Kategorija: Novosti

Tradicionalno je za siječanj u mom kalendaru pospremljen događaj – Zimski uspon na Svilaju u organizaciji našeg PD Svilaja i tradicionalno tjedan dana prije uspona pratim vremensku prognozu pitajući se „što ako?”.

Pitanje se naravno odnosi na onu vječnu dilemu da li sam „u glavi, u koljenima” i/ili u kondiciji spremna sudjelovati na ovom usponu i u slučaju lošeg vremena.

I tako dok sebe ohrabrujem da ja to mogu u svakom slučaju ili se tješim da se uvijek mogu vratiti ako baš bude gadno, dočekam subotu.

Subotnje jutro osvanulo je tmurno, uz pokoju kap kiše na vjetrobranskom staklu nije djelovalo ohrabrujuće za na Svilaju. Ipak, uz stečeno znanje u Svilajinoj općoj planinarskoj školi u ruksak stavljam gamaše, kabanicu i rezervnu odjeću kao za „svaki slučaj”, a dobro znam da sam već odlučila ići na Uspon.

Vozeći se kroz Hrvace i Zelovo kiša pojačava, a na Orlovim stinama nas dočekuje hladnoća uz pokoju snježnu pahuljicu.

Brzim korakom spuštamo se do Doma, gdje ugrijani toplim čajem gledamo kako pršti sve gušći snijeg. Bezbroj sitnih pahuljica pleše na jakom vjetru dok naš Fujo ubacuje još drva u peć, a Tatjana i Ivica u ime domaćina nude okrjepu čajem sve većem broju planinara koji pristižu u Dom. Promatrajući dolazak automobila, kombija i autobusa raduje nas veliki odaziv pa komentiramo kako nas s obzirom na snijeg koji i dalje pada očekuje pravi izazovni uspon. Naš vodič Zvone nas uvjerava da će snijeg prestati, a nebo kao da ga čuje i u jednom trenutku vrijeme se smiruje i nestaje pahuljica u zraku.

Uskoro će devet sati i vrijeme polaska, pojedine grupe planinara polako se upućuju prema Batu. Grupa sa Zvonom će kroz Badnje, dok se dio planinara odlučuje Šumskim putem. Kako danas ne vrijedi ona „po jutru se dan poznaje” koračamo po tankom bijelom pokrivaču dok nam se smiješi zubato zimsko sunce. Dinara se bijelim pokrivačem ponosno zrcali u plavetnilu Peruće, dok ljepotica Cetina polako vijuga snenim Hrvatačkim poljem. Iza nas u daljini diči se Kamešnica sa svojim snježnim vrhovima. Ispred nas Vršina pod bijelom kapom priječi pogled na Bat – vrh Svilaje, naš današnji cilj.

Upijamo ljepotu trenutka i već vidimo more i dalmatinske otoke. Tisuće nijansi plave razlijeva se ispod nas, uz posebno dojmljiv prizor Biokova, pojačan srebrenom površinom mora ispred i iza Splitskih vrata. U daljini naziru se konture Pelješca, pa Vrgoračko gorje, ispred nas Brač, Šolta, Hvar, Vis, Svetac, Kornati….. pa čak se i Apenini ako se bolje zagledaš mogu uočiti.

Burna Svilaja časti nas pogledom, pa ne prestajem fotografirati. Pazeći na snijeg i led pažljivo koračam i nailazim na kameno srce točno uz markaciju, vadim foto aparat i bilježim detalj. Nakon Cetinske transverzale kondicija je dobra pa uspijevam hvatati ritam unatoč pauzama za fotografiranje i evo već se približavamo Vrhu.

Najbrži se već vraćaju, pa na našu molbu da se vrate na Vrh zbog zajedničke fotografije upozoravaju na polarne uvjete na samom Vrhu.

Dolaskom na Bat i sami se uvjeravamo u hladnoću. Kako ovim Zimskim usponom simbolički obilježavamo početak nove planinarske godine otvaranjem pjenušca u šali se pitamo hoće li se pjenušac uspjeti ohladiti. Uz salve smijeha Fujo i Zvone odnose boce od geodetskog stupa stavljajući ih u snijeg, stvarajući dodatni motiv za fotografiranje.

Bura i hladnoća ne dozvoljavaju dugo zadržavanje na Vrhu, pa su se stotine planinara razmjestile u zavjetrini ispod Vrha, dok pojedinci ili grupe još uvijek pristižu i idu prema samom vrhu. Većina se fotografira i sklanja u zavjetrinu. U zavjetrini je manje hladno pa se iz ruksaka vadi „spiza” nudeći jedni drugima okrjepu priča se kojim putem se išlo, ima li snijega, blata leda uz neizostavnu zafrkanciju i smijeh. Odnekud dopre i pjesma.

Prizori su unatoč hladnoći zaista veličanstveni. Zvone pokazuje i navodi imena planina na horizontu, te poziva na okupljanje i otvaranje pjenušca i fotografiranje. Promrzle ruke uzimaju boce pjenušac se otvara i ulijeva u čaše i šalice, nazdravlja se novim planinarskim okupljanima, ali hladnoća ne dozvoljava zadržavanje, pa se polako pripremamo za silazak.

Silazak zahtjeva oprez zbog ugaženog snijega, leda i blata, ali nas to ne ometa u uživanju u pogledu. Polako se spuštamo do Šumskog puta i idemo prema Domu gdje nas čeka planinarski ručak, ali i dječja vriska. Naši mali Leteći medvjedići su uz pomoć svojih nastavnika uz vođenje našeg Antonija su uspješno osvojili vrh Plišivicu, a se preko Zelova popeli i na Orlove stine, dok su

stariji učenici sudjelovali u usponu na Svilaju.

Uz pjesmu, šalu i zabavu druženje se nastavilo u našem Domu, uz planiranje novih izleta.

I za kraj zahvala našim vrijednim članovima na organizaciji i vođenju, te svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli da nam ovaj dan ostane u lijepom sjećanju.

Zdravi i veseli bili!

Nakon dužeg kišnog perioda sunčanu nedjelju smo iskoristili za izlet na Kijevski bat. 25 članova društva okupilo se u 9 ujutro kod hotela Alkar u Sinju i zaputilo put Kijeva. Oko 10 sati smo stigli u podnožje i laganim korakom zakoračili prema vrhu.
Prvi dio puta prošli smo kroz ograđeno lovište pod budnim okom našeg vodiča Zvone i praćeni pucnjevima lovaca.
Pri izlasku iz lovišta na planinarsku stazu potrebno je prijeći žičanu ogradu ljestvama, gdje smo malo zastali kako bi svi sigurno prešli pomalo sklisku prepreku. Uspon osojnom padinom planine trajao je kratko, željni sunca smo htjeli što prije uspeti greben.
Na grebenu su nas dočekale krave i pogled na vrlički, kninski i drniški kraj. Uskoro su se otvorili pogledi i prema ostatku Dalmacije i moru. Na vrhu smo se nauživali sunca, najavljena bura nije puhala i uz dobro društvo i hranu smo upijali ljepote krajolika.
No, valjalo je ipak požuriti nazad prema autima, jer su nas na Svilaji na našem domu čekale diplome za friško diplomirane školarce i ručak.
Sunce je već uranjalo u Jadran kad smo se autima uspeli do našeg doma, gdje je profesor Željko već nestrpljivo čekao svoje školarce.
Uz odličnu hranu i čašicu vina Željko i predsjednik Zoran uručili su diplome našim školarcima, koji već planiraju iduće planinarske pustolovine.

U nedjelju 18. prosinca organizira se izlet na Kijevski bat. Polazak u 9 h ispred hotela Alkar. Prijevoz vlastitim automobilima. Vodič Zvone Ajdučić. 0981357598

Idući četvrtak, 15.12.2022. pridružite nam se u HGSS prostorijama u Sinju (Junakovo igralište) u 19:00, gdje ćete moći nabaviti naš kalendar (35 kn) i članarinu za 2023. godinu.

Sedmi izlet planinarske školice započeo je u rano jutro ispred prostorija HGSS-a, gdje smo se rasporedili u nekoliko automobila i uputili prema izletištu. Malo manje od sat vremena trebalo nam je do polazišne točke Glavaš. Dočekalo nas je poluoblačno vrijeme. Automobile smo ostavili kod skloništa, a kada smo se svi okupili izvadili smo karte i kompase kako bi utvrdili kojim putem krenuti. Nakon par minuta nespretnog “usjeveravanja” karti, krenuli smo markiranom stazom u smjeru sjevera. Na samom početku puta došli smo do ruševne utvrde Glavaš odnosno Dinarić iz 15.st. koje je sunce obasjalo svojim zrakama. Razgledali smo utvrdu, te nedugo nakon sunce se sakrilo iza tamnih oblaka i odlučilo da nam više neće biti suputnik. Nastavljamo dalje i okrepu pronalazimo kod izvora Gornji bunar (1000m). Od te točke, poznati vjetar s Dinare počeo je pokazivati svoju raskoš i koliko god smo pjesmom pokušavali zaustaviti ga i upitati nešto, postajao je sve jači i jači. Debelo zabundani rumenih obraza i nosova put smo nastavili prema planinarskom skloništu Martinova košara (1300m) gdje smo odlučili odmoriti noge i marendati. Strmi krš otvorio je svima apetit. Pokraj skloništa nalazilo se krdo konja koje je svima izmamilo osmijeh na lice. Pozdravljajući krdo, uz to popraćeni kojom nanešenom kapi kiše odlučno smo krenuli prema vrhu. Svakim osvojenim metrom vjetar je pojačavao te je postajalo sve teže i teže. Put nas je vodio preko grebena, a prizori oko nas postajali su sve impresivniji. Ukazivali su se razni vrhovi i za svaki smo se nadali da je naš. Pred sam vrh, prolazeći kroz ”začaranu” borovu šumu, vjetar je otjerao oblake i samo je sunce ostalo na nebu. Došavši na sunčani vrh Sinjal (1831m) brzinski smo odradili pojedinačno fotografiranje jer je vjetar i dalje bio neumoljiv te smo potražili zaklon s druge strane padine. Uspon smo proslavili ručkom i pićem (čitaj pivom). Nakon što smo odmorili, pojeli i odradili grupno fotografiranje, okupani sunčevim zrakama  krenuo je spust prema PD Brezovac. Sam početak spusta bio je malo strmiji te je trebalo malo više pripaziti da ne bi završili na guzici. Negdje na pola spusta došli smo do skloništa gdje nas je već čekao dio naših članova. Malo smo se ugrijali uz toplu peć, bacili koju besidu te s vjetrom u leđa krenuli dalje prema domu. U dom smo došli u predvečerje, točno kako je i bilo planirano. Rasporedili smo se po sobama, a zatim je uslijedila večera. Domaćini su nam pripremili u velikom loncu grah kojeg na kraju nije ostalo ništa. Provodili smo vrijeme u toplini doma uz čašicu razgovora, igrajući karte i razne društvene igre, a kasnije smo veselom pjesmom budili ostale članove koji su ranije krenuli na spavanje. Vjetreeee s Dinaareeeeee!!!

Drugog dana, buđenje je bilo u zoru. Manji dio ekipe probudio se ranije te su se uputili na Badanj. Uz toplu kavu, raspravljajući tko je prošlu noć više hrkao, a tko manje spavao odlučili smo poći ranije prema Mirkovićima, jer je kiša bila najavljivana. Pozdravili smo se sa srdačnim domaćinima te krenuli na novi spust prema zadnjem odredištu. Stazu na povratku obilježio je miris borovine i lokalni lovci u nadi da im nećemo rastjerati svu divljač koji su lovili. Makadamskom cestom stigli smo do automobila. Kada smo se okupili krenuli smo prema Sinju. Umornih nogu, znojni, crveni ali sretni i prepuni dojmova pozdravili smo se… do sljedećeg okupljanja. Školica je pri samom kraju, ostao je još samo završni ispit i proslava… ali ovo društvo i njihove planinarske avanture tek započinju. 

Dugo očekivani izlet na Biokovo započeo u rano jutro 22. listopada 2022. godine
u Gornjim Brelima. Jutro je bilo prohladno, no sunčano. Budući da polaznici ove
planinarske škole dolaze iz različitih mjesta, dogovorili smo se da mjesto okupljanja
bude na mjesnom groblju Naret u Gornjim Brelima. Nakon razbuđivanja i razmjena
doživljaja s prošlog izleta na Kamešnici, počela su se krojiti nova očekivanja i
predviđanja. Sam pogled prema “gore”, pomalo je bio zastrašujući, no ekipa puna
entuzijazma, oko 8:30, spremno je započela još jedan izlet.
I vrijeme je krenilo. Na samome početku dočeo nas je prezentacijski centar Parka
prirode Biokovo, a nakon njega i nekolilo vrlo interesantnih kućica koje su nas
odvele do prvih znakova interesante prirode koje nam je podnožje ovog dijela
Biokovo moglo pružiti – maslinici. Budući da je kraj listopada i vrijeme branja,
brojne su grane nekih mlađih stabala,a i nekih starih više desetljeća zbog težine nešto
niže zemlji. Ne smije se ni izostaviti interesantan susret nas planinara školaraca i
mlade dame koja se već tada rano vraćala s domaćim magarcem s viših dijelova
planine. Ova domesticirana životinja nosila je nešto tereta na svojim leđima. Na tom
mjestu osim ove interakcije, stajala je pred nama višestoljetna crkvica Gospe od
zdravlja. Iako zapuštena i u vrlo derutnom stanju, i dalje je bila vidljiva rozeta na
pročelju i stari zvonik.

Nadalje, prva dionica našeg puta vodila nas je ka crkvici sv. Nikole. Iako je to
duži put, ipak je vrijedno uputiti se tom stazom budući da je kombinacija šume i
golog kamena, sjene i osunčanog dijela obronka zaista impresivna. Sve dodatno
ispunjava pogled prema drugim dijelovima Biokova i prema otocima. Uz lagani
tempo, dobro raspoloženje (kao i uvijek), za nešto malo manje od dva sata našli smo
na prvoj malo dužoj pauzi kod ispred crkvice sv. Nikole. Iako je uzbrdica bila strma
pred sam kraj tog dijela Poučne staze, nije usporila želju za osvježenjem i kratkim
odmorom. Osvojili smo prvi dio puta. I nalazili se na brdu Pirovcu na visini nešto
iznad od 570 m. Već tada, sjedeći na kamenim klupama uživali smo u pogledu na
šume crnog bora, na otok Brač i na samu kamenu crkvicu, čija je povijest zaista

impresivna. Sagrađena još i u predturska vremena, smatra se najstarijom crkvom u
Gornjim Brelima.

Ubrzo je uslijedio nastavak puta, koji je osobno bio još zanimljiviji. Uputili smo
se sjeveroistočno ka samome vrhu. Dočekala nas je gusta šuma crnog bora i
bogatstvo drugog biljnog i životinjskog života. Na putu moglo se susresti puha,
divokoze pa čak i posokoka. Određeni dijelovi koji su kiselijeg tla, prekriveni su s
paprati i bršljanom. Izlaskom i dijela prekrivenog šumom, našli smo se pred
zahtjevnim dijelom ovog puta. Ispod stijene zvane Ražanj, dočekao nas je sipar, kao
tipičan primjer geomorfološkog procesa na padinama. Kao što je i sam prof rekao:
“Jedan korak naprijed, dva nazad.”, te je tako i bilo. Neki s više samopouzdanja, a
neki s više straha, prolazili smo padinom, koja je obilovala vapnenim stijenama,
razlomljenima i teškima više desetaka tona koje su se posljedicom raznih prirodnih
procesa (ponajviše erozije), odvojile od ostaka brda i oblikovale stazu kojom smo
prolazili. Na putu sustreli smo nekoliko divokoza koje smo pokušali u tišini
promotriti i fotografirati, no nažalost nismo susreli nijednog muflona koji je još jedna
životinjska vrsta koja obitava na obroncima Biokova. Biljni svijet na tom dijelu nije
mnogobrojan, no preživljavaju nekoliko šmrika (oštroigličastih borovnica) i divlja
smokva.
Još jedan prirodni fenomen koji je obilježio izlet, jesu brojni mali izvori vode i
bunari, koji su nažalost posljedicom nedovoljne količine oborina tijekom ljeta i u
ranu jesen, bili gotovo prazni, ipak intresantno je vidjeti stotoine i stotine metara
dugih crnih cijevi stazom koji spajaju mjesta odakle se skuplja voda do samih
spremišta.

Što smo se približavali samome vrhu, to je bilo strmije i napornije, a stanke sve
češće. Kratke stanke ispunjavali smo branjem šepurike / ( divlje ruže / divljeg šipka).
Desetak minuta pod samim vrhom zastali smo na pašnjaku kako bismo fotografirali
usjek, koji je vodio stotinama metara ispod nas.

I time, uslijedio je dolazak na sam cilj. Iako su nas surove stijene na vrlo strmom
terenu, zajedno s vjetrom pokušavale zaustaviti, želja za saznanjem o tome što nas
čeka na vrhu, bila je presudna motivacija. Neki su stigli koju minutu ranije od nas
drugih pri kraju, no svi smo imali gotovu istu reakciju. Vrh Bukovac, nalazi se na
visini od 1262 m iznad mora. Iako je bilo sunčano vrijeme, na sjeveru su se protezali
cirusi, dok prema jugu, i otoku Hvaru , nalazili su se kumulusi i time priječili pogled
prema poluotoku Pelješcu. No to nije onemogućilo pogledn koji se širio prema
Baškoj vodi, Promajni, Krvavici i samoj Makarskoj. Dok s druge strane, osim
sjeveroistočnog i istočnog dijela otoka Brača i mjesta poput Sumartina i Novog sela,
pogled je sezao i prema mjestima Mimice, Lokva Rogoznica, koja su nadomak
samog Omiša.

Uspjeh smo proslavili dugoiščekivanim ručkom i pićem. Društvo je bilo spremno
podijeliti domaće kolače, sendviče i u školi, omiljeno pivo. Nakon nešto manje od sat
vremena, krenuo je spust. Ekipa je odlučila posjetiti i sklonište Bukovac, koja se
nalazi na maloj čisitini među gustom borovom šumom. Time je i uslijedio dio je je
više-manje shvatljiv nama školarcima, a to je vježbanje vezanja čvorova, naravno
kao obvezan dio pohađanja škole, i svakog izleta. Također svi polaznici su vrlo
ugodni i voljni pripomoći međusobno u učenju i vježbanju.

Staza kojom smo se vraćali, razlikovala se od one kojom smo došli do crkvice sv.
Nikole. Na raskrižju Poučne staze i one ka Gornjim Brelima, krenuli su tom drugom.
Staza puna niskog raslinja, od koje je bitno navesti brnistru i naravno šume crnog
bora. Na putu se nalazilo nekoliko informativnih ploča koje su nešto podrobnije
objasnile prošlost tih prostora. Prvi od njih je pojam dubrave, gusto obrasle šume
ponajviše crnog bora, te hrasta, zatim izvor vode zvan Vodice, koji je ugodno mjesto
za stanku, budući da ga krase sam kameni bunar (koji trenutno ima vrlo malu
količinu vode), kamenica te nekoliko klupica u hladu. Najinteresantiji dio ove staze
jesu Klešići, drevno selo koje se odlikovalo svojom jednostavnosti, udaljenosti i time
nedostupnosti, osim kako kaže sam tekst na informativnoj ploči “samo zrakom ili na

krilima.” Ubrzanim hodom, i već podosta umorni, spuštali smo se ka početnoj točki
Gornjih Brela, odakle se dobro raspoloženje preselilo u Zadvarje na druženje kojim
se iznošenjem zajedničkih dojmova i se završio još jedan izlet naše planinarske
školice.

Izlet Blatački brig – Glavaš – Elekov krč – Milčić – Kurljaj – Blace – Blatački Brig

Peti izlet planinarske školice započeo je, po običaju, u rano jutro ispred prostorija HGSSa, gdje smo se rasporedili u nekoliko automobila i uputili se prema izletištu. Kroz polje obavijeno maglom pa malo preko livade i strmom planinskom cestom, došli smo do polazišne točke Blatački brig. 

Dočekali su nas domaćini tradicionalnog uspona na Kamešnicu iz PD Kamešnica Otok te nam dali potrebne informacije o ruti kojom ćemo proći. Dočekalo nas je i sunce koje je nagoviještalo odlične vremenske uvjete za uspon. Pričekali smo da se okupe svi najavljeni planinari, a oni najhrabriji su se već tu skinuli u kratke rukave. Željko nam je pokazao krajnji cilj – vrh Kurljaj (1809 m) – koji se iz te perspektive činio prilično dalekim i velikim zalogajem. No, nismo se obeshrabrili, dapače, stavili smo na leđa ruksake, duboko udahnuli svježi planinski zrak i uputili se za vodičima prema najvišem vrhu Kamešnice s ove strane granice – Glavašu (1308 m). 

Preko kamenitog terena se nas 50ak razvuklo u dugačku kolonu koja je oko sat i pol vremena napredovala prema vrhu. Nije bilo lako, bilo je stajanja, sjedanja, presvlačenja, misli o odustajanju, ali ipak smo ga svi osvojili. S Glavaša se pružio pogled prema drugim vrhovima i kotlini na istočnoj strani, dok su se prema jugu i zapadu oslikavali dalmatinski vrhovi u svim nijansama plave boje. 

Mi koji smo bili pri kraju kolone, s Glavaša smo vidjeli da se družina skupila ispred jedne od vikendica u kotlini. Spustivši se dolje, iznenadili su nas vlasnici koji su nas počastili kavom i svim vrstama rakije te nam poželjeli sretan nastavak puta. Ova krasna dobrodošlica napunila nam je baterije te smo, malo veseliji i rumeniji, nastavili uzbrdo. „Najteži dio ste prošli“ – bile su riječi iskusnijih planinara, praćene s „još će na samom kraju biti malo teži uspon i to je to“.  

Put nas je vodio preko vrhova i grebena, po kamenjaru, sunce nas je grijalo, a prizori oko nas postajali su sve impresivniji. Kako to obično biva, ukazivali su se razni vrhovi i za svaki smo se nadali da je naš. No kad smo ponovno ugledali Kurljaj, nije bilo sumnje da nas baš on čeka. Cijelim smo putem ispred sebe vidjeli točkice koje se kreću malo brže i procjenjivali koliko su nam daleko. Neke od njih uhvatili smo kod Bunarića, ispod one najteže dionice. Opet se tu nudila neka rakija, što su neki s oduševljenjem prihvatili, dok su se drugi odlučili za vodu iz bunarića. Skupivši tako još malo snage, polako smo krenuli gore. Put vodi preko stijena pa kroz šumarak kroz koji je zbog skliskog otpalog lišća trebalo malo opreznije, pa opet preko kamenjara. Potrajala je ova dionica nekih 45 minuta, a onda se konačno ukazao kraj i zasluženi odmor. Već je tu bila ekipa onih bržih, neki su se već dobro i odmorili dok smo se svi skupili. Došla je na red najslađa hrana – ona na vrhu planine koja se cijeli dan stiskala u ruksaku, uz prekrasan pogled na sve strane – a potom i zajednička fotografija. 

Malo pomalo, kako se tko odmorio, krenuli smo nizbrdo. Vratili smo se dijelom istim putem do Bunarića, a onda kroz šumu do Korita. „Idite samo ravno doli i na makadamu desno“ – dobili smo uputu kod Bunarića, koja nam je dala naslutiti da ćemo taj makadam brzo ugledati. Ispostavilo se da nećemo. Teško je reći koliko je trajao silazak jer se stalno spominjalo još nekih 15 minuta koje su se otezale i reciklirale. Ipak, ekipa je bila vesela pa nam nije bilo teško. A i znali smo da nas jednom kad se spustimo čeka ručak. 

Oko 16 h došli smo do makadama kojim smo, uz bliske susrete sa slobodnokrećućim miroljubivim bikovima, došetali do auta. Umorni, gladni i zadovoljni, spustili smo se u Korita na odličan gulaš koji su spremili domaćini (neki su se vraćali po još porcija, što govori o tome koliko je dobar bio). Željko je na kraju puta podijelio s nama statistike – hodali smo 5 sati, prešli 16 kilometara i savladali više od 1000 m nadmorske visine. Svaka nam čast! 😀

U subotu smo bilo na našem drugom izletu. Planirali smo ići u nedjelju, no zbog predviđanja nepovoljnih vremenskih uvjeta odlučili smo ići dan ranije. 

Okupili smo se ispred HGSS-a u 8:30 h, rasporedili po automobilima te krenuli prema zaseoku Aničić-Čolo. U zaseoku su nas dočekali Leteći medvjedići sa svojim nastavnicima i zajedno smo krenuli put Visoke. 

Vremenski uvjeti bili su idealni, sunce i vedro nebo – nije moglo bolje. 

Putem smo komentirali koji nam se izlet čini lakši/teži te nam je postalo jasno zbog čega je Visoka dobila ime. Imali smo nekoliko kratkih predaha, dovoljno dugih da se napijemo vode i udahnemo malo dublje, a opet dovoljno kratkih da nam se tijelo ne rashladi. 

Neki su napravili još koji predah, ali to je samo zato što vole fotografirati hehe.  

Pauzu za marendin imali smo negdje po sredini puta do Visoke. Tu smo preuzeli ulogu navijača bodreći pljeskom trkače koji su nam bili dodatna motivacija na našem usponu. 

Na vrh Visoke popeli smo se oko 11:00 h, dočekao nas je prekrasna pogled na grad i himna Lijepa naša koju su otpjevali vjernici na kraju svoga hodočašća. Nakon obavljenog fotografiranja krenuli smo do livade na kojoj smo imali pauzu za ručak. Učenici (Leteći medvjedići) su nakon ručka igrali igre, a mi – svilajini školarci imali smo drugu lekciju. Učitelj Željko učio nas je vezivanje čvorova. Vježbali smo i pomagali jedni drugima. 

Nakon pauze i podučavanja svilajini školarci krenuli su prema Visočnici. Putem smo izmijenili dosadašnja iskustva, divili se ljepotama prirode, nasmijali se i od našeg najstarijeg člana Borisa naučili osnovno o gljivama.  Na vrhu Visočnice neki od nas pronašli su svoj prvi azimut. 

Silazak prema Sutini nije bio jednostavan, shvatili smo da spust premda je brži nije lakši. Pojedince je čak pogled na asfalt oborio s nogu hehe. Ipak, svi smo stigli veseli, živi i zdravi. 

Naš izlet završili smo oko 16:30 h, vozači su kombijem stigli do automobila i vratili se po ostatak ekipe. 

Hodanje, druženje i ljepote prirode ostavili su nas utisak kojeg ne možemo prebaciti u riječi, stoga je jasno da jedva čekamo naše druženje u četvrtak i sljedeći izlet. 

Službeno smo počeli s drugom planinarskom škole ove godine, ovaj put je to jesenska školica koju vodi naš učitelj Željko Ćurković. Prvo predavanje imali smo 15.09.2022., a par dana kasnije, 18.09.2022. i prvi izlet sa školicom! 

Naš prvi uspon bio je na najviši vrh Svilaje, a ovo je ujedno bio i tradicionalni uspon na Svilaju. Uspon smo trebali odraditi dan prije, ali nepovoljni vremenski uvjeti nam to nisu dopustili. 

Okupljanje školaraca je, po običaju bilo oko 07:50 ispred prostorija HGSS-a. Podjelili smo se po autima i krenili za Zelovo. Oko 08:30 stigli smo na Planinarski dom “Orlove Stine” gdje nas je dočekala itekakva gužva! Tamo su bili ostali članovi svilajinog planinarskog društva i oni koji će to postati. 

Oko 9 ekipa je bila spremna, ali prije samog početka uspona, naš učitelj Željko, nas je okupio i održao svoju prvu lekciju: usjeveravanje karte pomoću kompasa! Svako je dobio svoju kartu i nekako smo pohvatali ono što nam je objašnjavao (valjda se sad nećemo izgubit)…iiii krećemo na uspon. 

Vremenski uvjeti bili su skoro savršeni, osim vjetra koji je na trenutke bio jak i hladan. 

Krenuli smo putem preko Badnja prema najvišem vrhu Svilaje, do samog vrha čekalo nas je nekih 2 sata hodanja. Željko je vodio grupu i pazio da tempo svima odgovara. Zbog pljuskova koji su se napadali dan ranije, teren je bio malo sklizak, pogotovo na izlazu iz predjela Badnji, tako da je bilo padova i proklizavanja, ali ništa ozbiljno srećom! Na prvoj pauzi smo se zadržali kratko, napili smo se vode, neki su poslušali Željkov savjet i namazli se kremom za sunčanje, mi koji nismo, eh, kasnije smo požalili. Ostalo nam je još malo puta kroz Badnje i usljedila je druga malo duža pauza. Posjedali smo se po livadi i navalili na sendviče, pancetu, sir, banane i svašta nešto skriveno po ruksacima. Sa Željkom smo ponovili usjeveravanje karte i locirali vrh Svilaje. Na vrh smo stigli u predviđenom vremenu, a gore su nas dočekali mnogobrojni planinari i mladi planinari koji su došli sa planinarskom udrugom Leteći medvjedići, koju je kao izvannastavnu aktivnost organizirala škola Ivana Lovrića u Sinju. 

Pogled sa vrha na okolne planine, Perućko jezero, more i otoke je bio spektakularan, vidiljivost je bila odlična, pa smo se tako međusobno natjecali tko može uočiti otok Jabuku. 

Neko vrijeme smo proveli na vrhu, da dođemo sebi, upijemo sunca i nadoknadimo izgubljenu energiju i elektrolite. 

Na putu prema domu često se čulo “Kad je ručak?” ili “Šta je za ručak?”. Nazad smo išli putem kroz šumicu, gdje nas ne dočekao jako sklizak teren, pa onda preko makadama, kojem nikad kraja. Kad smo stigli u dom nije bilo puno priče, ostavili smo ruksake sa strane i navalili na gulaš. 

Kući smo krenuli jako zadovoljni i veseli. Prvi izlet je prošao odlično, i može se reć da jedva čekamo sljedeći i onaj svaki iza toga!