Novosti

Kada završe sinjska kolovoška slavlja – Alka i Velike Gospa i utihnu mačkule sa Staroga grada, a domaća gostoljubiva čeljad isprati zadnjeg gosta, krenu svilajini planinari i njihovi prijatelji iz drugih društava spremati kofere i ruksake za višednevno planinarsko putovanje.

Za izlet na planinu Rilu u Bugarskoj vrijedilo je pravilo ”najbrži prst”, budući su mjesta u autobusu u najkraćem mogućem roku popunjena.

I tako smo mi „sretnici” posljednjeg ponedjeljka u kolovozu krenuli prema Bugarskoj. Preko Trilja na Kamensko, prelazak državnih granica i nastavak vožnje prema Sarajevu. Polazak u ranim jutarnjim satima s malo sna prethodne noći traži dozu kofeina, pa prvu pauzu radimo u Tomislavgradu.

Razbuđeni putovanje nastavljamo preko Rame, Prozora, Jablanice, Konjica sve do Sarajeva. Kratimo vrijeme razgledavanjem netaknutog bosanskog krajolika i brojnim šalama. Dok bosanska sela s plastovima sijena nostalgično podsjećaju na vrijeme našeg djetinjstva, ispred nas se prostire Sarajevo.

A gdje ćeš boljeg mjesta za pauzu za ručak od Sarajeva. Šeher Sarajevo, multikultura, turska kava, intenzivan miris bureka i čevapa, kičaste sitnice i suveniri, ćilimi, turska kava, baklave, halva…., a iznad svega ona topla dobrodošlica sarajevske raje.

Naši planinari razmilili se po Baščaršiji, neki u Želje, neki u Mrkve ili gdje ih je već put nanio, većina s pivom i čevapima, a mi s baklavama.

Krenuvši od Gradske vijećnice, pogled na Sarajevski sebilj, pa dalje Baščaršijom. Iznad nas visoko Sahat kula, jedina sahat kula u svijetu koja vrijeme mjeri lunarno, „ala turca” vrijeme usklađeno prema vremenu pet dnevnih namaza (islamskih molitvi). Prolazimo pokraj Gazi Husarev – begove džamije i Madrese. Pokraj Miljacke ljubazna Sarajka upućuje nas ka Latinskoj ćupriji i mjestu Sarajevskog atentata, uz srdačan savjet da se najbolji pogled na Sarajevo pruža sa Žute tabije, jednog od omiljenih sarajevskih vidikovaca. Posjet Žutoj tabiji ostavljamo za neki idući put, a mi žurimo na Bemebašu gdje nas čeka naš autobus.

Svoj bosanski put nastavljamo prema Višegradu, prisjećajući se nekadašnje sarajevske glazbeno -kulturne scene i ne primijetismo da smo se približili maloj varoši razbacanoj po zelenim brežuljcima. Prvi pogled na Višegrad i danas odgovara Andrićevu opisu kasabe na obodu bosanskog vilajeta.

Kratka pauza za obilazak i fotografiranje najpoznatije književne „ćuprije”. Veličanstveni most s 11 lukova podsjeća na priču o jednom od surovih danaka u krvi kada je u 16. stoljeću odveden dječak iz Sokolovića. Povijest kaže da je dijete iz Sokolovića iz janjičara postalo Veliki vezir turskih sultana, utjecajna osoba Otomanskog imperija koji nikad nije zaboravilo svoj rodni kraj, te je iniciralo najveći graditeljski poduhvat tog vremena spojivši obale Drine kamenim mostom.

Ostavljamo Višegrad i hitamo prema Zlatiboru gdje noćimo. Čeka nas utorak i 12 sati vožnje od Zlatibora do bugarskog Borovetsa. Zbog gužve na bugarskoj granici i pomicanja sata jedan sat unaprijed preskačemo posjet Sofiji i stižemo kasno navečer u Borovets. Smještamo se u apartmane i dogovaramo za sutrašnji uspon na Musalu.

Srijeda ujutro, odmorni i naspavani nalazimo se kod Gondole u 8 sati. Kupujemo karte računajući na ukrcaj u 8 i 30, ali Bugarima se ne žuri, pa prve gondole iz Borovca (1300m) prema Jastrebcu (2365m) kreću u 9 sati. Nakon pola sata vožnje stižemo u Jastrebac odakle počinje naš pohod ka Musali. U prvom dijelu pohoda koračamo širokom makadamskom cestom bez značajnijeg uspona, te za nešto manje od sat vremena stižemo do planinarskog doma Musala i prvog jezera na našem putu. Uspon sada kreće oštro uzbrdo ili kako naša Anđela kaže „sad počima prava rađa”. Savladavši uspon za kratko stigosmo do Alekovog jezera. Ovo jezero je ime dobilo po bugarskom piscu Aleku utemeljitelju turizma u Bugarskoj. Nastavljamo dalje označenom kamenitom stazom prema domu Ledeno jezero, odakle će nam trebati 45 minuta do sat vremena do vrha.

Unatoč lošoj vremenskom prognozi, dan je sunčan s temperaturom idealnom za planinarenje.Na stazi brojni planinari, čuju se engleski, njemački, rumunjski, turski, bugarski, a bome i naš lipi hrvatski.

Došavši do doma Ledeno jezero (2720 m) obilazimo Ledeno jezero najviše balkansko jezero (2709m) i nastavljamo dalje prema vrhu. Od doma prema vrhu postavljeni su metalni stupovi s oznakom zimske rute koji su zbog velikog nagiba osigurani sajlom. Došavši do njih shvaćamo da se ovaj uspon ljeti ne koristi, te se nastavljamo paralelnom rutom prema vrhu. Ispod nas se otvaraju prekrasni pogledi na jezera, a mi uživajući u prizorima stižemo na vrh.

Vrh Musala (2925m) najviši je vrh u Bugarskoj i na Balkanu na planini Rila u istoimenom nacionalnom parku. Ime Musala znači zaravan ili Musa Allaha (planina Alaha) iz vremena dok je bugarska bila dio Otomanskog carstva, dok je planina Rila dobila ime po riječi tračkog porijekla što znači bogata vodom.

Čekajući da se naša grupa okupi, neki vrijeme krate hranom, neki strpljivo čekaju red za individualnu fotografiju na vrhu. Slijedi zajednička fotografija i povratak prema Jastrebcu. Naime, zadnja dnevna vožnja gondole je u 17 i 30 sati , pa žurimo natrag.

Srijeda nam se polako bliži kraju i dolazi četvrtak, dan za izlet na Rilska jezera.

U 8 sati okupljamo se kod autobusa koji nas iz Borovca za nešto više od sat vremena dovozi do oko 60 km udaljenog sela Panićišta. Ukrcavamo se na žičaru koja nas vozi do početka rute Sedam rilskih jezera. Za početak obilaska odabiremo lijevu stranu, a vratiti ćemo se desnom stranom. Većina posjetitelja ide obrnuto jer je lijeva strana u početku jako strma, no kada se uspon savlada, lako se ide naprijed i dolazi do jezera Bubreg. Naime, Sedam rilskih jezera su skupina glacijalnih jezera na visini od 2.100 do 2.500 m. Imena jezera povezana su sa njihovim značajkama. Najviše jezero je Suza zbog bistre vode, pa slijedi savršeno ovalno i tamnomodro Oko. Oko je najdublje cirkusko jezero s dubinom 37,5 m. Bubreg je jezero s najstrmijom obalom, Blizanac je najveći površinom, Trofoil ima nepravilan oblik i nisku obalu. Riblje jezero je najpliće, a Donje jezero najniže i u njemu se skuplja voda koja teče iz drugih jezera i formira rijeku German.

Ljepota jezera privlači veliki broj posjetitelja, pa dok hodamo hvatajući trenutak samoće prisjećamo se legende o ljubavi žene i muškraca, dvaju divova, čija se ljubav napajala ljepotom Rile. No zle sile odlučiše uništiti tu ljepotu, pri čemu u obrani svog doma poginu muški div. Beskrajna tuga i suze mlade udovice padale su niz planinske grebene, skupljale se i formirale kristalno čista jezera. Idući prema jezeru Bubreg ugledasmo stijenu čiji je oblik sličan likovima muškarca i žene ogromne veličine, a prema legendi to su dva zaljubljena diva.

Zaljubljeni divovi gledaju nas i ispraćaju do žičare nakon što smo obišli svih sedam jezera. Smrknuto nebo upućuje nam prijetnju kišom, pa se spuštamo žičarom do naše polazne točke. Ipak kiša nam dozvoljava da stignemo do autobusa i tek što smo krenuli prema Borovcu prve kapi udaraju o stakla našeg autobusa.

Napunjenih baterija vraćamo se u naš hotel i pakiramo za sutrašnji povratak.

Na povratku obilazimo Sofiju, te nakon dvosatnog prelaska bugarske granice vozimo ka Zlatiboru. Noćenje na Zlatiboru i subotnji povratak prema Sinju proveli smo prepričavajući dogodovštine, šaleći se i smijući.

I dok bi Štulić zapjevao „Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj”, mi sretni i zadovoljni ipak kažemo „svugdi pođi, kući dođi”.

Hvala Zoranu i ekipi na organizaciji, Marku na vožnji i svima na prekrasnom druženju.

Do idućeg izleta, zdravi i veseli bili.

U korporativnom svijetu čula sam izreku „tko hoće nađe načina, tko neće nađe izgovor”. Iako je izreka bila namijenjena jačanju volje za stvaranjem profita, u ovom kontekstu idealno opisuje „stanje svijesti” prije odluke o izletu na Pelješac.

Izlet na Mosor u subotu smo odlučili preskočiti, pa izvještaj s Mosora očekujte od naših „školaraca”, baš kao što su pisali i onaj s Velebita.

Dakle, cijeli tjedan smo smišljali izgovore za ne otići na ovaj izlet: duga vožnja, vrućina, zmije…. Na sreću pronašli smo način i ipak odlučili otići na ovaj nezaboravan izlet.

Temperature zraka posljednjih dana ukazivale su da će biti pakleno vruće, pa je nas petnaest naoružanih dobrom voljom, velikim količinama vode, kremama sa zaštitnim faktorom, šeširima i kapama u rano nedjeljno jutro krenulo put Pelješca.

Prva stajanja za kupnju peciva i bureka odmah u Sinju u pekarama po želji sudionika, a potom vožnja prema Pelješcu.

Ostavljamo Trilj, Bisko, te nastavljamo auto cestom do Ploča praćeni ljepotom prirode. Napustivši „Dalmatinu” uz cestu prema Pločama procvjetali makovi asociraju na poznatu pjesmu Mihovila Pavleka Miškina kojom je opjevana muka tadašnjeg hrvatskog seljaka. Uz stihove o crvenim makovima, ne možemo se odmah sjetiti autora pjesme, no naš suputnik u šali samouvjereno dobacuje Ivana Brlić Mažuranić, što izazove urnebesan smijeh.

U dobrom raspoloženju vozimo Deltom Neretve i pred Opuzenom dogovaramo da ćemo na povratku kupiti jagode od prodavača uz cestu. Ispostavlja se da neki od nas poznaju karakterne crte pojedinih trgovkinja, pa nakon što šaljivo konstatiramo da je Marija škrta, smijući se odlučujemo da ćemo posjetiti Ivanku i kupovati uz dobar popust.

Kasnije će se ispostaviti nit’ Ivanke, nit’ popusta 🙂

Uz priče o asortimanu proizvoda iz ovog kraja prolazimo Komarnu i evo nas na vidikovcu kod Pelješkog mosta. Obavezno fotografiranje i uživanje u pogledu. Ljepotu prizora prekida zov Svetog Ilije. Valja nam krenuti dalje prema Pelješcu.

Očarava plavetnilo mora uz zelene obrise brda. Pelješac ili kako ga nazivaju: Pelišac, Ponta di Stagno ili talijanski Sabbioncello, je iza Istre drugi po veličini poluotok koji se smjestio na jugu Hrvatske. Administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji, a od Malog Stona do krajnjeg rta Lovište dug je 77 km. Krajobraz je pretežno brdovit s dosta kraških polja, a omeđen je Neretvanskim, Mljetskim i Pelješkim kanalom, dok Stonska prevlaka u najjužnijem dijelu pokazuje da je Pelješac nekada bio otok.

Prešli smo most stigavši u Brijestu, te nastavljamo dalje preko Dubrave, Janjine, Donje Bande prema Orebiću. Svibanjska raskoš prirode ostavlja bez daha, izmjenjuju se uređeni vinogradi i povrtnjaci sa područjima obraslim niskom makijom, česvinom, alepskim borom, čempresima i dalmatinskim crnim borom dok šarenilo i bogatstvo proljetnog cvijeća poput mirisnog okvira zaokružuje sliku.

Uz cestu se nižu brojne reklame za poznate i manje poznate vinarije podsjećajući nas da smo u kraju dingača, grka, plavca malog, marselana…

Približavamo se Orebiću, gradu neustrašivih pomorskih kapetana i moreplovaca kojim se danas priključuju suvremeni „moreplovci” – windsurferi. Skorašnji sunčev zenit nas požuruje prema Svetom Iliji pa razgledavanje kapetanskih kuća i šetnju Orebićem ostavljamo za neki drugi put. Preko Vignja hitamo pod Zmijino brdo ili kako ga domaći nazivaju Monte Vipera ili Perunovo brdo.

Uz put Zvone nam pokazuje polazišnu točku za uspon iz samog mjesta u trajanju od cca 3 ipo sata, no zbog vrućine i hlada odlučujemo se za stazu iz Gornje Nakovane.

Uz malo lutanja stižemo na parkiralište pokraj zaključane rampe. Uzimamo ruksake i zaštitu od sunca, te se makadamskim putem upućujemo prema okretištu Podpišćet odakle markacija vodi prema Svetom Iliji. Prošavši dio puta, nailazimo na lokalnog čovjeka, za kojeg se ispostavlja da je porijeklom „naše gore list” u drugoj generaciji na Pelješcu. Domaćin nam nudi ključ od rampe, pa se vozači vraćaju po auta, dok mi nastavljamo dalje pješačiti. Iznad nas je Zmijino brdo, s druge strane na dlanu su nam Orebić i Korčula. Zbog vrućine i izmaglica izostaje oštrina kadra, no zato se u punoj ljepoti pokazuje procvjetala kadulja, rijetka iglica, petoprsta , kovilje i brojne druge cvjetnice.

Uživajući u opojnim mirisima i šarenilu boja započinjemo uspon po planinarskoj stazi koja vodi kroz visoku makiju, koja nam pruža toliko potreban hlad. Odmah na početku uspona susrećemo grupu planinara iz Sarajeva. Sarajlije su na povratku, oduševljeni su stazom i kažu da su krenuli u 6 sati. Trenutno je deset pa nas u čudu pitaju zar nije vruće u to vrijeme krenuti na uspon, ali naš Zoki ima spreman odgovor „mi volimo po vrućini” što izaziva veselje i smijeh.

Pozdravljamo Sarajlije i nastavljamo dalje. Svako malo na stazi susrećemo planinare na povratku, i uskoro smo kod lovačke kućice. Kod kućice susrećemo skupinu lovaca koja upravo „marendaje” nakon odrađene radne akcije. Kratko odmaramo uz nadopunu zaliha vode iz bunara, te nastavljamo dalje. Putokaz pokazuje da nam do Svetog Ilije treba sat vremena. Staza nas kroz borovu šumu vodi do Planinarskog doma Sveti Ilija. Začuđeni smo livadama prepunim ciklamama u ovo doba godine, ali i radom divljih svinja zaslužnih za prekopanu šumu.

Zahvalni na hladovini borova stižemo do Doma zidanog u kamenu koje je dao ga sagraditi Karlo von Habsburg, a obnovljen je 2008.g. Dom je zatvoren, ali oko Doma je poprilična gužva. Ovdje se staza koja vodi iz Nakovna spaja sa stazom koja vodi iz Ruskovića. Susrećemo planinarsku grupu iz Trebinja koja je došla stazom iz Ruskovića, a namjeravaju se vraćati kružno na Nakovan. Trenutno prije uspona odmaraju u hladovini borova, baš kao i mi. Još su tu dva bračna para iz Njemačke, te jedan domaći.

Nakon kratkog odmora slijedi polusatni uspon na sam vrh. Sada nas više ne štiti hlad borova, Sunce je u zenitu, a mi se krećemo po kamenjaru. Oprezno koračamo prema najvišem vrhu poluotoka Pelješca.

Sveti Ilija (961 m) je zbog visine i izdvojenog položaja jedan od najširih vrhova u hrvatskim planinama. Uživamo u pogledu na Korčulu, Mljet, Pelješac, Biokovo….

Crkva Svetog Ilije izgrađena u 16. ili 17. stoljeću uništena je od udara gromova u 19. stoljeću, pa je sam vrh obilježen kamenim natpisom i drvenim križem na kamenoj gomili. Kristalnu jasnoću pogleda ometa sumaglica i igra oblaka ispod nas. Zbog nedostatka hlada i gužve koja vlada nakon fotografiranja odlučujemo se na povratak do Doma na okrjepu hranom iz ruksaka.

Nakon „ručka” slijedio je silazak istom stazom, te ponovno uživanje u vegetaciji podno Zmijinog brda. Vidjeli smo još i planiku, veliki vrijes, igličastu smreku, obilje crnog hrasta (cesvine), tulipane….

Životinjski svijet nam se nije ukazao. I koliko god se plašili i bili na oprezu zbog brojnih poskoka, na našu (ne)sreću vidjeli smo tek jednu zmiju koja je pred nama pobjegla glavom bez obzira.

Zmijino brdo skrilo je dobro domaćine u svom okrilju, ne opravdavši ovaj put naziv, a mi smo se u okrilju naših automobila uputili kući. Na putu kući još smo odlučili proći kroz tunel Dingač i uživati u „pogledu od milijun dolara”. Uključivši navigaciju popularna „Đurđa” dovela nas je umjesto do tunela u slijepu usku ulicu. Došavši pred jednu kuću, domaćin je u čudu izišao na vrata upitavši nas šta tražimo, a Fujo mu je odgovorio da tražimo tunel i da nas je Đurđa pogrešno uputila. Stariji čovjek ne zna Đurđu, ali zna gdje je tunel i objasni da se trebamo vratiti na „na rikverc”. Đurđu smo spominjali i smijali se cijelim putem. Zbog sumaglice je izostao i „pogled od milijun dolara” iza tunela, no to nas nije spriječilo da se u dobrom raspoloženju sretno vratimo kući.

Još ću dodati da sam zbog atraktivnosti Pelješca i Svetog Ilije koji mi je bio davna želja, izlet na Mosor u subotu je preskočen. Kako je bilo na Mosoru opisati će u sklopu Svilajine OPŠ naši dragi školarci, jednako uspješno kao što su opisali i izlet na Mosor.

Ostaje zahvaliti Zvoni na vođenju, našim vozačima Zokiju Anđeli i Đorđu, te planinarkama i planinarima koji su sudjelovali na ovom izletu na odličnom druženju i zabavi.

Do sljedećeg izleta zdravi i veseli bili!

Velebitskoj Vili valjda su „dojadili“ Škoro i Thompson pa je ovoga puta „dozvala“ nas, a mi
smo se tom pozivu rado odazvali. Dana 22.4. u 7 sati naša se grupica školaraca zajedno s
članovima našeg društva uputila na dvodnevni izlet ni više ni manje nego na tu najdužu
hrvatsku planinu koja je nekoć možda razdvajala, ali sada tako vješto povezuje našu obalu i
unutrašnjost, kao i jug i sjever naše domovine. Cilj: Veliki Sadikovac i Bačić Kuk.
Putujući prema našem odredištu „starom“ cestom imali smo priliku uživati u proljetnim
krajolicima diveći se vrhovima koji su nas okruživali s obje strane našeg puta. „Tu smo bili“,
„tu moramo otići“, „kad ćemo ovdje? A kad ćemo tamo?“ bili su samo neki od komentara u
vožnji.
Uz kratke pauze tijekom putovanja u Kninu gdje je bilo neizostavno svratiti po burek i u
Gospiću popiti kavu, stigli smo na početak našeg odredišta, nedaleko od Baških Oštarija od
kuda smo krenuli prema našem prvom cilju: Velikom Sadikovcu. Laganim korakom, velikim
prijateljem svih planinara i u inat priši, naše se društvo osujetilo kroz šumovit put. Plan:
uspeti se na Veliki Sadikovac te se uputiti prema hostelu u Baškim Oštarijama gdje je bio
predviđen odmor i obrok prije polaska u dom.
Putem do vrha imali smo priliku vidjeti medvjeđi luk, a u hostelu isti i probati, iako je bilo i
onih hrabrijih i iskusnijih koji su ga ubirali putem i „žvakali“ do vrha. Do Velikog Sadikovca
(1286m) trebalo nam je 2 sata lagane šetnje, staza je okarakterizirana kao „srednje zahtjevna“
iako bi se mnogi žitelji naselja podno Svilaje sa smiješkom složili da „ništa nije kao Visoka“
ili „veliko kao Kamešnica“. Naravno, šalu na stranu, Velebit zaslužuje i ima posebno
poštovanje među svim planinarima.
Na samom vrhu, dočekao nas je prekrasan pogled na otok Pag, a neki su pak nostalgično
poput djece iz zaleđa pri prelasku tunela sv. Ilije vikali „more“! Mnogi su tako iskoristili taj
neopisivi krajolik za fotografiranje, iako nijedna fotografija ne može dočarati stvarnost i
ljepotu koja se prostirala pred nama. Je li zbog planine ili je zbog mora apetit bio otvoren nije
ni bitno, na samome vrhu uzeli smo predah da nešto gricnemo prije hostela gdje smo i
pristigli oko 17 sati.
Bilo je 18 sati kada smo se iz hostela uputili u naše prenoćište, planinarski dom Ravni dabar,
smješten u samoj kotlini okružen prekrasnim vrhovima Velebita. Ovim putem zahvaljujemo
našem domaćinu na dočeku i ugodnoj atmosferi u kojoj smo dočekali noć uz druženje i
roštiljanje.
Drugi dan našeg izleta bio je predviđen za „osvajanje“ Bačić kuka (1304m) gdje smo se i
zaputili u 8 sati. Radi se o najvišem i najsjevernijem kuku u nazubljenom nizu Dabarskih
kukova pa je uspon do njega bio zahtjevan, a predviđeno vrijeme od doma do našeg cilja bilo
je 3 sata. Oprostili smo se s našim domaćinom i fotografirali ispred doma prije polaska.
Pojedini članovi uputili su se lakšom rutom, istražujući spremnim koracima poznatu
Premužićevu stazu, dok je ostatak uspješno osvajao kuk. Krajolik cijelog Velebita podsjećao
nas je na kadrove filmova Gospodara prstenova, a naš predsjednik poput Samwisea Gamgeeja
na samom ulasku u Mt. Doom (Bačić kuk) pomagao je svojim kolegama planinarima u
usponu. Oni koji su bili hrabriji i iskusniji došli su na sam vrh, dok je ostatak čekao samo pet
minuta do vrha ostavljajući stijenu s nekoliko klinova za neki drugi put. „Velebite, suzo moja“
otpjevao je Đani Maršan 1993., a remix je nastao podno Bačić kuka 2023.
Obje ekspedicije našle su se pred autobusom u 14 sati odakle su se zajedno uputile natrag
prema Baškim Oštarijama. Popularnost mjesta zatekla nas je nespremne pa smo bili primorani
preusmjeriti odmor u Macole. Povratak kući iskoristili smo za razmjenu dojmova s izleta
planirajući već sljedeći.
Naši školarci dobili su priliku upoznati se bolje s iskusnim članovima našeg društva i
razgovor s njima pretvorio je izlet u vrijednu terensku nastavu. Ali unatoč savjetu HGSS-a s
prethodnog predavanja, možda bi bilo bolje da su se „kroksice“ ipak ostavile kod kuće.
Do nekog sljedećeg susreta, pozdrav Liko, Velebita diko.

U rano jutro zadnjeg dana produženog vikenda uputilo se nas dvadesetak iz Sinja prema Prološcu na poziv HPD Imotski kako bi sudjelovali u pohodu kroz Kanjon Badnjevice.

Preko Trilja, Ciste Provo, Lovreća, Studenaca za nešto više od sat vremena stižemo u Proložac. Putokaz na cesti nas usmjerava prema Zaštićenom krajobrazu Kanjon Badnjevice, te za nekih desetak minuta stižemo do Vučje drage polazišta i odredišta današnje kružne ture.

Prvi put smo u „gostima” kod HPD Imotski na ovom događaju koji domaćini ove godine organiziraju drugi put stremeći da postane tradicionalan. Dolaskom do Doma simpatičnog naziva „Bumbari i komarci” dočekuje nas srdačna dobrodošlica i izuzetno gostoprimstvo domaćina. Uz ponuđene kolače, kavu i razna pića koje jednostavno ne možemo odbiti, pozdravljamo se s planinarima iz drugih društava, te na popis sudionika upisujemo PD Svilaja kao jedno od društava koji sudjeluje na ovom izletu.

Na kraju izleta, na popisu će se naći 23 društva iz Dalmacije i Hercegovine čijih je 230 planinara pohodilo ovu kružnu turu.

Uz smijeh i šalu pridružujemo se okupljenim planinarima za polazak prema Kanjonu. Grupa lokalnih vodiča nam prezentira detalje izleta, stavljajući nam se na raspolaganje u slučaju bilo kakve potrebe upozoravajući nas na da se krećemo u koloni jedan iza drugog. Tijekom izleta spoznati ćemo i razloge ovog upozorenja. Naime, planinarska staza je uska, jedne strane pod surovim kamenim liticama koje skrivaju brojne jame i pećine, a s druge strane iznad dubokog kanjona.

Iz Doma se spuštamo do kamenih pregrada, te započinjemo uspon zapadnom stranom kanjona prema utvrdi Badnjevice.

Planinarska staza kojom se krećemo zahtijeva više od pet sati ustrajnog hoda po krševitom i zahtjevnom terenu, ali kao nagradu nudi atraktivne vidikovce, povijesne lokalitete i prirodne ljepote ovog kraja.

Zbog velikog broja sudionika laganim tempom koračamo prema Tvrđavi slušajući poduku lokalnog planinara koji objašnjava da kanjon koji prolazimo spaja Ričice i Proložac, te da su se prema arheološkim nalazima, u prapovijesno vrijeme u kanjonu nalazile mnoge prirodne brane koje su stalno zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako stvarale manje jezero.

Postupno je snaga vode koja se slijevala kroz kanjon Badnjevice srušila prirodne brane i voda Ričičkog jezera otjecala je u Imotsko polje. To se događalo otprilike prije dolaska Rimljana na ovo područje.
Tijekom vladavine Austro-Ugarske uređen je donji dio kanjona i izgrađeno pet kamenih pregrada, te su izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljeni nagli prodori vode kako bi se smanjile štete koje je voda nanosila Imotskom polju.

Kroz priču dolazimo do tvrđave Badnjevice. S obzirom da je uspon na Tvrđavu zahtjevniji u koloni čekamo naš red za uspon na Tvrđavu.

Tvrđava Badnjevice smještena je na zapadnoj strani kanjona između Prološca i Ričica, zapadno od Imotskog. Srednjovjekovna tvrđava nastala je tijekom 14. i 15. stoljeća, a bila je u uporabi vjerojatno do kraja 17. ili početka 18. stoljeća kada prestaje osmanska vlast na ovim prostorima. Tvrđava je izgrađena na više razina između litica teško pristupačnog kanjona. Prošavši prvi uski bedem, osjećamo jače nalete bure pa pažljivo dolazimo do visokog bedema s ulazom na oko dva metra visine i zazidanim kruništem koje svjedoči o nekoliko građevinskih faza. Iza njega je još viši i čvršći bedem i samo srce tvrđave. Jaki udari bure traže potpunu pažnju, pa se držeći za sajlu uspinjemo i krajičkom oka promatramo tragove zidova i skloništa do vrha kanjona nad kojim se diže visoka kvadratna kula izgrađena na osamljenoj kamenoj gromadi. S nje se nadziru krševite visoravni s obje strane kanjona kao i dio Imotskog polja. Kako nam kažu domaćini na ovom mjestu je bio planiran kratak odmor, no zbog jakih udara bure nastavljamo rubom kanjona nakon čega slijedi strmi spust do samog dna. Prešavši Suvaju preko polegnutog debla kao priručnog mosta, uslijedio je kratak odmor i zajednička fotografija svih sudionika, te nastavak pješačenja drugom stranom kanjona. Prošavši još jednom kod „mosta” nastavljamo do izgrađene brane, pa diveći se smaragnoj boji vodopada počinjemo ponovno uspon promatrajući krške fenomene, špilje i klisure. Istovremeno na drugoj strani gledamo tvrđavu pa komentiramo surovost kojom smo hodali.

Teren kojih hodamo je toliko različit. Brojni usponi, silasci, mjesta gdje ravnu i ugodnu stazu zamjenjuju zahtjevniji dijelovi, no cijelim putem prati nas bogatstvo biljnog svijeta. Brojne perunike uz žutilo brnistre dominiraju cijelim kanjonom što djeluje pomalo iznenađujuće, dok se mediteranska bjelogorična makija izmjenjuje s crnogoricom. Pogled na Suvaju u dubokom kanjonu zamjenjujemo borovom šumom, pa se uživajući u toliko raznolikosti i adrenalina na jednom mjestu približavamo „Bumbarima i komarcima”.

Umorni, ali sretni i zadovoljni uživamo u ručku koji su nam pripremili domaćini, ali i delicijama iz naših ruksaka. Uz smijeh i šalu prepuštamo stol drugim planinarima, a mi se premještamo u zavjetrinu. Odmarajući se uz brojne dosjetke praćene urnebesnim smijehom, prihvaćamo pjesmu vesele skupine planinara iz drugih društava, dok se domaćini i dalje srdačno trude da nam hrane i pića ne nedostaje.

Uslijedio je dogovor za posjet Zelenom jezeru, pa smo se zahvalili domaćinu i automobilima krenuli do jezera. Iako su Modro i Crveno jezero daleko poznatiji, akumulacijsko jezero Ričice poznatije kao Zeleno jezero također je posjećeno, o čemu svjedoče brojni natpisi za pješačke staze koje smo vidjeli vozeći se do ovog jezera. Obilaskom Zelenog jezera naš izlet se približio kraju.

Zahvaljujemo organizatoru HPD Imotski na odličnoj organizaciji i vođenju izleta, te srdačnom gostoprimstvu koje su nam ukazali. Zahvalnica za sudjelovanje na ovom pohodu s imenom PD Svilaja u našem Domu Orlove Stine podsjećati će nas na divne domaćine i prekrasan izlet.

Zahvale idu i svim sudionicima izleta, svim vodičima, te HGSS u na podršci i pratnji.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili!

Ove smo nedjelje uspješno odradili drugi izlet Svilajine planinarske školice pod vodstvom
ovotjedne izvidnice: naše Sare, Barbare i Tome, pod budnim Ivinim okom. Iako prognoza
nije bila vedra ni obećavajuća, već standardno uigrana i spremna ekipa zajedno sa
četveronožnim prijateljem Milom hrabro se uputila, prvo preko Otoka i Rude do Gornjih
Korita s planom da osvojimo najviši vrh Kamešnice s hrvatske strane – Glavaš – na
nadmorskoj visini od 1308 m.

U Koritima smo se iskrcali i prisjetili predavanja o snalaženju u prostoru uz pomoć karte,
kompasa i azimuta. Lagano smo krenuli u osvajanje krškog terena kad nas je mrko nebo
odlučilo počastiti i laganom kišicom i krupicom, tako da smo u praksi naučili i važnost
kabanice koja često zaboravljeno zaluta na dno torbe. Naravno da se nismo dali pokolebati
pažljivo gazeći po skliskom i glatkom kamenju s nadom da će sunce ipak pronaći put
između oblaka i da će vrh donijeti očekivano olakšanje. Kao i inače, bili smo u pravu, i na
vrhu nas je dočekalo sunce koje je rastjeralo oblake da nam ne zaklanjaju predivan pogled
na Sinj i cijelo Sinjsko polje i krajinu, ali i Biokovo, Mosor, more, Svilaju i Perućko jezero,
kao i druge vrhove Kamešnice.

Budući da je škola cjeloživotna i ne pita za mjesto i vrijeme, tako smo se i na Glavašu
nakon standardne ćoša panceta kapula okrepe prisjetili osnovnih čvorova na zamkama koji
će nam biti veoma od pomoći na strmijim terenima. Udahnuvši svježi zrak i odlučivši da
sigurno osvajamo i ostale kamešničke vrhove, s ponekim planom za vikendicu na tako
umirujućem mjestu, lagano smo se spustili manje strmim putem kroz predivnu hrastovu
šumicu punu žutih nijansi koje nisu ni načule da je proljeće već počelo.

U svakom slučaju, Kamešnico, vidimo se uskoro!

Dana 26.3. odrađen je prvi izlet Svilajine proljetne planinarske škole. 21 školarac i jedan slatki četveronožni ljubimac uputili su se na Mali (1455m) i Veliki Maglaj (1468m). Ta dva vrha smještena na Vrdovu bili su idealan početak za uvod u planinarenje ovoj skupini.

Oko 9h krenuli smo od planinarskog doma Sveti Jakov ka Malom Maglaju. Naša divna vodička Iva podijelila nam je karte za snalaženje i hrabro smo krenuli naprijed. Samo Vrdovo sa svojim golim, kamenitim terenom bilo je pregledno za uočavanje markacija i praćenje rute. Tek pokoji bor bi nam se našao na putu, ali većina terena je bila travnata i krškog tipa tako da bi nam pogled svako malo odlutao na otvoren krajolik Zagore koji bi slobodno mogao proći kao kakav kadar Rohana u Gospodaru prstenova. Vrijeme nas je poslužilo, kiše nije bilo na vidiku, a ni Sunce nije imalo volje da nas pecka po obrazima. Valjda je i njemu neradna nedilja bila. Snijega na Vrdovu više nema, tek poneki ostatci zaleđenog snijega koje je naš četveronožni suputnik Mila dobro iskoristila za igru. Ruta kao takva nije bila zahtjevna fizički, umorili smo se tek toliko da odspavamo malo nakon ručka.

Za uspon nam je trebalo 1 h i 15 minuta, a na Malom Maglaju smo malo stali, predahnuli i upijali krajolik oko sebe. Pogled se prostirao na Troglav, Kamešnicu, Biokovo i Mosor. Na tom vrhu nalazi se I spomen križ te sam Maglaj ima i povijesan karakter. Naime,u Domovinskom ratu je to bila jedna od važnijih točaka. Vjetar s Dinare nas nije čuo i zaustavio se, ali bilo je izdrživo taman toliko da ovjekovječimo uspon slikama za Instagram. Tko se nije slikao, nije ni bio!

Nakon prikupljenih slika i malo propuha odlučili smo se za spust prema domu. Tu smo popili kaficu I uputili se doma i s nestrpljenjem iščekujemo sljedeći izlet kojeg će voditi Barbara, Tomo I Sara. Tko preživi, pričat će…

Prošli vikend smo željeli imati Biokovo samo za sebe, pa smo se prije otvaranja sezone u Parku prirode „Biokovo” i gužvanja s turistima koji uskom zavojitom cestom posjećuju vidikovac Skywalk, odlučili za planinarski izlet na Biokovo.

I dok su školarci „Svilajine” opće planinarske škole krenuli prema Maglajima na Dinari, mi smo u rano nedjeljno jutro prikraćeni za sat spavanja, krenuli prema Makarskoj.

Cilj je pohoditi vrh Kimet, a potom i Vošac, dok se su se naše četiri planinarke odlučile za planinarsku turu od Vošca prema Svetom Juri, bez posjete Kimetu. Plan je bio ukoliko vrijeme i stanje ceste dozvoli da se nakon Kimeta i Vošca i mi odvezemo automobilima do Svetog Jure i da se zajednički okupimo na vrhu.

Kimet (1536 m) je najviši biokovski vrh jugoistočno od Svetog Jure. Vrh ima oblik istaknutog grebena koji dominira područjem prepunom dolaca i krševitih grebena. Staza koja vodi do Vrha ima polazište od Ravne Vlaške, odnosno Skywalka.

Vozeći prema Ravnoj Vlaškoj prolazimo Makarsku i državnom cestom Makarska -Vrgorac nakon 6 kilometara dolazimo do glavnog ulaza u Park prirode „Biokovo” na predjelu zvanom Staza.

Do našeg polazišta vozit ćemo se trideset minuta Biokovskom cestom. Na skretanju za Biokovsku cestu natpis upozorava da se ovom cestom vozi na vlastitu odgovornost. Ubrzo shvaćamo opravdanost upozorenja jer je brdska cesta uska, zavojita, jednotračna s povremenim ugibalištima, a istovremeno dvosmjerna. Trinaest kilometara voženje oštrim zavojima uz ambis s južne strane, izaziva strahopoštovanje prema vozačima, ali i zatvaranje očiju i strah suputnika. Tek po dolasku na Skywalk priznajemo kako smo se tokom vožnje grčevito držali za sjedala i pitamo se kako će nam tek biti u povratku. U trenutku se kroz šalu domišljamo da ćemo se na povratku voziti s povezom na očima, istovremeno hrabreći naše vozačice.

Nalazimo se na parkiralištu kod Skywalka. Vidikovac je zatvoren, no mi se penjemo sa strane hvatajući kadrove za fotografiranje. Mene osobno ne impresionira hodanje po staklenoj površini nad ambisom Biokova, no ljudi vole, dolaze i sigurno Nebeska šetnica doprinosi prepoznatljivosti i razvoju destinacije.

Područje Biokova je poznato po brojnim docima ograđenim suhozidima, obrađenim i kultiviranim što smo opazili dok smo se vozili. Ne znam što ovdje osim krumpira i kupusa može uspijevati, no uz vrtače su obnovljene tradicijske nastambe. Možemo samo nagađati da li su oni u služnosti vlasnicima, turistima ili planinarima.

Dok razmišljamo o ovim malim poljoprivrednim oazama u ljutom kamenjaru, ni ne opažamo da smo već prošli Info pult Parka prirode, pa napuštajući borovu šumu izbijamo povrh velike livade. Livada je prepuna cvijeća pa zastajemo i fotografiramo. Napuštamo vrtače i vjesnike proljeća i vraćamo se u zimu gazeći nanose smrznutog snijega. Penjući se kozjom stazom preko kamenitih polica dolazimo na prijevoj odakle se vidi Kimet.

Slijedimo markaciju uz rub šumovite vrtače. Šuma je bjelogorična, no u bjelogorici se ističe zelenilo jedne osamljene jele. Na ovom dijelu tuče nas jako jugo, pa brzo obilazimo vrtaču i kročimo dalje kroz bespuće kamenjara. Savladavamo oštar uspon koji nas vodi do grebena. Pod samim grebenom susrećemo grupu planinara iz našeg kraja koji su na povratku. Informiraju nas da je preostalo tek malo hodanja po grebenu bez značajnijeg uspona, te da na samom vrhu jugo nije toliko jako.

I uskoro dolazimo do Kimeta. Naša grupa je već sijela u zavjetrinu. Pridružujemo se na marendi s pogledom na Svetog Juru, Modro i Crveno jezero, grad Imotski, Hercegovinu i bijele vrhove bosansko -hercegovačkih planina na sjeveru, te Vrgoračko gorje i Pelješac u daljini na istoku. Uskoro nam se priključuje veseli planinarski kvartet iz Šibenika pa ih molimo za zajedničku fotografiju. Individualne foto seanse i uživanje u pogledu na Hvar, Korčulu i dijelove primorja prekida jako jugo, pa poziciju za odmor u zavjetrini ostavljamo šibenčanima, a mi se istim putem pažljivo vraćamo do Skywalka.

Slijedio je drugi dio izleta, vožnja automobilima do pod Vošac, te izgrađenom stazom u serpentinama laganim usponom do vrha Vošac i Planinarskog doma „Toni Roso”.

Vrh Vošac (1422 m) se nalazi na južnoj strani Biokova, gotovo iznad grada Makarske. Unatoč jugu i hladnoći s Vošca smo uživali u nezaboravnim vidicima. Kao na dlanu gledali smo Makarsku, Tučepe, Bašku Vodu, Brela… Pogled uz majstorsko djelo prirode preko Biokova seže daleko prema Omišu i skoro do Splita, a ispred nas razasuti Brač, Hvar, Korčula…. Posebno atraktivno bilo je vidjeti Svetog Juru u igri s oblacima. Poput igre skrivača izranjao je i nestajao u oblacima.

Hladno jugo nas je potjeralo s Vrha, pa smo krenuli istom stazom do automobila. Na parkiralištu nas ponovno dočekuje krdo divljih konja i magaraca. Očito naviknuti na prisutnost čovjeka, ne sklanjaju se s puta tražeći od nas slatkiš ili jabuku. Odolijevamo od hranjenja jer uz poučne table stoji molba da ih ne hranimo, ali njihovu spremnost za poziranje bilježimo kamerom.

I dok se zabavljamo s ovim plemenitim životinjama, susrećemo naše planinarke koje su pohodile Svetog Juru. Prepričavamo međusobno događaje, a one nas informiraju o visini snijega i težini uspona, pa odlučujemo da ćemo Svetog Juru pohoditi pješice na jesen kada ne bude ni turista ni snijega, a šuma na putu poprimi predivne boje jeseni.

Nekoliko naših planinara unatoč njihovim informacijama odlučuje autom otići do rampe, te se uz konope kroz snijeg popeti do Vrha, a mi se istim putem vraćamo prema Sinju.

Ne mogu ne spomenuti da nam na povratku u vožnji Biokovskom cestom nije trebao povez na očima. Možda zbog naviknutosti na dubinu u pogledu s vrhova ili jednostavno zbog umora, vožnja nam je prošla u trenu bez trunke straha.

Umorni od tabananja po bespućima kamenjara i skakanja po škrapama, ali sretni s puno dojmova završili smo ovaj nezaboravan izlet.

Do idućeg izleta uobičajeni pozdrav zdravi i veseli bili.

Svaki put prije nego počnem pisati izvještaj s planinarskog izleta upitam se koliko pravim piscima mora biti teško smisliti i napisati prvu rečenicu neke pripovijetke, romana i ostalih književnih dijela u kojima poslije uživaju generacije. Meni je početak svakog izvještaja najteži. Ne želim se ponavljati s kronologijom događaja i vremenskim indikacijama, pa dok razmišljam kako početi predmetni izvještaj vratim se u mislima na trajekt koji iz Splita plovi prema Supetru. Cilj današnjeg izleta je posjet otoku Braču gdje će nas pedesetak pohoditi do Pustinje Blaca, a potom posjetiti i najviši vrh jadranskog otočja Vidovu goru (780 m).

Brač je dužinom od 40 kilometara i širinom od prosječnih 12 kilometara najveći srednjodalmatinski otok. Karakterizira ga razvedenost obale sa bezbroj dubokih i privlačnih uvala, a još od antičkih vremena nadaleko je poznat po raznim varijetama vapnenca koji se koristi u graditeljstvu. Djela od bračkog kamena nalaze se u zemljama širom svijeta. Općeprihvaćeni mit je i da je rezidencija američkog predsjednika Bijela kuća izgrađena od bračkog kamena.

Kroz priču o povijesno -geografskim obilježjima Brača doplovili smo do Supetra. Slijedi iskrcaj s trajekta i vožnja automobilima u pravcu Bola. Dok vozimo prema Nerežišću, lagano se uspinjemo, promatrajući kamenite zaravni i vrtače ispunjene vapnenačkom crvenicom i nasadima maslima. Ostavljamo Nerežišća s desne strane i vozimo prema Vidovoj gori, no kako je u prvom dijelu izleta planiran obilazak Pustinje Blaca za kratko napuštamo asfaltnu cestu i makadamom vozimo nekih 6.5 kilometara do Dragovoda gdje na većem proširenju parkiramo automobile.

Slijedi lagana šetnja do Pustinje Blaca. Naziv Pustinja asocira na polja pijeska i suhog područja, pa se šalimo kako ćemo za manje od sat vremena ugledati deve i beduine. Međutim, naziv Pustinja odnosi se na eremitorij odnosno prebivalište pojedinaca tzv „pustinjaka” koji su se s pojavom kršćanstva odlučili na život u samoći, udaljenih od mjesta prepunog ljudskog žamora kako bi život posvetili molitvi i duhovnom životu.

Na ulazu u planinarsku stazu koja će nas za manje od sat vremena dovesti do Pustinje Blaca, postavljen je kameni križ, te smjerokaz koji upućuje na Obršje (2h) i uvalu Blaca (1 h). Ugodnom šetnjom prateći markacije spuštamo se izgrađenom planinarskom stazom, te prolazimo uz malu zavalu i napušteno selo Dragovode – Drage vode, jedno od starih bračkih naselja čiji je život bio određen vezom sa pustinjacima iz Blaca. Odumiranjem samostana i tadašnjeg načina života, stanovnici Dragovoda napustiše ovaj kraj u potrazi za boljim životom. Mjesto je danas ostavljeno tek povremenim posjetima vlasnika malobrojnih kuća, pokojem pastiru i njegovom stadu ovaca.

Približivši se glagoljaškoj pustinji ostajemo zatečeni njenom ljepotom. Stambeni i crkveni prostor sljubljeni sa stijenama iznad njih u tako izoliranom prostoru svjedoče o upornosti i snazi ljudskog uma i ruku, djelujući na posjetitelja meditativno, čarobno, mistično usmjeravajući ga u neku sasvim drugačiju dimenziju života.

Pustinju Blaca osnovali su u 16. stoljeću poljički svećenici pobjegavši pred Turcima. Prvobitno su se nastanili u pećini Ljubitovici. Kasnije su kroz vrijeme uz dozvole ondašnjih vlasti izgrađeni crkveni i stambeni prostori. Danas posjetitelji mogu vidjeti nekoliko zgrada međusobno povezanih hodnicima i kamenim stubištem. U jednoj od stambenih zgrada posjetili smo uz stručno vođenje Muzej u kojem se nalazi knjižnica, nekoliko slika i glagoljskih misala, zbirka starih pušaka, tiskara, te teleskop. Naime, u Pustinj Blaca je 1926.g. don Niko Miličević osnovao astronomsku postaju s dva teleskopa.

Nakon posjeta Muzeju, razgledavanja zgrada i obaveznog fotografiranja odmorili smo uz „šternu” s vodom, fotografirajući se uz zrcalenje na vodi i razmatrajući opcije povratka. Dio planinara odlučio se vratiti istom stazom do automobila, dok se dio odlučuje za uspon sa zapadne strane. Iako je uspon sa zapadne strane izgledao kao zahtijevan u konačnici nije bio toliko zamoran, a pokazao se kao odličan izbor. Izgrađenom planinarskom stazom spuštamo se u zavalu koračajući uz stoljetne masline i ostatke nekadašnjih vinograda. Iza nas ostaje redovnička pustinja u pustoj divljini iznenađujući nas skladnošću i raskoši oblicima izvornog graditeljstva. Očarani ljepotom ovog zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske ne prestajemo fotografirati. Svaki korak kojim savladavamo uzvisinu otkriva sve ljepše prizore građevina i kamenih kaskada. U jednom trenutku opazimo da su iznad tradicijskih objekata na jednom suhozidu vješto skriveni solarni paneli. Pustinja koju je zadnji redovnik – subrat napustio 1963.godine, kroz stoljeća je bila i avangardni gospodarski subjekt na otoku (poljoprivredna zadruga zasnovana na podjeli ostvarene dobiti u zajedničkom vlasništvu, trgovina, astronomija), pa mi solarni paneli unatoč tomu što su skriveni od pogleda posjetitelja i što mi se ovdje nekako ne uklapaju, ipak u konačnici djeluju kao logičan nastavak razvoja. U objektima se dakle koristi sunčeva energija.

Napuštajući planinarsku stazu koja je spoznajemo i dio poznate planinarsko – turističke staze „Via Bratti” (označena plavo bijelim markacijama), izlazimo na makadamsku cestu. Ostavljamo iza sebe pogled na Hvar i Vis, te uz nekad opožareno područje koračamo prema parkiralištu u Dragovodama na kojem nas čeka ostatak naših planinara, kako bi krenuli na Vidovu goru.

Iako smo u Pustinji Blaca uočili markacije za Vidovu goru, pješačenje traži tri sata hoda u jednom smjeru, pa zbog kratkoće vremena na jednodnevnom izletu, Vidovu goru pohodimo automobilima.

Vidova gora je najviši vrh otoka Brača, te najviši gorski vrh na cijelom Jadranu. S obzirom da je Vrh kontrolna točka HPS „lovimo Pokemone” uzimajući pečat za Dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, uživamo u pogledu na Zlatni rat i otok Hvar.

Planinarski dom je zatvoren, pa se nakon obilaska i zajedničke fotografije vraćamo do automobila i vozimo natrag u Supetar.

Na putu prema Supetru valjalo je obići „brački bonsai”. Riječ je o 170 centimetara visokom” boriću” na krovu crkvice sv. Petra i Pavla u Nerežišćima. Zbog vrlo loših životnih uvjeta na krovu malene apside šesto godina stare crkvice ovaj bor je ostao kržljav i malen, a kao rijedak primjer drveća proglašen je 1969. g. spomenikom prirode. Za njega kažu da je nakon Zlatnog rata javiše fotografirani objekt na Otoku, pa smo i mi iskoristili posjet za zajedničku fotografiju.

Nakon obilaska nastavljamo prema Supetru. Nedjelja je navečer i treba pravovremeno osigurati mjesta na trajektu.

Prepuni „Hrvat” oko 19h sretno akoštaje u Splitu, a mi za manje od sat vremena „akoštasmo” u Sinju privodeći kraju ovaj nezaboravan izlet.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili!

Prošlo je već godinu dana od nezaboravnog pohoda novom markiranom stazom iz Potravlja na Orlove stine koji je organiziralo Planinarsko društvo Svilaja povodom lanjskog Dana žena. I evo nas ponovo ove godine istim povodom na tradicionalnom pohodu prema Orlovim stinama. Ovogodišnja ruta od sinjskog bazena preko Plišivice i Zelova na Orlove stine, ukupne dužine cca 15 km je malo zahtjevnija ili kako se voli reći malo izazovnija.

Unatoč zahtjevnosti staze uz naklonost vremenske prognoze okupljamo se na Bazenu. Veseli nas što su se nama, članovima planinarskih društava sa područja Cetinske krajine na ovom pohodu pridružile i planinarke iz drugih dijelova Dalmacije, potvrđujući nam prepoznatljivost ovog tradicionalnog događaja, ali i gostoprimstvo Svilajaca.

Nakon uobičajenog pozdravljanja i radosti zbog ponovnog susreta uz šalu i smijeh krenusmo na naš pohod. Iza sebe ostavljamo Šimce i krećemo prema Karaguši, pri čemu jedan dio planinara prolazi prečicom pa sada ispred nas idu prema Lučanima. Slijedimo ih uz šaljive komentare, a ugledavši na dalekom brežuljku crkvu Svete Kate, shvaćamo da smo već u Lučanima. Rubom Lučanskog polja koračamo uz mirnu Sutinu, koja je ovdje već promijenila ime u Karakašica, a za kratko opet će promijeniti ime u Jaruga.

Prolazimo pokraj lijepog kamenog lučnog mosta ugledavši prvu markaciju koja nas upućuje uzbrdo.

Asfalt napuštamo iznad Baraćevih kuća i polako ulazimo u Plišivicu. Kamenita planinarska staza kroz makiju i nisko drveće kontinuirano se uspinje, pa uspon traži dobru kondiciju. Povremeno zastajemo i obuhvaćamo pogledom pitomu Lučansku kotlinu. Kiše su tisućljećima ispirale Plišivicu hraneći bujicama Sutinu. Podsjeti me ova staza na djetinjstvo i šetnje na Točila odakle su se rušile vode i osipalo kamenje. A u dolini, vrijedne su težačke ruke obrađivale vodom bogatu zemlju, a laičkim marketingom na Peškariji su se nudile šljive i verdura natječući se s ljutom konkurencijom iz Glavica oko kvalitete kupusa.

Društvo mi prave Andrea, Zlatko, Anđela i Mira, hodajući komentiramo ljepotu pogleda na Polje, Kamešnicu, Visoku, Visočnicu, a u jednom trenutku ugledamo i plavi djelić Cetine . Učini se kao da je Cetina poput šala ovila zelenu dolinu. Dok hvatamo dah i odmaramo uživajući u pogledu sustiže nas predsjednik Zoran koji nam pokazuje Tovarnicu, Zavelim, Vrgoračko gorje s Matokitom u daljini. Posebno je interesantno vidjeti piramidu Svetog Mihovila kojeg upravo zbog tog oblika nazivaju dalmatinskim Matterhornom.

Zoran nam govori svoju poznatu „još deset minuta uspona”, a mi sumnjajući u istinitost tvrdnje nastavljamo dalje. Uskoro dolazimo do putokaza za vrh Plišivice. Na ovom dijelu PD Svilaja je postavila drvenu klupu koju dio naše grupe koristi za kratki predah. Naime, na ovom usponu sudjelovali su i naši najmlađi planinari: Grgo, Toma, Sara… Dok odmaraju, dečki krate vrijeme igricama na mobitelu, koji će im kasnije „bezobrazni ćaća” oduzeti nastojeći im opravdano virtualni svijet zamijeniti ljepotom prirode.

Uspon nije više tako oštar pa hodamo bez zastajkivanja makadamskom cestom i ulazimo u šumu. Iza sebe ostavljamo pogled na južne planine, a pred nama su mirna Svilaja i surova Dinara. Planinarska staza vodi kroz šumu, s desne strane nam ostaje Plišivica (985 m), a s lijeve je Gradina (870m). Koračamo prema Zelovu prepoznajući u daljini crkvu Svetog Vida. Promatrajući Orlove Stine ugledasmo i naš Planinarski Dom.

Odjednom iza nas nailazi najbrži dio naše ekipe i u čudu ih pitamo otkud oni znajući brzinu kojom hodaju. Ispostavlja se da je ova ekipica malo istraživala teren prema Ogorju, što je popraćeno smijehom i veseljem.

U dobrom raspoloženju, sada već ravnom cestom stižemo na Zelovo. Prolazimo staru školu i nastavljamo prema Zelovskim gajima. Ostaje još proći uspon kroz Zelovske gaje i dohvatiti se makadamske ceste do Doma.

Ovdje nam se priključuje i dio planinara koji su se odlučili s nama prohodati ovaj zadnji dio staze.

Spuštajući se prema Gajima, nailazimo na prekrasne livade pune šafrana. Prolazimo pokraj starih kuća složenih od klesanika koji otkriva strukturu stijena planine, ali i umijeće zelovskih majstora. Starim kućama oponiraju raznobojne fasade novije gradnje. Napuštamo zaselak i krećemo put Orlovih stina. Markacije vode kroz Zelovske gaje, niz dočića i ograda obrubljenih sjenovitim krošnjama. Pitomi doci prepuni šafrana oduševljavaju nas, a raznolikost vegetacije u kojoj dominiraju hrast, bukva, klen, javor otkriva uzroke nastanka davnih zelovskih obrta – izrade lula, kamiša, balota, cigašpica, raznih držala…. Nosili su zelovljani svoje nadaleko poznate proizvode na Sinjsku pijacu. Poslužiše i kao inspiracija Mirku Božiću koji u znamenitu trilogiju o Kurlanima uvrsti poznatu izreku „ Masovčića gdje je kula, tamo viču evo lula”.

Prateći markaciju kroz Gaje uspinjemo se prema makadamskom putu diveći se strogo zaštićenoj sasi koja je upravo u cvatnji. Još kratak odmor na Vidikovcu, a potom makadam kojim za kratko stižemo u Dom. Ispred Doma dočekuje nas ekipa HRT koja snima prilog o našem Pohodu zamolivši nekoliko planinara i planinarki da svoje dojmove podijele „u kameru”.

Odlažemo ruksake, hvatamo mjesto na terasi Doma oporavljajući se uz slasne Marijine uštipke. Prepričavanje doživljaja s današnjeg i ranijih izleta, te plastična posuda na kojoj je da ne bude zabune napisano Posuda izazivaju urnebesni smijeh i veselje, pa u dobrom raspoloženju dočekujemo ručak koji su nam pripremili naši Tatjana i Ivica, uz Jadrankinu ispomoć.

Ručak završavamo desertom jer nam Tatjana donosi tacne pune raznih kolača koje su ispekle naše vrijedne planinarke.

Uz zafrkanciju i smijeh pratimo nastup našeg Svilaja banda. Davor sa bendžo gitarom, Zlatko s mandolinom i usnom harmonikom, te Iva i Boris, kojima se kasnije pridružio Bruno s gitarama zaslužni su što ovaj dan završavamo pjesmom.

Sunce je već bilo polako na zalazu, a hladnoća nas je opomenula da je vrijeme povratka kućama.

Zahvale organizatoru PD Svilaja, posebno onima koji su nas vodili, nahranili i napili, curama i ženama na odličnim kolačima i uštipcima, glazbenicima koji su nas glazbom i pjesmom zabavljali, te svima koji su svojim prisustvom uveličali ovaj događaj.

Za idući događaj očekujemo pripremu repertoara limene glazbe u izvedbi naših članova glazbara.

Do sljedećeg druženja zdravi i veseli bili.