuljačama… Zamatanje i uzimanje ruksaka praćeno je smijehom, posebno kad lokalna baka u prolazu gledajući nas u čudu upita „ kud iđete po ‘vakoj buri”.

No naoružane dobrom voljom i zalihama hrane za tri dana snaga bure nas ne može odgovoriti od pohoda, pa krećemo prema Crnom vrhu.

Crni vrh (739 m) najviša je točka Vilaje, planine koja se ispriječila kao granica mora i Zagore između Šibensko – kninske i Splitsko- dalmatinske županije.

Krećemo od zadnjih kuća oštrim usponom. Dobro markirana staza vodi kroz makiju koja djelomično štiti od udara bure. Kontinuirani uspon i bura me usporavaju, pa u kratkim pauzama hvatam dah promatrajući siromašne krške udoline zaključujući da ovdje caruje makija i kamen.

Za razliku od bure iz navedenih stihova koja lakonoga sve preskače, vrtače prelazim četveronoške uz neizostavnu misao „šta je meni ovo trebalo”. Nakon kamenitog dijela slijedi blaži uspon, a kako bura gotovo i ne puše koračamo pogledavajući more s jedne strane, a poznate vrhove Svilaje s druge strane. Prizori izazivaju divljenje, bura je očistila horizont pa se prepuštamo ljepoti prirode i miru koji potpuno obuzima dušu.

Došavši na Vrh, očaravajući pogled zaustavlja dah. Kao na dlanu ispred nas su Sveti Andrija, Kornati i prosuta niska jadranskih otoka kao krajobraz s morske strane, dok se s kontinentalne strane protežu Promina, naša Svilaja, pa redom Dinara, Kamešnica, Kozjak, Mosor, Biokovo…., a u podnožju načičkana pitoma naselja. Kako li je samo čovjek u tom kršu nekad davno pronašao oaze i izgradio naselja.

Uživanje u trenutku prekidamo za kratku okrjepu i fotografiranje. I dok se društvo namješta na Vrhu za zajedničku fotografiju sa Svilajom u pozadini, netko šeretski traži obavezno more u pozadini fotografije, iako je iza nas isključivo Zagora. Komentar izaziva bučan smijeh, a nakon zajedničke slijede pojedinačna fotografiranja i spremanje za silazak.

Žurimo istom stazom jer još nas čeka Biranj na Kozjaku. Ponovo u koloni preko Radošića vozimo prema prijevoju Malačka. Na Malačkoj ostavljamo automobile i krećemo prema Birnju (531 m). Obzirom da nam je polazišna točka na 499 m, čeka nas sat vremena šetnje kamenitim i burnim hrptom zapadnog Kozjaka bez značajnijeg uspona. Kroz makiju i brnistru penjemo se do Birnjca, te nastavljamo prema Birnju. (631m), mjestu prapovijesne gradine, jedne od najvećih na kaštelanskom području. Crkva sv. Ivana Krstitelja zaštitnika Kaštel Lukšića, egzistira na Birnju od 13.st., ali se ne zna kada je Crkva točno izgrađena. Zbog izloženosti mjesta na kojem se nalazi, često je stradavala, povijest kaže da je kroz stoljeća obnavljana zadržavši izvornu polukružnu apsidu na začelju.

Došavši na Biranj, skrivamo se od udara od bure s južne strane Crkve i dok se iz ruksaka vadi hrana gledamo na Kaštela, Split, Mosor…Pogled privlači srebreni odsjaj piste splitske zračne luke, preko koje se vide otoci, ali sada iz drugačije perspektive u odnosu na onu s Vilaje.

Nakon obaveznog fotografiranja za povratak do Malačke pratimo žuto zelene markacije kojima je obilježena ekološko -poučna staza, te dolazimo na smrznutu kršku lokvu Jezero u čijoj je blizini nepresušan izvor.

Za kratko preko Planinarske kuće Česmina dolazimo do automobila.

Nakon kratkog odmora i okrijepe u Planinarskom domu Malačka preko Zagore smo se vratili u Sinj.

Za kraj, hvala Davoru i Zoranu na organizaciji i vođenju, kao i našim planinarima koji su sudjelovanjem i veseljem uljepšali ovaj izlet.

Zdravi i veseli bili do slijedećeg druženja.